Hrvatski slikar Josip Horvat Međimurec
Tematizira mnoge teme, no uočljivo je slikarovo usmjerenje na hrvatsku povijest i njezine velikane, među kojima istaknuto mjesto zauzimaju Zrinski i Frankopani
Jedan od umjetnika koji nam je dao viziju kako je mogao izgledati prvi hrvatski kralj je i slikar Josip Horvat Međimurec. Vrsnog umjetnika strijeljali su partizani, a za grob mu se ni danas ne zna! Imamo Hrvatsku, a ne propitujemo i ne istražujemo, znanstveno ne vrednujemo naše neupitne veličine. Olako prihvaćamo „istine“ koje su nam pisali i „prezentirali“ ne skloni nam. Jedan od takvi koji zavrjeđuje novo znanstveno propitivanje je neupitno Josip Horvat Međimurec.
Po mom skromnome mišljenju povjesničari umjetnosti su se dobrano ogriješili o lik i djelo Međimuraca koji se u svom javnom djelovanju udaljio od zavičaja i otisnuo duboko u nacionalne vode. Bio je i slikar „rijetko tragične sudbine“ Josip Horvat Međimurec. Rođen je u Čakovcu 1904. godine. Školovao se u rodnom gradu, Velikoj Kaniži i Pešti, a Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Beču. Umjetnički opus započeo je 1924. godine u Zagrebu. Proganjan i zatvaran od starojugoslavenskih vlasti obolijeva od tuberkuloze kostiju te mu je kao posljedica toga 1942. godine amputirana desna noga. Umjetnici su ga zvali Šepavi.
Ta životna tragedija zacijelo je bitno doprinijela kasnijoj odluci da se nakon uspostave NDH stavi u njezinu službu. Premda njegov opus počinje nastajati dvadesetih, a još intenzivnije se nastavlja tridesetih godina, veći broj njegovih slika nastaje tijekom Drugog svjetskog rata kada obnaša dužnost voditelja ratnog slikarstva NDH.
Tematizira mnoge teme, no uočljivo je slikarovo usmjerenje na hrvatsku povijest i njezine velikane, među kojima istaknuto mjesto zauzimaju Zrinski i Frankopani.
Bilježimo velikih broj njegovih djela tehnikom ulja na platnu te brojnih crteža i ilustracija (ilustrira romane Marije Jurić Zagorke) u tehnici grafitna olovka, bijela tempera, tuš i gvaš. Zanimljiv je i znakovit ciklus od četrnaest crteža s prikazom svega što su Hrvati proživljavali za vrijeme diktature u Kraljevini Jugoslaviji.
Od slika posvećenih hrvatskim velikanima svakako treba izdvojiti Smrt Nikole Zrinskog u Kuršanečkom lugu kod Čakovca (1928.), ulje na platnu koje prikazuje pogibiju hrvatskog bana slijedeći teoriju urote – na slici je, jedva vidljiv, strijelac koji puškom ranjava hrvatskoga bana, da bi ga potom dokrajčio razjareni vepar.
Još upečatljivija su njegova platna s likovima drugih hrvatskih velikana: Kralj Tomislav na prijestolju; Krunjenje kralja Tomislava; Dvoboj Jurja Zrinskog s turskim begom; Rekvijem posljednjih Zrinskih; Pogibija Petra Snačića – bitka na Gvozdu; Smrt kneza Zdeslava; Dolazak Hrvata na Kosovo i mnoga druga.
Dotaknuo se i zavičajnih tema motivima iz Štrigove i Čakovca. Na njegovu kasniju tragičnu sudbinu vjerojatno su, među ostalim, utjecala platna iz endehazijskog razdoblja poput: Straža na Trebeviću, Nijemci u zasjedi i druga.
Riječ je o slikaru zavidna umjetničkog stvaralaštva o kojem su, nažalost, mnogi tragovi namjerno izbrisani zbog njegova djelovanja u novinarskom odjelu Ministarstva oružanih snaga NDH. Premda tijekom rata nije bio politički ni vojno aktivan, partizani su tog teškog invalida, ali vrsnog umjetnika koji je bio na pragu svog najplodnijeg razdoblja, uhitili i strijeljali u lipnju 1945. godine.
Imao je tek četrdeset godina. Presudu su komunističke vlasti u svega par redaka, bez obrazloženja i dokazane krivice napisale nekoliko mjeseci nakon strijeljanja. Za grob mu se ne zna. Danas u rodnom Čakovcu nema ni ulicu.
Po ulasku u Zagreb, partizani ga odvode iz Deželićeve 55 i hapse kao kolaboracionista. Pod spomenutim optužnicama, osuđen je na smrt i strijeljan 2. lipnja 1945. godine. Presuda je napisana naknadno, 7. rujna 1945. (160/45.II.), ali izvorni tekst nikada nije pronađen. Mjesto pokopa je nepoznato.
