Postoji li fundamentalna razlika između književnog i politički orijentiranog analitičkog pisanja? Ako postoji, je li uopće moguća književnost koja bi bila istovremeno politička i literarno i estetski zanimljiva? Književnik i politolog Raul Zelik na primjeru autora poput Petera Weissa, Alfreda Döblina i Nannija Balestrinija iznova razmatra jednu od centralnih dilema književne ljevice
Kada pogledam koja književnost u političkoj filozofiji, koja me zanima, igra neku ulogu, postavlja mi se pitanje postoji li uopće takvo nešto kao što je – politička književnost. Michel Foucault i Gilles Deleuze razmišljaju o Kafki, de Sadeu, Hermanu Melvilleu; Walter Benjamin ipak – pored Kafke, Hebela, Kellera, Roberta Walsera – i o Brechtu. Slavoj Žižek se, kao što je poznato, ionako više zanima za kino, ali i njegovi su izbori zanimljivi: Hitchcock, David Lynch, Matrix.
Ono što književnost čini zanimljivom njezine su praznine. Atmosfera, ton, karakterizacija likova – sve to živi od onoga što se izostavlja. Snaga nekog literarnog teksta leži u onome što ne izgovara, što ostaje implicitno. No te praznine nisu samo rezultat svjesne redukcije autora ili autorice. U daleko većoj mjeri, vjerujem, izraz su viška s kojim pisci ne raspolažu svjesno, a to mi se čini nečim fundamentalno različitim od onoga što se događa kod pisanja analitičkih tekstova.
Pritom mi je potpuno jasan argument koji kaže da različite oblike pisanja nije moguće u potpunosti razdvojiti. Odmah bih se složio s tim da je svaki tekst, pa i onaj znanstveni, pripovijest. A ustvrdio bih čak i to da veliki politički tekstovi poput Benjaminove Dijalektike prosvjetiteljstva Adorna i Horkheimera ili Tisuću platoaDeleuzea i Guattarija, svoju dubinu između ostalog crpe iz višeznačnosti i postepenog iščezavanja oštrine obrisa svoje perspektive.
Ne znati kamo tekst smjera
Isprva se, dakle, čini da uopće nije moguće jednoznačno razlikovati oblike pisanja: između analitičke refleksije, koja je uvijek intervencija s nekom intencijom, na jednoj, i pripovijednog ili lirskog teksta, čija intencija ni samom autoru ili autorici nije potpuno transparentna, teksta “koji zna više od samoga autora”, na drugoj strani. Pa ipak se ovdje, kao što upravo izvedeno suprotstavljanje već sugerira, radi o dva potpuno različita pristupa: tekst koji analizira društvene odnose, tekst kojemu je stalo do političkog, zna na što cilja. Literarni tekst, nasuprot tome, postaje zanimljiv time što ga uzurpiraju raspoloženja, slike i asocijacije, koje ne stoje u linearnoj vezi s onime što se želi pripovijedati.
Moglo bi se, dakle, tvrditi da literarno pripovijedanje ima veze s lakanovskim Realnim – s onim dijelom za koji ne postoji simbolička reprezentacija. Ako je to točno, onda temelj za literarno pisanje leži izvan jezika. Možda je to kod Kafke najočitije: romani poput Dvorca ili Procesa za kritičko, političko mišljenje pokazali su se uvijek iznova toliko produktivima jer se tjeskobna iskustva s moći u njima nikad ne razriješe: ostaje nejasno što se krije iza duboko zbunjujućih iskustava, da li nešto reprezentiraju, kako izgledaju strukture koje ih stvaraju. Pa ipak se tu radi o nečemu političkom: o tjeskobnom iskustvu s “Moći”. Pritom Kafka pred očima nema ni totalitarnu državu, ni birokraciju, ni “Oca”, nego geodetu K. i njegov susret sa selom koje će mu ostati strano.
Uzeo sam nedavno još jednom u ruke Estetiku otpora Petera Weissa, potaknut nedavnom radio-adaptacijom Karla Bruckmaiera za Bavarski radio (BR) i prilogom o knjizi koji je producirala Katharine Teichgräber, također za BR. Krajem 1980-ih Estetiku otpora čitao sam s oduševljenjem. No vjerojatno je ni tada ne bih nazvao najuspjelijim političkim romanom. Döblinov Studeni 1918,1 djelo koje po mom mišljenju formalno više riskira, ostavlja više mjesta prazninama. Pa ipak, Estetika otpora bila je važna knjiga moje socijalizacije.
