Ja sam tek ostao dječak

istinita priča o dvojici braće iz jednog zagrebačkog kvarta

Foto: Dražen Zetić, Zagreb, 2011.
0

 

Prerana smrt oca. Stariji brat. Preudaje majke.

Neki nepoznati čovjek se uselio. Nosi očeve cipele. Kaput.

Ulica. Marihuana. Problemi s zakonom. Švercanje. Sitne krađe za koju pivu. Kutiju pljuga.

Podstanarske sobe. Popravni dom. Molerija.

Otečene ruke. Preplanulo lice od jarka sunca juga. 

Bol u križima. Ketanol. Ibuprofen. Noćne intervencije hitni. Urlici. Injekcije.

Pijanstva u kafanama do sitnih sati. Lomljava čaša. Drugovi dok se ima para. Harmonike.

Dravske sirene. Capranice. Pjevačice s dubokim dekolteima. Zadimljene  prostorije. Tučnjave. Krvava lica.

Razbijene arkade k’o u nekim boks mečevima, obračunima revolveraša na tv – e  ekranima.

Iznenadni infarkt oca za volanom kamiona. Rijeke suza. Nagli rastanak dva izranjena dječaka u

pubertskoj dobi jednog zagrebačkog kvarta.

Oče, oče moj…

Nekada sam satima stajao kraj kalničkih prozora, propinjao na prste i čekao da dođeš s puta. Da te zagrlim.

Makar lila kiša, padao gusti snijeg. Čekao sam te i uvijek ću te čekati.

Ja sam tek ostao dječak koji čeka svoga oca da se vrati s puta!

Flaše konjaka na šanku. Konobarica u srednjim godinama. Što bi rekao Đole,

parada pijanstva i kiča. Služenje vojnog roka u Puli. Prvi hrvatski gardijski zdrug.

Oluja. Prometna s firminim kombijem u alkoholiziranom stanju.

Robija. Sedmomjesečni zatvor u Valturi.

Novi početak. Žena. Troje djece. Razvod. Klasika. Po drugi put da se neka žena u mome

životu  preudaje. Traži drugog muškarca. Drugu ljubav. Sreću. Krov nad glavom. A, tko bi

joj zamjerio…

Djecu nisam vidio godinama. Nemam ni sliku od njih. Niti me zovu.

Čestitaju rođendan, imendan, Uskrs, Božić. Ništa.

K’o da ne postojim. K’o da nikada nisam rođen. K’o da im nisam otac.

Nezaposlen. Bez zdravstvenog osiguranja. Adrese. Pusti zidovi, bez križa na zidu… samo

miris jupola od prije nekoga dana. I ustajalost zraka od poderanih tenisica, prljave posteljine,

jeftinih čarapa s Hrelića.

Jedini mi je prijatelj votka, duhan s obližnjega placa. Kronova bolest. Ciroza jetre. Trunje u kosi. Propali zubi.

Nervozni poštar. Pjesma Salko dinamitaš…

Bez kune u džepu. Nekoliko ishlapjelih boca na golom betonu, koje treba

odnijeti u neki tržni centar, uzeti tih pišljivih 50 lipa za konjak.

Kad bi barem malo Uskrsli navratio na putu u Emaus!?

Nekako bi se i pijan umio, našao neke čiste hlače, doteturao ispred frizerskog salona

kod stabala breza, i s prvim mirisom kruha iz obližnje pekare u četiri ujutro… makar i grmjelo

nepomično stajao kao nekad kad sam čekao oca da se vrati s daleka puta.

 

Dražen Zetić

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.