Jesmo li sposobni za „psihomoralnu transformaciju“?

Boris Gunjević, Svakodnevna alkemija, Sandorf i Mizantrop, BIBLIOTEKA Mali Mizantrop, Zagreb, 2016.

0

 

U izdanju nakladničke kuće Sandorf i Mizantrop 2016. godine izašla je knjiga teologa Borisa Gunjevića pod nazivom „Svakodnevna alkemija“. Sastoji se od pet poglavlja napisanih na 271 stranici.

Profesor na Westfield House for Theological Studies u Cambriedgu i pastor u župi Svetoga Pavla u Borehamwoodu (šestoj zoni Londona), koautor knjige „Tko je tu, odavde je: povijest milosti“ (2010.) zajedno s Predragom Matvejevićem i koautor knjige „Bog na mukama: obrati apokalipse“ (2008.) zajedno sa Slavojem Žižekom u ovoj se knjizi pod utjecajem teološko-filozofskog pokreta „Radikalna ortodoksija“ suočava s temeljnim pitanjima suvremene teologije i filozofije.

Iz tog razloga ova je knjiga prava poslastica za sve one koji vole zaviriti u suvremene filozofsko-teološko rasprave i koji se ne boje uhvatiti u koštac s ponekad zahtjevnim kritikama poststrukturalističke filozofije te uvidima u najvažnije autore filozofije i teologije kao što su Platon, sv. Augustin, sv. Toma, Friedrich Nietzsche, Alan Badiou i mnogi drugi.

Ponajprije valja istaknuti ono što sam autor na početku naglašava: ova je knjiga nastala kao rezultat prakticiranja ignacijanskih duhovnih vježbi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu kod patra Slavka Pavina. Dakle, temeljno polazište za razumijevanje filozofskih i teoloških hipoteza ovoga teologa su duhovne vježbe. Tekstovi koji se nalaze u ovoj knjizi su indirektno rezultat njegovog doktorskog rada u kojemu je istražio temeljne postavke spomenutog pokreta „Radikalna ortodoksija“. S druge strane, iz teksta proviruje optimizam i duhovna radost koju je osjetio i sam autor o čemu piše na samome početku. Naime, radost selidbe i dobivanja posla u Cambriedgu i završetka doktorata njegove supruge sažima na vrlo jednostavan način: „Bog nam se osmjehnuo“ (str. 14.)

U knjizi Gunjević nakon podulje analize na kraju knjige iznosi glavnu tezu: pojedinac u suvremenom svijetu treba proći „psihomoralnu transformaciju“ kako bi promijenio svoj stav prema zajednici u kojoj se nalazi i kako bi „u zajedništvu s Bogom modificirao želje, percepcije, navike i karakter“ (str. 270) Oni koji to uspiju, nakon ispitivanja vlastite nutrine i susreta s Bogom, su „proroci, sveci, junaci, alkemičari, oni koji posreduju i koji imaju viziju zajedničkog života“ (str. 31).

 

 

Da bi uopće došao do glavne teze svoje knjige Gunjević prolazi daleki put: od kritike modernizma i francuskih poststrukturalista do uvođenja alternativnog modernizma, novog razumijevanja liturgije, posredovanja, utjelovljenja i želje.

Oslanjajući se na jednog od utemeljitelja radikalne ortodoksije – Johna Milbanka – autor polazi od činjenice kako postoje dva modernizma od kojih je prvi modernizam „glavno izvješće“ , a drugi „manjinsko izvješće“ (str. 51). Prvi se oslanja na tradiciju u kojoj se favoriziraju Plotin, Ockham, Descartes, Kant i Hegel i u kojem se radikalno brani subjektivizam, dok se drugi oslanja na Platona, Aristotela, Giambattista Vicu, Bulgakova i Ivana Illicha u kojem se veza između svijeta, subjekta i Boga ponovno uspostavlja kroz kategoriju posredovanja. Naime, riječ je o tome da se subjekt koji je u moderni kao „glavnom izvješću“ (str. 51) odsječen od Boga može putem posredovanja obratiti Bogu. Takav obrat moguć je zbog činjenice utjelovljenja u kojemu Bog silazeći u zemaljsku stvarnost ruši sve spone koje sputavaju odnos između čovjeka i Boga. Gunjević napominje: „Deifikacijski uzlaz prema gore moguć je zato što je Bog postao čovjek te se iznova spušta k nama u i kroz liturgiju, koja je naše djelovanje u vremenu“ (str. 56). Liturgija kao posredovanje, odnosno participacija u božanskom, nalazi svoj vrhunac u euharistiji koja je „čudo u kojem participacijom sudjelujemo“ (str. 203).

