Dvije hobotnice u šetnji. O poslanju sedamdesetdvojice…

0

Poslanje sedamdesetdvojice
Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte.
U koju god kuću uđete, najprije recite: ›Mir kući ovoj!‹ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.« (Lk 10,1-7)

Zbog posla često kontaktiram s vjeroučiteljima. I redovito me zadivljuje kreativnost kojom se daju na raspolaganje svojim radnim mjestima i ljudima koji su im na tom mjestu povjereni. Možda se to i premalo cijeni u društvu, pa i među nama samima; prerijetko se odaje priznanje vjeroučiteljima koji su svoj poziv povezali na više fronti profesionalnim i kulturnim radom. I upravo taj kulturni doprinos kojim vjeroučitelj doprinosi zajednici pokazuje kakva ga motivacija nosi.

A lako se vidi kako tko pristupa poslu. Vidi se tko je zalutao pa odrađuje što mora, a tko je prionuo srcem. Jedna kolegica tako organizira hodočašća za mlade na kojima s mladima i sudjeluje. Tu se stvara suradnja s drugim kulturama, uče se novi jezici i običaji, nova razmišljanja i načini ponašanja, širi se obzor mišljenja i shvaćanje da postoji plan koji nas povezuje. Tako onaj tko je srcem prionuo uz posao uz plaću dobiva još puno, puno više: dobiva ljude, prijateljstva i poznanstva, iskustva, događaje i anegdote kojima bi moglo ispisati bar pet knjiga.

Spomenuta kolegica otkrila je i meni veliki svijet putovanja i hodočašćenja, susreta s drugim ljudima, kulturama i uvjetima života. Često bi nas na putovanju ugostila obitelj koja je i sama siromašna, a koja od tog siromaštva sve podijeli sa svojim gostom: i toplu vodu koje nema dovoljno, i čaj, i krevet i doručak. Nerijetko domaćin spava i na pomoćnom ležaju. Na nekom od takvih hodočašća na kojima je poenta pouzdanje u Božju providnost (poput Hodočašća povjerenja na Zemlji) hodočasnik unaprijed odabire sudjelovati u životu onakvom kakvoga ga zatekne.

Istaknula bih ipak dvije vrline koje sam na takvim hodočašćima naučila: skromnost i zahvalnost. Te dvije vrline možda su stupovi sretnoga života. Skromnost i zahvalnost su za dobar život kao one dvije hobotnice iz vica: idu dvije hobotnice u šetnju i šeću one tako rukom pod ruku pod ruku pod ruku pod ruku…

Skromnost

U tom smislu, kad su sedamdesetdvojica poslana »u žetvu« dobili su nekoliko važnih uputa:

  • nosite minimalno stvari (odnosno: proučite što vam je doista potrebno i odrecite se viška);
  • ne pozdravljajte nikoga putem (odnosno: ne zaplićite se u nepotrebne razgovore koji će vas odvući od onoga što je bitno);
  • svojim domaćinima zaželite mir (odnosno: budite i sami dio blagoslova za njih);
  • ostanite u toj jednoj kući i dijelite s njima ono što jedu i piju (odnosno: dijelite s njima svakodnevicu – a sami radite i doprinosite koliko možete);
  • ne prelazite u drugu kuću (odnosno: budite zadovoljni onime što ste dobili sa svojim domaćinima takvi kakvi jesu i ne tražite sebi bolje uvjete, jer vam bolji uvjeti ni ne trebaju).

Danas se šalimo na temu moderne žene koja stoji pred prepunim ormarom i vapi kako nema što odjenuti. I djeca/učenici su nam od jutra do mraka pred velikim izborom: što obući, kakvu frizuru nositi, kakav mobitel imati, koje aplikacije za igranje izabrati… nevjerojatno rasipanje vremena i energije na, na koncu, nevažne stvari. I uvijek tražimo nešto bolje i pred prepunim ormarom ne znamo što odjenuti. A za koga se zapravo odijevamo? Imam osjećaj da to najviše činimo za druge. I baš zato ima među nama onih kojima nikad ništa nije dovoljno dobro: brine nas tuđa plaća, brine što godišnji možemo koristiti samo ljeti, ljutimo se što doma nema klime i što nam nitko ove godine nije uputio poziv za besplatan boravak na moru. A ako nekom srećom osvojimo nagradno putovanje potrudimo se svim sudionicima putovanja dobro dati na znanje da sami tu destinaciju ne bismo nikako odabrali.

A skromnost je preduvjet prepuštanja Božjim planovima. Kad smo sve isplanirali, kad je okvir zadan, tada se dajemo u ruke Providnosti. Skromnost znači svijest da imamo sasvim dovoljno za život i sreću, i još puno preko toga. Eto, sve je u našoj vjeri isprepleteno kao rukom pod ruku pod ruku pod ruku, kao doista čvrsto i nepoderivo tkanje u kojem je svaka nit važna, u kojem i najmanja rupa i izvučeni končić nagrđuje i razara cjelinu i upada u oči i djeluje neuredno i nezgrapno. I doista ispada da tko je vjeran u najmanjem vjeran je i u velikim stvarima.

