Ivo Andrić kao jugoslavenski poslanik pri Trećemu Reichu

Nakon što je knez Pavle smijenio premijera Stojadinovića 1939. godine zbog unutarnjopolitičkih razloga, pokazalo se da je Stojadinović bio izraziti kritičar sporazuma Cvetković-Maček i osnivanja Banovine Hrvatske 1939. godine. NOVA KNJIGAO najvećoj i najjačoj pulskoj obalnoj utvrdi Stojadinović je smatrao da je tim sporazumom „izvršen državni udar“, jer je „ne samo od hrvatskih, nego i od čisto srpskih krajeva stvorena država Hrvatska“.

Vlatko Maček u svojim je memoarima Milana Stojadinovića opisao kao „uvjerenog Veliko-Srbina koji nije imao ni najmanju želju za sporazum s Hrvatima“, a Stojadinović je tu Mačekovu ocjenu prenio u svojoj navedenoj knjizi. Stojadinović je kasnije izradio program Srpske radikalne stranke. Kao dokaz da Beograd potvrđuje pozitivan vanjskopolitički smjer prema Hitleru i nakon smjene Stojadinovića, knez Pavle šalje u Berlin upravo Ivu Andrića kao izvanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra, s obzirom na to da je Andrić, po bilješkama njemačkoga veleposlanika u Beogradu, slovio kao pronjemački orijentiran. U izvješću šefa njemačkoga poslanstva u Beogradu, von Heerena, upućenomu u Berlin početkom ožujka 1939. godine, o Ivi Andriću se navodi: „Andrić je za vrijeme svog dugog djelovanja u Ministarstvu vanjskih poslova, uvijek održavao vrlo prisne odnose s poslanstvom Njemačke i u svim pregovorima pokazivao je temeljito razumijevanje zahtjeva i interesa njemačke politike.

Svrha njegovog upućivanja u Berlin je da se pokaže koliko se velika važnost pridaje mjestu predstavnika u Berlinu i kako postoji snažna želja da se naglasi kontinuitet sadašnje politike prema Njemačkoj. Andrić je dobio odlikovanje Grosskreuz nakon posjete ministra vanjskih poslova Neuratha Beogradu. Ja mogu jedino najtoplije zagovarati da mu se prihvati imenovanje“, zaključuje preporuku njemački poslanik u Beogradu upućenu njemačkom ministru vanjskih poslova Ribentroppu, koji o tome izvješćuje Hitlera, te Andrić ubrzo dobiva agrément njemačke strane. Hitler je Ivu Andrića primio na predaju vjerodajnica deset dana nakon dolaska u Berlin, u travnju 1939. godine, a Andrić je u nastupnome govoru odao priznanje „Vašoj Ekscelenciji… koja s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“.

Andrić je u istome govoru potvrdio vanjskopolitičku orijentaciju svoje vlade: „Živa privredna i kulturna izmjena dobara između Njemačke i Jugoslavije odgovaraju potpuno namjerama Kraljevske vlade, i ja sam naročito počašćen što mi je Kraljevska vlada stavila u dužnost da rad mog prethodnika u tom dijelu nastavim, a u cilju produbljivanja i učvršćenja tih prijateljskih odnosa i uzajamnog poštovanja koje vlada između oba naroda. Dopustite gospodine kancelare Reicha, da uvjerim Vašu Ekscelenciju da ću sve svoje snage posvetiti tom zadatku koji predstavlja jedan od značajnih ciljeva vanjske politike moje vlade.“ Iznova podsjetimo na povijesni kontekst da je mjesec dana prije Andrićeva priznanja njemačkomu kancelaru koji „s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“, Hitler okupirao Čehoslovačku u ožujku 1939., pripojio Austriju 1938., prethodno proveo Kristalnu noć, a rasne zakone donio još 1935. godine. Njemačke diplomatske bilješke u Berlinu svjedoče o redovitim Andrićevim odlascima kod Hermanna Göringa, zapovjednika njemačkoga zrakoplovstva, radi dogovora o isporukama njemačkoga oružja Jugoslaviji. Andrić je predao predstavku Berlinu u kojoj se traži da Njemačka, osim iz svojih rezervi, dostavi i zrakoplovne motore iz zemalja koje su okupirali nacisti.

