Problem kulture – životno djelo dr. Pavla Butorca

Problem kulture kao nada u procjepu nostalgije i realnosti

0

Problem kulture naslov je, može se reći, životnoga djela dr. Pavla Butorca (Perast, + 26. ožujka 1888. – Dubrovnik, 22. studenoga 1966.), najprije kotorskoga (1938.-1950.), a onda dubrovačkog biskupa (1950.-1966.), jednog od posljednjih polihistora, erudita, poliglota i gimnazijskoga profesora među katoličkim klerom na hrvatskim prostorima. Autor nije dočekao objavljivanje svoga životnoga djela koje je bilo u tisku kad ga je Gospodin pozvao k sebi. Dakle, djelo je objavljeno posthumno. Nakladnik i izdavač djela su sve dalmatinske nad/biskupije. Pisac prigodnog proslova „Uspomena biskupa doktora Pavla Butorca“ je splitski i makarski biskup mons. dr. Frane Franić.

Dakle, dvostruka je prigoda da se djelo dr. Pavla Butorca Problem kulture otrgne zaboravu. Ove 2016. godine pada 50. obljetnica njegove smrti, ali i 50. obljetnica izlaska njegovoga životnog djela Problem kulture. U tome se opet simbolički pokazuje intimna srašćenost života i smrti, naime da su život i smrt iz puke ovozemaljske perspektive neraskidivo povezani, u smislu jedno drugom pretpostavka i mogućnost. Pogledom iz perspektive onostranosti, to jest iz vjere znamo da se čovjeku u smrti život ne oduzima, nego samo mijenja, da se u smrti raspadljivost oblači u neraspadljivost, a smrtno oblači u besmrtnost (usp. 1 Kor 15). To je opravdanje i razlog da spomen pokojnih nije tek spomen mrtvih, nego spomen živih u onostranosti, a spomen na njihova životna djela nije tek spomen prošloga, nego njihova sadašnjega odjeka i važnosti.

Djelo Problem kulture proteže se na 366 str. od kojih je 356 str. posvećeno autorovom kritičkom prikazu i tumačenjima te samom razumijevanju naravi kulture i njezinih povijesno-socioloških, filozofskih i teoloških razvoja i perspektiva. Djelo je podijeljeno u tri glavna i po opsegu nejednaka dijela. 1. dio: Sadržaj kulture, str. 9-70; 2. dio: Povijesni razvitak problema kulture, str. 73-286; 3. dio: Sadašnje stanje i pogledi u budućnost, str. 289-364.

Tri dijela knjige su dodatno podijeljena u odsjeke. Prvi dio posvećen prikazu sadržaja kulture podijeljen je u tri odsjeka. Prvi odsjek: Pojam o kulturi, str. 9-17; Drugi odsjek: Čovjekova ličnost, str. 17-28, Treći odsjek: Shvaćanja o čovjekovoj ličnosti, str. 28-70. Drugi dio posvećen povijesnom prikazu razvoja kulture podijeljen je u osam odsjeka. Prvi odsjek: Shvaćanja o čovjekovoj ličnosti u pretkršćansko doba, str. 73-177; Drugi odsjek: Kršćanstvo i čovjekova ličnost, str. 118-128; Treći odsjek: Primjena kršćanske ideologije o čovjeku, str. 128-149; Četvrti odsjek: Poteškoće, str. 149-173; Peti odsjek: Poganstvo se i kršćanstvo hrvaju oko čovjeka, str. 173-194; Šesti odsjek: Sinteza srednjega vijeka, str. 194-249; Sedmi odsjek: Lom sinteze, 249-265; Osmi odsjek: Raskid na vrhuncu, 265-286. Treći dio knjige posvećen prikazu sadašnjega stanja kulture s pogledom u budućnost podijeljen je u dva odsjeka. Prvi odsjek: Sadašnje stanje, str. 289-326; Drugi odsjek: Pogledi u budućnost, str. 326-362. Na kraju donosi kratki epilog, str. 363, te kratko finale, str. 264. Knjigu zaključuje generalni sadržaj djela, str. 365-366.

U prvome dijelu knjige autor predstavlja pojam, narav i definiciju kulture, razlikujući jasno kulturu od civilizacije, te polazi od eminentno antropološkog tumačenja i razumijevanja kulture. Naime, budući da je kultura eminentno čovjekovo djelo, ona ne može a ne govoriti o samome čovjeku. Zato vrijednost i razvijenost kulture proizlaze iz vrijednosti i razvijenosti tumačenja i razumijevanja ideje o čovjeku kao eminentnog bića kulture, homo culturalis, ali i obratno, dakle vrijednost i razvijenost ideje o čovjeku ugrađuju se u povijesno-sociološke dinamike razvoja kulture tako da je kultura prenositeljica i čuvarica ideje o čovjeku koja je nju samu stvorila i učinila je takvom, a u povijesno-sociološkom smislu „takvom“ može značiti primitivnom, poganskom, razvijenom i  nerazvijenom, naprednom, nazadnom, religioznom, sekularnom.

