Krajem prošle godine iz tiska je izišla ne-velika knjiga pod naslovom ANNO DOMINI– ljetopisna pamćenja franjevaca Bosne Srebrene. Knjiga koju je objavila Podružnica za Njemačku Udruge đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko obaseže ukupno 87 stranica i u njoj su, osim Predgovora (5-6) koji potpisuje Jozo Džambo, zatim Rječnika manje poznatih riječi (71-74), Popisa izvora (75-76), teksta Josipa Andrića o Franjevačkome Visokom kao putu i putokazu (77-83), popisa Članova Udruge đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije – Visoko (Njemačka) (84-85) te popisa osoba koje su za ovu knjigu snimile ili na raspolaganje stavile svoje fotografije, objavljeni po izboru Joze Džambe i naših visočkih kolega Josipa Andrića, Srećka M. Džaje, Ante Jeličića (Plemića) i Mije Nujića tekstovi sljedećih bosanskih fratara: fra Nikole Lašvanina –Iz Ljetopisa, Uspomene od nikoliko biskupa bosanskih (7-12), fra Filipa Lastrića –Pregled starina Bosanske provincije (13-16), fra Bone Benića –Iz Ljetopisa (17-24), fra Marijana Bogdanovića –Iz Ljetopisa (25-30), fra Ivana Franje Jukića (Slavoljuba Bošnjaka) –Zemljopis i poviestnica Bosne, Anti Kaiću u Zagreb (31-36), fra Grge Martića –Iz Zapamćenja (37-42), fra Jake Baltića –Iz Godišnjaka; Čestite Osobe Redovnikah i Svitovnjakah u Bosni (43-52), fra Bone Ravlića –Iz Dnevnika (53-58) i fra Ljube Lucića –Iz Dnevnika 1992-1995 (59-70).
Jozo Džambo (ur.)Anno Domini – Ljetopisna pamćenja franjevaca Bosne Srebrene
München / Neu-Ulm, 2017.
Knjiga je objavljena u povodu obilježavanja dvadesete obljetnice postojanja i djelovanja Podružnice za Njemačku Udruge đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije –Visoko. Tekstovima koji su odabrani i ovdje objavljeni želi se, kako uvodno navodi Jozo Džambo, „dokumentirati povijesno-kulturna, jezična i književna kvaliteta franjevačkog govora o Bosni i Hercegovini“ i kod budući čitatelja „pobuditi zanimanje za ovu, u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj kulturi pisane riječi, jedinstvenu lektiru“.
Osim toga, u Predgovoru se navodi da se povijesno pamćenje bosanskih franjevaca temelji „na vlastitoj usmenoj i pisanoj tradiciji koju su oni postojano njegovali“, da su oni posjedovali kako knjišku tako i književnu kulturu i da se njihova pismenost ogledala ponajprije u kronikama odnosno u ljetopisima koje su pojedini bosanski fratri pisali ili samo za samostane u kojima su živjeli ili i za samostane i za provinciju ujedno.
Džambo dalje navodi da formula, odnosno naslov ove knjige Anno Domini – Godine Gospodnje – predstavlja izraz vjere bosanskih franjevaca da se sve u životu čovjeka pojedinca i zajednice nalazi u Božjim rukama. Kako su fratri bosanski na sadašnjost gledali iz perspektive budućnosti odnosno vječnosti (sub specieaeternitatis), ne čudi stoga, ističe Džambo, što se u tim kronikama nalazi „određena opuštenost, (samo)ironija, šaljivost i anegdotalnost u pisanju“ franjevačkih ljetopisaca.
