Ivan Radoš: Temelji slobode i suvremenoga hrvatskog identiteta

Hrvatska je ljetos po dvadeset i peti put proslavila obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja. Prošlo je već četvrt stoljeća od te najveće hrvatske pobjede u Domovinskom ratu i općenito jednog od najvažnijih događaja ne samo novije hrvatske povijesti. Prilika je to da se podsjetimo zašto je Oluja bila potrebna, kako je provedena, što je značila tada i što znači danas, posebno imajući na umu neke nove (političke) okolnosti tijekom ovogodišnje jubilarne proslave.

Hrvatska vojska prelazi rijeku Savu, 4. kolovoza 1995.  / Snimio Željko Gašparović

Republika Hrvatska (RH) ušla je u petu godinu Domovinskog rata odlučna da napokon riješi pitanje okupiranoga državnog teritorija i omogući prognanicima povratak domovima. Tijekom toga razdoblja Hrvatska je, uz nekoliko ograničenih vojnih operacija, ustrajavala na mirnom, političkom i diplomatskom rješenju povrata okupiranih područja. Dakako, istovremeno je jačala, opremala i obučavala oružane snage (Hrvatsku vojsku i policiju) u slučaju da vojnim putem bude potrebno osloboditi navedena područja. Potkraj 1994. i u prvoj polovici 1995. hrvatske snage (HV i HVO) nizom napadnih operacija (Cincar, Zima ‘94, Skok-1, Skok-2) oslobodile područja Kupreškog i Livanjskog polja i planine Dinare te stvorile preduvjete za dalje operacije. Također, zbog djelovanja hrvatskih snaga srpske su snage u zimu 1994. morale prekinuti napad na UN-om zaštićenu zonu Bihaća.

Bljesak kao uvod u Oluju

Početkom svibnja 1995. hrvatske snage u operaciji Bljesakoslobodile su dotad okupirano područje zapadne Slavonije i time najavile konačno oslobađanje svih okupiranih područja Republike Hrvatske. S druge strane, pobunjeni Srbi ni nakon toga teškog poraza, umjesto traženja političkog rješenja sukoba, ne samo da odbijaju svaku ideju o mirnoj reintegraciji nego nastavljaju raditi na žurnom ujedinjenju Republike Srpske Krajine i Republike Srpske u Ujedinjenu Republiku Srpsku sa sjedištem u Banjoj Luci. Ovdje treba napomenuti da su još početkom 1995. pobunjeni Srbi bez razmatranja odbili novi prijedlog međunarodne zajednice – tzv. Plan Z4, koji je predviđao iznimno široku autonomiju Srba u Hrvatskoj, gotovo „državu u državi“ na području kotareva Gline i Knina, koji bi obuhvatili svih jedanaest općina u Hrvatskoj s većinskim srpskim stanovništvom. Istovremeno, uz pomoć Vojske Jugoslavije, poduzimaju mjere za jačanje Srpske vojske Krajine (SVK) kako bi što spremnije dočekali hrvatski napad, koji se nakon Bljeska činio neizbježnim.

Pripadnici 1. GB Tigrovi oslobađaju Slunj, 6. kolovoza 1995. / Izvor: PD služba 1. gbr, Ljubomir Kačić i Ivica Matošević

Sredinom srpnja 1995. zajedno s Vojskom Republike Srpske (VRS) poduzimaju novu ofenzivu na zaštićenu zonu Bihaća. Da je ta ofenziva završila uspješno, bila bi ona od velikoga strateškog značenja jer bi se stvorilo neprekinuto područje pod srpskom kontrolom od Drine do Une. To bi pak izazvalo novu humanitarnu katastrofu s velikim brojem ubijenih stanovnika na tome području, kako se netom prije dogodilo u zaštićenim područjima Srebrenice i Žepe. Vojna opcija stoga se nametnula kao jedino i neodgodivo rješenje problema okupiranoga teritorija hrvatske države, ali i „bihaćke krize“. Upravo su zato 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednik RH Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisali tzv. Splitsku deklaraciju kojom je oživotvoren Sporazum iz Washingtona, odnosno, postignut je konkretan sporazum o vojnoj suradnji između Hrvata i Bošnjaka – muslimana protiv velikosrpskih snaga u Bosni i Hercegovini.