Dakako da je svaka ostvarena kultura samo blijeda slika i tek jedan pokušaj ostvarenja izvorne ideje o čovjeka koja joj stoji u temelju odnosno određuje njezinu narav. Ipak, ostvarena konkretna kultura se može smatrati na svoj način uvijek konkretnim ostvarenjem pretpostavljene ideje o čovjeku. U tom smislu kultura je utjelovljenje onoga što i kako se shvaća i tumači ono najviše, najbolje i najuzvišenije u samome čovjeku. Tako je kultura djelo čovjeka o čovjeku, a čovjek je, dakako kroz odgoj, obrazovanje, pobožnosti i stvaralaštvo, djelo kulture o kulturi. Uz to antropološko određenje kulture (obrađivati, uzgajati, odgajati, stvarati) autor ne propušta snažno naglasiti religiozni korijen kulture (klanjati se, moliti, vjerovati), budući da zemljoradnja i religija imaju zajednički korijen u kulturi odnosno u zajedničkom korijenu latinskoga glagola colo, colere, colui (obrađivati, njegovati, uzgajati, odgajati, štovati) iz kojega je izvedena latinska imenica cultura iz koje je opet izvedena hrvatska imenica kultura koju ne treba brkati s uljudbom koja je po svom značenju bliže pojmu civilizacije. Autor s pravom odbija poistovjećivanje kulture i civilizacije, smatrajući onu prvu nekom vrstom duše druge. U tom smislu kultura i civilizacija figuriraju u analogiji prema duši i tijelu u čovjeku, tim dvama konstitutivnim i entitativnim principima ljudske naravi i egzistencije.

U drugome dijelu knjige autor predstavlja svoje misaone šetnje po shvaćanju čovjeka u pretkršćanskom dobu, bilo religijskom bilo poganskom, zatim predstavlja kršćanski nauk o čovjeku u svjetlu Boga Isusa Krista, stavljajući težište na nauk apostola Pavla. U nastavku kršćanstvo i kršćanski nauk o čovjeku naziva nespretnim pojmom kršćanska ideologija, zasigurno ne uzimajući u obzir negativne konotacije i opterećenost pojma ideologije. Nakon toga skreće pozornost na poteškoće u razvoju kulture koje su rezultat povijesnih dijalektičkih napetosti između idealnog i realnog, između mišljenog i životnog, između želja i stvarnosti, između teorije i prakse.

Cjelokupni razvoj kulture, dokazuje nadalje autor, može se smatrati hrvanjem oko čovjek, a to se pokazuje podjednako u poganskom i religijskom kontekstu. Antičko i rimsko doba, provala barbara i propast Rimskoga carstva, prijelaz u srednjovjekovlje i začetak kršćanske sinteze glavni su autorovi pokazatelji poganskog i kršćanskog hrvanja oko čovjeka, a u konačnici oko oblikovanja kulture. Razumljivo da autor najveće oduševljenje, poput nekakve nostalgije, pokazuje prema srednjovjekovnoj sintezi koju na jedinstven i neponovljiv način utjelovljuje djelo sv. Tome Akvinskoga.

Autor čitatelja vodi kroz idejne i misaone labirinte visoke skolastike koja na svoj način utjelovljuje, makar na idejnoj i teorijskoj razini, najviša dostignuća kršćanske kulture. No, kako kultura s kršćanskim predznakom dijeli sudbinu kulture općenito, a to su razvoj i rast, ali i zastranjivanja i dekadencije, tako je već od 14. i 15. stoljeća nastupilo vrijeme raslojavanja jedinstvenoga sklopa europske kršćanske kulture sadržane u srednjovjekovnoj sintezi. Autor u ovom kontekstu predstavlja također i dva dominantna ostvarenja europske kršćanske kulture prema zemljopisnim – koji su više od zemljopisnih – stranama svijeta: Istoku i Zapadu. Riječ je o dvjema vizurama kulture, najprije u konfesionalnom smislu o katoličkoj i pravoslavnoj vizuri, a onda u civilizacijskom smislu o rimskoj i bizantskoj vizuri, koje zajedno pokazuju dramu razvoja kulture s jedinstvenim kršćanskim predznakom, ali s različitim naglascima, utjecajima, nadahnućima i mentalitetom.

