Hrvati kao autohtone manjinske zajednice žive u 12 europskih država: Republika Austrija, Republika Bugarska, Crna Gora, Češka Republika, Talijanska Republika, Republika Kosovo, Mađarska, Republika Sjeverna Makedonija, Rumunjska, Slovačka Republika, Republika Slovenija i Republika Srbija. Pod utjecajem različitih povijesnih, kako političkih, tako i ekonomskih razloga, od 15. stoljeća su se počeli iseljavati s tadašnjih hrvatskih prostora na druge europske prostore, koji se danas nalaze u spomenutih 12 država, dok su se neki od njih doselili istovremeno kad i na područje današnje Republike Hrvatske.
Položaj i status pripadnika hrvatske nacionalne manjine različito je uređen u pojedinim državama, sukladno zakonodavstvu tih država te preuzetim međunarodnim ili bilateralnim obvezama. Opseg i razina tih prava vrlo su različiti, budući da još uvijek ne postoje čvrsti i obvezujući međunarodnopravni dokumenti iz područja zaštite nacionalnih manjina. No, smatra se da je razina manjinske zaštite izraz demokratičnosti neke države. Usto, zaštita ovisi i o brojnim povijesnim i političkim okolnostima, a te su okolnosti različite za Hrvate koji žive u 12 europskih država.
Hrvati danas većinom imaju priznati status nacionalne manjine, no nažalost, još uvijek ne u svim državama. Najkraće možemo reći da Hrvati imaju definiran status i uživaju manjinska prava, dakle da su priznati kao nacionalna manjina, sukladno zakonodavstvu pojedine države, u Mađarskoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Republici Austriji, Republici Srbiji, Slovačkoj Republici, Republici Kosovo, Češkoj Republici i u Talijanskoj Republici, dok nisu priznati kao nacionalna manjina i nemaju nikakva posebna prava u Republici Sjevernoj Makedoniji, Republici Sloveniji i u Republici Bugarskoj.
Republika Hrvatska sklopila je bilateralne sporazume o međusobnoj zaštiti nacionalnih manjina s četiri države: s Mađarskom (1996.), Republikom Srbijom (2004.), Republikom Sjevernom Makedonijom (2007.) i Crnom Gorom (2011.), a radi praćenja provedbe sporazuma na razini vlada osnovani su međuvladini mješoviti odbori (dalje u tekstu: MMO). Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Središnji državni ured) koordinacijsko je tijelo i nositelj poslova u vezi s pripremom i održavanjem sjednica MMO-a. Usto, sklopljen je i Ugovor između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o zaštiti manjina (1996.), na temelju kojega nije osnovan MMO.
Pripadnici hrvatske nacionalne manjine iz svih 12 država imaju svoje predstavnike u Savjetu Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, savjetodavnom tijelu Vlade Republike Hrvatske koje pruža pomoć Vladi Republike Hrvatske u osmišljavanju i provedbi politike, aktivnosti i programa prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske.
Hrvati već stoljećima žive u 12 navedenih europskih država i unatoč različitim teškoćama i izazovima s kojima su se suočavali i s kojima se suočavaju, uspjeli su zadržati svoj jezični, kulturni i nacionalni identitet. Središnji državni ured poduzima brojne aktivnosti kako bi se hrvatske manjinske zajednice održale, napredovale i razvijale te kako bi se, i kod njih i u domovini, razvila svijest da su one integralni dio hrvatskog naroda i hrvatskog kulturnog prostora. Od postojećih programa potrebno je istaknuti Program za udruge i zajednice hrvatske nacionalne manjine u 12 europskih država, cilj kojega je osnažiti hrvatsku zajednicu u domicilnim državama u ostvarivanju manjinskih prava te očuvati i razviti njihovu etničku, vjersku, kulturnu i jezičnu samosvijest.
Izvor: https://hrvatiizvanrh.gov.hr