Goran Gavranović: Evanđelje po Barabi, Josip Mlakić

Iako roman govori o događajima koji su se zbili prije nešto manje od 2000 godina, JOSIP MLAKIĆ ih uspijeva približiti nama. Donio nam je priču O BARABI, ZELOTIMA, FARIZEJIMA, EVANĐELISTIMA, ali i LAŽNIM PROROCIMA te kraljevima koji su se pojavili nakon Isusove muke na Golgoti i uskrsnuća…

U Mlakićevu romanu “Božji gnjev” glavni lik Ilija objašnjava podrijetlo svog imena i zašto je ono u Bosni često ime toponima, obično vrhova, nedostupnih i surovih, u koje udaraju gromovi.

Ilija je bio strašan prorok i svetac koji je osobno smaknuo 400 Ba’alovih svećenika u potoku Kišon, a Mlakićev Ilija, razmišljajući o tom svecu i svom imenu, govori o ikoni koja prikazuje smaknuće na potoku Kišon – detalj u kojem Ilija presijeca vrat jednom od Ba’alovih svećenika dok drugi čeka na svoj red.

Užas i pomirenje sa smrću u pogledu čovjeka koji čeka da bude smaknut detalj je sa slike u kojoj su, govori Mlakićev Ilija, skriveni neka viša istina i život. Takve nebitne detalje Biblija ne spominje, kao što takve detalje ne spominje ni povijest. Ili im, ako ih i spominje, ne daje pretjeran značaj. Tu prazninu, taj detalj u kojem se krije neka viša istina i život popunjavaju književnost i umjetnost. A “Evanđelje po Barabi” bavi se upravo tim detaljem i tim detaljima, pokušavajući ispuniti prazninu koja nije zapisana ni u Bibliji, ni u teološkim spisima (kanonskim i nekanonskim), ni u povijesnim dokumentima i knjigama.

Josip Mlakić tu hrabro ulazi u opasan teritorij – kako pisati o onome što je svima poznato, vjerovali ili ne, a ne upasti u zamku trivijalizacije ili teorija zavjere (čega se od “Svete krvi Svetoga grala” i Dan Brownova “Da Vincijeva koda” nakotilo preko svake mjere) ili pukog, nekritičkog militantnog kršćanskog dogmatizma koji odbacuje svaku istinu koja i u najmanjem detalju odudara od one propisane (a i toga se poprilično nakotilo)? Tim više što svako propitivanje vjere, vjerskih zapisa ili propitivanje povijesti na ovim prostorima ima bitno drugačije značenje nego u New Yorku ili Parizu. Tamo će se zbog toga potezati teške riječi, žestoki argumenti i voditi žustre polemike, a ovdje će se potezati čakije. Mlakićevo “Evanđelje po Barabi” ni u jednom trenutku ne izdaje ono što je sam najavio u priči o ikoni sv. Ilije, ono se bavi naizgled nevažnim detaljima u kojima su skriveni viša istina i život. Ni u jednom trenutku ne negirajući i ispravljajući povijest, odnosno ono što nam je od zapisane povijesti ostalo. Niti negira i ispravlja ono što je zapisano u Evanđeljima (kanonskim i nekanonskim), ne dovodeći ni u jednom trenutku u pitanje Isusov ljudski, povijesni lik, niti njegov božanski lik. “Evanđelje po Barabi” bavi se svim onim prešućenim ili zanemarenim, svime što se zbivalo u pozadini svih tih velikih događaja. I tu je nesaglediva vrijednost ovog romana, u tim prešućenim i nezapaženim detaljima, koji kriju višu istinu i život, a koje Mlakić iznosi na svjetlo. I rimske vojnike i pokolje, pobune Židova, i Jeruzalem koji je košnica vjera, hereza, naroda, raznih revolucionara i lažnih proroka.

