Ivan fra Franjo Jukić – jedan od najvećih nositelja hrvatskog narodnog preproda u Bosni

 

Na Bečkom groblju Sankt Marx leži Wolfgang Amadeus Mozart na Sankt Marxer Friedhof, a do njega stoji jedan skromni grob gdje je ukopan veliki Hrvat iz Bosne: fra Ivan Franjo Jukić.

„U cijeloj povijesti Bosne vrlo je malo ljudi koji su je toliko voljeli i toliko za nju učinili.” (prof. dr. sc. Ivo Pranjković)

Po njemu nosi ime poznata Jukićeva ulica u Zagrebu.

Photo: wikimedia.commons.org

Ivan Franjo/Frano Jukić je rođen 1818. u Banja Luci. Niže razrede gimnazije pohađao je u samostanu u Fojnici, filozofiju je studirao u Zagrebu, a teologiju u Veszprému, u Mađarskoj. Pripadao je najaktivnijim nositeljima hrvatskog narodnog preporoda u Bosni i Hercegovini.

Oduševivši se idejama Ljudevita Gaja surađivao je u Novinama horvatskim, slavonskim i dalmatinskim, kao i u njihovu kulturnom prilogu Danici. Marljivo je sakupljao narodne pjesme i umotvorine te je svu svoju energiju posvetio radu na prosvjećivanju narodā svoje rodne domovine, gdje je ogromna većina tad bila nepismena, i stvaranju boljih uvjeta života. Zalagao se za modernizaciju ovog područja i sanjao da će njegova nastojanja iskorijeniti siromaštvo koje je mučilo stanovništvo ondašnje najzapadnije provincije Osmanskog Carstva.

U suradnji s fra Antunom Kneževićem osnovao je jednu od prvih pučkih škola u Bosni i Hercegovini u kojoj su se mogla školovati sva djeca – bez obzira na religijsku pripadnost. Pokrenuo je 1850. godine u Sarajevu izdavanje prvog književnog časopisa koji je nosio naziv Bosanski prijatelj. Knjigom „Zemljopis i poviestnica Bosne“, u kojoj je iznio brojne geografske podatke, klimatske osobitosti te informacije o običajima stanovnika, zaslužio je naziv prvog zemljopisca i etnografa ove zemlje.

Kad je Omerpaša Latas, Ličanin pravoslavne vjere koji je prešao na islam, preuzeo upravu nad Bosanskim pašalukom, fra Jukić se ponadao da će on kao Slaven razumijeti i poduprijeti njegova nastojanja za modernizacijom te mu je uputio spis „Želje i molbe bosanskih krstjana“ u kojem je naveo niz prijedloga za promjenama koje bi pridonijele razvoju zemlje. Ali Omerpaša ne samo da ga nije podržao, nego ga je zbog njegovog angažmana proglasio opasnim za tursku upravu te prognao u Istanbul, zabranivši mu da ikad ponovo kroči u Bosnu i Hercegovinu.

Ljubitelje književnosti danas posebice privlači njegov putopis „Putovanje iz Sarajeva u Carigrad 1852. godine“, u kojem je slikovito predočen put progonstva do glavnog grada Osmanskog Carstva. Važno je spomenuti da ga je iz zatočeništva izbavio Antun Mihanović, autor stihova hrvatske himne i tadašnji austrijski konzul u tom gradu na dva kontinenta. No, život na slobodi daleko od voljenog rodnog kraja i nije bio život. Očajan zbog učinjene mu nepravde i nemogućnosti da se vrati u zemlju za čiji se napredak tako energično zalagao, Jukić je preminuo u Beču ne doživši ni 40 godina. Pokopan je u skupnu siromašku grobnicu na groblju St. Marxer Friedhof.

I potpuno je u pravu prof. dr. sc. Ivo Pranjković kad, među ostalim, o ovom franjevcu kaže:

„U cijeloj povijesti Bosne vrlo je malo ljudi koji su je toliko voljeli i toliko za nju učinili. Uzvraćeno mu nažalost nije bilo. Štoviše, doživio je ono što takvi zanesenjaci u pravilu dožive. Umro je u tuđini, daleko od svoje Bosne, mlad, prognan, usamljen. Pokopan je u zajedničkoj grobnici praveći društvo sirotinji i beskućnicima za koje je i u životu imao puno razumijevanja i o kojima se u okviru svojih mogućnosti uvijek nastojao brinuti.“

                Photo: wikimedia.commons.org

 

Izvor: narod.hr/kroativ.at