Ivan Lovrenović: Priča o Ivanu Frani Jukiću: On je svoje uradio

Predgovor knjizi izabranih djela Ivana Frane Jukića koja će najesen izaći u okviru II kola edicije Iz Bosne Srebrene. Uz taj naslov, kolo će sadržavati knjige: Stjepan Margitić, Izabrana djela (priredio prof. dr. Pavao Knezović), Životopisi bosanskih franjevaca (priredio prof. dr. Marko Karamatić), Poezija franjevačkoga latiniteta u Bosni (priredio dr. fra Stjepan Pavić) i Epistolografija bosanskih franjevaca (priredio Željko Ivanković).

Ivan fra Frano Jukić živio je kratko, ni četrdeset godina: rođen 1818. u Banjoj Luci, umro 1857. u nekoj bečkoj bolnici nakon neuspješne operacije, te anonimno sahranjen u masovnu grobnicu za siromahe na groblju St. Marxer Friedhof, korak-dva od mjesta na kojemu je na isti način, šezdesetšest godina ranije, pokopan Mozart. Njegov život i njegov kulturno-politički angažman bio je tako intenzivan i plodan, tako sugestivan i vjerodostojan, da od suvremenika nikoga nije ostavio ravnodušnim, a u kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine zauzeo je izvanredno značajno mjesto kao pokretač ili anticipator mnogih važnih poduhvata koji po duhu pripadaju novoj epohi moderniteta i građanske kulture. Organizirao je prvu interkonfesionalnu pučku školu i u njoj sam poučavao (Varcar, 1849), pokrenuo i uređivao prvi književno-kulturni časopis Bosanski prijatelj, prvi je artikulirao ideju općega državnog muzeja, zagovarao stvaranje kulturnoga društva Bosansko kolo kao zametka akademije znanosti i umjetnosti, tražio ustanovljavanje štamparije u Sarajevu i sam aktivno radio na tomu, artikulirao prve moderne socijalno-političke zahtjeve, napisao prvu historiju, prvi zemljopis i prvi nacrt historije književnosti Bosne i Hercegovine, napisao seriju putopisa po Bosni i Hercegovini, isticao važnost bilježenja i proučavanja povijesnog naslijeđa i pučkoga stvaralaštva, a začetnik je i modernih pripovjedačkih postupaka u bosanskohercegovačkoj književnosti. Sa zadivljujućom energijom i entuzijazmom spajao je u svojemu pozvanju i djelovanju starinski duh svojih franjevačkih prethodnika – propovjedničkih pisaca, kroničara, kulturnih radnika – s modernom vokacijom individualno angažiranoga književnika i prosvjetitelja.

Ako bi se Jukićev značaj u intelektualnoj i kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine trebao izraziti zgusnuto, moglo bi se reći da se on ogleda u tomu što s Jukićem i s njegovim projektima i spisima Bosna prvi put staje sama preda se, sama o sebi iz sebe progovara; postaje svjesna sebe kao povijesnoga, socijalnog, političkog i kulturnog subjekta.

Godine Jukićeva života pripadaju najvažnijemu transformativnom  razdoblju u modernoj povijesti Evrope i Osmanskoga Carstva – prvoj polovici Devetnaestoga stoljeća. Dodiruju signali tih preobrazbi i Jukićevu otomansku Bosnu, malenu i zagubljenu na razmeđi dvaju svjetova, koja se tada počinje buditi iz duboke historijske letargije. S Jukićem dogodilo se ono, što se događa u životu i sa životom samo rijetkih i samo izuzetnih ljudi: to veliko vrijeme prepoznalo je u njemu svoga čovjeka, on je u njemu prepoznao svoje vrijeme. Dohvatili su se bez ostatka.