Osim toga, franjevački ljetopisi, koji su najvećim dijelom nastajali u samostanima Fojnice, Kreševa, Kraljeve Sutjeske i Guče Gore, nisu samo konvencionalne kronike. Oni su i više od toga. U našim bosanskohercegovačkim prilikama oni su povjesnice ne samo Franjevačke provincije Bosne Srebrene nego i bosansko-hercegovačkoga društva općenito. Oni su, kako navodi Džambo, svjedočanstva ne samo burne i dramatične povijesti bosanskih fratara i bosansko-hercegovačkoga društva nego i „svjedočanstvo obrazovne razine autora, njihove višejezične kulture, stupnja informiranosti o izvan-provincijskim zbivanjima, njihove načitanosti te pripovjedačkog i književnog dara.“
Da su Ljetopisi bili vrijednost i da su mogli poslužiti kao izvori za pisanje bosansko-hercegovačke povijesti svjedoče, naznačuje Džambo, arheolog Ćiro Truhelka (1865-1942) i crkveni povjesničar Julijan Jelenić (1877-1931) koji su objavili neke njihove dijelove. A da mi danas imamo kritička i cjelovita izdanja tih ljetopisa treba zahvaliti ponajprije kako fra Ignaciju Gavranu (1914-2009) i fra Andriji Zirdumu (1937-2017) tako i u novije vrijeme nakladničkoj kući Synopsis (Sarajevo-Zagreb), odnosno gosp. Ivici Pandžiću.
O kojim franjevačkim ljetopisima je riječ?
Iako su gore navedeni franjevački ljetopisi danas pristupačni svima, ipak smo, navodi Džambo, odlučili uraditi jedan manji izbor iz tekstova franjevačkih ljetopisaca „kako bismo i mi danas mogli temeljem u njima iznesenih činjenica prosuđivati vrijeme u vremenu kada su nastajali, ali i uspoređivati neka tadašnja zbivanja s onima kojima svakodnevno svjedočimo“.
Tako iz ove knjige odmah na početku saznajemo da je fra Nikola Lašvanin(1703–1750) nadimak/prezime Lašvanin dobio po mjestu rođenja Lašvi, a da se zapravo prezivao Marčinkušić, da njegovo djelo ima „svoju povijesnu, jezičnu i književnu vrijednost“ i da u njegovim zapažanjima i tumačenjima možemo otkriti „mnoge zanimljive slike iz života i mentaliteta bosanskih katolika kao i njihovih dušobrižnika“, a ono što je jako važno za naš suvremeni hrvatski jezik, da će jezikoslovci u primjerima ikavice „imati dragocjen izvor za proučavanje hrvatskoga jezika 18. stoljeća“.
Za fra Filipa Lastrića(1700-1783) navodi se da je on u povijesnoj galeriji bosanskih franjevaca „jedno od najznamenitijih imena“. Bio je i provincijal Bosne Srebrene, ali je najveću zaslugu i trajan spomen stekao djelom na latinskome jeziku „Pregled starina bosanske provincije“ i time naziv/atribut „začetnika kritičke historiografije u Bosni i Hercegovini“. Uz to je napisao i nekoliko filozofskih i književno-teoloških, ali i onih običnih tekstova za obične i nepismene. A sudjelovao i u izradbi Farlatijeva djela Illyricumsacrum.
Govoreći o povlasticama turskih careva u svome Pregledu starina Bosanske provincije, fra Filip navodi da su se osmanski okupatori Bosne, počevši od Mehmeda Hana, znali udostojati te „redovnike Franjevačkog reda obdariti vrlo povoljnim povlasticama“, među kojima je bila i povelja zvana Athnama. Nje se mnogi od osmanskih vladara nisu pridržavali. Međutim, pošto je ona dobra podloga za sve razgovore, fra Filip savjetuje da bi bilo potrebno i preporučljivo veoma često je iznositi pred osmanske poglavare i provjeravati, hoće li ispuniti njome dana obećanja. Međutim, navodi fra Filip, „njezina provjera i provedba nisu išli nikad bez mita“. Zanimljivo! Kao da je fra Filip mogao vidjeti daleku budućnost i sve ono što se danas događa u Bosni i Hercegovini i u njenome susjedstvu, u Hrvatskoj.