Humanizam i renesansa, reformacija i novovjekovne svjetovne revolucije usmjerili su povijesni razvoj europske kršćanske kulture na kolosijeke idejnih i praktičkih fraktura odnosno lomova. U idućem koraku autor je zaokupljen prikazom glavnih novovjekovnih lomova o kojima govori jezikom vrhunca. Autor pritom ne koristi uobičajeni jezik povijesnoga procesa sekularizacije, iako ga zapravo opisuje. U tom smislu ostavlja otvorenim pitanje o pozitivnim učincima povijesnoga procesa sekularizacije na samo shvaćanje i na povijesni razvoj kulture u svjetlu kršćanstva. Ako je srednjovjekovna sinteza odnosno ostvarenje europske kršćanske kulture za autora najveći domet i doseg razvoja kulture, onda bi se moglo zaključiti da svi rano-novovjekovni i novovjekovni razvojni procesi ostvarene europske kršćanske kulture označavaju zastranjivanja i propadanja. Taj se zaključak nameće posebno u kontekstu analize raskida ili loma na vrhuncu kroz kritički prikaz mens revolutionaria – novovjekovne veleprevrate i moderna filozofska kretanja.

U trećemu dijelu knjige autor nudi prikaz sadašnjega stanja u kojemu dominira ideja naroda, u smislu novovjekovnoga pojma naroda zatvorenog u granice nacionalne suverene države, zatim ideja demokracije, u smislu suverene vladavine volje naroda, potom ideja autohtonosti kulture, u smislu što kulturu uistinu čini kulturom u odnosu na novo što nastaje na temelju drugih i drugačijih, shvati nekršćanskih, izvora. Na to se nadovezuju autorova promišljanja o mjestu i ulozi žene u razvoju kulture. U odnosu na tu činjenicu može se primijetiti da su mjesto i uloga muškarca u razvoju kulture samorazumljiva. Odatle iz misaonih dubina dolazi opet antropološki problem, u smislu shvaćanja čovjeka, žene i muškarca, kao eminentno kulturnog bića.

S time se onda nehotimično naznačuje i problem autorovog jednostranog viđenja ostvarenja srednjovjekovne sinteze odnosno europske kršćanske kulture. Ona, naime, u sebi nije bila do kraja uravnotežena, jer je djelomično ili potpuno isključivala doprinose ženskoga genija. Na kraju se autor opet vraća početnom argumentu o odnosu individualizma i komunitarizma, a kritički se konfrontira također s izazovima totalitarizma. Između individualizma, poglavito novovjekovne inspiracije, i komunitarizma, poglavito kršćanske inspiracije, treba naći pravu ravnotežu, jer pretjerani individualizam vodi u destrukciju zajednice, a pretjerani komunitarizam vodi u destrukciju pojedinca odnosno u negaciju slobode i u konačnici u totalitarizam. Dobitna kombinacija za cjeloviti i uravnoteženi razvoj kulture je ispravno vrednovanje i ostvarivanje odnosa između individualizma i komunitarizma, to jest pojedinca i zajednice, a to u bitnome znači odnos između osobne slobode, s jedne, te zahtjeva odgovornosti i suživota u zajednici, s druge strane.

Autor na samome kraju djela otvara perspektivu budućnosti, prizivajući opet srednjovjekovnu sintezu kao ideal i za ovo naše – fragmentirano i krizama mučeno – vrijeme. U ponovnom letimičnom prikazu povijesnih epoha razvoja kulture, od pretkršćanske preko kršćanske do moderne, autor nesumnjivo pledira za najuzvišenija i najbolja ostvarenja kršćanske kulture, ali ne u zatvorenom i izoliranom smislu od novovjekovnih razvoja kulture koji u središtu drže čovjeka, ljudsko dostojanstvo i prava, solidarizam, u smislu jedinstva cijeloga ljudskog roda i bratstva svih ljudi. Ako se želi govoriti o novoj sintezi europske kulture, onda je i to moguće, ali autor pritom taksativno navodi negativne zahtjeve, u smislu što se ne smije, i pozitivne zahtjeve, u smislu što je neophodno potrebno.