Intenzivna diplomatska aktivnost i najava akcije

Na temelju sporazuma, a na zamolbu bošnjačkoga vodstva, hrvatske snage poduzele su napadnu operaciju Ljeto-’95 (od 25. do 30. srpnja), tijekom koje su zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč i primorale snage SVK i VRS da obustave napade na područje Bihaća te su presjekle prometnicu Knin – Drvar, čime je znatno otežano prometovanje iz Knina prema RS i SRJ. Zbog tih uspjeha hrvatskih snaga na cjelokupnom području RSK 28. srpnja 1995. proglašeno je ratno stanje te je provedena potpuna mobilizacija SVK, koja je stavljena u punu borbenu spremnost. Početkom kolovoza 1995. srpske snage pokušale su organizirati protuudar kodnog imena Vaganj-95 i ponovno ovladati područjem Bosanskog Grahova i Dinare, što je završilo neuspjehom zbog pokretanja Oluje.

Kratko razdoblje do početka same operacije Oluja obilježila je intenzivna diplomatska aktivnost i kontakti predsjednika Tuđmana s predstavnicima međunarodne zajednice, stranim veleposlanicima u Hrvatskoj i predsjednicima (vlada) SAD-a, Francuske i Njemačke, u kojima je Tuđman objasnio hrvatska stajališta i najavio mogućnost vojne akcije. Sugovornici su mahom sugerirali Hrvatskoj da se nastavi s pregovorima, izbjegne vojna opcija i upozoravali na posljedice po međunarodni ugled Hrvatske, što je samo potvrdilo činjenicu da je i nakon pet godina rata u Hrvatskoj i BiH međunarodna zajednica bila daleko od rješenja, a Hrvatska više nije imala vremena za čekanje. Posljednji pokušaj mirnoga rješenja i pregovora dogodio se 3. kolovoza 1995. u Genthodu kraj Ženeve, gdje je delegacija pobunjenih Srba još jednom odbila prijedlog hrvatske delegacije o neodgodivoj mirnoj reintegraciji okupiranih područja u državnopravni okvir Republike Hrvatske, čime je nestala posljednja politička prepreka za pokretanje operacije Oluja.

Temeljna zamisao operacije bila je istovremenim napadom hrvatskih postrojbi na više smjerova probiti obranu pobunjenih Srba, osloboditi cjelokupno okupirano područje sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine i izbiti na međunarodno priznate granice RH s BiH, uz istovremenu presudnu obranu istočne Slavonije i krajnjeg juga Hrvatske, te spriječiti srpsko osvajanje zaštićene zone Bihaća. O hrvatskim namjerama predsjednik Tuđman dan uoči početka operacije izvijestio je njemačkoga kancelara i američkoga predsjednika. Pripadnici mirovnih snaga UN-a u Hrvatskoj, također obaviješteni o točnom početku operacije, prenijeli su informaciju pobunjenim Srbima.

Ulazak hrvatskih snaga u Knin nosio je snažno simboličko značenje slamanja središta srpske pobune, konačnog oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske i kraja rata

Oluja je otpočela točno u 5.00 sati 4. kolovoza 1995. kombiniranim zračnim i topničkim udarima po zapovjednim mjestima, vitalnim ciljevima i komunikacijskim čvorištima SVK. Potom su hrvatske snage krenule u napad duž cijele 630 km duge bojišnice od Jasenovca do jezera Peruča. Iako su pobunjeni Srbi znali za hrvatski napad, nisu očekivali da će to biti duž cijele linije bojišnice, već su očekivali pokušaje presijecanja okupiranog teritorija u više smjerova. Imali su dobro utvrđenu prvu liniju obrane s brojnim zaklonima, rovovima i minskim poljima s osloncem na prirodnim preprekama, no zbog kroničnog nedostatka ljudstva i organizacijskih slabosti obrana SVK bila je plitka bez uređenih linija obrane u dubini i bez jačih manevarskih snaga koje bi mogle intervenirati na ugroženim smjerovima.

