Jevgenij Paščenko: Tragovima hrvatskih kostiju

Prema suvremenom istraživaču Nikoli Tomincu, „na Istočnom bojištu bilo je oko 300–350.000 hrvatskih vojnika s područja XIII. korpusa iz Zagreba (Slavonija i središnja Hrvatska). Ukupni gubici tamo bili su više nego stravični: računa se da je poginulo između 40.000 i 70.000, a nepoznata je sudbina brojnih zarobljenika razmještenih širom Sibira i raznim logorima, masovnih streljanja Jugoslavenskih dobrovoljaca u Odesi itd…“ Hrvati su ciljano upućivani na istočna ratišta.

Prema povjesničarima, austrougarska je vojska bila jedna od najslabijih: višenacionalna, slabo konsolidirana, s čestim dezertiranjima, prelascima na stranu neprijatelja. Gdjekad su austrougarsku vojsku izbavljala iz kritičnih situacija pojačanja pristigla iz Njemačke. Nakon 1915. neprekidno se povećavao broj hrvatskih postrojbi na Istočnome bojištu pa se može reći da su zapadnoukrajinske regije bile gotovo kolonizirane ljudima iz Hrvatske. Razlog je u tome što su Hrvati smatrani hrabrim i sposobnim vojnicima. Usmjeravani su na najteža ratišta, a njihove su postrojbe nagrađivane titulama kao „Vražja divizija“ i sl. U sukobima su pretrpjeli velike gubitke, mnogo ih je poginulo, zbog čega su zapadnoukrajinske regije postale masovna grobišta hrvatskih ljudi pokopavanih do 1918. Premda je tisak svestrano izvješćivao o junačkim bitkama i svečanim sahranama, po završetku rata sjećanje na poginule živjelo je još samo u dušama bližnjih. S vremenom se postupno gasilo, a mjesta pokopa zastrta su zaboravom zbog povijesnih potresa kojima je ispunjeno 20. stoljeće. Da nije bilo Krleže, Galicija bi potpuno nestala iz svijesti hrvatskoga društva. Kao gimnazijsko gradivo sve je manje poznata, pa se pod nazivom Galicija prepoznaje tek povijesna španjolska pokrajina.

Istraživanje hrvatskih grobova

Obilježavanje stogodišnjice rata dalo je poticaj za vraćanje povijesnoj istini o grobljima na kojima je Krleža podigao spomenik poginulima u nekoj Bistrici Lesnoj, nekoj Galiciji koja je postala metaforom za tisuće ljudskih sudbina. Kako dovesti onamo hrvatsku javnost, u čijoj svijesti još treperi sjećanje na poginule? Sve je počelo prije nekoliko godina, kada je tema tzv. Velikog rata postala aktualna. Hrvatska ukrajinistika na Filozofskome fakultetu u Zagrebu smatra svojom dužnošću vratiti spoznaje o Galiciji koja je ne samo simbol stradanja nego i konkretan ukrajinski pojam. Objavljen prije nekoliko godina u Matičinu Vijencu, tekst o zaboravljenim, ali od mještana pomno čuvanim humkama hrvatskih domobrana i spomeniku uz crkvu jednog malenoga galicijskoga sela, nije ostao bez odjeka i dao je poticaj za daljnja traganja, koja su donijela i određene rezultate.

Zračna udaljenost od Zagreba do mjesta Krležinih bitki i grobova iznosi otprilike 800 km, a taj put kombijem kroz Mađarsku prevalila je mala, ali djelotvorna zagrebačka skupina koja radi na obnavljanju groblja – a s ulaskom u Ukrajinu započinju tragovi hrvatskih domobrana koje je oslikao pisac. Grad Užgorod središte je Zakarpatske oblasti, naziv obilježava geografski kraj zapadno od Karpata, regiju na granici s Mađarskom. U gradu je bila bolnica kamo su dovoženi ranjenici iz karpatskih bitki, a umrli su pokapani uz bolnicu. Obelisk koji im je podignut u čast, naknadno je sovjetskom ideologijom obilježen plitkim reljefom s likom Karla Marxa, ali nedavno su lokalne vlasti odlučile da na tome mora biti postavljen spomenik poginulima u Prvome svjetskom ratu. Potrebno je da na spomeniku budu ispisana hrvatska imena jer su mještani doživljavali poginule vojnike kao Austrijance ili Mađare.

