Hrvoje KALEM: Kolo

Kolo je puno više od zabave; ono je izraz čovjekove najdublje radosti, ali i njegova stanja duha, kako to opisuje nedavno preminuli književnik Dževad Karahasan. Sa svime što nosi u sebi, kolo pokazuje inertnost našega mentalnog sklopa i manjak želje, a možda i mentalne mogućnosti, za iskorakom iz njega. Kolo je, piše Karahasan, kao tjelesna gesta, izraz radosti koja dolazi iznutra i izlazi van, te ispunja cijeli duh i obuhvaća čitavo tijelo. Samo mu ime kaže da kolo svojim oblikom ostvaruje krug i propisuje kretanje ukrug. Način igranja kola pokazuje kako su igraču kola ruke zarobljene u rukama drugih ljudi koji stoje do njega i đipaju se te se tako vežu u lanac koji se zatvara u krug. Tako se igrači kreću oko svoga praznog središta i vrte se uprazno. Čini se, prema našoj interpretaciji, kako ovi opisi najslikovitije prikazuju naše sklopove ponašanja posljednjih desetljeća, a možda i stoljeća. Mi pružamo ruke jedni drugima, ali tako da si ih ispreplićemo, te u tom ispreplitanju ruku postajemo zarobljenici jedni drugih, trošimo snagu, umaramo se i ne idemo naprijed, nego se vrtimo ukrug. Slika narodnoga kola najbolje oslikava stanje duha kod nas pri donošenju odluka, preuzimanju odgovornosti, uspostavljanju kriterija, verifikaciju kompetencija i želji da se iziđe iz mentalitete ‘tako je uvijek bilo’.

U trenucima silne radosti i zanosa ovdašnji se čovjek uhvati za ruke s drugim ljudima i počne poskakivati nadajući se da će tako oblikovati i iskazati ono što je u njemu. U tom narodnom kolu on cupka po zadanom obrascu što znači da pristaje na pravila. Vrtio se ili stajao, iz kola nema izlaza. Zbog toga se, kako piše ovaj književnik, granice između mene i ljudi jednostavno tope, miješaju se tjelesni mirisi, izjednačavaju pokreti i oblici, zanosi se oblikuju na isti način, pa se iz toga kruga više ne može izići, jer nema više mene, postoji samo krug. Na tragu promišljanja ovoga književnika možemo reći da slika kola jasno otkriva kako nije svako pružanje ruke korak naprijed, pogotovo kad se ruke isprepletu, nego može biti mučna i beskrajna vrtnja ukrug. Kolo pokazuje da i pružanje ruke može biti himbeno te da neka pružanja ruke imaju za cilj uvesti nas u kolo i zavrtjeti do te mjere da izgubimo sebe i da ne postojimo više ni mi ni išta osim ‘veseloga’ kola, čije mučne posljedice vrćenja shvatimo tek kad ispadnemo iz njega.

Usporedimo li, zajedno s ovim književnikom, naše kolo i moderne plesove, vidjet ćemo da se ovi potonji plešu udvoje. U modernim plesovima nema opasnosti od izjednačavanja ili prelijevanja jednoga u drugo jer između njih postoji jasna i čista granica. Oni ne mogu postati jednaki, jer njezina desna noga slijedi njegovu lijevu, njezina lijeva ruka leži u njegovoj desnoj. Tako jedno drugome potvrđuju međusobne razlike i omogućuju igru punu suprotstavljanja i komplementarnosti. Naše pak kolo brka tjelesne razloge s duhovnim ciljevima jer nastoji dovesti do duševnoga sjedinjenja tjelesnim podudaranjem i do tjelesnoga zbližavanja brisanjem duševnih razlika. Za razliku od plesa koji je uređena geometrijska igra, u kolu se pojavljuje višak geometrijskoga reda koji se u konačnici izražava neartikuliranim podvriskivanjem. U narodnom kolu, u toj slijepoj vrtnji, čovjek ne može raspoznati, rasporediti i dovesti do nekoga oblika bilo što svoje. Jedino mu preostaje neartikulirani vrisak koji se stapa s drugim neartikuliranim vriskovima. Onaj tko je jednom vrištao u kolu, ne može više iz sebe iscijediti jasan ljudski govor. Onomu tko je vrištao u kolu s drugima, govor jednoga čovjeka čini se slabašnim, nemoćnim i smiješnim da se on jednostavno srami svoga pojedinačnog ljudskog glasa i ne može vjerovati svome tako slabom i nemoćnom govoru. A osim toga, iz kola se ne može izići. Može se jedino ispasti u prazno, u ono što nije omeđeno ili biti izbačen. Ali i kada se ode iz kola ostaje se njime obilježen. Nisi ga se oslobodio jer ti je ono oblikovalo svijet kao krug. Ma kako daleko otišao ne možeš se osloboditi kola, ostaješ njime obilježen. Tuđi zanosi su prodrli u tebe jako duboko jer si se, kad si prvi put ušao u kolo, pretvorio u taj tupi zanos koji te progutao već u prvom krugu. Gdje god bio, što god radio, ti cupkaš u svom kolu jer je ono u tebi i ti si ono. Ti više nemaš sebe, nisi u sebi nego u kolu. Zato ne možeš nikamo ni otići jer nisi poduzeo jedino pravo putovanje, a to je putovanje iz sebe, kako poentira ovaj književnik.

Vrlo lijepo Karahasan zaključuje kako tomu nije krivo kolo, nego mi. Ono je naš izraz. Kao i u našim egzistencijalnim situacijama, mi nismo dovoljno iskreni da bismo mogli imati ritualni ples, ni disciplinirani za otmjeni ples udvoje. Suviše smo pokvareni za divljake i suviše divlji za poigravanje u paru. Kolo otkriva manjak artikulacije i oblikovanja bilo čega svoga jer smo zarobljeni u kolu, pa zbog toga ovdašnji čovjek puno govori. On neprestano priča zbog vrlo niske artikulacije svoga unutrašnjeg svijeta u kojemu ne može rasporediti svoje želje kako bi ih ostvario, nego želi sve, a te su želje toliko jadne i slabašne da ih se može zadovoljiti pukim razgovorom o njima. Tako se ovdašnji čovjek neprestano vrti ukrug i stalno ima privid zadovoljstva.

Izvor: Svjetlo riječi