Ivan KOZLICA: “Rusko-crnogorski zločini i pustošenja južne Hrvatske 1806. i 1807.”

 

Kakve je sve žrtve u prošlosti podnio hrvatski narod, kakve sve tragedije, a da mi o tome vrlo malo znamo. Koliko boli, nepravde, ostade u zaboravu generacija? Ovim tekstom želimo podsjetiti na događanja na hrvatskome jugu s početka devetnaestoga stoljeća, događanja o kojima se u udžbenicima povijesti nije mogla pronaći ni jedna riječ!

Vidjeti ćemo koje su poteze vukli Rusi, Srbi i Crnogorci s ciljem ostvarenja njihovih planova na Jadranskom moru, koja je u tome bila uloga Crne Gore i što je sve trebao platiti hrvatski narod Dalmacije i Boke Kotorske.

Vidjeti ćemo s kojim žarom su pravoslavni Crnogorci, Bokelji, Hercegovci i Rusi ubijali, silovali, pljačkali, rušili, palili i žarili po Konavlima, Dubrovniku, otocima i primorju. Biti će nam puno jasnije da je barbarski pohod crnogorskih i srpskih hordi 1991. urađen po već viđenom obrascu i s potpuno istim ciljem – osvajanje hrvatskih zemlja! Upoznati ćemo se i s ulogom francuske vojske u otporu tim barbarima, ali i s njihovim strašnim zločinima počinjenim u drevnim Poljicima.

Tekst je utemeljen na izvornim svjedočanstvima suvremenika opkoljenih u dubrovačkim utvrdama, ponajprije svećenika i profesora Franceska Marie Appendinija, austrijskoga diplomatskog predstavnika Giovannija Timonija, pjesnika i komediografa Vlahe Stullija te župnika Orašca dum Miha Radilovića.

Vrlo vrijedan izvor su i svjedočanstva zapovjednika francuskih oružanih snaga, generala Molitora i Marmonta. O događajima je pisao i tjednik Kraglski Dalmatin, prve novine na hrvatskom jeziku.

Od starijih autora čija smo djela ili tekstove koristili navodimo publicista Petra Franceschija, pisca Tulija Erbera, povjesničare i političare Alfonsa Pavića i Luju Vojnovića, don Ivana Pivčevića, župnika Gata don Stipu Kaštelana i dr. Od novijih autora ističemo akademika Stjepana Ćosića, esejista Franu Barasa, dr. Ivana Pederina, profesora iz Poljske Piotra Żureka, profesora iz Crne Gore Sašu Kneževića, fra Vicka Kapitanovića, profesora Joška Bracanovića, Marija Thona i dr.

Napoleonova vojska stiže u Dalmaciju

Rezultati ratova između velikih sila uvijek su određivali sudbinu i hrvatskih prostora, tako je bilo i poslije bitke kod Austerlitza (danas Slavkov pokraj Brna u Češkoj) 2. prosinca 1805. Francuske snage samo u jednom danu potukle su Austrijance i Ruse do nogu, poslije čega je 22. prosinca iste godine zaključen mir u Požunu (Preszburg, današnja Bratislava).

Odlukama utvrđenim ugovorom određeno je da dotadašnja austrijska područja u Istri, Dalmaciji i Boki Kotorskoj pripadnu Francuzima te da ulaze u sastav Kraljevine Italije sa sjedištem u Milanu. 

Poslije ratifikacije ugovora 1. siječnja 1806. francuska je vojska dobila mandat da kroz šest tjedana zauzme dobivene prostore. Car Napoleon Bonaparte doznao je da Rusi planiraju zauzeti Dubrovačku Republiku te je želio preduhitriti njihov upad. Zadaću je dao generalu Gabrielu Jeanu Josephu Molitoru te ga imenovao privremenim civilnim i vojnim upraviteljem.

Molitor je odmah opremio tri pukovnije, u planu je imao do 2. veljače doći do Dubrovnika, no zbog zime i gotovo nepostojanja prometnica, savladavajući teškoće kojima nema primjera ni u jednoj zemlji na svijetu, put se odužio, tek je 3. veljače stigao do Trsta.

