Pisalo se ljeto Gospodnje 1654. Evropa, raskrvarena bratoubilačkim tridesetogodišnjim ratom, nalazila se uoči svog najvećeg iskušenja — posljednjeg nasrtaja osmanlijske sile, da slomi zapadnjačku civilizaciju. Od poljskih granica, ispod Hotima i Kamjenjeca Podolskoga preko Ugarske i Hrvatske sve do jadranskih žala, protezala se fronta, kakve Evropa nije poslije vidjela sve do svjetskog rata: kordun, na kojemu nikad nije prestajalo praskanje pušaka ni lelek sužnjeva. Naročito pak u našim stranama, ratni pakao nije sustajao. Ostaci ostataka nekadašnjega kraljevstva Hrvatskoga pretvorili se u razbojište, na kojemu budno stražu stražariše posljednji odvjeci zrinskoga i frankopanskoga roda. Tu u našim stranama, ti bojevi gubili su svako političko obilježje — pretvorili se u golu divlju borbu za opstanak. Kronike nisu ni pobilježile sve te okršaje i razbojišta: — dnevne pojave onoga vremena, strateški uzevši, stalno opipavanje bila protivnikova.
Dne 15. svibnja krvave godine 1654., na krajnjoj južnoj točki orijaške fronte, planula je očajna, neočekivana bitka. Za ono doba velika vojska od preko sedam hiljada momaka, srušila se s hercegovačkih visoravni na bokeljski kraj. Pala je pod tvrđavu Perasta, primorskoga grada, sijela velike flote. Bila je to prva utvrda, koja se našla vojsci na putu. Mehmedaga Rizvan-agić, komandant te vojske, mora da je bio smion strateg. Boka, kao i za sve vrijeme prije toga i poslije, bijaše najvažnija strateška točka Jadrana. Ko je nju držao u svojim šakama, bio je gospodar prevažnog puta na zapad. Perast pak sa svojim centralnim položajem bio je ključ cijele Boke. Lijep i poželjan cilj preduzeo si je Mehmed-aga — ali šaka Peraštana pomrsila mu račune. Smiono su odbili oni sve osmanlijske napadaje i konačno skršili njihovu vojsku. Mehmed-aga sam je ostavio život pod peraškim zidovima. To hrabro djelo Peraštana gromorno je odjeknulo na cijeloj turskoj fronti. Dobivena bitka ukazala je svu veliku opasnost, koja je na sreću minula. I Beč i Rim, a pogotovo gospodari Hrvatske, odahnuše, čuvši dobru vijest i pohrliše da pobjednicima iskažu svoje poštovanje. Već osam dana iza turskog poraza doplovi u Boku hrvatska flotila, kojom je zapovijedao mladi grof Petar Zrinski, već tada čuveni junak. Kroz tri dana Petar Zrinski zadržao se u Perastu, da razgleda razbojište, da svojom prisutnošću iskaže počast i pruži potporu borcima. Još danas u općinskom domu Perasta čuva se kao najveća relikvija starinski mač, što ga je Petar Zrinski tada predao Peraštanima u znak svoga priznanja, mač, oko kojega stručnjaci vode polemike, čiji je zapravo bio i kako je došao u posjed porodice Zrinske — rasprava, koja je svakako interesantna za uski krug arheologa, ali koja ujedno stavlja izvan svake sumnje, da je starodrevni mač sa zagonetnim slavenskim natpisom na oštrici poklon Zrinskoga Peraštanima . . .
Perast, onakav, kakav je ugledalo Petrovo oko u svibnju 1654., kad je doplovio preda nj kroz uski kanal, što vodi iz Tivatskog zatona, takav je i danas . . . Samo je zidove njegovih domova prerastao zimzelen, a mnoga palača ostala bez krovišta i prozora. Taj čarni kutić Boke ostao je danas, u vijeku radija i avijatike, motornih lađa i automobila, onakav isti kao prije dvjesta i pedeset godina: fenomen, kakav rijetko gdje nalazimo u Evropi. Kulturno-historijsko čudo prvoga reda, koje zapanjuje stranca, prenosi mu duh u davna vremena, zatravljuje osjetljive poklonike žive ljepote mrtvih stvari. Arhitektonsko priviđenje, nepatvoreno, neokrnjeno, kakvoga nam ni Venecija ni Bruges ne pružaju . .