Ratni planovi pobunjenih Srba predviđali su izvođenje uporne obrane šest do osam dana, a u drugoj fazi protunapada računali su na pomoć VJ, koja je trebala napasti istok Hrvatske i VRS, koja je trebala pomoći SVK da izbije na more između Biograda i Šibenika. Procjenjuje se da su u tom trenutku snage pobunjenih Srba raspolagale s nekih 35–50.000 vojnika nasuprot oko 200.000 hrvatskih vojnika i policajaca.

Najveći uspjeh – oslobađanje Knina

Ključne zadaće hrvatskih postrojbi u početnom dijelu operacije bile su onesposobljavanje sustava veza i zapovijedanja pobunjenih Srba, sprečavanje topničko-raketne ugroze gradova i industrijskih kapaciteta, ovladavanje prilazima Kninu, prijevojima na Velebitu i Ljubovu te ostvarivanje proboja na smjeru napada 1. gardijske brigade (Glibodol – Plitvice – Tržačka Raštela) i 2. gardijske brigade (Gora – Banski Grabovac – Obljaj). Glavni napadi planirani su na smjerovima Bosansko Grahovo – Knin i Josipdol – Plaški – Tržić s ciljem razbijanja srpskih snaga na dva dijela, spajanja sa snagama 5. korpusa ABiH i oslobađanja Knina, središta srpske pobune. Nakon proboja prve crte obrane pobunjenih Srba, u drugoj fazi operacije, trebalo je uvesti svježe snage i nastaviti napad prema državnoj granici s Bosnom i Hercegovinom.

Hrvatska zastava na Kninskoj tvrđavi, 7. kolovoza  1995.  / Snimio Goran Pavelić

Najveći uspjeh u operaciji postignut je prijepodne 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade HV-a oslobodili Knin. Ulazak hrvatskih snaga u Knin nosio je snažno simboličko značenje slamanja središta srpske pobune, konačnog oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske i kraja rata. Simbolika je upotpunjena sljedećeg dana, 6. kolovoza 1995, dolaskom državnog vrha i predsjednika Tuđmana u Knin. Istoga dana na području Drežnik Grada postrojbe Prve gardijske brigade spojile su se sa snagama 5. korpusa Armije BiH, čime je ostvarena deblokada Bihaća nakon 1200 dana opsade. Na snažniji otpor pobunjenih Srba hrvatske snage naišle su u dijelovima Like, Korduna i Banovine, zbog dobro utvrđenih prednjih položaja, jake obrane, nedostatka gardijskih brigada na određenom području (ZP Karlovac), odnosno, u slučaju dijela bojišta na Banovini, pogreške zapovjednika ZP Zagreb, koji je izmijenio plan napada dijelu postrojbi prema gradu Petrinji, što je dovelo do velikih gubitaka i uzrokovalo dvodnevni zastoj.

Nakon smjene zapovjednika zbornog područja i pregrupiranja hrvatske snage 6. kolovoza oslobodile su Petrinju i nastavile napredovanje prema rijeci Uni i granici s Bosnom i Hercegovinom. Dva dana poslije, u okolici Topuskog zbio se jedan od najdojmljivijih događaja Oluje, predaja i razoružanje 21. (Kordunskog) korpusa SVK. Brzi prodori i uspješno napredovanje hrvatskih snaga prisilili su ostale snage pobunjenih Srba na povlačenje prema područjima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom.

Šibenski biskup na ruševinama katoličke crkve sv. Ante u Kninu, 6. kolovoza 1995. / Snimio Stanko Ferić

Uz postrojbe HV-a, posebice gardijske brigade, vrlo važnu ulogu u Oluji odigrale su snage Specijalne policije MUP-a RH, koje su u napad krenule s Velebita u vrlo zahtjevnim geografskim i vremenskim uvjetima napredujući isključivo pješice. Snage ZP Osijek i snage na Južnom bojištu imale su obrambenu zadaću prema snagama Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske. Hrvatska ratna mornarica nalazila se na povišenom stupnju borbene spremnosti za aktivnu pomorsku obranu osobito na Južnom bojištu. Važnu ulogu u Oluji imalo je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (borbeni, izviđački i transportni zrakoplovi i helikopteri) s početnim udarima po vitalnim objektima snaga pobunjenih Srba i kasnijom potporom hrvatskim postrojbama u napredovanju.