Jedno od mjesta Zakarpatja je Svaljava, gdje će brojni grobovi također, kako se očekuje, biti obilježeni hrvatskim imenima. Put nastavljamo prema karpatskim prijevojima za koje su vođene krvave bitke zimi 1915, u kojima su hrvatski vojnici bili udarna snaga, smrzavali se na velikoj hladnoći, ginuli u strašnim okršajima. Jedan od prijevoja – Užockij – obilježava te bitke križem postavljenim početkom 1930-ih godina i nedavno obnovljenim s pločom na ukrajinskom, ruskom, njemačkom i mađarskom jeziku. Memorijalni znak hrvatskim  vojnicima mora biti postavljen na prijevoju Jabluneckij, gdje su po obližnjim selima pokapani domobrani. Silazak s Karpata šumom vodi  uz napuštena, zaboravljena groblja s ponegdje sačuvanim imenima na njemačkom koja zahtijevaju identificiranje i hrvatskih vojnika. Prikarpatje, smješteno uz karpatske obronke i ravničarske predjele s gradom Ivano-Frankivsk kao središtem, donosi nove spoznaje. Po mjestašcima i selima kao Drogobič, Strij i Sambir su hrvatska groblja koja su više-manje očuvana, ali zahtijevaju postavljanje hrvatskih obilježja. U selu Glibivka nalazi se groblje 25. zagrebačke i 26. karlovačke pukovnije, jedino očuvano cjelovito hrvatsko groblje s humcima, spomenikom i tekstom na hrvatskom. Ovdje je 1916. pokopano pedesetak poginulih, uglavnom iz sjeverne Hrvatske, a 1917. postavljen je spomenik s imenima ispisanim na hrastovim križevima. U selu je bio stožer pukovnije i zato je postavljen spomenik, dok se u par kilometara udaljenu selu Sadžava nalazi zapušteno i neobilježeno groblje.

Širom Prikarpatja brojni su nazivi koje spominje Krleža, kao mjesto Nadvirna, gdje je mladi pisac vjerojatno boravio, dok mjesta kao Kolomija, Kaluš čuvaju, kako kažu mještani, tragove prepune kostiju, a nisu obilježeni sjеćanjem na poginule.

Stotinjak kilometara južno povijesna je regija Bukovina, koju hrvatski vojnici u svojim zapisima nisu razlikovali te su sve nazivali Galicijom. Ovdje je dospio u zarobljeništvo Josip Broz da bi se vratio kao Tito, pun ideja boljševičke mitologije, kojom je bio prožet i Krleža. Bukovina je nakon ratnih podjela potpala pod Rumunjsku, koja je za razliku od Poljske s pripadnom joj Galicijom unijela brojne promjene na postojeća groblja. Direktivom njemačkoga konzulata početkom 1930-ih otvorena su dva memorijalna groblja, kamo su iz brojnih grobova preneseni ostaci i hrvatskih vojnika. U selu Dobrinivci  postojalo je 1916. hrvatsko groblje, veće od onoga u Glibivki, s brojnim humkama i središnjim impozantnim spomenikom od bijeloga kamena, s lavom koji leži, hrvatskim grbom i natpisom. Zbog njemačkih nastojanja da se ovjekovječi sjećanje na njemačke vojnike, humke su premještene na nova zajednička groblja. U selu Zvenjačin na kamenim križevima i pločama čitamo uglavnom njemačka i rumunjska imena, a među njima se u nekim slučajevima razabire njemačka transkripcija hrvatskih prezimena. U selu Valja Kuzmina obnovljeno je posljednjih godina zajedničko groblje i pretvoreno u memorijal rumunjske vojske s nedovoljno izraženim hrvatskim imenima. Na mjestu bivšega groblja u selu Dobrinivcima danas je ostao samo oronuli spomenik, koji su seljaci prebojili žutom i plavom bojom ukrajinske zastave, što tumačimo kao izraz simpatija prema Hrvatima, ali s nedovoljnom spoznajom o njima.

