Sudbina odvedenih Bugojanaca iz konclogora Stadion jedna je od najmračnijih priča proteklog rata u BiH, pogotovo zbog ravnodušnosti svih aktera / Iseljavanje Hrvata iz BiH poprimilo je biblijske razmjere
Josip Mlakić čovjek je pregnantne biografije, pisac i inženjer, bio je i pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. Živi u Gornjem Vakufu, a za sebe kaže: „Bosanskohercegovački sam pisac, jer tu živim, a ako gledate kategoriju jezika, onda sam hrvatski pisac.“ I dodaje: „Treba književnost prestati tretirati kao nogomet. U književnosti možete igrati za više reprezentacija.“ Mlakić igra sjajno. Dokaz su za to i dva posljednja njegova romana Skica u ledu, za koji je u rujnu dobio Nagradu Mirko Kovač, i Evanđelje po Barabi.
Je li roman Evanđelje po Barabi, da citiram junaka iz romana Josipa Flavija, vaša „priča sa samim sobom“, svojevrsno propitivanje vlastitoga katoličkog odgoja? Koje ste odgovore tražili i pronašli?
Da. Roman je i nastao kao svojevrsno preispitivanje, odnosno to mi je bio primarni motiv. Mene je najviše zanimalo jedno političko vrijeme, iznimno burno i kompleksno, o čemu se iz kanonskih evanđelja malo toga da razaznati, jer tu uopće nije razjašnjen kontekst vremena u kojemu se ta priča događa. Postoje neka mjesta u kanonskim evanđeljima koja potpuno odudaraju od ostatka, a meni najzanimljivije i najčudnije je „čudo u gerazenskom kraju“, kada Isus četrdesetoricu opsjednutih oslobađa zlih duhova. Taj dio postoji samo kod Mateja i Luke. Ja sam ga u romanu pokušao pojasniti upravo u kontekstu vremena i prostora na kojem se događa (Transjordanija).
Zbog čega Baraba zaslužuje svoju priču, svoje evanđelje? Tajanstveni junak, jedan od najomraženijih likova iz Biblije. Kakav je taj vaš Baraba?
O Barabi se zna jako malo, uglavnom nekoliko šturih podataka iz kanonskih evanđelja. Ali i to je, čini se, bilo dovoljno da se stvori o njemu stereotip razbojnika, odnosno osobe koja je uz Judu najodgovornija za Isusovu smrt. Dakle, najprije sam trebao razbiti opće, pa onda vlastite predrasude o liku Barabe, jer su ti stereotipi zapravo sve što imamo danas o njemu, tako da je na ovim prostorima i njegovo ime postalo sinonim za grubu, bezobzirnu osobu – barabu.
Njemački teolog Rudolf Schütz u studiji Baraba razbojnik – egzegetske bilješke piše kako jedino evanđelist Ivan spominje Barabu kao razbojnika, dok je on kod Marka i Mateja tek „jedan od buntovnika“. Evanđelist Marko, koji daje najviše podataka o njemu, piše kako je Baraba bio zatvoren skupa s još nekim buntovnicima. Po svemu sudeći Baraba nije bio obični razbojnik, ubojica, kako se on doživljava, već neka vrst osviještenog buntovnika. Na taj je način i prikazan u mojemu romanu.
I Isusa i učenike opisali ste bitno drukčije nego što su opisani u kanonskim evanđeljima. Je li bilo prigovora?
Ne. Evanđelja su svojevrsno čudo i stoga jer su nastala iz vizure neukih ribara ili pastira. U završnom dijelu romana povjesničar Josip Flavije navodi kako priča o Isusu iz Nazareta „nadilazi maštu i skučene horizonte i najumnijih među nama, a kamoli onu prezrenih ribara“. Stoga su oni u ovoj priči prikazani onako kako su prikazani, ne kao sveci, beatificirane ikone, već kao ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim slabostima i ograničenjima. To je načelo kojim se u romanu Isusovo zadnje iskušenje vodio i Kazantzakis, pa i način na koji je Bulgakov u Majstoru i Margariti prikazao lik evanđelista Mateja.