Iako je ministar obrane Gojko Šušak javno priopćio kako je Oluja uspješno završena u 18 sati 7. kolovoza, sporadične su borbe nastavljene i sljedećih dana sve do 10. kolovoza, kad hrvatske snage posvuda izbijaju na državnu granicu s Bosnom i Hercegovinom. Uz postupnu demobilizaciju, dalje zadaće uključivale su zaštitu državne granice, razbijanje zaostalih neprijateljskih skupina, pretraživanje terena i osiguranje komunikacija.

Operacijom Oluja oslobođeno je 10.400 km², odnosno 18,4% ukupne površine Republike Hrvatske. Prema dostupnim podacima, poginula su 204 hrvatska vojnika i policajca, oko 1100 ih je ranjeno, a dva su nestala. Od posljedica ranjavanja nakon operacije umrlo je još dvadesetak hrvatskih vojnika i policajaca. Na drugoj strani, ovisno o izvoru, poginulo je između 1241 i 1960 pripadnika SVK i civila. Tijekom i nakon Oluje zaplijenjena je i znatna količina materijalnih sredstava i tehnike pobunjenih Srba koju nisu uspjeli izvući. Suprotno planovima, VRS i VJ nisu pružile predviđenu pomoć pobunjenim Srbima. Prvi su bili pritisnuti napadima hrvatskih snaga i ABiH, gubitkom teritorija i unutarnjim sukobom oko zapovijedanja vojskom, dok je službeni Beograd, iako je locirao znatne snage uz hrvatsku granicu, uzimajući u obzir političku štetnost, brzinu napredovanja hrvatskih snaga i određene slabosti u vlastitoj vojsci, procijenio da je bolje ne intervenirati.

Ključ za uspjeh mirne reintegracije

U vojnom smislu, Oluja je omogućila nastavak pobjedonosnih napadnih operacija HV-a i HVO-a (Maestral i Južni potez) u rujnu i listopadu 1995, koje su pomogle pokretanju pregovaračkog procesa i kraju rata u BiH. Također, uvjerljiva pobjeda u Oluji bila je jedan od ključnih razloga uspjeha mirne reintegracije preostalih okupiranih područja RH u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, uspješno završene u siječnju 1998.

Oluja je omogućila povratak kućama više desetaka tisuća građana RH, prognanih tijekom okupacije tog područja od 1991. do 1995. S druge strane, gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo, po procjenama, njih između 100 i 200 tisuća, napustilo je dotad okupirano područje RH prije nego su njime ovladale hrvatske snage, i otišlo u RS i SRJ. Na oslobođenom području ostalo je oko 8500 osoba, uglavnom staraca. Uzroke njihova odlaska treba tražiti u njihovu strahu i nepovjerenju prema hrvatskim vlastima i činjenici da velika većina njih nije željela prihvatiti ni priznati hrvatsku vlast, smatrajući da suživot s Hrvatima nije moguć ni u kojoj varijanti. S obzirom na njihovo masovno sudjelovanje u oružanoj pobuni, masovni odlazak srpskog stanovništva s dotad okupiranih područja tijekom operacije Oluja bio je logičan slijed događaja, u skladu s najavama njihova masovnog odlaska i izrađenim planovima za evakuaciju. Odlazak srpskog stanovništva tijekom operacije planiralo je i provelo političko i vojno vodstvo krajinskih Srba, što kasnije optužbe o tome da su hrvatske snage provele etničko čišćenje čini neutemeljenima. Na sjednici Vrhovnog savjeta obrane RSK u 16.45 sati 4. kolovoza predsjednik RSK Milan Martić donio je odluku o planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva s područja sjeverne Dalmacije. Ta je odluka dovela do rasula u redovima i raspada SVK, koji se iz sjeverne Dalmacije, poput domino-efekta, preko Like proširio na Kordun i Banovinu, i pridonio potpunom vojnom porazu pobunjenih Srba.

