Josip  HORVAT: S područja Teutina kraljevstva

Historijska karta Boke Kotorske neobično je zamršena i šarena. U rijetko kojem dijelu naše zemlje nailazimo na tako raznolične slojeve kultura, odbljeska velikih svjetskih političkih pokreta i strujanja. Gotovo svaki zamašniji politički događaj na Balkanu imao je svoj odražaj u Boki. A drugojačije i nije moglo biti — od najtamnijih i malo poznatih perioda balkanske historije, u svim borbama za kulturnu i političku prevlast, Boka je igrala važnu ulogu po svom geografskom položaju. Već događaji legendarnoga doba pokazuju, da su i tadašnje neznane političke glave dobro prozrele, da se tu nalazi jedno važno i korisno uporište, ključ vlasti na Jadranskom moru. Svako mjesto u tom božanskom zatonu, koji se s pravom smatra jedinstvenim prirodnim čudom ljepote Evrope, ima svoje historijsko znamenovanje. Zemlja, izbacujući iz svojih njedara okrhane kamene spomenike, priča po njima velike tajne o teškim borbama, potocima krvi, smionim ratnim planovima. U historijsko-kulturnom pogledu Boka pretstavlja jedan neiscrpljiv majdan materijala, koji ne zanima samo stručnjaka, već podražuje misao i svakoga turiste.

Risan — danas zabitno mjestance od dvjesta kuća — bijaše nekad prijestolnica prasjedilaca ovih krajeva, legendarnih Ilira. Mistična pojava kraljice Teute, balkanske Kleopatre, tu je imala svoje prijestolje. Obnovitelj hrvatske drame, Dimitrije Demeter, stvorio je iz legende tragičnu heroinu. Risan je slabo istražen arheološki — kameni nalazi, dosad otkriveni, pokazuju bizarnu, gotovo neevropsku ornamentiku, koja ponešto potsjeća na motive američke maya-kulture, a ponešto na spomenike etrurske civilizacije. Rim je obračunao s ilirskim carstvom — Cezarov posinak Oktavije izveo je ono, na što se spremao njegov veliki poočim — ukloniti glavnu zapreku rimskoj prevlasti na Balkanu: bokeljske Ilire. Rimska historija ne piše puno o ilirskom ratu — ali Kartaga je rimske državnike poučila, kolika opasnost leži za rimski imperij u jednom neovisnom, smionom pomorskom narodu, tim većma, što su Rimljani u duši svojoj bili kontinentalci, koji shvaćaju važnost mora, ali ga sami ne vole, ne primaju ga kao svoj elemenat. Boka s Risnom prijetila je u one dane građanskih ratova, kritične preobrazbe imperija (borba staroga republikanizma i novoga carstva), da će postati za Rim većom opasnosti, nego i sama Kartaga — trebalo ju je dakle u zametku ugušiti. Ilirski rat mora da je bio nemilosrdan i krvav — od ilirskog kraljevstva nije mnogo ostalo: tako su ga Rimljani temeljito uništili. Danas još po koji izlizani kamen, koji se zaplete u ribarsku mrežu sa svojim zagonetnim znakovima, daje slab pojam onoga, što je nekoć tu bilo.

Govor kamenja je nemušt i tih, ali da je tu stajala nekoć u zaboravljena vremena kultura visokog stepena, jake moći, svjedoče predaje. Interesantno je, da te legende potsjećaju u velikoj mjeri na bajku o famoznoj, zagonetnoj Atlantidi. Pučka predaja gotovo u svim mjestima, razasutima duž bokeljske obale, priča o velikom i sjajnom kraljevskom gradu, koji je nekoć tu stojao — ne baš tamo, gdje se diže današnji Risan, već na drugom kraju bokeljskog fjorda, u Tivatskom zatonu, tamo gdje se danas po vas dan ori lupa oruđa i zuj arsenalskih strojeva. Tamo, gdje se još danas dižu tri malena otočića, sa zađužbinama starih vladara, kaže pučka predaja, bio je taj slavni, neimenovani kraljevski grad. Jednog dana propao je u more. Zemlja se potresla, hridine se razjapile, tlo se uleglo — i grad nestao u morskim dubinama. Kažu čak, da za vedrih, mirnih sunčanih dana pažljivo oko može u morskoj dubini — more je u cijeloj Boci kristalno jasno — zapaziti nejasne sjene kolonada. . . Kažu, da ribari po katkada izvlače mrežama starinske predmete od tuča ili kamena. Ribari se tada ljute — ti stari predmeti, obrasli algom, obično deru mrežu — pa u gnjevu ribari te stare nalaze ponajviše bacaju natrag u more. Priča o tome, da se za vedra sunčana dana vidi propali grad na morskom dnu, možda neće biti sasvim istinita — kaleidoskop morskog modrila i zelenila u dubinama može da zavara oko — ali pučka predaja zato ipak ne mora lagati. U svakoj pučkoj legendi, koja živi tisućljećima, ima zrnce istine. Legenda o propalom gradu zacijelo ima svoju solidnu osnovicu — daleki je odjek možda ilirske slave, koju je potres rimskog udarca poništio . . .