Djelo zaključuje filozofskim smjernicama za svako proučavanje problema kulture među kojima figuriraju osnovno etičko načelo razlikovanja dobra i zla, osnovno antropološko načelo čovjekove naravi sastavljene od duhovnog i tjelesnog elementa, osnovno teološko načelo čovjekove radikalne ovisnosti o Bogu, osnovno povijesno načelo konačne pobjede dobra nad zlom te istine nad laži, osnovno spoznajno načelo traganja za istinom, osnovno društveno načelo nalaženja boljih rješenja, osnovno psihološko načelo traženja nutarnjeg mira i ravnoteže, osnovno pedagoško načelo neprestanog odgoja i traženja boljih odgojnih metoda. Jer je čovjek ranjeno, zlu sklono, prevrtljivo i nestalno biće, a ipak u sebi nosi božanske klice i besmrtnu dušu, potrebno je problem kulture, a što je drugo ime za problem čovjeka, promišljati i istraživati u svjetlu cjelovitoga poimanja čovjeka što ga je svijetu i čovječanstvu podarilo upravo kršćanstvo svojom vizijom čovjeka i svojim naukom o čovjeku, a zajedno s time i vizijom svijeta, života i povijesti u čijem središtu stoji Bog kao izvor i počélo te utok i svrha ljudskoga postojanja i postojanja svijeta uopće.

Sadržaj i ustrojstvo djela otkrivaju njegovu enciklopedijsku narav, a autora istinskim eurditom iznimne akribije i vrsnoga poznavatelja povijesti i povijesnoga razvoja institucija, povijesti Crkve i papinstva, religije i religijskih tradicija, filozofije i filozofskih pravaca, književnosti, umjetnosti, teologije i kršćanskoga nauka.

Jezik je jasan i tečan, na mjestima arhaičan i kolokvijalan, a katkada i pomalo vulgaran.

Metoda je više pripovjedačka odnosno narativno-analitička, a manje sintetička. Neki dijelovi knjige donose barem privremenu sintezu misaonih postignuća, a većina dijelova su zapravo autorovi kritički osvrti na fenomene, događaje, ideje i procese koji negativno utječu na kulturu, a s time na čovjeka.

Djelo sadržava elemente apologetike, posebno kad su posrijedi pitanja vezana za Crkvu i njezin odnos prema povijesnom razvoju kulture, no ta činjenica ne umanjuje autorovu istinoljubivost, naglašeno intelektualno poštenje i težnju prema objektivnosti i nepristranosti.

Djelo Problem kulture je ipak više popularno-znanstveno, nego znanstveno u strogom smislu, sadržava kritički aparat sa stotinjak bilježaka u dnu stranica, ali ne posjeduje neposredno referiranje na korištene izvore, osim katkada u zagradama u samome tekstu i to svega nekoliko kapitalnih djela koji su obilježili epohu, a što se onda otkriva kao metodološka nedosljednost.

Autor je jasan i nedvosmislen u otkrivanju naravi kulture koju treba striktno razlikovati od civilizacije, ali ne u smislu suprotstavljanja i isključivosti, jer podvučena ideja odnosa kulture i civilizacije stoji u analogiji podvučene ideje odnosa duše i tijela u čovjeku. Dva različita principa, jedan na drugoga nesvodiva, ali koji tek zajedno tvore realnu – ontološku – osnovu ljudskoga bića kao eminentno kulturnoga bića. No, autorov pogled na problem kulture kao i na kulturu samu je eminentno kršćanski, a to podrazumijeva kršćansku ideju čovjeka odnosno kršćansku antropologiju po kojoj je duša forma tijela pa prema tome nadmoćna tijelu ili, opisno govoreći, važnija je od tijela, bolja je od tijela, jednom riječju božanska je i vječna. Stoga problem kulture treba promatrati iz perspektive onoga boljega u čovjeku, a to je duša. U tom je promatranju i rješenje problema kulture, u smislu da prava i istinska kultura, kultura dostojna čovjeka, odnosno kultura koja je doista svojevrsno utjelovljenje čovjeka u povijesti i društvu uvijek uključuje Boga, transcendenciju, vječnost.

Autorov pogled na kulturu uključuje kršćansko načelo utjelovljenja koje svoju povijesnu potvrdu i svoju jedinstvenu i neponovljivu vrijednost ima u utjelovljenju Sina Božjega Isusa Krista. Isus Krist – bogočovjek – ne samo da ima posljednju riječ o kulturi, nego on jest posljednja riječ kulture kakva treba biti, kako se treba razvijati i kako treba utjecati na rast i razvoj čovjeka kao eminentno kulturnog bića.

Autor prepoznaje vrijednost povijesti te priznaje načelo povijesnosti u razvoju kulture, a to znači i samoga čovjeka.

Autor prepoznaje vrijednost sinteze kao pretpostavke sklada, harmonije i jedinstva u svekolikome ljudskom životu. U protivnome čovjek je izložen silama kaosa, a kaos je protivan svemu što čovjek treba biti po svojoj naravi.