Djela
Ulja na platnu
Dvoboj Jurja Zrinskog s turskim begom, (1936., Hrvatski povijesni muzej); Smrt Nikole Zrinskog u Kuršanečkom lugu kod Čakovca (1928.); Smrt Zrinskog i Frankopana; Jutro; Kralj Tomislav na prijestolju (veljača 1941., Hrvatski povijesni muzej); Baka (portret Elizabete Kluković bake Josipa Horvata); Dama u žutoj haljini; Grički krovovi; Čempresi; Tušakanac; Mošinskog ulica (Današnja Nazorova ulica u Zagrebu, na br. 31); Stara jabuka; Barun Zdenko Turković Kutjevski (1928., privatno vlasništvo) Motiv iz Štrigove; Motiv iz Čakovca; Obala u Trpnju; Ulica u Trpnju; Bura; Nijemci u zasjedi (1942., Hrvatski povijesni muzej); U predvečerje; Ždrilo; Majka; Ulaz u Trpanjsku luku; „Deva“ Trpanj; Južni vjetar; Srpanjsko jutro; „Maještral“; Pred burom; Glava M.D.; Ozalj; Motiv sa Sljemena; Boxi (pas generala Pere Blaškovića); Kosci; Portret A.M.; Iz Trpnja; Rolf (glava psa); Na izvoru; Portret M.H. (Marije Horvat r. Perčec, Josipova žena); Glasnik; Portret M.T.; Na ulici; Studija za kralja Tomislava; Rekvijem posljednjih Zrinskih (1929.) ; Studija za smrt Petra Svačića 1; Studija za Smrt Petra Svačića 2; Pogibija Petra Svačića-bitka na Gvozdu (za svečanu dvoranu u Ozlju); Pećine; Dolazak Hrvata na Kosovo (1930. Hrvatski povijesni muzej); Časna majka Marija Terezija Scherer (1930.); Smrt kneza Zdeslava (Sedeslava, dimenzije ≈167•300 cm, 1928.); Sv. Vid (kapelica u Petruševcu – Zagreb, 1934., Danas župa Sv. Vida, Petruševec-Zagreb); Presveto Srce Marijino (zastava za Samobor, 1934.); Svečanost žetve (Narodni običaji koji izumiru); Kupačice; Portret Antuna Urllicha (1936., u privatnom vlasništvu); Trpanj; Krunjenje kralja Tomislava (za svečanu dvoranu u Ozlju dimenzije 297•434 cm, 1938., Hrvatski povijesni muzej); Straža na Trebeviću (1942., privatno vlasništvo); Glava 1 (1942.); General Matasić (1942.); Glava 2 (1942.); Jesen (1944.); Autoportret (1940.-1943.); Pejzaž s pastirom; Stari grad Sisak (1944., studija za bitku kod Siska 1593.); Pejzaž s vojnikom; Fra Grga Martić (1929. privatno vlasništvo); Portret g-đe Branke Krsnik (1940. Galerija Stari grad, Đurđevac, pod nazivom “Žena u crvenoj košulji”); Portret djevojčice Jelene Matošić s lutkom (1940., privatno vlasništvo); Lov sa sokolom; Pejzaž (suhi pastel, studija prostora za sliku bitka kod Siska 1593.); Večernji pozdrav.
Crteži i ilustracije
- Crteži za knjigu “Knez Zoran” od Dragutina Nemeta (1929.)
Pripovijesti iz prošlosti prije doseljavanja na Balkan – staroslavenska mitologija. Za tu je knjigu Josip Horvat uradio tri ulja na platnu koja su reproducirana u boji i 71 crtež. Sve vezano za tematiku knjige.
- Ilustracije za romane Marije Jurić Zagorke
Od studenog 1929. godine Josip Horvat Međimurec radi slike u tehnici lavirani tuš i bijela tempera na papiru za romane Marije Jurić Zagorke koji u nastavcima izlaze u Jutarnjem listu. Za IV dio Gričke vještice pod nazivom “Suparnica Marije Terezije” i roman “Proročanstvo sa kamenitih vrati”. za ta dva romana urađeno je preko 70 slika istog formata 265x 180 mm. U to vrijeme je urednik Jutarnjeg lista bio Josip Horvat (novinar i publicista iz Čepina). Iz razloga razlikovanja od 5. veljače 1930. godine Josip Horvat Međimurec se potpisuje i s dodatnim slovom M kod potpisivanja svojih slika.