Ne može se služiti dvojici gospodara
»I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.«
»Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?«
»Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

Protiv pohlepnih farizeja
Sve su to slušali farizeji, srebroljupci, i rugali mu se. On im reče: »Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom.« (Lk 16,9-15)

I iako danas sami sve stavljamo u pitanje i izvrćemo pravu vrijednost stvari, Božja je riječ već davno postavila zakon kojim možemo mjeriti stvari: što je ljudima uzvišeno, pred Bogom je odvratnost. Prva mjesta, bogatstvo, čast, lažna skromnost, laskanje i ostale vrste laganja… Ali Bog proniče srca i razotkriva nakane i izdvaja sve što se ne poklapa s njegovom nakanom da svima bude dobro na zemlji.

Sedamdesetdvojici je naloženo da piju i jedu što se kod domaćina nađe, ali i da ne prelaze iz kuće u kuću. Vjerojatno je to bilo važno napomenuti im da se ne bi uzoholili, pomislili da su zbog darova koji su im dani vrjedniji svoje plaće nego drugi ljudi.

Zahvalnost

Rukom pod ruku sa skromnošću tako ide i zahvalnost. Nekoliko najljepših starozavjetnih molitava bavi se zahvaljivanjem: Ps 28, Ps 30, Ps 118, Ps 138, Ps 142. Slavljenje, zahvaljivanje, hvaljenje i pjevanje idu rukom pod ruku pod ruku pod ruku, a u novozavjetnim tekstovima zahvaljivanje je najuže vezano uz molitvu (Poslanica Kološanima, Solunjanima, Filipljanima, Efežanima).

Poslanje sedamdesetdvojice pokazuje nam kako nema mjesta izvoljevanju kad je osoba u gostima: oni imaju jesti i piti što i domaćini. Jer zacijelo domaćini nude ono najbolje što imaju. Već kao maloj djevojčici roditelji su mi zabranili u gostima reći da nešto ne jedem ako je stol prostrt – jer nemamo svi iste sklonosti prema istoj hrani ili pak prema načinu pripreme jela. A tko je od nas pozvan prozvati se mjerilom ukusa? Nema gorega nego kad se pred hranom zgraža ili frkće nosom tražeći posebne tretmane (naravno, ako osoba nije bolesna i na posebnoj prehrani iz zdravstvenih razloga). Pa čak ni želja za mršavljenjem nije dostatan razlog za odbijanje zajedništva u jelu. Zato i molimo prije jela neka Bog blagoslovi ruke koje su pripremale: iz zahvalnosti što smo bez truda uzgajanja i pripreme namirnica blagovali ono bez čega ne bismo dugo mogli preživjeti na ovome svijetu. A kad već u današnje vrijeme više nego ikad prije imamo kulinarskih emisija, svatko ima pravo izricati svoje mišljenje i neslaganje s hranom koju sam ne jede. Previše izbora hrane i premalo truda koji se u nju ulaže (sjetimo se samo konzervirane hrane!) dovelo je već i našu generaciju do toga da postanemo nesvjesni važnosti hrane, pa čak i njene religiozne dimenzije. A budući da se ti temelji života na Zemlji više ne poštuju, jasno je da i sami upadamo u kronično stanje nezahvalnosti i misli o vlastitoj nadmoći nad drugima. Zato nam i jest toliko važno u kulinarskim emisijama isticati koliko mi sami nešto (ne) volimo jesti. Vrlo indikativno za stanje svijesti u društvu – i vrlo tužno.

Zahvalnost je, s druge strane, ona krepost koja nam pomaže da se radujemo tuđoj sreći neovisno o stanju u kojem se sami nalazimo. Ta krepost ide rukom pod ruku s empatijom koju gajimo prema drugim ljudima. Znati suosjećati u tuzi i brigama, ali i u sreći zbog tuđih uspjeha; jer je drugi dobio dobar i dobro plaćen posao, jer je prijateljica ponosna na uspjehe svoje djece – a ja se možda još nisam uspjela ni udati, jer je prijatelj kupio bolji auto, jer je kolega položio ispit s izvrsnim rezultatom – a meni je profesor zaželio da se još jednom vidimo na istu temu. Tek sam nedavno osvijestila kako je težak grijeh umanjivanje tuđe sreće. U korijenu je tog osjećaja zapravo duboka nezahvalnost za darove koje sami imamo. Jer svaka osoba ima pravo biti sretna i zahvalna za milosti i blagoslove koje prima, a da drugi sa zaziranjem ne gledaju na nju. A tu zbilja treba razlikovati duhove: jasno je da sami težimo biti sretni i zadovoljni, ali istome teže i drugi. Zar bi meni bilo lakše ako mi na mojim darovima zavide prijatelji ili neki drugi ljudi? Osobito kad smo svjesni kako su naši osobni darovi popraćeni i osobnim trpljenjima i radom. Pa – eto baš tako je i drugima s njihovim darovima! Tako je i sedamdesetdvojici trebalo naglasiti da trebaju ostati u kući u koju su ušli – a ne da zavidno gledaju na susjedovu trpezu.