Konkretno, u predstavci koju je Andrić uručio u studenome 1940. godine traži se: „42 avionska motora iz zarobljenih poljskih zaliha; 115 avionskih motora iz zarobljenih belgijskih zaliha; te 60 aviomotora iz zarobljenih francuskih zaliha.“ NOVA KNJIGARatni dnevnik Rahima Ademija Nešto kasnije Hitler je Stojadinoviću poslao 100 zrakoplova Messerschmidt, te oko 200 protuzrakoplovnih i protutenkovskih topova u zamjenu za jugoslavensku proizvodnju bakra. Hitlerova Njemačka postaje najveći trgovinski partner Kraljevine Jugoslavije do kraja 1939. godine. U svim bilješkama njemačkih diplomata i obavještajaca tijekom Andrićeva mandata u Berlinu on je označen kao osoba koja u svojim pohvalama Hitlera i Ribbentropa često nadmašuje druge strane diplomate. „Ivo Andrić pokazuje naglašeno pozitivan stav prema Reichu, potpuno je uvjeren u konačnu pobjedu Njemačke, hvali pakt Hitler-Staljin kao trijumf, te smatra da svako kome je stalo do održanja mira na jugoistoku mora željeti brzu pobjedu Italije u Sredozemlju“, prenosi se u njemačkim bilješkama u Berlinu.

Navedena njemačka izvješća prenose i da Andrić označava „kao sanjare one koji vjeruju u pobjedu Velike Britanije“ i hvali „stvaralačku moć nacionalsocijalizma i osobnost Adolfa Hitlera“, a ona zemlja koja vjeruje Washingtonu „može se samo žaliti“. Hitler je prigodom posjeta kneza Pavla Berlinu u lipnju 1939. godine priredio jedan od najsvečanijih državnih posjeta tijekom Trećega Reicha, nastojeći približiti Jugoslaviju osovini Berlin-Rim. Goebbels je naredio zatvaranje svih trgovina, ustanova i škola u Berlinu tako da narod u velikome broju iziđe na ulice i kliče jugoslavenskomu dinastijskom paru.

U sedmodnevni program uvršten je i višesatni vojni mimohod njemačke vojske sa zračnim defileom. Na sastancima se razgovaralo i o mogućnosti da Jugoslavija sklopi pakt prijateljstva s Njemačkom, te o izvozu njemačkoga oružja u Jugoslaviju. Nakon što je tri mjeseca kasnije Hitler napao i Poljsku, Jugoslavija objavljuje strogu neutralnost, kao i tijekom kasnijih njemačkih invazija na Norvešku, Dansku, zemlje Beneluxa i Francusku.

Nakon toga susreta Hitlera i kneza Pavla u Jugoslaviji je ujesen 1940. godine donesen prvi antisemitski zakon, tzv. Numerus clausus – Uredbe o ograničavanju prava Jevreja u Kraljevini Jugoslaviji. Jugoslavenska je vlada donijela dvije uredbe o ograničenju upisa Židova na sveučilišta, više i srednje škole, učiteljske i druge stručne škole, te uredbu o zabrani Židovima da se u Kraljevini Jugoslaviji bave poslovima u prehrambenoj industriji. U vrijeme pristupanja Jugoslavije Trojnomu paktu 1941. godine Ivo Andrić član je službenoga izaslanstva prigodom ceremonije potpisivanja Trojnoga pakta. Prethodne tehničke pripreme i pregovore vodio je posebni izaslanik jugoslavenskoga premijera Cvetkovića, Danilo Gregorić, urednik lista Vreme, koji je bio brži i spretniji od „literata“ Andrića, kako ga opisuju suradnici. Naime, posebni izaslanik Gregorić u svojim memoarima navodi da „kultivirani pjesnik i literata Andrić nije imao prilike razgovarati s njemačkim mvp Ribbentropom o pitanjima od životne važnosti“, implicirajući Andrićevu neprodornost u obavljanju posla.

Šef Centralnog presbiroa jugoslavenske vlade Predrag Milojević navodi kako „Andrić nije bio bogomdani diplomat“, odnosno, po svjedočenjima Andrićevih suvremenika, Andrić nije bio brz i odlučan kada je trebalo raditi žurno i bez odlaganja krupnih rješenja. Djelomice su razlozi bili vjerojatno i u tome što je Andrić slovio kao Stojadinovićeva osoba od povjerenja. Upravo je Ivo Andrić obavio konačni pregled njemačkih nota prije potpisivanja pristupa Trojnomu paktu u Beču zajedno s premijerom Cvetkovićem. Andrićevu potporu pristupanju Trojnomu paktu kasnije potvrđuje i povjesničar Bogdan Krizman. Izvadak iz knjige „Ivo Andrić. Kronika jednog beščašća“, autora Davora Kristića, u nakladi Despot infinitusa.

Pročitajte više na: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/ivo-andric-kao-jugoslavenski-poslanik-pri-trecemu-reichu-1532490?fbclid=IwAR3axNHS9Gy_D2KUlSv1v-jCZSAI7XudmadGQ6ZlEZpWYg08xbsXAd3T5bQ – vojnapovijest.vecernji.hr

Izvor: vojnapovijest.vecernji.hr