Autor priznaje i prepoznaje vrijednost demokracije kao društveno-političkoga poretka vrijednoga ljudskog dostojanstva.

Autor priznaje također vrijednost dijalektike i dijalektičkog načela napetosti koje rađa krizu, a kriza nije uvijek propadanje, nego i nova mogućnost, novi rast, novo i često neočekivano sazrijevanje u boljemu.

Autor iznad svega priznaje vrijednost i dostojanstvo čovjeka, dakako u svjetlu kršćanske antropologije. Za njega je čovjek osoba stvorena na sliku Božju i otkupljena na sliku Kristovu. Ljudsko je dostojanstvo u Kristu uzdignuto na veoma visoko mjesto, na mjesto dostojanstva Božjega djeteta.

Problem kulture o kojemu raspravlja Butorac utoliko je problem ukoliko ljudski život i njegove egzistencijalne i razvojne dinamike odstupaju od zahtjeva cjelovitosti koja proizlazi iz duhovno-tjelesnog jedinstva ljudske osobe.

Sve u svemu nije pretjerano reći da je Problem kulture životno djelo Pavla Butorca. Ono je zreli rezultat njegova pedeset godišnjega bavljenja problemom kulture, ali još prije toga i civilizacije, te njegovom profesorskom, pastoralnom i biskupskom službom. Butorac se otkriva kao dobar poznavatelj klasične kulture, ali i modernih dinamika kulture, podjednako dezintegracijskih i integracijskih. Butorac razumije bitne dimenzije problema kulture, a one su u njezinom eminentno humanističkom određenju oplemenjenom božanskim elementom.

Djelo se može sažeti u misao da ono zapravo govori o autorovoj nadi koja je zatečena u procjepu između nostalgije za dobrim, starim i prošlim vremenima u kojima vidi procvat kulture, dakako europske kršćanske kulture, i susreta s realnošću koju ne shvaća neprijateljicom kulture, nego u duhu same naravi kulture kao trajnoga povijesnog procesa razvoja nada se boljim ostvarenjima i boljim rješenjima kulture od onih koja su se pojavljivala na obzoru njegovih promišljanja.

Da je Butorac živ danas 2016. godine i da promatra suvremene obzore kulturalnih dinamika zasigurno bi se u njemu još snažnije probudila nostalgija za kulturom koja nepovratno nestaje pred naletima suvremene znanstveno-tehničke civilizacije koja je posve usisala kulturu, fabricirajući jednu sasvim novu ideju kulture koja više nema nikakve veze s prirodom (ili izvorno s obrađivanjem zemlje, s poljoprivredom) niti s kultom (ili izvorno sa štovanjem božanstva, s religijom), nego se jedino i isključivo oslanja na znanstvena otkrića i tehnička postignuća. Ako je takva prosudba pristrana, ipak nije zlonamjerna, jer držimo da bi Butorac bio izvrstan sugovornik na temu suvremenih razvojnih dinamika kulture i civilizacije.

Na samome kraju jedna lijepa podudarnost koja zasigurno nije slučajna za onoga koji vjeruje. Naime, Butorac samo finale ovoga djela započinje ovako: „Drama božanskoga milosrđa i ljudske plitkosti odigrava se vjekovima na pozornici svijeta. Sreća da je protagonist u toj drami božansko milosrđe“ (str. 364). A upravo je ovu liturgijsku godinu papa Franjo posvetio upravo božanskome milosrđu. Naime, od 8. prosinca 2015. ili od svetkovine Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije do 22. studenoga 2016. ili do svetkovine Isusa Krista kralja svega stvorenoga Katolička crkva slavi izvanredni jubilej Svete godine Božjega milosrđa.

Slavimo pravog protagonistu, štoviše, pravi lijek svim ljudskim glupostima, nastranostima i grijesima, a to je božansko milosrđe koje je jedino kadro, uvjereni smo u to zajedno s dr. Pavlom Butorcem, podići čovjeka iz gliba grijeha, upraviti mu korake na put pomirenja, voditi da putem savršenstva te ga privesti punini života u zajedništvu života s Bogom Ocem Isusa Krista. Upravo je božansko milosrđe ključ rješenja problema kulture. Gdje smo danas u odnosu na gdje smo bili jučer u svjetlu božanskoga milosrđa, potvrđuje da će kultura do konca vremena ostati problem, kao što će to ostati i sam čovjek. Pritom nije svejedno hoće li to biti s Bogom ili bez Boga.

BUTORAC dr. Pavao, Problem kulture, Biskupije bivše crkvene pokrajine Dalmacije, Dubrovnik, 1996., 366 str.

Prof. dr. sc. Tonči Matulić

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.