Tijekom i nakon Oluje zapaljen je dio kuća i imovine hrvatskih građana srpske narodnosti na oslobođenom području, a zabilježeni su i incidenti u kojima su ubijeni Srbi koji nisu napustili to područje. Te nečasne radnje rezultat su osvete, samovolje ili koristoljublja pojedinaca, a ne sustavne politike ili zločinačkog plana hrvatskih vlasti, što je uostalom i naglašeno u oslobađajućoj presudi u Haagu hrvatskim generalima koji su provodili operaciju. S druge strane, upravo je sustavnost i masovnost karakteristika zločina počinjenih tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, o čemu svjedoči dugačak i tužan niz mjesta stradanja, etničkog čišćenja i masovnih grobnica poput Ovčare, Baćina, Škabrnje, Prijedora, Sanskog Mosta, Kotor Varoši, Srebrenice i brojnih drugih.

Uključiva politika

Nažalost, dobar dio razdoblja nakon Domovinskog rata u dijelu medija i od strane nevladinih udruga tendenciozno su izjednačavani pojedinačni incidenti i zločini u kojima su stradali srpski civili tijekom Domovinskog rata s masovnim zločinima srpskih snaga, odnosno, pokušavala se izjednačiti krivnja za rat, koji se nerijetko proglašavao građanskim, što je u suprotnosti i sa činjenicama i sa svim relevantnim historiografskim istraživanjima. Hrvatsko društvo suočilo se s negativnim događajima iz Domovinskog rata, o njima se slobodno pisalo i govorilo, za razliku od, primjerice, masovnih zločina komunističkih pobjednika iz Drugoga svjetskog rata.

Potrebno je istaknuti da nijedan zločin nije počinjen u ime Republike Hrvatske i da pojedinačni incidenti ne dovode u pitanje legalnost i oslobodilački karakter operacije Oluja. Prije početka operacije i predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak dali su jasne smjernice o sprečavanju ekscesa i poštivanju ljudskih prava, naznačivši da operacija nije usmjerena protiv srpske nacionalne manjine, što je bilo u skladu s civiliziranom, pomirbenom i uključivom politikom hrvatske vlasti prema nacionalnim manjinama od sama početka suvremene RH.

U tom kontekstu možemo promatrati ovogodišnju proslavu obljetnice Oluje u Kninu, kojoj je prvi put prisustvovao predstavnik srpske nacionalne manjine u ulozi potpredsjednika Vlade te posjet predstavnika hrvatske vlasti mjestu stradanja srpskih civila u mjestu Grubori. Taj čin potvrđuje uključivu hrvatsku politiku prema nacionalnim manjima, spremnost na razumijevanje i odavanje poštovanja svakoj nevinoj žrtvi i šalje poruku da nijedan zločin nije prihvatljiv. S druge strane, vrijeme će pokazati koliko je posjet potpredsjednika Vlade iz redova nacionalne manjine Kninu bio simboličan i što će donijeti neki novi najavljeni potezi u tom smislu. Važnije od simboličkih posjeta, za čelnike srpske manjine, uza sve razumijevanje za bremenitost tog procesa za srpsko stanovništvo zbog odlaska velikog broja sunarodnjaka i incidenata nakon Oluje, bilo bi suočavanje s činjenicama da je za rat u Hrvatskoj odgovorna velikosrpska politika te da je Olujom onemogućena realizacija velikosrpskog projekta jedinstvene srpske države na velikom području Hrvatske.

Kad je riječ o službenoj Srbiji, uzimajući u obzir ulogu sadašnje vladajuće garniture tijekom velikosrpske agresije, njihovu trajnu retoriku izjednačavanja suvremene Hrvatske s Nezavisnom Državom Hrvatskom, nazivanje Oluje zločinačkom operacijom, smatranjem Oluje polazišnom i krajnjom točkom hrvatsko-srpskih odnosa bez širega razumijevanja uzroka i posljedica zbivanja 90-ih, ne treba imati iluzija da će se na Oluju ikada gledati jednako ili da će u skorije vrijeme u Srbiji doći do suočavanja s činjenicama, a kamoli iskrena kajanja i priznanja uloge Beograda u velikosrpskoj agresiji.

Bez obzira na to, Hrvatskoj će Oluja zauvijek ostati ključni događaj i najsjajnija pobjeda u Domovinskom ratu, temelj njezine slobode i razvoja i neodvojivi dio njezina suvremenog identiteta.