Došavši u Rijeku, potajno je na trgovačke brodove utovario veću količinu streljiva za pješaštvo i topništvo zbog teških uvjeta transporta kopnom. Molitor s 5 000 vojnika 16. veljače stiže u Knin, dio vojske kojom je zapovijedao general Dumas krenuo je u Zadar, dio kojim je zapovijedao pukovnik Poitevin uputio se za Vrliku, Sinj, Imotski i Vrgorac, glavnina snaga išla je put Drniša, Šibenika, Trogira, Splita, Makarske, a krajnji cilj bila je Boka Kotorska. Dumas sa snagama u Zadar stiže 18. veljače, a Molitor dolazi dva dana kasnije, preuzima vlast od austrijskih dužnosnika te sve činovnike ostavlja u službi.

Rusi uplovljavaju u Jadransko more – zauzeće Boke Kotorske

Dok francuska vojska zauzima hrvatske primorske krajeve, ruska imperijalna sila ima druge planove – brzi prodor u južni Jadran (o pravim razlozima njihovoga dolaska biti će riječi u nastavku). Flota od četrdesetak raznih ratnih brodova prošla je Gibraltar 29. prosinca 1805. i uplovila u Mediteran. Na Krf su stigli 31. siječnja 1806., a prvi odred Rusa pod zapovijedanjem admirala Henrya Bailliea u bokokotorski zaljev uplovio je 24. veljače.

Nekoliko dana ranije austrijski komesar za Boku Kotorsku markiz Filippo de Ghislieri izdao je proglas o predaji Boke Francuzima, temeljem odredbi ugovora iz Požuna. Pravoslavni Bokelji, kojih je u to vrijeme bilo tri četvrtine stanovništva, odlučili su zatražiti pomoć ruskog dvora i Crne Gore kako bi spriječili najavljenu predaju.

Ubrzo se oko austrijskih uporišta u Boki Kotorskoj okupljaju Crnogorci koje predvodi politički i vjerski poglavar vladika Petar Petrović Njegoš, od austrijskih zapovjednika traže predaju ili će krenuti u osvajanje jurišom. Prema mjestima Risnu i Porto Rosu krenulo je oko 1 500 Crnogoraca, spremnih da odmah započnu osvajanje, no ipak bez ruskog miga morali su stati.

U Risnu je 27. veljače 1806. održan bokeljsko-crnogorski zbor na kojem je proglašen sveti rat protiv Francuza te odlučeno da se zatraži prisajedinjenje Ruskoj carevini. U Boku je 5. ožujka uplovio drugi dio ruskih snaga pod zapovijedanjem viceadmirala Dmitrija Nikolajeviča Senjavina. Jedan njegov pratitelj zapisao je:

Vožnja kroz Boku kotorsku praćena je s oduševljenjem naroda; ljudi su se sakupljali na obali i povicima pozdravljali admirala, te njemu u čast pucali iz pušaka; bokeljski brodovi ispaljivali su počasne plotune. U Kotoru su čekali na obali Senjavina članovi gradske uprave s ključevima od gradskih kapija i najviši crkveni dostojanstvenici.

Ruski zapovjednik odmah je zatražio austrijsku predaju u roku od petnaest minuta.

Pravoslavni Bokelji i Crnogorci proglašavaju sveti rat protiv Francuza

Komesar Ghislieri, stari mletački kadar, odazvao se pozivu na ruski brod te upoznao ruskog zapovjednika kako je, prema ugovoru iz Požuna, dužan Boku Kotorsku predati Francuzima. Međutim, isti dan Rusi su zaposjeli grad.

O tome Ghislieri 7. ožujka piše generalu Molitoru: Austrijske jedinice, elita Thurnovog puka, iako nisu bile napadnute, iako im nije ponestalo hrane, iako ih nisu uznemirivali stanovnici garnizonskih mjesta (…), čak ne ispalivši ni jedne puške, dobile su naređenje da ustupe i ustupile su ruskim trupama 5. o. mj. sva utvrđena mjesta Boke kotorske, od kojih je samo ono glavno bilo u stanju izdržati opsadu i s još manjom posadom.

Vijest o ruskom zauzeću Boke ubrzo je stigla do francuskoga cara Napoleona zbog čega je on odmah zatražio da mu se ustupi šire područje oko grada Braunau na Innu te naredio brži prodor francuskih snaga prema Boki. Bečki carski dvor je, zbog ove predaje bez borbe, pokrenuo istragu.

