Sinjska alka je hrvatska viteška igra koja se održava svake godine u nedjelju u prvoj trećini mjeseca kolovoza u Sinju u spomen na godišnjicu obrane Sinja od turskog osvajača (14. kolovoza 1715.).
Diljem Dalmacije su se održavala viteška nadmetanja pa tako i u Sinjskoj krajini. U prošlosti alka se trčala prigodice i po dva puta godišnje i u različito vrijeme. Alka je 28. ožujka 1842. održana u čast austrijskog nadvojvode Albrechta, te iste godine 22. listopada u čast nadvojvode austrijskoga Franje Karla. Alka se redovito trči u kolovozu od 1849., prvo se trčala 18. kolovoza na rođendan cara Franje Josipa a kasnije u prvoj polovici kolovozu.
Alka je pojedinačno viteško nadmetanje u kome može sudjelovati najmanje 11 i najviše 17 alkara. Alkar, jahač na konju, u punom trku mora proći trkalištem dužine 160 m, (tolerira se vrijeme do 12 sekundi) te pokušava kopljem pogoditi središte malog željeznog kruga koji se zove alka. Visina alke je 3,32 m, mjerena od njezinog središta do zemlje.
Alka je kolut od kovanog željeza i napravljena je od dva obruča: manjeg promjera 3,51 cm, i većega promjera 13,1 cm. Obruči su međusobno spojeni s tri kraka koji vanjsku kružnicu dijele na tri jednaka polja.
Vrijednost pojedinih polja je različita te gornje polje iznad malog kruga vrijedi 2 boda (punta), dok donja polja lijevo i desno donose po 1 bod. Pogodak u mali krug donosi tri boda. Kako su polja različite vrijednosti iz lokalnog narječja proizašli su i posebni nazivi za njih. Pogodak u donja dva polja velikog kruga naziva se “u jedan”, pogodak u gornje polje velikog kruga naziva se “u dva”, dok se pogodak u mali krug naziva “u sridu”. No ako se i ne pogodi alka, ako je alkar kopljem dodirnuo alku, kaže se “u ništa”, a ako alka ostane netaknuta, kaže se “promašio”. Postoji i presedan za slučaj da alkar kopljem odbije alku sa držača i uhvati je u letu i nabije na koplje pripisuje mu se broj pogođenih bodova plus još tri boda. Ako je alkar kopljem nabio alku na kariku držača alke smatra se da je pogodio “u ništa”.
Svaki pogodak “u sridu” slavi se oglašavanjem limene glazbe, te pucnjima iz „mačkula“ (starinskog topa).
Trče se tri trke i bodovi se zbrajaju. Alkar s naviše osvojenih bodova postaje slavodobitnik i dobiva darove.
Statut Alke propisuje:
Alkarska se povorka sastoji od vojvode, čete alkara, čete momaka i pratnje. Alkarsku četu tvore alkari natjecatelji s alajčaušem (zapovjednikom). Četu momaka tvore alkarski momci, na čelu s arambašom. Pratnja se sastoji od alkara koji ne sudjeluju u natjecanju, i to barjaktara, njegova dva do šest pratilaca i vojvodina ađutanta (pobočnika); momaka, i to dva momka koji vode edeka (konja bez jahača), jednog momka štitonoše, dva momka buzdovandžije, tri bubnjara (talambasača), tri trubača. Svi alkari jašu na konjima, a momci i ostali dio pratnje idu pješice. Namještač alke, pomoćnik namještačev, trubač i pucač mačkula sastavni su dio Alke, ali ne sudjeluju u povorci. Bubnjari, trubači, namještač alke i njegov pomoćnik odjeveni su u jednostavniju narodnu nošnju. Članovi Časnoga suda nose svečana crna građanska odijela s plavom vrpcom na prsima.
Na dan Alke, rano ujutro, s Grada (tvrđave) oglašuju se mačkule, a zatim glazba svira budnicu prolazeći glavnim ulicama Sinja. Nakon budnice, na Gradu se okupljaju alkari, momci i narod. Tu se obnavljaju sjećanja na junačku i slavnu pobjedu Cetinjana nad turskim zavojevačima i na borbe za slobodu Cetinske krajine. Prije podne vojvodin ađutant (pobočnik), u ime vojvodino, sa svojim momkom u kočiji obilaze i pozivaju na Alku predstavnike političkih, vojnih i crkvenih vlasti. Dva sata prije početka Alke tri trubača i tri bubnjara s Kamička pozivaju alkare i momke da se okupe kod alajčauša u svečanoj odori i naoružani. Nakon okupljanja alajčauš vrši pregled alkara, a arambaša momaka, te svi alkari i momci, uza zvuke trube i bubnjeva, idu vojvodi u Alkarske dvore, gdje su već okupljeni barjaktar, pobočnik vojvodin i pratioci barjaktarevi, konj edek, kojega se prigodom svakog izvođenja Alke vodi u povorci, a simbolizira zarobljenoga konja turskoga vojskovođe koji je predvodio glavni napad na Sinj, njegovi vodiči, štitonoša i buzdovandžije.
Prije same Alke, održavaju se dvije generalne probe: Bara se održava dva dan prije Alke a Čojadan prije Alke. Na Bari i Čoji natjecanje se vrši po pravilima Alke, samo što su sudionici bez svečane odore. Dobitnik Bare dobiva brončanu alku, a u povorci kroz Sinj nosi na koplju dva metra zelenog sukna, dobitnik Čoje dobiva srebrnu alku i u povorci kroz Sinj nosi 311 cm crvene čoje na koplju.
Slavodobitnik od Viteškog alkarskog društva (VAD) danas dobiva slavodobitnički plamenac hrvatske trobojnice, zlatnu plaketu Alke i novčanu naknadu. Od pokrovitelja ili pokroviteljice Alke dobiva zlatni prsten s hrvatskim grbom i sablju. Njegov momak od VAD-a dobija zlatnu plaketu Alke, a od pokrovitelja Alke srebreni prsten s hrvatskim grbom i jataganom.
Alka se trčala izvan Sinja četiri puta: 1832. u Splitu, 1922. u Beogradu, 1946. u Zagrebu i 2017. u Vukovaru.
Sinjska alka je 15. studenoga 2010. upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.
Trka na prstenac, viteška je igra koja se održava u Barbaranu (trećeg vikenda u kolovozu). Prvi zapisi o Trci na prstenac potječu iz 1696. kada ju je organizirala mletačka obitelj Loredan. Natjecali su se plemići i građani koji su imali konja i vitešku opremu.
Trka je obnovljena 1976. godine, slična je sinjskoj alci. Unutar 12 sekunda u punom galopu konjanik treba preći stazu dugačku 150 metara te kopljem gađa prstenac. Prstenac se sastoji od dva koncentrična kruga međusobno spojena tako da između čine četiri polja. Pogodak u sredinu donosi tri boda, iznad sredine dva, ispod jedan i sa strane po pola boda. Svi natjecatelji stazu prolaze tri puta, te na kraju onaj sa najviše bodova postaje slavodobitnik.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…
Autor: Michael Jukic
Izvor: hu-benedikt.hr