Kakva je i kolika uloga intelektualaca u rješavanju društvenih, ekonomskih, političkih i kulturnih pitanja u Hrvatskoj?
Jesu li i koliko hrvatski intelektualci odgovorni, odnosno osjećaju li ikakvu odgovornost za duboku krizu u koju Hrvatska sve više tone?
Je li u lijepoj našoj dugo vremena na djelu anti-intelektualni mentalitet kako je sebe i nas s pravom zapitao Stjepan Baloban (Kana, srpanj-kolovoz 2006, str. 9):
«Ako je suditi po medijima, koji su ipak odraz hrvatskog društva, u javnosti se sve manje računa na mišljenje i procjene istinskih intelektualaca. Određena zbivanja u hrvatskom društvu daju naslutiti, s jedne strane, zapostavljanje i omalovažavanje intelektualaca, a s druge strane, hrvatski intelektualci ne pronalaze način kako se u društvu izboriti za ‘nezamjenjivu’ ulogu ljudi koji će govoriti i javno djelovati i tada ‘kada nisu dobro došli’ ili su trajna opasnost ‘moćnicima’ koji se teško odriču privilegija, koje su stekli ne radom i uspjehom nego nekim drugim ‘netransparentnim načinom’.»
Ovdje se još postavlja i pitanje jesu li svi koji se nazivaju intelektualcima i uistinu intelektualci. Odgovor na ovo pitanje tijesno je povezan s načinom kako definiramo intelektualce.
Prema Hrvatskom obiteljskom leksikonu intelektualac je “osoba naobražena znanstveno ili umjetnički, koja radi umno i duhovno; kulturan čovjek pretežito usmjeren umom i razumom; osoba koja se bavi nekim intelektualnim zanimanjem u okviru neke institucije, organizacije ili sloodne profesije.”
Intelektualac je više od osobe s visokom naobrazbom!
„Moramo prihvatiti istinu, čak i ako ona mijenja naše gledište“
Georg Sand
Anićev Veliki rječnik hrvatskog jezika definira intelektualce, ne samo kao osobe koje se bave umnim radom i imaju visoku naobrazbu, već i kao mislioce koji javno djeluju kao moralne i humane snage društva.
Intelektualac (lat. intellectus – um) je osoba koja se bavi nekim intelektualnim radom u sklopu neke institucije, organizacije ili slobodne profesije, odnosno to je svaki čovjek koji traga za istinom od općeg značenja, za istinom koja oslobađa i koja se kreativno izriče.
Dakle, osim potrebnog obrazovanja, bitne karakteristike intelektualca su aktivno i ustrajno zanimanje i zauzimanje za istinu, pravednost, moralnost, opće dobro, umnažanje socijalnog i duhovnog kapitala…
Od istinskih intelektualaca se s pravom očekuje da kao svijest i savjest društva za opće dobro pomognu nazvati probleme pravim imenom i ukazivati na njihova rješenja, a to je onda barem početak njihova rješavanja. Međutim, istina često zaboli, pa su intelektualci često izloženi bezobzirnim napadajima političkih moćnika.
Stoga se mnogi pitaju kako danas intelektualno opstati u narcističko-maničnoj političkoj psihokulturi prepunoj buke i lažnog spektakla u kojoj cvjetaju pseudointelektualci zatrovani ideologijom, politikom i osobnim interesima.
Problem istine iznimno je važno pitanje za razrješenje postojanja oprečnih i sukobljenih pojedinačnih istina i krize identiteta u Hrvatskoj. U intelektualnim disciplinama u procesu stjecanja znanja postoji uvijek osobna dimenzija koja se treba otvoreno iskazati, a potraga za istinom treba se temeljiti na racionalnom dijalogu.
Prema Karlu Popperu (1992) važna su “tri etička načela u traženju istine kroz racionalni dijalog“:
Načelo pouzdanosti ili relijabilnosti: Možda sam ja u krivu, a možda ste vi u pravu, ali mi oba/oboje naravno možemo biti u krivu.