No danas taj roman jedva mogu čitati. Sve mi se čini previše namještenim: estetske rasprave koje nisu sasvim lišene kulturnog snobizma, beskonačna diskurzivna razglabanja o pitanjima o kojima se, vjerujem, 1970-ih moglo i radikalnije raspravljati. Treba li nam doista 1000 stranica da bi prozreli staljinizam? Nije li politički autor komunizam mogao i suverenije braniti od despotske vladavine države i partije? Ono što ne pretjerano simpatični recenzenti danas na Internetu pišu o Estetici otpora nije, nažalost, sasvim krivo: da je riječ o diskurzivnoj pripovijesti u kojoj se predvidljivo određuje sve što je komunist 20. stoljeća vjeran partiji morao promisliti. Naposljetku je ipak riječ o iznenađujuće pitomoj knjizi koja ono protiv čega Weiss piše, na koncu samo još jednom afirmira.
Eksplozija subverzivne životne radosti
Znači li to da je problem s političkom književnošću taj da u pravilu previše dobro zna koje namjere slijedi pa time amputira onaj dio literarnog procesa proizvodnje koji je “realan” s onu stranu realnosti? To je barem moja slutnja.
No unatoč tome postoje, naravno, aspekti političke književnosti koji je čine izrazito važnom. Knjiga, o kojoj razgovaram uvijek iznova i s najrazličitijim ljudima, roman je Nevidljivi Nannija Balestrinija Radi se o pripovijesti iz talijanskog Autonomaškog pokreta koji je kulminirao 1977. godine, o historijskom trenutku kada se nemogućnost vladanja proletarijatom iz automobilskih tvornica sjeverne Italije počela širiti na gradske četvrti i životne stilove. Dario Fo je tu nevjerojatnu priču insurekcionizma u Europi u Nećemo platiti opisao kao eksploziju subverzivne životne radosti. Nasuprot tome, Balestrini se okreće strašnom porazu tog pokreta od kojega se Italija do danas nije oporavila.
Balestrini roman piše iz francuskog egzila, njegov glavni lik pripovijeda iz zatvora. Zatvorenici pale krpe na prozorima svojih ćelija kako bi s novoizgrađenog autoputa, koji vodi pored također novoizgrađenih zatvora visoke sigurnosti daleko izvan grada, bili vidljivi barem kao točke svjetlosti, kao zapaljene glave šibica. To je ono što od najvažnijeg europskog ustanka u drugoj polovici 20. stoljeća ostaje. Očajničko treperenje na golemoj zgradi koja je u potpunosti reducirana na funkcionalnost sigurnosne arhitekture. “Dvorac” 21. stoljeća.
Tiha cenzura kulturne industrije
Roman je briljantan jer pronalazi formu za svoju temu – ustanički društveni pokret. Kao što se Autonomaški pokret disperzirao i bio apsorbiran u društvo, tako i u Balestrinijevoj naraciji ima nečeg fluidnog: rečenice promiču bez interpunkcije. Balestrini, koji ipak potječe iz Fluxus2 pokreta, vjerojatno je vrlo dobro znao što čini – što bi proturječilo mojoj ranijoj tezi. No možda i ne sasvim jer u kasnijim se tekstovima Balestrini drži te forme, iako jezik tada već u daleko manjoj mjeri odgovara akterima pripovijesti.
Balestrinijevi Nevidljivi ne funkcioniraju, međutim, samo zbog narativno uspjele forme, podjednako opuštene i bez daha (što mi se uostalom kao slika jako sviđa: ustanak kao istvoremeno ubrzanje i usporavanje). Njegov roman funkcionira i zato što je sredstvo prekidanja tihe cenzure kulturno-industrijskih hegemonijskih odnosa. Ne zavaravajmo se: unatoč neutaživoj gladi medija i zabavne industrije za novitetima i novim perspektivama, politički i subalterni materijali se filtriranjem uklanjaju iz kolektivne percepcije.
Pritom nas Tatort3 svakog tjedna terorizira “gorućim socijalnim temama”: nema društvenog problema koji smije ostati neosvijetljen, no pritom je uvijek policajac taj koji preuzima stručno suočavanje s ključnim društvenim kontradikcijama. Istovremeno, o klasnim odnosima ne vidimo ništa, niti je takvu perspektivu poželjno razviti ili ohrabriti, dok postojeće pokrete otpora u Europi i njihovu dijelom vrlo praksu upoznajemo samo kao puke klišeje i stereotipe. Kada mediji ipak izvještavaju o takvim temama, onda to uvijek čine s namjerom distanciranja, ograđivanja, denuncijacije. Naime, pedagoške intencije masovnih medija ipak imaju svoje granice: političko djelovanje protiv postojećih odnosa moći i dominacije treba pod svaku cijenu suzbiti.
Književnost, film, kulturna proizvodnja predstavljaju instrumente kojima je moguće podrivati mehanizme diskurzivnog isključivanja. Tu možemo reći ono što u društvu, čija organizacija počiva na dominaciji i hegemoniji, više nije dopušteno kazati: u romanu član ETA-e smije objasniti svoju odluku za oružanu borbu, dok aktivistica Blockupyja čiste savjesti može zapaliti policijski auto. U autorskoj kolumni to bi i u taz-u4 bilo teško zamislivo (ili u najboljem slučaju jednokratno, kao izložak u odjeljenju “zoološki vrt kurioziteta”). No na terenu naracije markiranom kao fikcija, moguće je uspostaviti komunikaciju koja je drugdje nemoguća: recenzent FAZ-a5 tu može komunicirati s radikalno lijevim tekstom, ili obrnuto, radikalno lijeva recenzentica sa šmitovskim6 autorom koji slavi moć suverena.
