Poplava crne kronike i loših vijesti jednostavno nas proždire. Izazivaju se naše osnovne reakcije užasnutosti i prirodnog zanimanja za opasnost. Ne znam jeste li primijetili koliko u kinima ima filmova koji su po naravi horori? Sadržaj im se svodi na krvoločnost, na elemente iznenađenja, krvave osvete, psihološke obrate u radnji koji ultimativno testiraju zdrav razum i ostavljaju osjećaj nepovjerenja u stvarnost koju proživljavamo. Često čujem kako ljudi nakon takvih filmova loše sanjaju, a svejedno ih neka znatiželja nagoni gledati takve sadržaje. I već na ovoj razini vidimo kako se teško oprijeti onome što čovjeku očito psihološki škodi; uočavamo nesklad koji leži u čovjekovim temeljima.
Nutarnja borba: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro
O toj nutarnjoj borbi Pavao u Poslanici Rimljanima svjedoči ovako: »Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona moga uma i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!« (Rim 7,14-24a).
Teško je bez obraćenja i objave doći do ovog uvida o sebi koji je donio Pavao. Pavao je svjestan da u Bogu postoji lijepo i dobro i istinito, i to spoznaje umom (i s užitkom se s time slaže), ali svjestan je i priznaje da je kao čovjek slab i grješan i često zaveden »vlastitim udovima« (svojom tjelesnom ograničenošću). Po svojoj sklonosti zna što je lijepo i dobro i istinito, ali to ne ostvaruje u svome životu.
Umiljato janje dvije majke siše
Događa se tako da moramo osobito paziti na zamjenu teza koje nam svjedoče sljedeće: lijepo je dobro je istinito – jer se ti pojmovi ne podudaraju u svom značenju, a najčešće ni u kombinaciji značenja. Na to mi je svrnuo pažnju jedan prijatelj, sudac koji je za potrebu svojeg radnog mjesta morao proći tečaj kako bi se mogao oprijeti ljudskom nagonu da ono što je lijepo poistovjeti s onim što je istinito i dobro. Da, morao je završiti tečaj i proći određene vježbe u kojima je uvježbavao kako ne odreagirati na ljepotu (sućut) nauštrb druge strane. Jer se s vremenom shvatilo da i suci (iako dobro poznaju zakon i savjesno rade svoj posao) imaju tendenciju presuđivati u korist lijepih (simpatičnih, na prvu svidljivih) osoba. Zanimljivo, zar ne? A riječ je o inteligentnim i visokoobrazovanim osobama – koje ipak, unatoč svojem obrazovanju i poznavanju objektivnog zakona, nisu svjesne načina na koji njihov um griješi u logici i argumentaciji!
Očito nitko nije imun na ljepotu i na osobnu ugodu. Ljepotu ovdje shvaćamo i u smislu sućuti koja se prenosi na sve segmente ljudskog života i samim suosjećanjem smatra da osobi treba dati prednost pred drugom osobom koja svojom pojavom ne izaziva suosjećanje (dakle nije nam »lijepa«, privlačna, svidljiva). Često i prečesto svjedočim situacijama u kojima ljudi misle da moraju pokazati sućut (ponekad pred tuđim suzama, treptavim očima, žalopojkama o teškim okolnostima života i odrastanja i sl.).
Sve provjeravajte!
Prijatelj sudac je nesavršenost svoje prosudbe ispravljao na tečaju. Sveti Pavao pak duhovnu borbu rješava na sljedeći način: u 8. poglavlju Poslanice Rimljanima nasuprot grijehu i osudi, on uvodi život i smisao po Duhu Svetome: »Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima.« (Rim 8,26-27). Svijet danas ponovno treba smisla! Kršćanin je već u sebi uvježban da gleda dalje od očiju – da razumije da stvarnost ima dodatnu dimenziju, da se svijet uklapa u svim svojim dijelovima u veću cjelinu, da postoji smisao u događajima koji su onkraj ljudskoga shvaćanja.
Lijepo i dobro i istinito trebaju se podudarati u sva tri elementa u svojim različitostima, u svojim komplementarnostima. Poistovjećivanje tih triju pojmova donosi nam samo vrijednosnu zbrku. Neki su toga svjesniji, neki su manje svjesni. Neka zanimanja očito traže da se radi na osvješćivanju te svidljivosti i izigrane sućuti prema osobama. Ali kršćanin nadahnut Svetim pismom i molitvom zna procijeniti onkraj svidljivosti. Kršćanin zna proročki iščitati posljedice svoga djelovanja i način na koji Bog promatra svijet i svima želi svako dobro. A dok se još borimo u tijelu, po plodovima Duha znamo kad smo na dobrome putu. »Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost« (Gal 5,22b). Jer teško je danas ubirati te velike plodove, kad svi mediji nude samoživost, nemir, spektakle, sebičnost i samougađanje, želju da budemo služeni i da živimo u obilju i luksuzu, a naročito je na cijeni raskalašenost nasuprot uzdržljivosti.
U moru nesklada (kompromisa, političke korektnosti, diplomacije, tolerancije, povlačenja veza), u kojem je i kršćanstvo opasno nagriženo kiselinom nepriznavanja (neprepoznavanja) kriterija istinitosti, važno je razlikovati pojmove i ne saviti koljeno pred kompromisima. Svima nam je potrebno vratiti se svome Ocu čitanjem Pisma koje nam je ostavio, moleći ga da nas oslobodi robovanja krivim zaključcima i krivim vrijednosnim sudovima. A kad piše Solunjanima, Pavao nam uz mnoge uskličnike koji podcrtavaju ono bitno preporuča sljedeće: »Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!« (1Sol 5,16-19)
Tekst je objavljen u časopisu Lađa 1(2017.)