Iako je obnašao sve funkcije od kapelana do provincijala, fra Bonu Benića (oko 1708-1785) u njegovoj franjevačkoj zajednici pamte ponajviše po kronici pod imenom Protocollum conventus Suttiscae koja, kako se navodi,po mnogo čemu odskače od drugih kroničarskih djela. Naime, fra Bono se u njoj pojavljuje „kao izvrstan promatrač i pripovjedač“ uz događaje u i oko sutješkoga samostana. Uz mnoštvo drugih zanimljivih informacija koje nalazimo na ovim stranicama, kao npr. o požaru na Uskrs 7. travnja 1765. koji je uništio kreševsku crkvu i samostan, ovdje od fra Bone saznajemo da je 1777. izvršen popis stanovništva u Bosanskome vikarijatu i da je tada popisano 8.629 kuća, „a čeljadi svega na broj 71.442, te 33 župe“.
Za fra Marijana Bogdanovića (1720 –1772) u ovoj knjizi se navodi da je bio veoma učen čovjek koji je nakon završenih studija u Napulju predavao filozofiju i teologiju u Dubrovniku te potom bio apostolski vikar u Bosni i Hercegovini, da se u izvješćima koje je kao apostolski vikar slao u Rim nalaze, kao npr. u onome iz 1771., veoma važni podatci o stanju katolika u Bosanskome vikarijatu, da je vodio ljetopis kreševskoga samostana od 1765. do 1771., i to od 7. travnja 1765., kada su u požaru nestali kreševska crkva i samostan. U knjizi se navodi da je pisanje ljetopisa kreševskoga samostana nastavljeno tek u 19. stoljeću i da je prvo izdanje Ljetopisa objavio u cijelosti fra Julijan Jeleniću Glasniku Zemaljskoga muzeja u BiH 1917. godine.
Iz ovdje objavljenih ulomaka iz Bogdanovićevog Ljetopisa kreševskoga samostana saznajemo što su sve kreševski fratri morali poduzimati kako bi u sporenjima s osmanskim namjesnicima i njihovim slugama mogli opstati. Situacija 1804. godine bila je toliko teška da je fra Marijan zavapio u Ljetopisu: „Dokle ćeš, Bože, gledati ovo progonstvo u Bosni, nesretnoj zemlji po krstjane?! Daj, Bože, providi na [bilo] koji način; više živjeti ne moremo u ovakvom stanju: jà l’ smrt, jà l’ bolji život!“
Jedan od mnogih kojeg ni ‘njegovi’ nisu razumjeli bio je fra Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak) (1818–1857). A učinio je mnogo za zemlju, Provinciju, za ljude. U knjizi se navodi da je bio prosvjetitelj, putopisac, publicist, sakupljač narodnoga blaga, inicijator školstva i opismenjavanja, sljedbenik prosvjetiteljskih ideja i ilirskoga pokreta. A, i želio je jako puno: osnivati domaće tiskare, knjižnice, narodne čitaonice i muzeje. Pokrenuo je prvi bosanskohercegovački časopis Bosanski prijatelj, u tiskari Ljudevita Gaja u Zagrebu tiskao je 1850. svoje znamenito djelo Zemljopis i poviestnica Bosne. Te iste godine napisao je i proglas s političkim implikacijama Želje i molbe kršćana Bosne i Hercegovine sultanu Abdul-Medžidu. Kako se svojim djelovanjem nije svidio carskome seraskeru Omer-paši Latasu, taj ga je, iako se s njime jako puno družio, iznevjerio i prognao u Carigrad bez mogućnosti povratka u Bosnu, što je Jukić i opisao u putopisu „Putovanje iz Sarajeva u Carigrad“. Džambo navodi da je Jukić iz Carigrada preko Đakova došao u Beč gdje je i umro u 39. godini života te da je pokopan na St. Marxer Friedhofu u grobnici za siromašni svijet, u blizini grobnice W. A. Mozarta. U zaključku stoji da je fra Ivan Franjo Jukić iza sebe ostavio djelo „koje je nezaobilazno u političkoj, kulturnoj i književnoj povijesti Bosne i Hercegovine.“