Iz Evrope dolaze snažni modernizacijski impulsi laičke, građanske kulture i političke emancipacije, koji na Jukića i njegovu generaciju, školovanu u srednjoevropskim učilištima, djeluju magnetnom intelektualnom snagom. U Srbiji, poluneovisnoj i vazalnoj još uvijek, traje proces političkoga oslobađanja od Osmanskoga Imperija započet ustankom iz 1804, a istovremeno se artikuliraju i obrisi jezično-kulturnoga (Vuk Stefanović Karadžić) i državno-političkog (Ilija Garašanin) nacionalnog integralizma i ekspanzionizma. U Hrvatskoj u punom je jeku ilirski pokret, sa svojom grandioznom vizijom kulturne integracije slavenskoga juga, te sve to u imaginaciji ovih bosanskih mladića otvara veličanstvene horizonte i razgara plemenito nestrpljenje. A nakon neuspjeha iliraca da i Srbe privuku viziji jedinstvene “ilirske” kulture, te nakon sloma evropskoga revolucionarnog vala 1848, i poslije povratka bečkog apsolutizma i žestoke germanizacije, pojavljuje se Ante Starčević s hrvatskom nacionalnom idejom kao alternativom ilirizmu.

Neovisno o unutarnjim protuslovnostima između svih tih tendencija, od kojih će neke svoju eksplozivnu nacionalističku energiju pokazivati cijelo stoljeće i pol kasnije, sve do u naše dane, one su tada zračile jednom zajedničkom fascinacijom – fascinacijom novoga liberalnog poretka građanske jednakosti koji su najavljivale, i neodoljivom snagom nacionalno-oslobodilačkih ideja i programa pod kojima su nastupale. Možemo li danas uopće imati dovoljno mašte da zamislimo kakvom su privlačnošću te ideje morale osvajati srca i glave kakva je bila Jukićeva i njegovih istomišljenika (fra Marijan Šunjić, fra Martin Nedić, fra Jako Baltić, fra Blaž Josić, fra Grgo Martić iz svoje aktivističke faze…)! Iz same strukture Jukićeve povijesno-tradicijske, domovinsko-geografske i osobne stojne tačke  dolazi to, da on u ovim idejama o kulturno-jezičnom i političkom harmoniziranju i emancipiranju južnoslavenskoga prostora prepoznaje nešto najsvojskije i prianja uz njih bez zadrške.

U isti mah, Osmansko Carstvo pod dvostrukim teretom unutarnje krize i pritiska evropskih sila proživljuje strahovitu dramu modernizacije i reformi, bez kojih više opstati ne može, a koje ga po definiciji poništavaju. Zbog reformi Carstvo ulazi u konflikt na život i smrt s ogorčenim zastupnicima statusa quo – lokalnim nosiocima feudalnih privilegija, naročito izraženih u Bosni, gdje su, kroz djelovanje pojave odžakluk-timara i čiftlučenja, u 19. stoljeću isplivali begovi-veleposjednici s prigrabljenim vlasništvom nad ogromnim kompleksima zemlje. (O tim procesima treba, recimo, čitati radove Nedima Filipovića objavljene posthumno u knjizi Osmanski feudalizam u Bosni i Hercegovini, a pisane desetljećima ranije. Ne zna se što je danas fascinantnije: potpuna prešućenost Filipovićevih uvida i nalaza u službenoj znanosti i obrazovanju, ili njihova svježina i otkrivalačka snaga, koja odlikuje samo najveće duhove u historiografskoj znanosti.) Od ukidanja janjičarskog vojničkoga reda 1826. i od Hatišerifa iz Gülhane 1839, do Hatihumajuna 1856. i Pariškoga mirovnog ugovora iste godine, od  pod Husein-kapetanom Gradaščevićem 1831, do krvave pacifikacije Bosne pod okrutnom rukom Omer-paše Latasa 1850/51 – Bosna, sa svojim konzerviranim i statičnim feudalnim društvom, bit će poprište žestokih i tragičnih protivljenja reformama. Do konkretnijih rezultata reformi u Bosni će doći tek nakon svega toga, na prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine, nakon Jukićeve smrti. To će biti upravo nešto od onih promjena koje je on tražio i anticipirao u svojemu epohalnom socijalno-političkom memorandumu Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, što ga je poslao sultanu Abdul-Medžidu, a 1850. objavio u svome djelu Zemljopis i poviestnica Bosne. Već u prvoj tački toga spisa: Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva… sadržana je visoka politička i civilizacijska intonacija, kojom odzvanja cijeli tekst, i po kojoj ovaj Jukićev memorandum predstavlja doista prvi nacrt evropskoga građanskoga ustava u historiji Bosne i Hercegovine. Socijalno-historijska analiza ovih 28 tačaka zorno pred nama rastvara sva teška  neriješena pitanja koja će u feudalno zapuštenoj Bosni i Hercegovini Jukićeva doba za decenij-dva dovesti do ogromnih socijalnih previranja i do velikoga protuturskoga ustanka 1875-78, a potom i do austrougarske okupacije. Iako je jasno da je u Jukića domovinska svijest bosanska, i to tako da uključuje sve etnokonfesionalne zajednice, pri čemu ilirstvo predstavlja kulturni i povijesni supraidentitet, historijski je logično da on svoje zahtjeve u Željama i molbama artikulira ispred kristjana – katolika i pravoslavnih. (Postoje indicije, koje dosada  nisu historiografski istražene i egzaktno potvrđene, da je Jukić u izradi ovoga dokumenta tijesno surađivao s predstavnicima pravoslavaca, ali ga je potpisao sam, zbog ogromnih rizika koji su pratili pisanje i upućivanje takvoga dokumenta posrednim putevima u Stambol na Portu.) U suvremenim teorijskim terminima rečeno, ova dva etnokonfesionalna elementa bosanskoga društva (raja) u odnosu prema povlaštenim muslimanima bili su degradirani drugi, koji su se morali boriti za priznanje i priznatost.

