Julijana Matanović: S danima zrelosti

S danima zrelosti, tražim odgovore na pitanja poput „Je li moglo biti drukčije“, ili „Je li to baš sve.“ Uvjerila sam samu sebe da mi je darovana biografija koja mi omogućuje da iz nje crpim kreativnost. Ne znam uspijevam li u tome, ali itekako se trudim. Trudim se da život, emocije, ružne postupke drugih i njihove priče, pijane od netrpeljivosti i ljubomore, pretvorim u tekst

Tekst mi je i pojašnjenje sebe i oprost drugima. Potreba za ispisivanjem, potreba za govorom o svom životu – jer književnost i nije ništa drugo – kao i potreba za izmišljanjem sebe, vjerojatno mi je udahnuta u danu rođenja. Sklona sam vjerovati da je netko u trenutku mog prvog putovanja, točnije preseljenja iz Bosne u slavonski gradić Đurđenovac – a napunila sam bila tek tri godine – šapnuo: „Ova će mala jednoga dana to opisati“.

Moje sjećanje počinje tog trenutka. I sad mi je, dok se plašim, lako čuti zvuk šinobusa koji u noćnim satima staje na željezničkoj postaji i iz kojega izlazim, kao neočekivano kupljen suvenir. Tim istim šinobusom putovat ću na studij književnosti u Osijek. Svakodnevno, pune četiri godine. Vagoni će mirisati na loš konjak, slaninu, luk i radnički znoj. Stizat ću u Osijek rano, zimi će to izgledati jezovito. Knjižničarke će mi, po svom dolasku na posao, otvarati vrata i puštat me u čitaonicu. Profesori će pogledavati u studenticu koja do kasna ostaje učiti, čitati.

Vjerojatno su svi to tumačili mojom potrebom za znanjem, mojom strašću, odgovornošću prema studentskim obavezama, stipendiji i zadanoj lektiri. A ja sam predanost crpila iz voznog reda tadašnjih Jugoslavenskih željeznica i iz džepa u kojem bi se rijetko našli čak i sitniši. Zbog toga se ne žalim, ne cvilim nad umorom kojeg tada nisam poznavala. Nisam o tome pričala čak ni studentima koji su mi znali reći: „A vi ste se besplatno školovali.“ Jasno mi je da sam okolnosti pretvorila u svoju prednost.

Da je bilo drukčije, nikada u to vrijeme ne bih toliko vremena provodila za knjigom, da je bilo drukčije i da nije bilo načinjanja identiteta u najranijem djetinjstvu, ja ne bih imala potrebu krenuti u potragu za njim i šiti ga, krpati ga na stranicama svojih priča. Ili da pojednostavim, da nisam toliko vremena morala provoditi u čitaonici, profesori me zasigurno ne bi primijetili, profesor Stanislav Marijanović ne bi me pozvao da mu budem asistenticom, ne bih krenula proučavati religiozne barokne poeme. Bile su to osamdesete godine prošloga stoljeća, vrijeme u kojemu smo vjerovali kako je književnost moćna, kako je ona izlaz iz svega, kako njome zavodimo i kako se njome spašavamo. Nismo slutili događaje koji će uskoro stići i zateći nas nedozrele, kao subjekte neke ravničarske pjesme u prozi.