Zloćudni vjetar zapuhao prema Dubrovniku

Istodobno s ovim događanjima, posebni ruski poslanik na Cetinju Stefan Sankowsky uputio je pismo konavoskom knezu Šišku Sorgočeviću (Sigizmundu Sorgu) u kojem ga je izvijestio da je u Konavle upućen odred rusko-crnogorske vojske. Dubrovački Senat odlučio je Sankowskom dati 25 000 franaka kako bi ga odbio od takvoga nauma.

No, već 6. ožujka Sankowsky se u Herceg Novom sastao s knezom Sorgom te mu predao ultimatum u pet točaka: obveza dostave podataka o broju francuskih vojnika u Dalmaciji; u Cavtatu prikupljati zalihe za francusku vojsku; zabrana profrancuske agitacije; povlačenje brodova za prijevoz francuskih vojnika i obvezu stroge neutralnosti Republike.

Sutradan je bokeljski prvak, bojnik ruske vojske grof Đorđe Vojnović uputio pismo Senatu da ima ovlast pregovaranja te ubrzo svečano dođe u Dubrovnik. Malom vijeću ponovio je gore navedenih pet točaka, a ako ne prihvate, Bokelji i Crnogorci stupaju na dubrovačku zemlju. Kad se povratio na ruski brod ponovno je uputio notu koju Senat usvaja, 22 člana glasuju za, osam protiv!

Vratimo se Francuzima i Dubrovčanima. Dubrovački Senat je 7. siječnja 1806. čestitao caru Napoleonu na pobjedama koje su Francuze dovele u Dalmaciju te Dubrovačku Republiku preporučio pod njegovu zaštitu. Tada je oko polovice senatora bilo sklono Francuzima, ostali su bilu za Austriju, Rusiju, Englesku, Tursku i dr.

Početkom veljače iste godine senatori Dživo Tomo Basiljević-Baselji i Marojica Dominik Zlatarić u Zadru su posjetili generala Molitora te ga zamolili da njegove trupe zaobiđu dubrovački prostor prilikom nastupanja prema Boki Kotorskoj, ponudivši mu mogućnost prijevoza dubrovačkim brodovima do Konavala.

Ovaj sastanak se odvijao upravo u vrijeme kada Sankowsky i Vojnović predaju ultimatum Dubrovčanima. U strahu od ruskih i crnogorskih prijetnji, Dubrovčani pokušavaju iznaći rješenje kako bi sačuvali samostalnost svoje države.

Tako Senat 7. i 8. ožujka 1806. odlučuje poslaniku Sankowskom i admiralu Baillieu isplatiti po 1 000 mletačkih dukata u znak blagodarnosti da izdaju potrebne mjere da se obuzdaju Crnogorci i drugi haramije da ne bi nanijeli štete našijem konavoskijem podanicima. Osim toga odlučeno je da se po 300 dukata isplati i crnogorskom vladiki Njegošu i bokeljskom vođi Vojnoviću, a 12 000 fiorina isplaćeno je austrijskom predstavniku u Boki.

Zanimljivo, nekoliko dana poslije, točnije 13. ožujka, Senat velikom većinom glasova (23:3) odlučuje o zajmu Francuzima u iznosu od 300 000 franaka. Kakovog su učinka imale ove odluke Senata, vidjeti ćemo u nastavku.

Kreću rusko-crnogorski pohodi na hrvatske otoke

Po zauzeću Kotora Rusi kreću u daljnje akcije, admiral Baillie 14. ožujka 1806. objavljuje blokadu Jadrana. Ruski predstavnik u Dubrovniku Charles Fonton obavještava ministarstvo vanjskih poslova u Sankt Peterburgu, točnije ministra grofa Adama Jerzya Czartoryskog, o ultimatumu koji je dat Dubrovniku (o kompleksnoj ulozi Czartoryskog biti će riječi u nastavku). Glavni zapovjednik ruskih snaga viceadmiral Senjavin prekinuo je plovidbu za Trst te se 27. ožujka vratio u Kotor.

Dva dana kasnije okupio je cjelokupnu flotu brodova (prema više izvora radilo se o 42 ratna broda) te je mobilizirao još 116 bokeljskih (Bokelji su raspolagali velikom flotom od 400 brodova) i na sve istakao ruske zastave. Prije nego je krenuo u planirane operacije, u Herceg Novom je osnovao Ruski carski tribunal kojemu je zadaća briga oko raspodjele plijena. Bokelji su osigurali potrebne namirnice, posudili dovoljno novca za ratne potrebe i ukrcali se zajedno s Rusima i Crnogorcima na brodove. Sve je bilo spremno za nastavak napadnih aktivnosti.