No ta komunikacija funkcionira i zato što naracije predstavljaju nešto više od puke preslike stvarnosti i njenih diskursa. Svaka estetska obrada nekog materijala proizvodi neki suvišak koji ono što bi trebalo biti rečeno rastvara i otvara za mogućnost drugačijih tumačenja. Dobar literarni tekst otvara prostor i osnažuje autonomnu proizvodnju smisla i doživljaja čitatelja, ali – u ništa manjoj mjeri – i onih koji ga pišu.
Možda dakle ipak postoji – politička književnost, pisanje koje je rastrganost između onoga što želi reći i neizrečenog, između društvene stvarnosti koju treba prikazati i lakanovskog Realnog koje se ne da reprezentirati, u stanju izdržati i dati joj formu.
Raul Zelik
S njemačkoga preveo: Stipe Ćurković
Izvor: lemondediplomatique.hr
14. kolovoza 2015.
* Raul Zelik je književnik, prevoditelj i politolog. Ovaj tekst je nastao u okviru dvodnevne konferencije “Richtige Literatur im Falschen?”, održanoj 17. i 18. travnja 2015. u Brechtovoj kući u Berlinu. Prethodno je objavljen na njemačkom u časopisu ak: analyse & kritik, br. 605, svibanj 2015.
1 November 1918. Eine deutsche Revolution – službeno trilogija, no ponekad se navodi i kao tetralogija jer se drugi dio sastoji od dvije knjige. Započeta 1937. u pariškom egzilu, dovršena u Kaliforniji. Prvi dio objavljen je 1939., zaključni 1950. godine. Na ukupno preko 2000 stranica Döblin daje široku društvenu panoramu Njemačke poslije Prvog svjetskog rata. Trilogija kulminira fikcionaliziranim portretima ubijenih vođa propale revolucije – Karla Liebknechta i Rose Luxemburg. Döblinovo ambiciozno “pripovjedno djelo” (Erzählwerk) po sudu Bertolta Brechta predstavlja “politički i estetski unikum u njemačkoj književnosti”. (nap. prev.)
2 Fluxus – međunarodna mreža umjetnika koja je započela s djelovanjem tijekom 1960-ih, nastojeći prevazići granice pojedinih umjetničkih medija i institucionalnu zatvorenost umjetničkog polja. Zbog preferiranja izvedbene prakse naspram zaokruženih djela/objekata, kao i njihovog prijezira prema oficijelnoj umjetnosti, fluksusovce se često smatra pretečama konceptualne umjetnosti. Među najpoznatije umjetnike koji su tijekom karijere sudjelovali u Fluxus projektima su Yoko Ono, La Monte Young, John Cage, Nam June Paik, Joseph Beuys.
3 Najpopularnija i najdugovječnija kriminalistička serija u Njemačkoj. Prva epizoda emitirana je 1970. godine, ukupno ih je dosad prikazano oko 900. Posebno od 1980-ih Tatort stječe reputaciju serije koja se ne libi tematizirati pitanja od društvenog i političkog značaja, što je dijelom povezano i s uvođenjem danas kultnog komesara Horsta Schimanskog kojega je glumio Götz George. Naglašavanje očitog radničkog porijekla i habitusa Schimanskog, njegova “šezdesetosmaška” averzija prema autoritetima i tematizacija socijalne pozadine kriminala u (post)industrijskom Duisburgu u konzervativnim 1980-ima Helmuta Kohla, percipirano je kao provokativni iskorak u društvenu kritičnost. Od ožujka 2014. u Duisburgu postoji i ulica koja nosi ime najpopularnijeg komesara Tatortserijala – Horst-Schimanski-Gasse. (nap. prev.)
4 Kratica od die tageszeitung, (umjereno) lijeve dnevne novine iz Berlina. (nap. prev.)
5 FAZ – Frankfurter Allgemeine Zeitung, utjecajne konzervativne dnevne novine. (nap. prev.)
6 Carl Schmitt, pravni teoretičar koji je stekao teorijsko ime kao radikalni kritičar liberalizma, liberalne demokracije i parlamentarizma. Njegova teorijska reputacija nerazdvojno se isprepliće s političkom zloglasnošću “prvog pravnog teoretičara Trećeg Reicha” u kojemu je služio i kao pravni savjetnik von Papenu i Goeringu. Unatoč nacističkoj prošlosti i radikalno antidemokratskim implikacijama njegove teorije, danas je utjecajan i na dijelu teorijske ljevice pa se na njegov rad otvoreno nadovezuju primjerice Giorgio Agamben i Chantal Mouffe. (nap. prev.)