U svojoj knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne ostavio je Jukić oporuku svima koji su mu stajali na putu da ostvari plemenite zamisli: „Ne pitajte tko je ovo pisao. Vi me dobro znate, jer za svako moje domorodno poslovanje napojili ste me čašom čemera i pelina! Ja za vas ovo nisam pisao, jer znam da vam ugoditi nisam mogo: vi malo ol ništa ne štijete, pak opet sve znate! i buduć da je vaš maksim „dolce far niente“ (slatko je ništa ne raditi, op. I.M.), to ja znam, da bi vam najbolje ugodio, kad kao i vi ništa dobra ne bi radio, a sve dobro zlobio i kreposno nenavidio? Da vam Bog prosti. (…)“
Bosanski fratar koji je osobno svjedočio odlasku osmanlijske i uspostavi austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini bio je fra Grgo Martić (1822–1905). On je uz sve svoje dušobrižničke službe uspijevao s velikom pažnjom pratiti zbivanja u i oko Ilirskoga pokreta, biti suradnikom Danice Ilirske, prijateljevao je s Ljudevitom Gajom, Stankom Vrazom, Vjekoslavom Babukićem, Bogoslavom Šulekom i drugima te održavao veze s banom Josipom Jelačićem, Omer-Pašom Latasom, J.J. Strossmayerom, srbijanskim političarima, ali i sa svim bosanskohercegovačkim političarima i ljudima bez obzira kojeg političkog uvjerenja ili pak kojeg vjerozakona ili narodnosti bili.
Iako se nije previše proslavio s epskim spjevom Osvetnici, za njega Džambo kaže da su njegovi memoarski zapisi Zapamćenja znameniti i „kao opis vlastitoga života u jednome burnom vremenu“, ali i kao tekst „s velikim pripovjedačkim darom i jezikom satkanim iz pučkoga govora i autorove poetske inventivnosti“.
Fra Jako Baltić (1813–1887) je kao mladi fratar pokušao s kolegama mladim fratrima organizirati bunu protiv osmanske vlasti u Bosni, ali bezuspješno. Džambo navodi da je fra Jako od 1840. vodio ljetopis pod naslovom Godišnjak od Dogadjajah cérkvenih, svètskih i prominevremenah u Bosni u kojem se zrcali duhovna i povijesna situacija vremena kako u Bosni i njezinu okruženju tako i u Provinciji samoj. Naime, u to vrijeme u Provinciji Bosni Srebrenoj izbija tzv. Barišićeva afera koja će dovesti do odcjepljenja hercegovačkih fratara, stvaranje vlastite kustodije, a kasnije i provincije. Fra Jako je, navod Džambo, ovim ljetopisom želio „ostaviti štogod zapisano našemu milom potomstvu, čim bi se moglo okoristiti.“
Iz njegova Godišnjaka saznajemo da su mu Turci 1835. na Kopilu planini ubili oca Antuna Baltića i s njim fra Petra Čuhu, da je fra Ivan Frano Jukić bio u jako bliskim vezama s Omer-pašom Latasom, da mu se povjeravao i kazivao svoje namjere zbog čega ga je Omer-paša 1852. pozvao u Sarajevo, uhitio i strpao u zatvor u kojem je, kako piše fra Jako, Jukić pokušao izvršiti samoubojstvo.
Oni koji nisu poznavali veličinu fra Bone Ravlića (1914 –2006) kao čovjeka i kao fratra malo je iznenadilo kad su na stranicama ove knjige vidjeli njegovo ime. Međutim, rijetki su za koje se može reći da je bilo malo nevolja koje su ga mimoišle kao fra Bonu. Kao dječak doživio je kraj 1. svjetskoga rata, a potom siromaštvo i neimaštinu. Na kraju 2. svjetskog rata bio je župnikom u župi Potočni kraj Odžaka u kojem još uvijek nije bilo kraja rata. U knjizi se navodi da je uhićen 6. kolovoza 1946. i osuđen na 7 godina zatvora i da je nakon tri godine pušten je na uvjetnu slobodu. Od 1950. bio je kapelan u Šćitu, župnik u Gračacu (Rama), zatim u Domaljevcu u Bosanskoj Posavini i Sokolinama kraj Kotor Varoša.
