Ivan Frano Jukić: “Bosanski prijatelj”

Franjevci su dolaskom na ova područja odigrali jednu od važnijih uloga u kreiranju bosanske povijesti. Od 13. st., kad se prvi put pojavljuju u Bosni, utisnuli su dubok trag na svim područjima kulturnog, znanstvenog i društvenog života. Prolazili su kroz sve neprilike koje su donosile različite političke struje u Bosni. Možda je najteže stanje bilo pod osmanskom upravom, ali upravo tada požrtvovnim zalaganjem bosanskih franjevaca pronalazila se svjetlost u tami. To se posebno očitovalo pri kraju osmanske vladavine.

Svakako, jedan od najistaknutijih franjevaca 19. st. je Ivan fra Franjo Jukić. Svojim idejama, radom i željom za promjenom, ostavio je dubok trag na književnom, znanstvenom, kulturnom, društvenom i nadasve organizatorskom polju. „Neima pako veće potribe na ovome svitu od nauka: štiti i pisati znati: iz knjigah bo čovik najlašnje može znati: što je dužan Bogu, sebi i svomu bližnjemu.“¹

„Bio je uman i – prema uvjetima svog školovanja – neobično obrazovan. Bio je (a to nije manje važno) neumorno radin i beskrajno oduševljen za ono što mu je na srcu ležalo kao glavno, kao cilj života: dobro svog naroda, napose u Bosni. Po naravi žestok a po osjećaju plemenit, on se nepokolebivo borio za postavljeni cilj, nije znao za uzmak, niti se mirio s čekanjem, opreznošću, bojažljivošću. Odatle i njegova tragična sudbina!“²

Bosanski prijatelj je prekretnica na kulturnom planu Bosne. To je prvi časopis koji, iako ne izlazi u Bosni, po svim kriterijima pripada Bosni. Autor je bosanski franjevac, a teme su preslika njegove ljubavi prema Bosni i narodu koji živi u Bosni. Časopis pruža narodu osnovno znanje iz povijesti, zemljopisa, uz mnoštvo narodnog kulturnog blaga. Jednostavno rečeno: To je enciklopedija onog najvažnijeg i najpotrebnijeg za narodu.

Biografija

Ivan fra Franjo Jukić rodio se u Banja Luci 8. srpnja 1818, od oca Joze i majke Klare, rođ. Jurić. Koristio je nekoliko pseudonima: Jukić Banjalučanin, Ljubitel’ prosvještenija, Slavoljub Bošnjak. Početke pismenost i osnove latinskog jezika naučio je kod župnika fra Franje Sitića. Poslan je u fojnički samostan gdje završava niže razrede gimnazije, te ulazi u novicijat 1832. Dvije godine proučava filozofiju u Zagrebu, i to u vrijeme zamaha ilirskog pokreta, koji će bitno oblikovati svijet njegovih ideja. Studij teologije započinje 1837. u Vesprimu te nastavlja u Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1842.

U Vesprimu budno prati zbivanja u Hrvatskoj. Možda zanesen ilirskim idejama studij ne shvaća potpuno ozbiljno, a starješina vesprimskog samostana bio je nezadovoljan njegovim ponašanjem. Zbog takvog ponašanja bosanski provincijal ga šalje u Dubrovnik da nastavi studij. I tu je dolazilo do nesporazuma s dubrovačkim franjevcima. Iznenada je odlučio napustiti Dubrovnik i vratiti se u Bosnu. Po povratku u Bosnu djeluje kao dušobrižnik u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Ivanjskoj. U Fojnici s ostalim fratrima otvara pučku školu 1847. Pastoralno djeluje u Docu i Varcaru gdje djeluje kao učitelj u pučkoj školi. Godine 1844. izdaje Pisme razalike fra Vice Vicića, a 1848. objavljuje početnicu za pučkoškolce Početak pismenosti i napomena nauka kerstijanskog te Život Isusa Krista od Augustina Kalmeta u prijevodu fra Mihovila Čujića. Radi na osnutku prvog bh. književnog društva Kolo bosansko. Strastveni je sakupljač narodnih umotvorina i vodi akciju za utemeljenje prvog muzeja u BiH. Za književno društvo nije dobio odobrenje. Ali ne prestaje raditi. 1850. počinje izdavati prvi bosanski časopis Bosanski prijatelj. Sljedeće godine izdaje drugi svezak, te Zemljopis i poviestnicu Bosne.

U razdoblju svoga aktivnog djelovanja na području kulture on također intenzivno politički sudjeluje s Omer-pašom Latasom 1850-1851, nakon čega slijedi lom i započinje vrijeme njegova progona. Latas ga 1852. daje uhvatiti i šalje u izgnanstvo u Carigrad. Od 10. lipnja pa do 5. srpnja boravi u carigradskom zatvoru.