Sve dublja provalija, dakle, između bogatih i siromašnih, koja se podudarala s vjerskom i istovremenom političkom podjelom islam – kršćanstvo (muslimani – raja), a jednim dijelom i s podjelom selo – grad, te socijalna bešćutnost gospodujućih muslimanskih slojeva, kao  i duboka vjerska podijeljenost među stanovništvom, ostat će trajnim obilježjem ovoga umornog društva na okrajcima carstava i svjetova, stvarajući eksplozivne oblike socijalnoga nezadovoljstva. To su stvarni i dubinski socijalni, moralno-psihološki i politički razlozi zbog kojih je baš u tom vremenu, u vremenu Jukićeva života, u okolnostima zakašnjeloga moderniteta i smjenjivanja jedne imperijalne vlasti drugom, trajno izgubljena mogućnost izgradnje homogenoga političkog (pro futuro: nacionalnog) identiteta bosanskohercegovačkoga stanovništva, kakvoga je Jukić zamišljao kada je uzimao simbolički politički heteronim Slavoljub Bošnjak, a koju će orijentaciju strasno i predano, ali tada već zakašnjelo, nastaviti slijediti neki franjevci poslije Jukića, poput njegova učenika fra Ante Kneževića. Stoljeće i pol nakon Jukića, današnja Bosna i Hercegovina trpi zapravo posljedice tih procesa iz polovice Devetnaestoga stoljeća, bez sigurnoga odgovora o političkoj budućnosti zemlje: kao da se vrijeme „vratilo“ na to stanje prije više od stoljeća i po, samo na nekom drugom – smijemo li reći: višem – zavijutku Kronosove spirale.

Sav je Jukić u društvenoj turbulenciji svojega vremena! Cjelokupnim svojim bićem i djelovanjem, on je određen i obilježen strasnim radom za promjenu, oslobođenje, emancipaciju. Da se i mi u narode počnemo brojati – tako on lapidarno ispisuje svoj program kulturne emancipacije i europeizacije Bosne, kada se u bezbrojnim cirkularnim pismima obraća prijateljima, mecenama, braći franjevcima, da se priključe projektima koje je inicirao, započinjao i dobrim dijelom sam ostvarivao.