- Crteži tušem za knjigu „Hrvatska povijest djedova unuku“ od Marka Šeparovića (1936., 1938.) ==
Portret prof. Marka Šeparovića (olovka); Crkvica sv. Donata na Krku; Solin: Manastirine; Tomislav, prvi hrvatski kralj; Peristel Dioklecijanove palače i spomenik Grguru Ninskom; Baščanska ploča; Knin; Pogibija Petra Snačića; Trogir; Trogirka Katedrala, portal; Medvedgrad; Ban Pavao Šubić; Jajce; Split u XVII. stoljeću; Bihać u XV. stoljeću; Knez Krsto Frankopan; Marko Marulić; Klis; Cetingrad; Varaždinski grad; Nikola Jurišić; Knez Nikola Šubić Zrinski Sigetski; Mehmed paša Sokolović; Korčula; Matija Gubec; Pogibija Matije Gubca; Šibenska katedrala svetog Jakova; Kneževa palača u Dubrovniku; Grad Sisak; Ban Tomo Bakač Erdedi; Senj; Silvije Strahimir Kranjčević; August Šenoa; Ban Nikola Zrinski; Knez Fran Krsto Frankopan; Spomen stup banu Nikoli Zrinskom u Kuršanečkom lugu; Ban Petar Zrinski; Grad Čakovec u doba Zrinskih; Grad Ozalj; Jelena kneginja Zrinska; Dubrovnik; Crkva sv. Katarine u Zagrebu; Serežanin; Zagreb (Kaptol i Grič); Matija Antun pl. Reljković; Andrija Kačić Miošić; Spomenstup hrvatske himne; Antun pl. Mihanović; Dr. Ljudevit Gaj; Ivan pl. Kukuljević Sakcinski; Ban Josip Jelačić; Zagrebačka katedrala s biskupskim dvorom; Kardinal nadbiskup Haulik; Biskup Josip Juraj Štrosmajer; Dr. Franjo Rački; Eugen Kvaternik; Dr. Ante Starčević; Dr. Iso Kršnjavi; Stjepan Radić; Dr. Vladko Maček; Stjepan Radić (olovka)
- Crteži tušem za knjigu „Tatari u Hrvatskoj“ Milutina Mayera (1941.)*
Za ovu knjigu je Josip Horvat uradio sedam crteža tušem: Otmičar vraća djevojku Stjepku; Katarina i Stjepko; U crkvi; Predah vojnika; Katarinina molitva; Obrana tvrđave; Bitka s Tatarima.
Ostala djela
U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici nalazi se 56 crteža u tehnici grafitna olovka, tuš, gvaš. Ti crteži su došli u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu konfiskacijom iz Mesničke 25 zajedno s oko 200 knjiga. Ti crteži predstavljaju jedan dio opusa koji je rađen tokom kratkog života Josipa Horvata.
Na Ozlju se nalaze crteži – portreti Velimira Deželića, Širole i Emilija Laszowkog
Ciklus 1918-1941.
Ciklus od 14 crteža predstavlja sve ono što su Hrvati preživljavali za vrijeme diktature u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Tako jedan crtež predstavlja zatvorenika s obješenim ciglama za spolovilo.
Izložbe
- Umjetnički paviljon-30. XI. 1928.;
- Salon Ullrich 25. XI. – 4. XII. 1936.;
- Salon Ullrich 16.-28. II. 1941.;
- Strossmayerova galerija 22. VII. – 11. VIII. 1942 „Slikarski dojmovi sa ratišta“;
- Umjetnički paviljon XI. – 13. XII. 1942. „II izložba hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“;
- Umjetnički paviljon – 31. X. 1943. „III izložba hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“;
- Umjetnički paviljon VI. – 9. VII. 1944. „IV izložba hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“.
Izložbe poslije smrti
- „Historijsko slikarstvo u Hrvatskoj“, Zagreb 1969. (Slika “Krunjenje kralja Tomislava”, 1938., Hrvatski povijesni muzej)
- „Gradovi i krajevi na slikama i crtežima od 1800. do 1940“, Zagreb 1977. (Slika “Stari grad Sisak“, 1944. studija za sliku prikaza bitke kod Siska, Hrvatski povijesni muzej).
I dalje postavljam jedno te isto pitanje znanstvenoj zajednici, povjesničarima umjetnosti RH koji se nisu svojom šutnjom i nečinjenjem, prihvaćanjem i pukim prenošenjem iz bivšega sustava „povijesnih i znanstvenih istina“ ogriješili samo o Josipa Horvata, da se pokrenu, da se oduže istinom, i vrednuju ovu neupitnu ljudsku i umjetničku vrijednost nepristrano i znanstveno i daju mu mjesto u hrvatskoj likovnoj umjetnosti koje neupitno zavrjeđuje a ne da ga prešućuju i dalje. U prilog ovom mom apelu je i izjava gospođe Horvat:
„…Moj muž Josip Horvat nikada nije bio ustaški oficir niti kakav ustaški dužnosnik, a niti je uopće bio ustaša, a niti ustaški orijentiran. Nasuprot bio je antifašist i uvijek osuđivao ustaše i Nijemce… Bio je pozvan u domobranstvo i naravno morao se odazvati, pa je kao domobranski satnik, a kasnije, i protiv njegove volje, major, bio smješten u novinarsko odjeljenje Minorsa, slikarski podotsjek. Mi smo živili u teškim prilikama, pa je na to bio prisiljen, jer nismo imali od čega živjeti. Time više što je bio bolestan na nogu, koja mu je kasnije amputirana. Doista je išao u Bosnu kao ratni slikar, jer je dobio takvo naređenje. Predočujem orginalni nalog tadanjeg vladinog nadsavjetnika Vladimira Kirina, u kojem se navode slikari, koji dolaze u obzir za Bosnu i Hercegovinu i za istočno i ostala bojišta. Među njima je i moj muž….”- ZKRZ Anketna komisija, kutija 688 – iskaz Marije Horvat, Josipove supruge.
Nikola Šimić Tonin
Izvor: hrvatskidom.ba