U Džambinoj biografskoj bilješci navodi se da je umro u 92. godini života u matičnome samostanu u Šćitu, da je napisao desetke bilježnica s dnevničkim zapisima koji „svjedoče o budnom promatraču svijeta oko sebe, ali i suptilnom analitičaru vlastite duše“. Fra Bono je objavio zbirku Nebolom duše. Izreke, crtice, pjesme (2008) te jedan izbor iz njegovih zapisa koji se odnose na zatvorske dane (Svjetlo u tami, 2003). Oni koji to djelo budu čitali u njemu će, navodi Džambo, naći autentično svjedočanstvo o životu iz teških ‘olovnih vremena’, ali ne svjedočanstvo samo jedne osobe, nego cijele jedne generacije, posebno katoličkih svećenika.
Osobno sam ga poznavao. Bio je uistinu dobar i plemenit čovjek. Mnogi ga nisu razumjeli, ali on jest njih. Znao se lijepo nasmijati.
Fra Ljubu Lucića (1931-1995) bolje sam upoznao u ratnim sarajevskim danima, u njegovoj samostanskoj sobi na Bistriku gdje sam ga početkom 1990.-ih posjećivao sa svojom obitelji, ali i na sjednicama Središnje uprave HKD „Napretka“. Fra Ljubo je, kako se u ovoj knjizi i navodi, od 1961. do smrti predavao fundamentalnu teologiju i povijest religija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, za koji je bio vezan i pastoralnim radom. Od 1983. bio je suradnik, a u vremenu od 1988. do 1990. glavni urednik Svjetla riječi. Napisao je mnoge stručne članke za provincijska izdanja. Međutim, Ramljaci mu trebaju biti posebno zahvalni jer je svojim djelom Rama kroz stoljeća (2002) na poseban način prikazao i sam kraj kao i njegovu prošlost.
Fra Ljubo je bio neposredni svjedok kako velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu i razaranja grada Sarajeva tako i svakodnevne patnje, stradanja, ali i ubijanja nevinih ljudi. Sve to zabilježio je u svome dnevniku kojeg je vodio u Franjevačkome samostanu na Bistriku između 1992. i 1995. i koji je posthumno objavljen u dvjema obimnim knjiga pod naslovom Između neba i granata. Za njih Džambo kaže da su ti dnevnički zapisi „prvorazredni dokument koji stoji u tradiciji franjevačke kronistike“ i „da ti zapisi potječu iz pera čovjeka „koji je na jedan osebujan način spojio u sebi intelektualno i pučko, tradicionalno franjevačko i moderno crkveno – a sve to prožeto humanizmom širokih obzora i lepršave duhovitosti“.
I nakon svega, čemu ovo izdanje?
Postoje neke vrijednosti u ljudskim društvima, u ljudskim zajednicama, u obiteljima, ali i kod pojedinaca kao osoba, koje nadilaze vrijeme, koje nam izgledaju vječne, jer je na njima moguće proživjeti osmišljenu životnu egzistenciju. Takve vrijednosti nudili su ovome svijetu, a posebno su to žiteljima Bosne i Hercegovine, svejedno kojega oni vjerozakona bili, nudili bosanski franjevci. Neke od tih životnih vrijednosti zapisali su da ih „ni Bog ne zaboravi“ – kako bi to rekao moj rodijak, pokojni fra Luka Markešić – franjevački ljetopisci.
Jozo Džambo, zajedno s prijateljima iz Podružnice za Njemačku Udruge đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko, uspio je barem neke od tih vrijednosti učiniti ovom knjigom dostupnim modernim generacijama. On je u ovoj knjizi za svakoga ljetopisca uradio posebnu biografiju, a potom iz nekoga od njegovih djela uzeo kratki ulomak koji sve to svjedoči.