Nije Jukić prekretan samo u općoj, svjetovnoj povijesti Bosne i Hercegovine; on je to i u sklopu uže kulturne i književne tradicije bosanskih franjevaca. Tu veliku i bogatu tradiciju on osjeća svojom, prvi je proučava i sistematizira, djelomično joj i pripada, ali istovremeno svojom pojavom označuje i važan kulturološki i epistemološki prekid s njom, prebacivši fokus svojega djelovanja u posve laički kontekst. Ništa bolje ne oslikava taj novi, par excellence evropski i prosvjetiteljski duh kulturnoga i književničkog djelovanja, kao Jukićeva rečenica iz novinske polemike s Dimitrijem Tirolom, u kojoj postulira da „religija na literaturu upliva trebala imati ne bi“. Simbolično, vidljiva je ta dvostruka dimenzija Jukićeve kulturnopovijesne pojave i u načinu na koji je učinio da bude zapamćeno njegovo ime. Iako takvih istraživanja nema, slobodno se, naime, može reći da je Jukić prvi u franjevačkoj tradiciji u Bosni svjesno i namjerno koristio i svoje građansko, i svoje redovničko ime: Ivan, (fra) Frano.

Nakon carigradskoga progonstva u koje ga je Omer-paša Latas otjerao 1852. zbog subverzivnosti Želja i molbi bosanskih kristjanah i zbog opasne političko-ideološke optužbe za panslavizam, te nakon pomilovanja koje je sadržavalo za Jukića najsuroviju odredbu, suroviju od smrti: da se nikada više ne može povratiti u svoju voljenu Bosnu, Ivan Frano živio je kojekuda, a najviše u Đakovu i Slavoniji, pod okriljem biskupa Strossmayera. Odatle je otišao i na operaciju u Beč, u smrt.

Sad je važno obratiti pažnju na datume. Temeljni zahtjev svih reformi, onaj koji Jukić  ističe i u prvoj tački svojih Želja i molbi, jest zahtjev za građansku ravnopravnost bez obzira na vjeru i socijalni status. Taj zahtjev u Osmanskome Carstvu prihvaćen je tek 1856, aktom Hatihumajun sultana Abdul-Medžida. Do prvih naznaka konkretnijih reformi što iz njega proizlaze doći će kroz koju godinu, a tek 1866. godine bit će u državnu službu u Bosni i Hercegovini primljen prvi nemusliman, poznati autor Memoara s Balkana Martin Đurđević. Jukić, dakle,  koji je sav živio i izgorio u borbi za reforme, za evropski put svoje zemlje, kako bismo danas rekli, nije dočekao konkretniji učinak reformi i puno pravo građanstva. Umro je – gotovo kao po nekoj  dubljoj simbolici – tačno one godine koja po mnogim elementima označava kraj staroga i početak novog vremena u dotadašnjoj četiristoljetnoj historiji otomanske Bosne.

Valjda je tako i pravo, i ne vjerujem da bi naš junak zbog toga mogao biti nesretan: on je svoje uradio.

Kada sam polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u mome i Jukićevom Varcaru-Mrkonjiću pisao svoj roman o njemu (Putovanje Ivana Frane Jukića), nije me previše intrigirala tema identiteta, onako kako danas dominira u našem javnom i političkom životu. Nije da nam je bila nepoznata, i nije da i tada na svoj način nije  bila prisutna i za mnoge traumatična, makar joj službeni politički diskurs ne priznavao ozbiljnu vrijednost. I tada mi je bilo savršeno jasno da  simbolički heteronim koji je Jukić koristio pod svojim spisima s više nego jasnom političkom namjerom i vokacijom – Slavoljub Bošnjak, nikako ne može značiti ono što je značio njemu, u njegovom kulturalno-političkom sustavu identitetnih značenja i društvenih zahtjeva. Još manje može značiti danas, kada je ta kolektivna nominacija reducirana na oznaku jednoga partikularnog bosanskohercegovačkog nacionaliteta – bošnjačkomuslimanskog, za razliku od svebosanskog i transkonfesionalnog značenja koje je imala u Jukićevom samoizabranom političkom identitetu: Slavoljub Bošnjak. Mnogo me je više privlačila tema iz Jukićeva iskustva, frapantno podudarnoga s tadašnjim našim iskustvima – tema intelektualca i pisca koji se otrgnuo, koji bi da se otme gravitaciji sistema, koji shvaća da je subverzivnost spram političkoga sustava i uvriježenog oblika življenja njegov poziv, da je cijena koju valja platiti velika, ali da to ne može biti razlog da se od poziva odustane. I još, zanimala me priroda dubinske, zagonetne povezanosti Bosne i franjevaca, koja u svakoj generaciji dadne jednu ili više snažnih individualnosti s onim velikim darom – darom živoga, angažiranog i djelatnog  pripadanja svome vremenu.