Načelo racionalnog dijaloga: Mi želimo kritički… dokazati naše razloge protiv za sve različite teorije.
Načelo pristupanja istini uz pomoć debate: Možemo gotovo uvijek pristupati istini uz pomoć impersonalne i objektivne kritičke rasprave, i na taj način možemo gotovo uvijek poboljšati naše razumijevanje, čak i u onim slučajevima u kojima nismo postigli suglasnost“.
Prema Davidu Bohmu za dijalog su potrebna tri uvjeta:
- Svi sudionici moraju suspendirati svoje pretpostavke koje uzimaju zdravo za gotovo, doslovce smatrati ih ‘kao da su suspendirane prije nas’
- Svi sudionici trebaju držati jedni druge za kolege i odnositi se s poštovanjem
- Mora postojati facilitator koji održava kontekst dijaloga.
Prema Senge-u (2006) dijalog kao zajedničko razmišljanje i timsko učenje, uz sistemsko mišljenje, zajedničku viziju, osobno vođenje i mentalni model su discipline umijeća i prakse učeće organizacije koja se bitno razlikuje od podučavajuće organizacije u kojoj „dežurne sveznalice“ i „režimski čuvari istine“ drže pridike drugima.
Nažalost, u javnom životu u nas nedostaje kulture dijaloga bez koje je nema ni zajedničke vizije bolje budućnosti. Na sreću, s „Mostom“ se počela sve više prakticirati kreativna kultura dijaloga.
Kako prepoznati pseudointelektualca?
«Znamo govoriti mnoge laži koje zvuče istinito i pjevati istinu kad poželimo»
Hesiod o muzama: Teogonija (oko 9 st. prije Krista)
Da bi netko, dakle, bio istinski intelektualac nije dovoljno da imade visoku naobrazbu i da se bavi intelektualnim zanimanjem u okviru neke institucija, organizacije i slobodne profesije.
Među takvim osobama mnogo je pseudointelektualaca (grč. pseudos – laž), ili prividnih intelektualca, dakle osoba koje ispunjavaju formalne uvjete iz definicije, ali nisu istinski intelektualci zbog oportunizma i udvaranja strukturama moći.
Nerijetko su pseudointelektualci tako često prisutni na televiziji i drugim medijima da ih šaljivo možemo nazvati estradnim intelektualcima i telektualcima (potonji termin posuđen od R. Marinkovića iz drugog konteksta).
Mnogi od njih bili su na razne načine režimski intelektualci u službi danas prevladane ideologije i politike. Nažalost, neki od njih su u prilici da kreiraju krivu sliku o Hrvatskoj i njezinoj bližoj prošlosti pred međunarodnim institucijama.
Pseudointelektualce se može prepoznati po njihovoj otuđenosti od istine, nedostatku istinske duhovnosti, fragmentiranom, dihotomnom i dogmatskom mišljenju, nedostatku tolerancije i suosjećajnosti, oholosti uma i bešćutnost srca, sklonosti negativnim emocijama i omalovažavanju neistomišljenika, pa i iskazivanju mržnje, egocentričnosti, negiranju univerzalnih vrijednosti i univerzalnosti ljudskih prava…
Pseudointelektualci su zastali na prvom (egocentrični) ili drugom (alocentrični, mindfulness) stadiju duhvnog razvoja, za razliku od intelektualaca koji su dosegnuli treći, kontemplativni stadij (soulfulness) duhovnog razvoja.
Na određeni način može se reći kako je u pseudointelektualaca nedostatno razvijena duhovna inteligencija, za razliku od drugih oblika inteligencije koja može biti jako razvijena (racionalna, socijalna, seksualna, itd.).
Iskazivanje iracionalnog negativnog stava, često i mržnje spram prvog demokratski izabranog hrvatskog predsjednika i „oca moderne hrvatske države“ godinama nakon njegove smrti i optuživanje za sve nevolje u Hrvatskoj, dogovorni rat i podjelu Bosne i Hercegovine s Miloševićem u Karađorđevu, te zločinačko udruživanje s ciljem protjerivanja Srba iz Hrvatske nedvojbeno je odraz pseudo-intelektualnosti, nerijetko u funkciji antihrvatske politike i dekroatizacije.