Optuženi za »premoralnost«

Razmišljajući o tome kako su sve kršćanske kreposti povezane kao rukom pod ruku i čine ujedinjenu frontu kršćanskog stila života, nedavno sam čula optužbu protiv jedne kršćanke – zamjerili su joj da je premoralna. Pojasnili su joj to ovako: imaš svoj stav, zna se što hoćeš, a što ne ćeš… A trebala bi se malo prilagoditi današnjem svijetu i čovjeku. Jer, rekli su joj, njezini stavovi i stil života čini ih nervoznima – imaju osjećaj da ih proziva zbog njihovih djelovanja. Pitam se zapravo radi li se tu o prozivci savjesti koja kad vidi kršćanski stil života može samo uskliknuti: »Da! TO je istina!« Kome bi inače kršćanski svjedočki život smetao? Jer, ponavljam, nije se tu radilo o kršćanki koja bi prozivala, nego je njezin život prozivao druge. Moralan život je, dakle, vrlo izazovan, do te mjere da ga ljudi žele izbrisati jer ih čini nemirnima (dok su, s druge strane, sigurni u to da je njihov životni stil bolji i moralniji – jer je manje moralan).

Izjava (optužba) o premoralnosti proturječna je pak sama u sebi. Kao da za neku trudnicu kažemo da je malo trudna, ili previše trudna. Ili da je netko malo mrtav – ili pak premrtav. Jer ili je žena trudna ili nije; ili je osoba mrtva ili nije. Ili je osoba moralna ili nije (ne govorimo o prolaznom stanju redovite grješnosti); radi se ostavu i o životnim izborima u kojima nema većih odstupanja: poznat nam je stav, postavljena je ljestvica vrjednota i osoba se prema tome i ponaša. Dakle ništa spomena vrijedno, nikakva izvanredna herojska djela – samo redoviti put prema svetosti. Onaj redoviti put koji obuhvaća jedno jedino pravilo ponašanja: a kako bi meni bilo da se netko prema meni tako odnosi i nanosi li moje ponašanje nekome zlo?

I onda nam nametnu argument nad argumentima: »Kršćani su po svojem svjetonazoru zaostali u 14. stoljeću«, ili: »Olabavi malo, ljudi te se boje«, ili: »Baš moraš mimo svijeta, danas ti je svijet drugačiji i nitko više tako ne živi«… I zanimljivo – do te mjere nam je to postalo normalnim da sve ono što je po naravi stvari uredno sad smatramo neurednim, a ono što smo zvali crnim sada se naziva bijelim. Ali smisao je izabrati dobro, jer dobro je činiti dobro. Jer to želimo. I neovisno o argumentu zatucanosti i zaostalosti u 14. stoljeću dobro ostaje dobro. Jer će na kraju baš to biti dobro i za nas.

Učiniše što su bili dužni učiniti

Divna je ona priča, zaboravila sam tko je autor, u kojoj je od građevinskog predradnika taman prije mirovine šef zatražio da dovrši još samo jedan projekt: rekao mu je neka sagradi najljepšu kuću, kuću koja će okruniti njegov radni vijek. Neka sam bira nacrte, neka ne štedi na materijalu i unutarnjem uređenju. Neka napravi svoje remek-djelo. I predradnik se primi posla, ali iako je bio odličan radnik, ipak mu se pred mirovinu nije dalo više biti na visini zadatka. Malo je fušao, nije uložio u dobar materijal, nije izabrao najbolji nacrt, nije uložio vrijeme i trud jer ionako je mirovina pred vratima… a kad je kuća bila gotova, šef mu u ruke preda ključ te iste kuće u znak zahvalnosti za sve godine marljivoga rada. Darovao mu je njegovo remek-djelo. Čovjeku se oči napune suzama. Da bar nije štedio vremena i novca, da je bar znao da gradi svoju kuću, o kako bi građevina bila predivna! A ova ruševina koju nije volio i kojom se nije želio baviti – što će s njom?

Tu se hvataju oni koji posve krivo shvaćaju one sluge beskorisne iz Lukinog evanđelja (usp. Lk 17,7-10), koji čine točno onoliko koliko smatraju da su dužni. Bez ljubavi, bez želje da drugima bude bolje. A ni sami sluge ne bi željeli živjeti s tim minimumom koji su dali. Čak štoviše – na kraju prezru i gospodara i posao. A na nama se vidi tko radi za plaću, a tko uz plaću dobiva i zadovoljstvo.

Tekst je objavljen u časopisu Lađa 3(2015.)
Foto: pixabay.com i picjumbo.com

 

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.