Za razliku od današnjega identiteta i profila hrvatskog nacionalnog intelektualca, skučenog i frustriranog baukom Balkana, srpskog jezika i srpske kulture, tursko-islamskim elementima Bosne etc, Jukićev kulturni identitet je širok i slobodan. Štokavskomu idiomu on pripada s jedne strane prirodno, kao materinskom jeziku, a s druge integralno, bez jezično-sektaških podjela i omraza što ih je proizvela stotinupedesetgodišnja historija jezičnih natezanja poslije Jukića. Politički, on je državljanin, kao i generacije njegovoga roda i naroda stoljećima unatrag, jednoga kozmopolitskoga Carstva i države, istoga onog u čijemu su sastavu Srbija, Crna Gora, Bugarska – sve zemlje i krajevi što ih uključuje veličanstvena vizija Nove Kulturne Ilirije. Tu intimnu percepciju samo potcrtava snažna parapolitička “redodržavna” tradicija Bosne Srebrene, koja živi u svakom obrazovanijem franjevcu Jukićeva vremena. To je ona tradicija franjevačke provincije i jedine priznate strukture Katoličke crkve na otomanskom Balkanu, čije su se pastorizatorske ingerencije, ali i ingerencije političkoga predstavljanja u skladu s otomanskim milet-sistemom, dva stoljeća, sve do Karlovačkoga mira 1699, sterale na prostoru svih tih zemalja od Dalmacije i Slavonije, preko Ugarske, Transilvanije, Srbije, Bugarske, do Albanije i Carigrada. S druge strane, veza s hrvatskim zemljama Dalmacijom, Dubrovnikom, Slavonijom, Srijemom ostala je živa psihološki, religijski, književno-jezično i kulturalno, te etnički (preko velike bosanskokatoličke dijaspore u tim zemljama) i nakon što je nova granica Osmanskoga Carstva na Dinari i na Savi taj prostor podijelila i ideološki konfrontirala, te Jukićev identitet jednako prirodno i tradicijski utemeljeno obuhvaća i taj svijet. U smislu etničko-komunitetnom Jukić u isti mah pripada starom otomanskom ustrojstvu čvrste konfesionalne podjele društva, ali je već ogromnim i nepovratnim korakom i iskoračio iz njega. Najbolje se to vidi u načinu na koji on zagovara moderni stav o autonomiji literature i kulture u odnosu na religiju, te kako prakticira ideju konfesionalno nepodijeljenoga školstva i obrazovanja. Tako, Jukić pokazuje da etničko-konfesionalne granice bosanskoga mikrokozmosa za njega nisu apsolutne ni od Boga dane. Napokon, ni novovjekovna, moderna i liberalna evropska orijentacija, koju Jukić gorljivo zastupa i pronosi, nije bez korijena – ona se također prirodno navezuje na stare, predmoderne veze i komunikacije koje bosanski franjevci njeguju s evropskom religijskom, teološko-filozofskom i znanstvenom književnošću, s gradovima i učilištima u Italiji, Austriji, Madžarskoj.