Korak putnika samotno odjekuje od zidina. Čovjek stječe dojam, da šeće grobljem. Svaka druga kuća — nad kamenom kapijom koče se grbovi davno izumrlih porodica uz oznaku godine, kad je podignuta — prazna je, napuštena, bez života. Ali kamenje zgrada priča priču stare slave, zlatnoga vijeka, koji je otišao u nepovrat. Velika gospoda morala su biti ti vlasnici Perasta, divan cvijet kulture svojega vremena. Svaki napušteni dom jedna je umjetnina. I ljudsko oko nehotice očekuje, da će tu na prozor proviriti koja dama u svili i kadifi, da će praznom, sitnom piazzettom proći kakav kavalir u vlasulji s nazuvcima do koljena, s nojevim perom za klobukom, ili da će odnekale zabrujati starinske melodije mandoline…
Perast je proživio tragediju većine naših primorskih gradova. Došla je para, pa razderala jedro, podrezavši žilu zlatnoga prihoda cijelome kraju. Za desetak godina bogatstvo Perasta se rasteplo — Peraštani se raselili — ostadoše samo prazne palače, koje nečujno toči danas zub vremena…
Perast je ostao pošteđen od vala modernoga turizma.
Teško je reći, da li je to sreća ili nesreća. Otsutnost banalnih kolona turista spasila je patinu toga jedinstvenoga grada. Jedno rijetko mjesto na jadranskom žalu, koje nema čak niti običnoga hotela. Rijetki gosti, koji tu zastanu, nalaze sklonište u jednoj staroj građanskoj kući, čistoj i skladnoj, koja im, doduše, ne pruža evropskoga komfora, ali koja svojim tihim patrijarhalnim dahom nikako ne narušava jedinstvenoga dojma, što ga pruža život u tom mrtvom gradu. Konačno, ko se želi nauživati ljepote ovoga najljepšeg mjesta božanske Boke, šta mu mnogo treba? More, bistro kao rijetko gdje, vino zdravo i tečno, riba i mirisni peraški pršut, smokva i slatko grožđe samo upotpunjuju izlet u idilu 17. vijeka…
Naravski, Peraštani sanjaju o razvitku turizma, o elektrici, vodovodu, novoj jadranskoj željeznici, velikom hotelu. Sve će to nesumnjivo doći, jer će ljepota Perasta sve jače privlačiti svijet, ali potreban je tu i veliki oprez. Opasnost je, da dolazak svijeta i tekovina XX. vijeka ne okrnji karakter peraškoga sklada. Jer cijeli Perast, kakav stoji sa svojim palačama tihim i otmjenim svijetom, jedan je historijski spomenik, koji se ni u najmanjoj sitnici ne smije upropastiti.
Društva i faktori, kojima je dužnost da bdiju nad čuvanjem historijskih i kulturnih spomenika, moraće imati odlučnu riječ kod moderniziranja Perasta i njegove okoline.
Ta okolina Perasta poglavlje je samo za sebe. Ne kaže se badava, da je cijela Boka Kotorska sedmo čudo cijele Europe. Divlji, romantični krajobraz daje, kontrastom svoje pozadine, posebni čar kulturnom Perastu. Kud god oko okreneš, svagdje nalaziš nove perspektive. Na jugu se izdigao silni masiv Lovćena — preko, iza kanala, tamo kod Tivta stoje moderni arsenali, a podalje, u jednom zabitnom zatonu, putniku se pruža jedinstveni prizor.
Jadranski Scapa Flow — sasvim neznan, nereklamiran — groblje nekadašnje austrijske flote. Par destrojera, nekoliko patrolnih čamaca sa provom leži na pržini, a krme im trunu, obavijene algama u morskoj dubini. . . To je sve, što je ostalo od jake flotne baze. Tužne misli bude ti ostaci. Ne smije se naime zaboraviti, da su poslije prevratnih dana 1918. te lađe — tada je bila još velika eskadra — nosile na svojoj krmi i naš barjak, da je srcem tih ubojitih brodova strujala ponajviše naša krv …
Ispred Perasta leže dva školja. Na jednom od njih je crkvica — znamenito svetilište Majke Božje od Škrpjela, zavjetište pomoraca od pola Dalmacije, Boke i Albanije. A dvjesta metara podalje neke razvaline obrasle oskudnom borovicom i par čempresa — otok mrtvih, koji je navodno inspirirao Boklina za svoju čuvenu sliku. Otok mrtvih, mrtvi stražar pred mrtvim gradom vječne ljepote.
U jesenskoj magli, u kakofoniji modernoga grada, sjećanje na ljetne peraške dane čini se zamamljivim i dalekim poput djetinjskoga sna. Sunce tamo — kažu — i zimi toplo šara sigurno plastične, efektne sjene po svodovima, doksatima, grobovima i mramornim predvorjima starih palača. Kažu, da je Perast kao stvoren za zimsku rivijeru. Jedno je samo pouzdano: u tom gradu, koji traži svoga pjesnika, da ga ovjekovječi i proslavi, ne zna se za trzavice modernoga života, za nervne krize i potrese. Tamo vlada idila, vlada mir, tišina, okrepa, koju pruža ljudskoj duši samo more i ljepota.
Izvadak iz knjige Josip Horvat, Lijepa naša… rukovet zapisaka o našim najljepšim krajevima, Naklada zaklade tiskare narodnih novina, Zagreb, 1931., str. 69-75.