Zašto roman počinjete baš citatima iz Bulgakova i Kazantzakisa?
Ta su dva romana na potpuno drukčiji način progovorila o liku Isusa iz Nazareta. Pogotovo mi je važan Kazantzakis, veliki pisac i jedan od mojih književnih favorita, koji u uvodnom dijelu iznosi motive nastanka romana, koji se u mnogim detaljima poklapaju s mojima. Nažalost Scorseseov film, iznimno loš i neuspio, koji je nastao više od trideset godina nakon knjige, učinio je tom romanu medvjeđu uslugu, stvorivši od njega neku vrstu heretičkog štiva, što ne stoji.
Uspjeli ste oživiti jedno od politički najburnijih povijesnih razdoblja. Istraživali ste tri godine, iščitavali teološke i historiografske tekstove i apokrifna evanđelja te rekonstruirali segmente života od novca pa do glazbe i instrumenata. Do čega vas je to istraživanje zapravo dovelo?
Htio sam premjestiti jednu priču iz zrakopraznog prostora u iznimno zanimljivo povijesno vrijeme, gdje ta priča dobiva potpuno novu dimenziju, kada ju je moguće promatrati u potpuno drukčijem svjetlu, što je zbog predrasuda koje nužno nastaju s katoličkim odgojem gotovo nemoguće. Na kraju se dogodilo ono što kaže otrcana kineska poslovica, po kojoj je važniji put, ta silna istraživanja, od cilja, teksta.
Riječ i o filozofsko-teološkom romanu jer je knjiga puna razgovora o političko-religijskim pitanjima, primjerice o Božjem kraljevstvu, o vjeri i čudesima, vjernosti i izdaji, nasilju i žrtvama. Što je najvažnije?
Teško je tu postaviti nekakve prioritete ili izdvojiti nešto od ovoga što ste naveli, jer je to toliko isprepleteno da je nekada teško razlučiti što proizlazi iz čega. S druge strane radnja romana događa se u predteološko doba, i ovdje svi ti motivi nemaju ona značenja koja su im naknadno pridodavana tijekom dva milenija kršćanstva.
Na početku romana napisali ste da je uskrsnuće živih veći mirakul od uskrsnuća mrtvih. Možebitno geslo knjige?
Možemo, ali nikako kao jedino, jer je teško kompleksnu temu, koja je bitno oblikovala svijet u kojem živimo, svesti na jedan motiv, iako je uskrsnuće, odnosno misterij praznog groba, nešto na čemu je najvećim dijelom nastalo kršćanstvo, odnosno ateizam.
Za roman Skica u ledu nedavno ste dobili nagrade Fra Martin Nedić i Mirko Kovač. Na tom svom najopsežnijem romanu radili ste petnaest godina. Počinje kao krimić, prerasta u ratni roman, da bi završio kao distopija. Ponovno je u središtu rat u BiH, no opisan kao još okrutniji nego u dosadašnjim romanima. U njemu bavite se jednom od najtežih tabu-tema u književnosti, koncentracijskim logorima, u ovom slučaju riječ se o gotovo zaboravljenu logoru Iskra u Bugojnu, koji krije još nerasvijetljenu istinu o likvidaciji Hrvata. Leži li tu glavna motivacija?
Riječ je o romanu koji bismo mogli svrstati i u kategoriju romana o izgubljenom zavičaju, odnosno o potonulim Atlantidama, što sam na određeni način naznačio u tekstu, u distopiji iz trećeg dijela romana. Logor iz romana ključna je točka raspadanja tog mog svijeta. (Nijedan detalj iz logorskog života koji spominjem nije izmišljen, čak sam one najbrutalnije detalje svjesno izostavio.)