Kroz Barabine oči on govori i o Isusu, apostolima, njihovim roditeljima, evanđelistima, ali i o pobuni i vjerskim i političkim previranjima, ubojstvima i zavjerama, koje vriju u utrobi Jeruzalema, Galileje i Judeje. Pazeći pri tome da ni u jednom trenutku ne falsificira povijest. I Biblija i povijesni dokumenti njemu su podloga da ispriča priču koja je u njima prešućena ili stavljena na margine. I to kroz oči čovjeka koji je u tim događajima aktivno sudjelovao, kao Zelot i pobunjenik, i koji je oslobođen umjesto Isusa.

Kroz oči čovjeka koji je s Isusom proveo posljednju noć u ćeliji, koji bi ga želio prezirati, ali mu se, kako život odmiče, sve više divi. Sinu oca, što ustvari Baraba znači, koji je odlučio biti čovjek bez imena i bez prošlosti, kako bi stvorio budućnost koja se neće dogoditi. Njegovo svjedočanstvo, Evanđelje, ponajviše je posvećeno Isusu i događajima koji su prethodili raspeću. Baraba o njima govori hladno, iznoseći brojne prešućene detalje, ispunjavajući pukotine koje su nestale u povijesti i dajući svim tim likovima koji nas gledaju sa zidova crkava, s freski, mozaika, s ikona i slika, karakter, život, pretvarajući ih u ljude koji su živjeli u određenom vremenu. Istodobno, iako Baraba govori o događajima koji su se zbili prije nešto manje od 2000 godina, on ih uspijeva približiti nama, 2000 godina poslije, oni nam postaju razumljivi, bliski, možemo ih prepoznati u drugima i u nama samima.

Taj naizgled nevažan i prešućeni detalj možda je i najveća vrijednost romana, jedno doba koje je nam je daleko i nepoznato, a opet toliko puta ispričano da je izgubilo svoju životnost, Mlakić nam je u “Evanđelju po Barabi” prenio razumljiv i blizak svijet. Kao što nam je donio i priču o Barabi, Zelotima, farizejima, evanđelistima, ali i lažnim prorocima i kraljevima koji su se pojavili nakon Isusove muke na Golgoti i uskrsnuća. Sav taj zaboravljeni svijet Jeruzalema, pretvoren u statičnu sliku, on je oživio i dao mu karakter. Ustvari, kao što u pismu Barabi kaže Josip sin Matijin: “Prošlost je samo ono što ostaje u sjećanju, osamljene iskrice svjetla u mrklome mraku, vlastitom ili kolektivnom, bez obzira na to je li riječ o iskrivljenim i zamagljenim slikama ili onome što se uistinu dogodilo”.

“Evanđelje po Barabi” donosi te osamljene iskrice i pretvara ih u plamen priče koja obasjava mrak. Čak i jezik i stil kojim Mlakić piše uronjen je u vrijeme o kojemu piše, a istodobno suvremen. Kao i u romanu “Planet Friedman”, Mlakić svoj stil i način pisanja, rečenicu i jezik, prilagođava samoj priči. Gotovo kameleonski. No kao i kameleon, jezik i stil pričanja, Mlakić prilagođava onome o čemu piše, no i dalje to ostaju njegovo pismo i njegov jezik, možda ne onako izravan i prepoznatljiv kao u drugim njegovim romanima, ali postojan i snažan.

Ta mogućnost transformacije da kameleonski prilagodi stil priči koju priča, a istodobno ostane svoj, kod Mlakića je uistinu čudesna. Čini se da gotovo nema granice koju svojim pismom on ne može dohvatiti, a upravo sad, rekao bih, Mlakić je na vrhuncu svoje stvaralačke energije i daje najbolje od sebe.

“Evanđelje po Barabi” je roman koji se ne guta u dahu, kao brojne Mlakićeve knjige, ali čitatelja uvlači u vrtlog priče snažno i nezaustavljivo te će ga vjerojatno većina, nakon prvog čitanja, uzeti u ruke ponovo čitajući ga iznova i iznova, cijelog ili djelomično. Neprestano otkrivajući one detalje u kojima su skriveni viša istina i život.

Više na: https://fraktura.hr/evandelje-po-barabi.html

Best Book – najčitaniji književni magazin