Zauzimanjem Antuna Mihanovića, austrijskog diplomatskog predstavnika, pušten je na slobodu s uvjetom da se ne vraća u Bosnu. Dobiva dozvolu da ide u Rim. Traži dozvolu za povratak u Bosnu ali je ne dobiva. Dolazi u Dubrovnik, a početkom siječnja 1854. Jukić se pojavljuje u Zagrebu. To nije ostalo nezapaženo. Prati ga policija i protjeruje u Bosnu što je i sam želio. Dolazi u Kraljevu Sutjesku gdje mu fratri ne iskazuju dobrodošlicu. Bio im je smetnja i opasnost te ga se žele što prije riješit. Odlazi u Đakovo kod biskupa Strossmayera gdje djeluje kao dušobrižnik i pomoćnik župniku u Trnavi i Drenju. 1856. izdaje zadnju svoju knjigu Bogoljubni način mnogo koristan slišati svetu misu s drugim različitim molitvama. Početkom 1857. smješten je u seminiraj franjevačkih klera u Đakovu. Zdravlje mu je jako narušeno te je poslan u Beč na operaciju. Operiran je 17. svibnja a preminuo je tri dana poslije. Pokopan je 22. svibnja 1857. na bečkom groblju Marxerfriedhof u zajedničku sirotinjsku grobnicu, bez imena i znaka.

Bosanski prijatelj

1. Povijesni pregled publicistike u Bosni

„Pojavom književno-znanstvenog časopisa Bosanski prijatelj (1850), prvog franjevačkog i uopće prvog bosansko-hercegovačkog, započinje publicistička djelatnost bosanskih franjevaca, koja će u sljedeće stoljeće i pol pokrenuti i izdavati preko tridesetak različitih periodičnih publikacija – časopisa, listova, revija, glasila, biltena, kalendara – od kojih su upravo današnje publikacije (prije svega revija Svjetlo riječi, ali i znanstveni filozofsko-teološki časopisi Jukić i Bosna franciscana).“³

Prvi časopis u Bosni se pojavljuje znatno kasnije, ne samo u odnosu na Europu nego i na susjedne zemlje. Bosanski prijatelj kasni za njemačkim časopisima dva i pol stoljeća, a stoljeće i pol za američkim i ruskim časopisima. Prve novine u Hrvatskoj izlaze 1789. pod nazivom Kroatischer Korrespodent, na njemačkom jeziku. Malo kasnije pojavljuju se druge novine u Dalmaciji ali na francuskom i talijanskom jeziku. Prve novine na hrvatskom jeziku su Novine hrvatske koje izlaze 1835., a pokrenuo ih je biskup Strossmayer. U Srbiji se prve novine pojavljuju 1834. u Kragujevcu s nazivom Novine serbske, a pokrenuo ih je Miloš Obrenović.

S Bosanskim prijateljem započinje bosanska periodičnost. U prilog tomu ide otvaranje prva štamparije u Sarajevu 1866, te male štamparije u Mostaru 1876. Tu su štampani zakonski tekstovi, te školski listovi. Otvaranjem tih štamparija periodična štampa brzo se razvija. Sarajevo dobiva tri časopisa (Bosanski vjestnik, Bosna i Sarajevski cvjetnik) a Mostar jedan (Neretva). Do konca turske vladavine bosanski franjevci će izdavati još nekoliko časopisa. Fra Franjo Momčinović pokreće 1864. satirično-polemički list Bismilah (Uime Božje), bogoslovi u Đakovu pokreću Stršljen koji će se kasnije zvati .

2. Prikaz Bosanskog prijatelja

Bosanski prijatelj nastaje nakon desetogodišnjeg uzaludnog pokušaja da se osnuje književno društvo Kolo bosansko. Teme koje obrađuju preslika su autorova snažnog rodoljublja i zanimanje za povijest i narodno blago svoje domovine.⁴ Iako nije tiskan u Bosni s pravom se može smatrati prvim bosanskim listom jer obrađuje tematiku koja se isključivo odnosi na Bosnu, njene ljude i događaje.

Sam podnaslov kaže što broj sadržava potribite korisne i zabavne stvari. Svaki broj sadrži poučne teme iz bosansko-hercegovačke povijesti, zemljopisa, kulture (pjesme, poslovice, zagonetke, priče…). Jukić je autor gotovo svih priloga. Budući da je najviše prostora posvećeno povijesti i narodnoj književnosti, časopis je izrazito povijesno-znanstvenog karaktera. Vjerskim pitanjima posvećeno je manje prostora.

Jukić je nastojao da časopis izlazi više puta godišnje, te bi tako bio na neki način enciklopedija potrebnog i korisnog znanja i zabave. Prvi broj izlazi 1850. U naslovu broja stoji: BOSANSKI PRIJATELJ. Časopis saderžavajući potriebite koristne i zabavne stvari. Učrednik I. F. Jukić Banjalučanin. Svezak I. u Zagrebu 1850. Broj je posvećen Strossmayeru, a troškove snosi Ljudevit Gaj. Tiskan je Brzotiskom narodne tiskare Ljudevita Gaja. Ovan broj sadrži 137 str. Iz sadržaja broja može se zaključiti da je Jukić autor cijelog broja osim jednog priloga kojeg donosi fra Grgo Martić. Broj je prepun kulturnog blaga iz Bosne. Prevladavaju narodne pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, ljekarije, učionice po Bosni. U broj se još nalazi zemljopisno-državni pregled turskog carstva u Europi, te nekoliko životopisa poznati osoba iz Bosne.

