§

“Dana 15. svibnja stigli su u Boku kotorsku (Bocca di Cattaro), posljednji teritorij koji je nekoć pripadao Veneciji, a tada je pripao Austriji. Prvo je predao pismo
preporuke generala Thomasa Bradyja kapetanu luke Albertiju u luci Rose (Porto Roso), gdje su brodovi pristajali dok bi čekali dozvolu za pristajanje u Kotoru
(Cattaro) ili Herceg Novom (Castel Novo, Castelnovo). Sljedećeg su jutra prebačeni
malim brodom u Kotor. Kroz uski prolaz između Herceg Novog i Rose ušli su u
zaljev koji podsjeća na lijepo jezero. Iznad Herceg Novog vidio je upečatljivu planinu Orjen (white mountain). „Jezero“ se ponovno sužava prije ulaska u Kotor,
a uokolo su kuće kapetana koji su se za mletačke vlasti obogatili trgovinom. Na
izlazu iz drugog tjesnaca vidio je dva otočića s crkvama – Sveti Đorđe (St Gregorio)
i Gospa od Škrpjela (Madonna di Scapella). Ispred je bio Perast (Perasto) s nepravilnom fortifikacijom s ruševnom, ali slikovitom kulom iz koje se povlačio lanac
u vrijeme opasnosti. Dojmile su ga se i visoke kamenite planine. U zaljevu kod
Perasta je Risan (Risano) kod kojeg se nalaze ruševine u moru, a rekli su mu da je
grad sagradila kraljica Teuta (Theoca) koja je imala nekakve veze s Rimom.18 Kotor
je malen, ali dobro utvrđen grad i sjedište guvernera. Nad njim je utvrda nad kojom
se dižu planine Crne Gore (Monte Negro, Monte Nero). Smjestili su se u udobnom
boravištu za strance koje je držao Grk. Sljedećeg je dana bila nedjelja, 17. svibnja,
sajmeni dan kada su u grad dolazili Crnogorci (Montenerini). Oni su, kao u to doba
malo poznat narod, fascinirali Gella koji im je posvetio malo više teksta. Podatke
mu je dao jedan Kotoranin koji je po majci bio Crnogorac. Teritorij im se prostire
od zidina Kotora do Skadarskog jezera (Lake of Scutari) i uglavnom se sastoji od
planina s tek pokojom udolinom. U to su vrijeme bili pod zaštitom Rusa i nisu
plaćali danak Turcima. Kaže da njima upravlja četiri ili pet poglavica, no pravi vođa
im je biskup, zapravo vladika Petar I. Cetinjski Petrović Njegoš (Pietro Pietrovich),
koji stoluje nekoliko milja od Kotora, tj. u Cetinju. Smatra da pretjeruju s brojem
stanovnika jer tako sterilna zemlja ne bi mogla hraniti toliki broj. Čuo je priču o
pobjedi malog broja Crnogoraca, 8 000 – 9 000, nad nadmoćnim turskim snagama
skadarskog paše Mahmut-paše Bušatlije u Bitci na Krusima 22. rujna 1796. godine.
Gell bilježi kako su Turci potučeni, a glave paše, njegova konja, njegovih pratilaca
i časnika bile su postavljene na kolce oko vladikine kuće, no nije vjerovao da je
istina sve što su mu ispričali.19 Vladika vodi ljude u bitku s križem u ruci, putovao
je u Njemačku i Sankt Petersburg, a govori talijanski i latinski. Gell je smatrao da
se Crnogorci, premda su nadmoćni nad Turcima u svojim planinama, ne bi mogli
suprotstaviti u ravnici. Narod govori ilirski, a tek neki znaju talijanski. Kotorani
su mu o Crnogorcima govorili kao o bandi ubojica, ali ih Gell nije tako doživio.
Premda zamisao o hordi divljaka koji uvijek nose dugi nož, opasač s pištoljem i pušku djeluje zastrašujuće, on je bio dojma da su oni bezopasni, osim za Turke. Na
dan sajma pred gradom je bio natpis na talijanskom i hrvatskom koji je tražio da u
duhu sporazuma između austrijskih vlasti i vladike svi koji ulaze ostave naoružanje
pred vratima. Gledajući Crnogorce, Gell je zaključio da se, osim po odjeći,20 malo
razlikuju od Dalmatinaca. Jedan od njih, koji je govorio talijanski, jamčio im je da
bi kroz njihovu zemlju mogli proći sigurno, čak i sa zlatnim šeširima, i bez troška.
Govorili su mu i o ruševinama grada Dioklecijan (Dioclesian), zapravo Duklje, no
on je sumnjao u njihovu informiranost. Na trgu gdje se odvijao sajam našao je
komad rimskog natpisa na kojemu su po predaji odsjekli glavu nekom vladaru. Na
trgu je bio i stup sa ženskom skulpturom, koji je podignut kao uspomena na žene
koje su zbog preljuba bile osuđene i kamenovane.21 Kao i u Hvaru, i ovdje su mu
pažnju privukla glazbala. Jedan čovjek je na guslama pjevao herojske pjesme, a više
njih sviralo je frule od trske. Iz Kotora su se vratili u Rose gdje su dva dana čekali
povoljan vjetar.”

Izvor:

https://hrcak.srce.hr/file/425487