Tri otoka, koja se dižu nad morskom grobnicom bokeljske metropole, nose tragove zadužbina srpskih vladara. Dušanovo carstvo, za svoga kratkotrajnoga cvata, zabolo je tu svoje barjake. Tu mu je bila meta, jedan postignuti cilj — imperativna težnja kontinentalnoga vlastodršca, da se dokopa toplog morskog žala. Na otočiću Sv. Nikole ima još danas mala crkvica, ostatak nekadašnje slave. I jedna grobnica. Neka Dušanova kćerka ili rodica bila je tu pokopana. I laičko oko danas zamjećuje u čarobnom gaju pinija tragove nekadašnjih temelja dvorova i utvrda. Na samom vrhuncu mala je jednostavna starodrevna kapelica, koja se samo jednom na godinu otvara . .

Sve je strašno zapušteno. Još pred dvadeset godina oko studenca žive izvor-vode, kažu, da je bio divan vinograd, voćnjak, pun plemenitih stabala. Da nas je sve prerasla guštara. To staro svetište vjernici očevidno mnogo ne poštuju. Prekratko vrijeme — par desetljeća — trajao je triumf Dušanova carstva, a da bi se mogao dublje zasjeći u pamćenje naroda. I da nema pod jednom naherenom maslinom priprosta drvena ploča, na koju je nevješta ruka nezgrapnim pismenima ispisala kratki historijat toga mjesta, danas ne bismo ni znali, da je dovde došla vlast najsmionijega sredovječnog državotvorca i osvajača Balkana…

Dušanova vlast, kad se na kratko vrijeme prostrla ovim krajevima, naišla je već na jak, starodrevan kulturan sloj. Poslije Ilira i rimske vlasti od četiri vijeka, slavenska plemena u svojoj stalnoj migraciji sa sjevera na jug preplavili su tlo Boke, postepeno se iz nomadsko-ratničkoga svijeta transformiravši u svijet iskusnih pomoraca. Posljednji autoritativni radovi naših velikih historičara, Klaića i Šuflaja, nedvoumno su utvrdili, da se u krajevima Boke, nekadašnje Zete i dijelovima sjeverne Albanije ima tražiti Crvena Hrvatska starih bizantinskih i rimskih kroničara. Od toga vremena malo je ostalo materijalnih svjedočanstava — kameni spomenici su rijetki, teško čitljive pergamene nepouzdane — ali ostalo je svjedočanstvo života, svjedočanstvo rase, najjači argumenat. Na cijeloj Jadranskoj našoj obali, pored Dubrovnika, Boka daje primjer najčišćega našeg čovjeka i u antropološkom i u psihološkom pogledu. Valovi stranih kulturnih uticaja prešli su preko njega, ali ga nisu mogli potopiti. Od stranih kultura primilo je to pleme samo pozitivne vrednote. Bokelji su divan svijet — i fizički i značajno. Kavalirstvo, viteštvo, otmenost, pored radinosti i poštenja, glavne su im odlike. Za razliku od odvjetaka staroga Dubrovnika povučeniji su, ekskluzivniji, šutljiviji. U njima ima nešto od britanskog gentlemanstva .. . Religiozni osjećaj još uvijek je u tom romantičnom kraju živ i iskren. Hodočašće kod Gospe od Š k r p j e 1 a okuplja cijelu Boku; nedavne svečanosti svete Ozane u Kotoru bijahu rijetko slavlje prave vjere, koja izmiruje, ujedinjuje. Čak i pravoslavni svijet okolice slavi domaću katoličku sveticu, — divan primjer vjerske tolerancije i sklada!

Ercegnovi i Kotor najjače su sačuvali u arhitekturi tragove venecijanske vlasti, koja je četiri stotine godina vladala u ovim krajevima. Kotor sam je nesumnjivo najbolje očuvani primjer talijanskoga baroka u našim krajevima. Svaka kuća, svaki dom tu je kamen spomenik romanskoga kavaljerstva. Još danas se dižu kruništa na starim bedemima; trbušaste kule, artilerijske fortice koče se sred pristaništa. Na svakom koraku natpisi u ceremonioznoj latinštini slave graditelje i vojvode. Dvorišta pojedinih palača nalik su na muzejske kutiće… Ali sve te kamene spomenike danas preplavljuje slavenska krv — crvena narodna kapa! Starih, prolaznih gospodara je nestalo — prasjedioci opet su svoji na svojemu.

Kotor nije zgodan grad za dulji boravak. Naličje starine tu se neugodno osjeća. Komfor je ovdje slabo poznat. Ali boravak tu za prolaznoga putnika pun je neslućene draži. Balkanski orijent i okcident se tu susreću, kovitlaju, stvarajući novu sliku rijetke živopisnosti. Za dana, naročito prije podne, Kotor je više crnogorski nego bokeljski — još uvijek je to glavni izlaz Brđana u Evropu.

S gradnjom nove jadranske željeznice važnost Kotora znatno će porasti. Život njegov i njegova fizionomija zacijelo će se izmijeniti. I tu, kao i u Perastu, trebaće mnogo pozornosti i pažnje da se patina vjekovne ljepote ne okrnji.

Boka je u cjelini fantasna kulisa nordijske legende, prenesene na tople sredozemne žale. Kao lijepa žena, i Boka svakog trena otkriva nove, neslućene draži. U čaru Boke i najokoreliji prozaist dobiva osjećajne porive. A takvih uzbudljivih krajeva ima malo na svijetu.

Izvadak iz knjige Josip Horvat, Lijepa naša… rukovet zapisaka o našim najljepšim krajevima, Naklada zaklade tiskare narodnih novina, Zagreb, 1931., str. 79-85.