Ruski linijski ratni brod i nekoliko manjih lađa dolazi do Visa 30. ožujka 1806. i od predstavnika vlasti, mirovnog suca Vicka Lukšića i njegovoga pomoćnika Ivana Dojmia, traže predaju otoka. Nakon što zahtjev nije prihvaćen, s broda počne topovska paljba po okupljenom mnoštvu naroda. Potom je u jednoj lađi doplovilo 30 naoružanih vojnika, opljačkali su Lukšićevu kuću, a Dojmijevu nisu jer su tamo zatekli dvije časne sestre u molitvi, samo su otišli. Višani su se na večer naoružali i odlučili stražariti kako bi branili otok. Sutradan je dvadeset vojnika ušlo u Komižu, opljačkalo neke kuće i šest topova. Pljačka se nastavila i slijedećih dana, 3. travnja brodovi su s plijenom otplovili prema Kotoru.

Pad Korčule

Slijedeći ruski cilj bila je Korčula, tri linijska broda 9. travnja 1806. otvorili su topovsku paljbu po gradu, ubijene su dvije žene. Korčulu je čuvala francuska posada od oko 300 vojnika kojima je zapovijedao poručnik Dugiet (general Molitor je odmah po dolasku u Dalmaciju na otoke rasporedio posade svojih vojnika).

Sutradan je ispred grada najprije došlo petnaest različitih brodova, a nešto kasnije još šest. Vidjevši brojnost ruskih snaga, Francuzi su se dijelom predali, a manji dio ih se razbježao po otoku. Prema nekim izvorima ubijeno je 85 francuskih vojnika, a ostali su se predali. Poslije zauzimanja Korčule, nekoliko ruskih brodova produžilo je do Visa i tamo zarobilo francusku posadu i nekoliko brodova.

Vidjevši što se događa u njihovoj okolici, dubrovačko izaslanstvo 20. travnja 1806. posjetilo je ruskog zapovjednika viceadmirala Senjavina u Kotoru i predalo mu pisma za cara Aleksandra I i ministra vanjskih poslova Czartoryskog. U pismima ih Senat gorljivo moli da poštede njihov teritorij, a da će oni ispoštovati uvjete ultimatuma. Nakon razgovora pozvali su Senjavina da posjeti Dubrovnik. 

Opsada i razaranje Hvara

Kako se i očekivalo, Rusi sa svojim saveznicima Crnogorcima i Bokeljima nastavljaju okupaciju jadranskih otoka. Opsada otoka Hvara započela je 29. travnja 1806., zapovjedni brod sa 74 topa te više manjih brodova stigao je pred Hvar, a 1. svibnja na otok Gališnik postavljena je topnička bitnica. Slijedeći dan pokušali su desant kod samostana sv. Venerande, ali Francuzi su ih razbili, ubijeno je najmanje 30 Rusa, a 82 su zarobljena. Poginuo je i veliki broj Bokelja i Crnogoraca.

Neki izvori govore da je došlo oko 800 napadača, da ih je 300 ubijeno ili utopljeno, a oko 100 zarobljeno, ubijeni su pokopani oko samostana. Poginulo je pet Francuza, desetorica su ranjena. Razlog ovome francuskom uspjehu je što je Molitor poslije gubitka Korčule pojačao obranu Hvara. Francuskim snagama zapovijedao je general Pierre Joseph Guilliet.

Oštećeni ruski brodovi povukli su se na otok Sveti Kliment zbog popravka, usput su porušene kuće i posječene loze i voćke. Na Hvaru su stradala dvojica mladića. Slijedećih dana Rusi su nastavili tući Hvar s Gališnika, tijekom bombardiranja oštećeni su mnogi objekti, franjevački samostan, Lođa, Knežev dvor, Arsenal i Veneranda, biskupija, Katedrala i Kaptolska knjižnica, dominikanski samostan te brojne privatne kuće, u luci su potopljeni mnogi brodovi.

Tada je napušten i hospicij sv. Venerande, posljednji grčki monah sklonio se u Split. U hospicij su se smjestili francuski vojnici. Viceadmiral Senjavin 11. svibnja donosi odluku o prestanku opsade Hvara. 

 

Feljton će biti u nastavcima na maxportal.hr i biramdobro.com