Sudbina odvedenih Bugojanaca iz konclogora Stadion jedna je od najmračnijih priča proteklog rata u BiH, pogotovo zbog ravnodušnosti svih: od HDZ-a, preko SDA, koja stoji iza zločina, pa preko domaćih sudova i onog Haškog. Iako se zna nalogodavac, izvršitelj zločina, 26 godina nakon njega još se ništa ne zna o sudbini tih ljudi, niti su odgovorni za njega procesuirani, ponajprije Dževad Mlaćo, koji je na sjednici Ratnog predsjedništva Bugojna, kojom je predsjedao, u svoj ratni dnevnik zapisao, kao zaključak s te sjednice: „Ne smijemo imati službeno zarobljenih civila, a tajno, ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira.“
Kritika hvali roman kao jedan od vaših najboljih. Kako ga vi vidite?
Nisam siguran da je Skica u ledu moje najbolje djelo, sud prepuštam kritici, ali je dosad najopsežnije. Riječ je o romanu koji sam započeo daleke 2001, prije nego što sam započeo roman Živi i mrtvi, objavljen 2002. Stoga je meni Skica u ledu na neki način posebna, jer se kod mene za sve te godine koliko je nastajala stvorila svojevrsna opsesija tim romanom. S druge strane, ne razmišljam mnogo o svojim knjigama nakon što budu objavljene. Uvijek mi je, i isključivo, najvažniji roman na kojem trenutno radim.
Upravo pišete distopiju koja se zove 2084., događa se u BiH u podijeljenom društvu triju vjerski fundamentalističkih država. Krije li se u toj temi smještenoj u budućnost zapravo temeljni strah naše sadašnjice?
Ne krije. Sve svoje strahove odavno sam ostavio iza sebe, a i u godinama sam kada čovjek nema pravo na bilo kakav oportunizam, niti strah. Distopija je prije svega priča o sadašnjosti, izmještena u dalju ili bližu budućnost, pa i u alternativnu prošlost – primjer sjajnog romana Žetva Jima Cracea, koji je po mojemu mišljenju jedna od najboljih distopija napisanih u posljednjih nekoliko desetljeća.
Pišete i jedan andrićevski roman, koji se događa u Jajcu u franjevačkom samostanu. O čemu je riječ?
Radi se o romanu Na Vrbasu tekija, gdje koristim građu koja se čuva u arhivu franjevačkog samostana u Jajcu, i to onu ostalu iza fra Ante Kneževića i fra Josipa Markušića, a preko njih opisujem dva iznimno dramatična povijesna razdoblja Bosne i Hercegovine, ustanak iz druge polovice 19. stoljeća i austrougarsku okupaciju zemlje te Drugi svjetski rat. Ujedno ću tim romanom progovoriti ponešto i o Ivi Andriću, o načinu na koji se taj pisac danas tretira. Bit će to zapravo i roman o Ivi Andriću.
Imate velike filmske planove. Posrijedi su čak tri filma: Božji gnjev, Džoker, a pišete i scenarij Južnije od raja, koji vam je bitan, jer govori o najvažnijoj bosanskohercegovačkoj temi – iseljavanju.
To je iseljavanje poprimilo gotovo biblijske razmjere, da bi se već moglo govoriti o biološkom nestanku Hrvata s ovih prostora ukoliko se trendovi ne zaustave, što je vrlo teško očekivati. Redatelj filma bit će Marin Mamuza iz Livna, i to bi mu trebao biti debitantski film. Znači, ovo će biti jedan naš, unutarnji projekt, oko kojega nas je ujedinila tema, možda posljednja velika tema koja se tiče bosanskih Hrvata, a vjerujem kako će se u njoj vrlo lako prepoznati i Slavonci ili Ličani.
Razgovarala: Karolina Lisak Vidović
Izvor: Vijenac, 10. listopada 2019., br. 668