Sjedio sam u vlaku koji je po redu vožnje trebao krenuti tek za desetak minuta. Vani na pruzi tri-četiri kolosijeka dalje, uz uobičajenu veliku buku zaustavljao se jedan teretni vlak koji se protezao daleko izvan kolodvora.
S druge strane pruge, nasuprot glavnoj zgradi kolodvora su neke tvrtke. Radnici koji tamo rade i koji dođu vlakom upravo tu na samom kolodvoru prijeđu tih 6, 7 kolosjeka i dođu na drugu stranu. Nije baš jednostavno jer su prepreke prilično nespretne: pruge, pragovi, krupno kamenje, različite razine terena između kolosijeka i stalna opasnost od nailaska nekog vlaka koji se ne zaustavlja nego samo prolazi. Nije predviđeno za prijelaz pješaka. No ljudi ipak prelaze jer za prijelaz pješaka i nema nekog posebnog mjesta, nego petstotinjak metara dalje od kolodvora na jednu i na drugu stranu su prijelazi za automobile gdje i pješaci prelaze.
Zato rijetki idu tako daleko nego se prelazi na samom kolodvoru gdje su predviđeni pothodnici za prijelaz na drugu stranu gdje se grad isto prilično razvio. Ali to će biti jednoga lijepoga dana. Kada se prijeđu sve te pruge prijeđe se još i cesta koja se proteže uz prugu, onda se stigne pred te poslovne zgrade, većinom u jadnom stanju, ali jedna je moderno uređena, sva ostakljena. Upravo tada kada je taj teretni vlak stao tako rastegnut zapriječio je onima koji idu na posao prijelaz. Osim što je teško inače prelaziti na tom mjestu da bi se došlo na drugu stranu sada je to bilo nemoguće. Gledao sam dvoje ljudi koji stoje i čekaju hoće li se taj vlak pokrenuti. Muškarac se okuražio i zakoračio, popeo se između dva vagona i prešao na drugu stranu. Prešavši odmah je i otišao ne čekajući ženu. Očito nisu zajedno. Žena je stajala ne usuđujući se prijeći vjerojatno zbog mogućnosti da se vlak u svakom trenutku pokrene. Pokrene li se u trenutku dok se ona nalazi između dva vagona ostat će gore i vjerojatno se neće usuditi sići budući da se ni sada ne usuđuje popeti i prijeći na drugu stranu. Čeka. U međuvremenu je došao još jedan muškarac i on bez čekanja zakorači i pomoću nekih stuba napravljenih valjda da se može doći do tog međuprostora prijeđe na drugu stranu.
Žena još čeka promatra taj prijelaz, gleda na jednu pa na drugu stranu vlaka vjerojatno odmjeravajući mogućnost zaobilaska cijelog vlaka. No po tom kamenju to bi bila ludost, a po samoj pruzi, po drvenim pragovima to ne bi bilo pametno jer vlakovi tu često voze. I tako u nedoumici, ode još jedan vagon dalje odmjeravajući je li tamo prijelaz nešto lakši i može li se brže prijeći. Vjerojatno joj se nije tako učinilo jer se vratila na prvotnu poziciju te još jednom pogledala lijevo pa desno, a onda je zakoračila te velikom brzinom prešla na drugu stranu. Baš u trenutku kada je skočila, a vidio sam joj samo cipele ispod vlaka, dakle baš u tom trenutku njenog doskoka na drugu stranu, uz veliku buku vlak se pokrenuo, istina tromo i lijeno pa bi žena i da je ostala na vlaku vjerojatno uspjela skočiti na drugu stranu ukoliko se ne bi uspaničila i napravila kakvu glupost.
No, to je već što bi bilo da je bilo. Da nisam bio jedini promatrač saznao sam po uzdasima čuđenja ili olakšanja ljudi koji su bili sa mnom u vlaku i gledali u istom pravcu u trenutku kada je žena doskočila, a vlak se pokrenuo. Danas je prešla i uspješno došla na posao i mislit će o tome kako je izbjegla nevolju za dlaku i pričati kolegama na poslu što joj se dogodilo te naići na slične priče onih koji na isti način dolaze na posao. Hoće li je to ohrabriti da se prestane dvoumiti prilikom prijelaza ili će sljedeći puta ipak čekati?
Sutra vjerojatno neće biti ista situacija nego će pruga biti čista i na njoj neće stajati niti jedan vlak. I možda puno jutara zaredom bude upravo tako. Ali sljedeći puta kada se dogodi da joj se na putu opet ispriječi vlak vjerujem da će čekati da se situacija raščisti pa mirno prijeći na drugu stranu pruge i poštedjeti stresa i sebe i promatrače. Nadam se.