Drugi broj izlazi 1851. Naslov broje je isti kao i prvi: BOSANSKI PRIJATELJ. Časopis saderžavajući potriebite, koristne i zabavne stvari. Učrednik I. F. Jukić Banjalučanin. Svezak II. U Zagrebu, 1851.⁵ Broj je tiskan u Zagrebu kod Ljudevita Gaja. Sadrži 199 str., posvećen je Omer-paši Latasu.

Treći broj pripremio je Jukić ali izlazi posthumno 1861. Prije nego što je Jukić uhapšen građu za treći broj predao je fra Filipu Kuniću. Kasnije će taj rukopis otkupit Matica ilirska, A. Veber i M. Mesić pregledat i odobriti za tisak, a tajnik Janko Jurković konačno će redigirati i izdati. Izostavio je „Zemnodržavnoopisni pregled Europe i književnost slavonsku“. Ovaj broj sadrži 208 str.

Za izdavanje četvrtog broja čekalo se deset godina. Inicijator je Redovnička mladež bosanska u Đakovu. 1862. zamolili su fra Antuna Kneževića da prikupi građu za novi broj, ali on to nije prihvatio. Isto tako obratili su se 1864. fra Martinu Nediću u nadi da će prihvatiti ponude te prikupit građu i izdat novi broj. On je bio prezaposlen i nije htio preuzeti te obveze. Ipak, Knežević se prihvatio ovoga posla kad je postao 1869 duhovnik Redovničke bosanske mladeži u Đakovu. Prikupio je, sredio i za tisak pripremio građu za posljednji broj bosanskog prijatelja. Autor cijelog broja, osim jednog rada fra Marijana Šunjića, je fra Antun Knežević. Broj sadrži 192 str.

Jukić je želio ovim časopisom čitaocima pružiti osnovno znanje iz povijesti Bosne i šireg područja, zatim zemljopisa, narodnog stvaralaštva i kulturne dijalektike istaknutih domoljuba, te ga informirati o najvažnijim društvenim zbivanjima.⁶ U sva tri broja, koja je pripremio Jukić, pojavljuju se iste rubrike. Najviše prostora posvećeno je narodnoj književnosti i povijesti, a nešto manje zemljopisu, te temama kao što su pismo, školstvo i ljekovito bilje.

Zaključak

Jukić je bio svestran pisac, čovjek erudicije, velika truda, željan znanja, željan suvremene znanosti kojoj je htio dati i svoj doprinos. Od etnografije i folkloristike do hitoriogafije i publicistike, u tom nevjerojatno širokom području djelovanja, futuristički-napredne naobrazbe, borbenog i fanatičnog, ali kristalno poštenog patriotizma, pritom uvijek pedantan, predan i znanstveno pošten, Jukić u mnogočemu nadilazi svoje i istodobno najavljuje novo vrijeme. Njegovo je djelo “toliko važno i osebujno, a u mnogo čemu i prevratničko i prekretničko da će i u budućnosti ostati trajan spomen na ovoga nevjeroatno svestranoga, do ganuća samozatajnoga i do boli iskrenoga – fratra u surgunu”. Pripada mu prvo mjesto u bosansko-hercegovačkoj povijesti. Prvi je moderni bosansko-hercegovački intelektualac, prvi pravi bosansko-hercegovački prosvjetitelj.

Uzimajući u obzir vrijeme i okolnosti u kojima je živio, i danas se divimo Jukićevu svestranom i ustrajnom radu na mnogim područjima kulturnog života ljudi i društva. Posebno se treba istaknuti utemeljenje bosanske publicistike časopisom Bosanski prijatelj. Taj časopis i danas je vrelo iz kojeg se mogu crpsti mnoge spoznaje. Može se zaključiti da je Jukić bio čovjek i fratar koji je sve svoje umne i fizičke sposobnosti potrijebio za dohovni i materijalni boljitak svoga naroda.

¹Marko KARAMATIĆ, „Čovjek koji je vidio dalje“, u: Bosna franciscana, XV (2007) 27.
²http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/povijest-provincije/znamenitiji-likovi-bosne-srebrene/69-fra-ivan-franjo-jukic-1818-1857.html
^3,4 Drago BOJIĆ, „Publicistika bosanskih franjevaca“, u: Bosna franciscana, XVIII (2010) 32.
⁵Andrea DAUTOVIĆ – Olga LALEVIĆ, „Bibliografski pregled bosanskog prijatelja“, u: Bosna franciscana, VIII (2000) 13.
⁶Anto Slavko KOVAČIĆ, „Bibliografija franjevaca Bosne srebrene“, Svjetlost, Sarajevo 1991.