Sve da je to i želio, dr Franjo Tuđman jednostavno nije bio u mogućnosti dijeliti Bosnu i Hercegovinu. Tko iole ima uvid u krvava zbivanja na tlu bivše Jugoslavije i zna sustavno misliti zaključit će da dr Franjo Tuđman ne samo da nije dijelio i podijelio Bosnu i Hercegovinu, nego je odigrao bitnu ulogu u njezinu preživljavanju.
Pseudo-intelektualci ne vole istinske intelektualce. Dr. Franjo Tuđman je jako cijenio intelektualce pa ih je volio angažirati, a i sam je bio istinski intelektualac koji je svoj život posvetio ostvarenju hrvatskog sna o vlastitoj državi.
Što radi danas tzv. poštena inteligencija?
U bivšem, socijalističkom sustavu bila je raširena sintagma o «radničkoj klasi i poštenoj inteligenciji». Prema Hrvatskom obiteljskom leksikonu u sociološkom smislu riječ inteligencija označava «društveni sloj stvoren pretežito na temelju višeg obrazovanja; a u užem smislu» označava pripadnike «nekog društva koji stvaralački djeluju na području znanosti i kulture».
Tzv. poštenu inteligenciju predstavljali su intelektualci koji su bili u službi komunističke partije, te razvoja teorije i prakse jugoslavenskog socijalističkog društva i njegovih vrijednosti, ali igrali i važnu ulogu u lažiranju povijesti na našim prostorima.
Za razumijevanje aktualne duhovne klime u Hrvatskoj važna je analiza intelektualnog poštenja i aktivnosti istaknutih pripadnika tzv. poštene inteligencije iz socijalističkog razdoblja u usporedbi s disidentima, te kako su se rasporedili po pojedinim političkim strankama, koje ideje danas zastupaju, kakav je njihov odnos prema «crvenom teroru» i ratovima na tlu neslavno propale Jugoslavije, a posebice prema aktualnim pitanjima suvremenog hrvatskog društva, nacionalnom identitetu i ljudskim pravima.
Komunistički teoretičari i ideolozi proricali su „odumiranje nacionalnih država“ u stvaranju svjetskog komunističkog poretka, a stasala nova generacija mentalnih komunista u Hrvatskoj aktivno sudjeluje u dekroatizaciji i rastakanju hrvatskog duhovnog kapitala i identiteta.
Lijepoj našoj čini se nužnom duhovna terapija nacionalnog identiteta ako želimo imati pravo mjesto koje nam povijesno pripada u Europskoj uniji.
Sol zemlji i svjetlo svijetu
Gdje su danas i što rade istinski intelektualci koji traže istinu kroz kulturu dijaloga u Lijepoj našoj u kojoj je sve prisutnija tzv. manična kultura lažne sreće i spektakla, surovi kapitalizam, moralni relativizam, konzumerizam, banaliziranje svega i svačega, individualizam i egoizam?
Koliko osjećaju odgovornost za mentalno, socijalno i duhovno zdravlje nacije, koliko su spremni ukazivati na procese i ideje koje nanose golemu štetu suvremenom hrvatskom društvu, te ponuditi odgovore na važna društvena pitanja s ciljem umnažanja socijalnog i duhovnog kapitala nacije?
Od suvremenih hrvatskih intelektualaca se s pravom očekuje da budu sol zemlji i svjetlo svijetu, te da aktivnije sudjeluju u usmjeravanju društvenih procesa, jačanju duhovnog hrvatskog identiteta i razvoju modernog hrvatskog društva na temeljima kulture dobra, istine, socijalne pravde, solidarnosti i drugih univerzalnih humanističkih vrijednosti.
Autor: Prof. dr. sc. Miro Jakovljević
Izvor: promente.hr