Valja također napomenuti kako se Gunjević čitajući filozofe kao što su Nietzche, Deleuze, Lyotard, Badiou i Foucault pozicionira unutar njihovih dilema i uvida, ali ih istovremeno nadilazi i kritizira nudeći drugačije razumijevanje egzistencije. Na primjer, slaže se s Deleuzeom i Guattarijem da „filozofija kao teorija mnogostrukosti u konačnici tumači odnose, tijekove i dispozitive moći“ (str. 178), no smatra „kako Evanđelje, inkarnacija i liturgija mogu ponuditi moduse posredovanja koji bi nas odveli onkraj Deleuzea i Hadota“ (str. 204). Ili pak drugi primjer: zajedno s Johnom Milbankom slaže se s Badiuovom kritikom postmoderne simpatizirajući Badiuovo utemeljenje univerzalnosti na primjeru ljubavi i primjeru sv. Pavla, no, s druge strane, nadilazi Badioua uvodeći u diskurs ideju paradoksa i analogije bića koje Badiou ne prihvaća. Zato smatra kako je doprinos teologije suvremnoj političko-filozofskoj raspravi i suvremenoj ljevici vrlo važan. Čak štoviše, „čini se da jedino autentična teologija može spasiti suvremenu ljevicu“ (str. 168.)

Sljedeća vrlo važna tema je želja. Autor smatra kako kapitalizam istovremeno „stvara i porobljava želju“ (str. 108). Ne samo da kapitalizam stvara i potiče želju nego ju istovremeno i kontrolira. Želja je tako svojevrsna tehnika kojom se kapitalizam služi kako bi porobio čovjeka. Gunjević želi unutar diskursa ljevice koja prepoznaje strukturu, mehanizam i način funkcioniranja kapitalizma ukazati na religijsko rješenje. Smatra kako je „religija mnogo realističnija jer traži da promijenimo objekt naše želje“ (str. 109.) Religija za razliku od marksizma koji zagovara revoluciju društva zahtijeva revoluciju srca koja ima sposobnost subverzivno djelovati na kapitalističke mehanizme.

Svoju ideju Gunjević sažima na sljedeći način: „Dakle, riječ je o tome da se na nov način usvoje aretogeničke tehnike, primjerice Ignacijeve duhovne vježbe, kako bismo mogli razlučivati pokrete u duši, prepoznavati Božju volju i u skladu s time djelovati na dobrobit svih. To je ujedno i jedan od načina da se pravilno shvati što je to želja i kako ona može biti iscijeljena, jer postničeancima to, kao što smo vidjeli, nije pošlo za rukom. Uredno usmjeravanje želje u odnosu na zajednički život vrline jest ono u čemu postničeanci nisu uspjeli, i zato je potrebno iznova okrenuti se razlučivanju pokreta u duši u svrhu donošenja odluke“ (str. 125).

Knjiga završava bez zaključka i s tri točke jer autor ne želi zaokružiti stvari. Glavna nakana knjige je „staviti materijale na stol i stimulirati daljnje uvide i istraživanja“ (str. 15). Ovim se djelom autor upuštu u avanturu dijaloga između filozofije i teologije kakav već postoji u djelima Slavoja Žižeka, Johna Milbanka, Terryja Eageltona i mnogih drugih. Autorova temljena teza o modificiranju želje kroz participaciju u božanskom unutar sklopa „psihomoralne transformacije“ može poslužiti kao izazov za filozofe, pogotove one postničeovske provenijencije (autor ih naziva „postničeanci“), ali i kao izazov za teologe i sve kršćane da preispitaju vlastiti egzistencijalni odabir životnoga hoda sa Isusom Kristom.

 

Zoran Turza

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.