Razgovarali smo s Ivanom iz Podravine, čovjekom koji se hrabro suočio s jednim od najgorih poroka današnjice – ovisnošću o kocki. U otvorenom i iskrenom razgovoru, Ivan nam je otkrio kako je sve počelo, kako funkcionira um ovisnika te s kakvim se posljedicama i danas bori. Njegova priča snažno je upozorenje svima.

Zanima me kako je došlo do toga, kako se rodila želja za kockom?

Sve počinje s prijateljima, ‘ajde s nama’. Krene s kladionicom, bez nekih velikih uloga. Vidiš druge kako dobivaju, ali ne razmišljaš o drugoj strani priče – koliko je taj isti čovjek prije toga izgubio. Vidiš da je netko dobio 5-6 tisuća kuna, ali ne čuješ da je možda uložio 10-15 tisuća. I tako krene, gledaš druge, a onda moraš i sam probati.

Prvi dobitak je zamka. Dođeš s 50 kuna, dobiješ 200-300. Super. Dođeš opet za dan-dva, ista stvar. I onda mozak počne raditi: “Dobio sam. Ako sam s 50 kuna dobio 300, što bi tek bilo da uložim više?” I tu kreće propast. Dođeš s 500 kuna misleći da ćeš dobiti 2-3 tisuće, a na kraju izgubiš i tih 500 i sve ostalo što imaš kod sebe. Ljudi ne razmišljaju o tome koliko su ostavili u aparatu, samo o dobitku.

Koliko ste najviše izgubili u jednom danu i kada je to bilo?

U jednoj večeri, oko 35 tisuća kuna. Bilo je to 2009. godine, kada je taj novac vrijedio puno više. Sjeo sam u šest navečer s 25 tisuća kuna i sve sam izgubio do ponoći. Zatim sam posudio još 5 tisuća, pa još 5 tisuća. Kući sam se vratio s 200 kuna. Ono što je najgore, računam samo svoj novac koji sam izgubio, ne i dobitke koje sam putem osvojio i odmah vratio u aparat. Da je automat-klub radio duže od dva sata u noći, vjerojatno bi i tih 200 kuna otišlo. Pet dana nakon toga, u glavi mi je zvonio samo taj aparat.

Što vas je motiviralo da igrate? Koja je bila pokretačka snaga?

Prvo je bio adrenalin i čista želja za dobitkom. Kad dobiješ, u glavi ti se stvori sklop “dobio si” i ništa drugo nije važno. Nikad ne razmišljaš o gubitku. I dan-danas, kad pričam s ljudima, nitko ne govori koliko je izgubio, svi se hvale koliko su dobili. Nitko nikada ne podvuče crtu da vidi stvarni saldo. Čovjek dođe s 500 eura, izgubi 300, na drugom aparatu dobije 400 i hvali se kako je dobio 400 eura. Nikada neće priznati da je zapravo u plusu samo 100 eura, a često ni toliko. U glavi je stalno misao: “Ja sam dobio.”

Znači, cijela igra je zapravo potreba za adrenalinom i iščekivanjem, bez obzira na cijenu?

Da. Nije važno koliko ćeš potrošiti, glavno da se dobije. U glavi je stalno misao: “Dobio sam.” A ako nisi dobio, onda si “bio blizu”. To “bio sam blizu” je izlika da se vratiš sutra na “popravni”. Za taj popravni se pripremaš i psihički i financijski. Ako si jučer došao s 500 eura, sutra dolaziš s 1000, jer misliš da ti aparat “mora dati”.

Malo ljudi zna da su aparati često umreženi. Obično stoje tri ista jedan do drugog. Jedan će dati, dva neće. Namješteni su na dobitak od 5 do 7 posto, što je zakonski minimum. To nisu više stari aparati s jednom igrom, to su kompjuteri.

Bili ste u društvu kockara. Kakva je bila atmosfera među vama?

Međusobno se natječete tko će više “povratiti”, odnosno dobiti. Stalno se vrte priče: “Ja sam dobio ovoliko, onaj aparat je bolji od ovoga, tamo daje, ovdje ne.” Ako ostaviš 5-6 tisuća kuna na jednom aparatu, misliš da si ga “napunio” i da sutra mora dati. Onda dolaziš provjeriti je li tko drugi digao novac na “tvom” aparatu.

Koliko je kocka pogubna za obitelj i kako je utjecala na vaš život?

Kocka je izrazito pogubna. Udaljiš se od obitelji, počneš od njih tražiti novac na posudbu, a kad ti ne daju, ljut si i zamjeraš im. Srećom, moja obitelj mi nije htjela davati novac i na tome sam im zahvalan. Znam za slučaj čovjeka koji je prokockao milijun eura i kuću vrijednu 800 tisuća eura. Po meni je kocka pogubnija od alkoholizma i droge, jer tjera ljude na krađu i samoubojstva, samo da dođu do novca. Marketing je agresivan, sa svih strana iskaču bonusi i obećanja o bogaćenju preko noći.

Kako kocka danas utječe na vas?

Na mene više nikako. Prošao sam tu katarzu davnih dana. Eventualno odigram Loto, ponekad neku kladionicu za 50 centi, i to je sve. Velika je sreća što je uveden registar. Sada za ulazak u kasino ili za klađenje treba osobna iskaznica. Ako vas je član obitelji prijavio u registar, ne možete ući. To je jako dobra stvar.

Kada prolazite pored kladionica i kasina, što vidite?

Vidim jako puno žena. Po meni, žene su čak i veći ovisnici od muškaraca, samo se o tome manje priča. One su samopouzdanije i misle da su jače, ali na kraju ulažu više. Imao sam slučaj gdje je otac tražio kćer po automat-klubovima i rekao: “Više bih volio da se drogira nego da kocka.” Trošila je astronomske iznose, krala obiteljsko blago, a nažalost, mnoge žene završe i u prostituciji kako bi namaknule novac za kocku.

Kajete li se danas zbog svojih postupaka?

Naravno. Kajem se svake sekunde. To je ono najgore. Udaljio sam se od obitelji i izgubio sve. Kocka ne donosi apsolutno ništa dobro.

Da li bi vaš život danas bio bolji da je ranije postojao zakon kakav imamo danas, koji omogućuje obitelji da reagira i stavi osobu na “crnu listu”?

To je nešto što nikad nećemo znati. Ali zakon je, po meni, jako dobar. Trebalo bi ga još postrožiti i maknuti kladionice ne 300 metara, nego 3 kilometra od škola, jer one pogubno utječu na djecu. Prođite potezom od Kvatrića do Trga, ne možete izbrojati koliko ima kasina i kladionica. Više ih je nego pekara.

Za kraj, primijetili ste i strane radnike u kockarnicama…

Da, nažalost. Jako ih je puno. Na okretištu tramvaja, gdje je izvlačenje svakih pet minuta, imaju više listića nego što stane u koš za smeće. Čekaju u redu da uđu u automat-klub. Ono malo što zarade, žele odmah udvostručiti. Problem je stati. Ako si nešto i dobio, uzmi novac i bježi, a ne vraćaj sve natrag.

Vaša preporuka mladima?

Definitivno ne ulazite u to zlo. Kocka ne nosi ništa dobro, samo zlo. Apsolutno ništa osim zla.

Ivo KRIŠTIĆ

Tekst je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz programa

poticanja novinarske izvrsnosti