Nedavne izjave svećenika Mijajla Backovića u emisiji, u kojima je Hrvate u Boki kotorskoj nazvao “projektom”, izazvale su oštre reakcije u javnosti. Njegove riječi nisu prošle nezapaženo, pa su se ubrzo oglasile brojne političke stranke, ali i lokalni dužnosnici, uključujući gradonačelnika Tivta. Reakcije na ovu izjavu bile su snažne, s ozbiljnim pitanjima o njegovoj odgovornosti kao duhovnog vođe. Ovaj incident pokrenuo je i reakciju Hrvatskog nacionalnog vijeća, koje je osudilo takve stavove, ističući kako je takvo nepoštovanje povijesti i identiteta hrvatske zajednice u Boki kotorskoj potpuno neprihvatljivo.
Svećenik Mijajlo Backović, kontroverzna figura u Boki kotorskoj, svojim izjavama i djelima unosi podjele i netoleranciju među narodima koji stoljećima dijele ovaj prostor. Njegovo javno negiranje povijesnog trajanja Hrvata u Boki kotorskoj prije Drugog svjetskog rata nije samo povijesno neutemeljeno, već i otvoreni pokušaj brisanja i negiranja identiteta jedne zajednice koja je od davnina prisutna na ovim prostorima.
Posebno zabrinjava činjenica da je Backović, prije nego što je postao svećenik, bio pripadnik Crvenih beretki, zloglasne paravojne jedinice koja je tijekom ratova devedesetih godina bila sinonim za nasilje i brutalnost. Umjesto da danas, kao duhovni pastir, širi poruke pomirenja, oprosta i ljubavi, on nastavlja veličati ideologije podjela i sukoba.
Njegova godišnja komemoracija na groblju u Tivtu, gdje se pojavljuje u uniformi Crvenih beretki umjesto u svećeničkoj mantiji, jasna je demonstracija njegovih pravih uvjerenja. Umjesto da se moli za pokojne i poziva na praštanje, on nastavlja slaviti prošlost ispunjenu nasiljem i nacionalizmom, umjesto da zagovara univerzalne kršćanske vrijednosti poput ljubavi, mira i pomirenja.
Svećenik bi trebao biti most među ljudima, a ne izvor podjela. Njegova uloga trebala bi biti propovijedanje Evanđelja i vrlina koje ono nosi, a ne manipulacija poviješću i politikom. U vremenu kada su narodi Balkana umorni od sukoba i podjela, potrebno je više glasova koji pozivaju na zajedništvo, a manje onih koji produbljuju stare rane.
Javnost, Crkva i vjernici trebali bi se zapitati: je li ovakvo djelovanje dostojno jednog svećenika? Ako Crkva ne reagira na ovakvo ponašanje, onda prešutno podržava širenje mržnje, a ne poruku Kristove ljubavi. Vrijeme je da se ovakvi pojedinci pozovu na odgovornost i da se jasno stavi do znanja da vjerske institucije ne smiju biti platforma za ekstremizam i revizionizam, već mjesto duhovnog rasta, oprosta i pomirenja.