Guinnessova knjiga rekorda dala pa oduzela titutlu ‘najstarijem psu na svijetu’

Priča koju ćemo danas ispričati jedna je od onih koje pokazuju da apsolutno svaku nevjerojatnu informaciju, treba preispitati, pa čak i kada ona dolazi iz naizgled pouzdanih izvora. Godine 2023. u Portugalu je u “vječna lovišta” otišao pas kojega je Guinnessova knjiga rekorda, samo godinu dana ranije, proglasila najstarijim psom na svijetu. U trenutku smrti imao je, prema tvrdnjama svog vlasnika 31. godinu i 165 dana.

Zvao se Bobi, a navodno je rođen u tamnoj i vlažnoj drvarnici. Iako mu je život počeo loše sve je na kraju ispalo više nego dobro i Bobi je doživio zavidnu dob. U Guinnessovu knjigu rekorda upisan je u dobi od 30 godina i 266 dana. Do tog trenutka ovaj je rekord držao australski ovčar Bluey koji je rođen 1910. godine, a živio je, navodno, 29 godina i 5 mjeseci. Bobi je bio čistokrvan pas pripadnik pasmine alentejskog pastirskog psa, a svoj je život proživio u Conqueirosu u malom portugalskom selu u središnjem dijelu zemlje. Ova pasmina se uzgaja za čuvanje stoke, a njezina životna dob prosječno traje između 12 i 14 godina.  Prema tvrdnjama Bobijeva vlasnika, čini se, da je Bobi dvostruko ‘prešišao’ svoju pasminsku dob.

“Tajna” dugog život jednog psa

Kada su Bobijeva vlasnika Leonela Costu pitali koja je tajna dugog života njegova psa, rekao je da je to dobra ljudska nezačinjena hrana, mirno okruženje i nesputanost jer je pas slobodno lutao imanjem i okolicom. Vjerodostojnost starosti ovog psa navodno je potvrdio  veterinarski registar u Portugalu, kao i upisnica iz  lokalne veterinarske ordinacije. Pas je, kažu, rođen 11. svibnja 1992. godine. Gotovo cijela veterinarska struka ostala je u čudu nakon što je Bobi ušao u Guinnessovu knjigu rekorda.

Istraživanje je kasnije pokazalo da je pas doista registriran u SIAC-u (Portugalski državni registar pasa), s tim da u njega nije unesen datum njegova rođenja. Pas je upisan u službeni registar 2022. godine, a njegov se datum rođenja zasniva samo na tvrdnji vlasnika Coste. Podaci iz lokalne veterinarske ordinacije se realno gledano mogu odnositi na nekog drugog psa iste pasmine. Zapravo na fotografijama Bobija često se čini da Bobbi ima dvojnika. Na određenim fotkama Bobija vidi se bijele šapice, dok na drugim nema bijeline. Takva obilježja psa nisu nešto što se gubi sa starošću. Tko god ide veterinaru zna da je teško da je isto osoblje u jednoj ordinaciji 30 godina, pa je valjanost podataka dobivenih iz veterinarske lokalne ordinacije diskutabilna. Sve u svemu – Bobi tu nije ništa kriv. Naravno, dozvolit ćemo i mogućnost da su čuda moguća, ali samo ako su potkrijepljena čvrstim dokazima.

Davanje pa oduzimanje titule djeluje vrlo neozbiljno i otvara neka druga pitanja. Ozbiljnije odrađen istraživački dio posla i malo veća transparentnost poštjedjeli bi Bobija povlačenje po medijima. U budućnosti ćemo se, nadamo se, oslanjati više ne znanstvene metode poput metilacijskog testiranja koje na osnovu kemijskih procesa u stanicama mjeri biološku dob životinje. No, ovo je testiranje još relativno nove pa će trebati još neko vrijeme prije nego postane standardizirani postupak.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Izvor: povijest.hr