Metodološki i politički vrlo je poučno i značajno što vruća prilježnost ideji ilirizma Jukiću nimalo ne smeta da posve precizno razaznaje pojedine etnicitete-nacionalitete na širemu južnoslavenskom planu. To se veoma zorno može vidjeti u članku Samo za sada. Njega je Jukić napisao potaknut polemičkom prepiskom između dvojice književnika i kritičara, ruskoga, Nikolaja Ivanoviča Nadeždina, i srpskoga, Dimitrija Tirola, koja se odvijala, kako sam Jukić u uvodu članka akribično navodi, u Srbskim beogradskim novinama, Odeskom vjesniku, Sinu otečestva, Srbskom letopisu, Sjevernoj pčeli (svratiti pažnju na reference!). Predmet spora između Nadeždina i Tirola je Vukov pravopis i njegova reforma azbuke – Nadeždin tu reformu preporučuje, a Tirol odbija, te u jednoj digresiji kategorično tvrdi da su “Bošnjaci Srbi, i nazivaju se geografičeskim imenom, tek u tom slučaju, kad su rad naznačiti mesto pribivanija svog, pridavajući vazda i svoje genetičesko ime”. Jukić kontraargumentira odrešito i u posve diferenciranim pojmovima: “Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu, već i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! slavni narod ilirski!” A u fusnoti iznosi: “Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda tiču; ja sam mnogo i putovo po Bosni; al još nikad tamo ne čuh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški…”

Sve to valja simultano imati na umu, da bi se razumjelo kako lako i prirodno Jukić (i drugi franjevci iz njegova kruga) participira u književnom i kulturno-političkom radu od Zagreba, Dubrovnika, Splita i Zadra, do Novoga Sada i Beograda. Jedinstvenost toga jezično-kulturnog prostora, preko granica carstava, oni osjećaju kao stvarnu i djelatnu, a od toga nije dalek put do političkih ideja i angažmana. Tako će kod bosanskih franjevaca posve prirodno doći i do zanimljivoga pluralizma u kasnijemu političkom i nacionalnom razvoju, pa je među njima bilo zastupnika “klasičnoga” bosanstva, jugoslavenstva, hrvatstva…

Vrijeme poslije Jukića, vrijeme od njega do nas današnjih, i u Bosni i u širem političkom prostoru koji smo bili naviknuli zvati i osjećati našim, donijelo je mnoge promjene, najčešće stihijne i kontingentne, i svaka od političkih formacija nastalih u tim promjenama njegovala je svoje povijesne junake, njegovala ih je svaka na svoj način, jedne uzvisivala ili izmišljala, druge zabacivala, treće zaboravljala. Predmetom neke posebne studije moglo bi biti istraživanje javne i simboličke recepcije Ivana Frane Jukića u tim vremenima. Vrlo bi zanimljivo bilo vidjeti kako je ovaj prosvjetitelj, ilirac, ilirski Bosanac prolazio u službenoj političkoj i školskoj pedagogiji svih sukcesivnih režima što su se smjenjivali nad Bosnom – od Austro-Ugarske, kraljevske Jugoslavije, Endehazije, Titove Jugoslavije, a kako prolazi danas. O stotinupedesetoj godišnjici Jukićeve smrti, na primjer, kroz cijelu 2007. godinu, nije bilo ni jedne evokacije kojom bi ga se na način dostojan njegove povijesne veličine sjetila njegova Bosna i Hercegovina, ispred bilo kakve državne, obrazovne, znanstvene ustanove. Ne sjeća ga se Sarajevo, ne sjeća ga se Banja Luka, ne sjeća ga se Mostar, ni istočni ni zapadni. Zagreb za njega ne zna, kao što nikada nije ni htio da zna. Ne sjeća se ni njegov Varcar, sadašnji Mrkonjić, u kojemu je odsanjao svoje najljepše snove i ostvario neke od svojih najvažnijih pothvata. Sjećaju ga se tek franjevci, njegova redovnička braća, s kojom je imao mnogo okapanja, a i oni s njime, jer se ni s tim sistemom nije lako mirio. Sve to o Jukiću govori malo, a mnogo o našem vremenu, kojim je zavladao, kako bi  Krleža rekao, opasni marazam pamćenja. Ali Jukićev današnji aktualitet ionako nije od slavljeničke vrste: način na koji je danas zaprepašćujuće aktualno mnogo od onoga što je Jukić dijagnosticirao u svojemu vremenu, u vremenu prije nego što je Bosna uopće bila kročila na svoj prvi, neuspjeli evropski put pod austrougarskom upravom, taj način nosi u sebi mnogo uznemirujuće nelagode.

U Sarajevu, lipnja 2009.

Ivan Lovrenović

Izvor: mreza-mira.net