U gradu Černivci kao administrativnom središtu Bukovine postojalo je veliko groblje poginulih u ratu, ali ga je sovjetski režim uklonio. No naporima ukrajinskih volontera obilježen je grob 20-godišnjeg natporučnika iz Zagreba Slavka Postružnika, s tekstom na njemačkom. Ostatke groblja sovjetska je vlast uništavala zbog sjećanja na rat koji je nakratko donio preporod ukrajinske nacionalne ideje proglasom neovisne države, što je podupirala Njemačka. Slično je stanje u Lavovu, gdje je veliko vojno groblje pretvoreno u kultno središte sovjetske vojske, dakle riječ je o ruskoj intervenciji u nacionalno svjesnu zapadnu Ukrajinu. Zato su po lavovskoj, ternopiljskoj oblasti, dakle Galiciji, kao i po Volinji, brojna groblja na kojima su pokopani i Hrvati bila napuštena. Obnavljaju se u najnovije vrijeme. U susjednoj Poljskoj stanje je nešto bolje, što potvrđuje očuvano hrvatsko groblje u mjestašcu Ujście Jezuickie kod Krakówa.

Hvalevrijedna suradnja

Dakle, danas imamo nekoliko poznatih hrvatskih groblja s imenima i niz lokacija koje zahtijevaju obnovu, postavljanje obilježja, traženje imena. U Poljskoj je državnim projektom ostvaren popis poginulih i mjesta smrti ili sahrane, u Hrvatskoj nažalost još nije. Na rekonstruiranju istočnog smjera hrvatskih  tragova danas u Hrvatskoj radi mala, ali učinkovita grupa znanstvenika: Nikola Tominac i dr. Jevgenij Paščenko terenska istraživanja i obnovu spomenika ostvaruju zahvaljujući naporima sudionika Domovinskoga rata, uz pomoć predsjednika Povjerenstva Zagreba za obilježavanje 100. obljetnice Prvoga svjetskog rata dr. Ivice Pančića te predstavnika Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata pukovnika Valentina RajkovićaiDragana Umičevića.

Prvi je rezultat obnova groblja u selu Glibivka. S ukrajinske strane, zahvaljujući inicijativama iz Hrvatske, formira se koordinacijska grupa prijatelja Hrvatske – uz veliku pomoć veleposlanika Tomislava Vidoševića s uključivanjem predstavnika ukrajinskog parlamenta, počasnoga konzula RH u regiji, lokalne administracije, udruga, volontera. Cjelokupno je ozračje u zapadnoukrajinskoj regiji vrlo dobronamjerno, čemu pogoduje i kroatofilija izražavana u mitu o Velikoj Hrvatskoj, koja se navodno nalazila na tome području. Veleposlanik Tomislav Vidošević učinkovito pridobiva ukrajinske snage za suradnju, a u Poljskoj doprinos pijetetu prema hrvatskim grobljima daje veleposlanica Andrea Bekić. Prikupljeno je mnoštvo podataka, čemu je posebno pridonio Hrvatski državni arhiv, koji je pružajući potporu zagrebačkoj ukrajinistici objavio knjigu Hrvatski grobovi 1914–1918. Karpati, Galicija, Bukovina s izborom iz bogatoga fundusa fotografija koje su domobrani snimili na Istočnom bojištu. Katedra ukrajinistike je u nizu prikaza regija objavila knjige Zakarpatska Ukrajina, Ukrajinski Karpati i Ukrajinska Galicija, u pripremi su knjige Prikarpatska Galicija i Bukovina. Odaziv je velik, katedru posjećuju ljudi donoseći dokumente, fotografije, raspitujući se o mogućnostima nalaženja grobova predaka, što govori o nužnosti daljega rada. Rezultati istraživanja zamišljeni su kao sinteza sadašnjih i budućih spoznaja u planiranoj knjizi Tragom Krležinih bitaka, kao putokaz prema mjestima smrti u apsurdnom ratu koji je donio nova ljudska stradanja, što je vizionarski pretkazaou nezasluženo zaboravljenoj pripovijetki Crveni tank (1922).