Julijana Matanović: Veliki čovjek i povjesničar Miroslav Šicel

Kad sam, kao studentica treće godine književnosti, saznala da profesor Stanislav Marijanović piše doktorsku disartaciju kod Miroslava Šicela, samo sam rekla: “Stvarno?” Stanislav je još više porastao u mojim očima. A i do tada je bio jako, jako velik. Jer, iz pregleda hrvatske književnosti, monografija, čitanki, povijesti, književnosti baš tog Miroslava Šicela naučila sam kako treba voljeti svoje pisce i njihova djela.

Poslije deset godina, Miroslav Šicel postao je i moj mentor. Nije mu bilo drago što sam se tvrdoglavo borila za veliku temu, za “povijest povijesnog romana”.Sjećam se dobro jednog našeg putovanja u Osijek, vlakom. Jako je volio vlakove. Kad smo se zaustavili u Đurđenovcu, počela sam mu govoriti o svojim svakodnevnim vožnjama. Priznala sam mu i da sam kao djevojčica bila ljubomorna na djecu šefa stanice. Njihove spavaće sobe bile su tik uz prugu. Nisam mogla imati boljeg slušatelja. Profesorov otac bio je šef željezničke stanice u Varaždinu, tako da je u zgradi kolodvora bio i njihov dom.

Miroslav Šicel volio je mlade ljude, volio je posao kojim se bavio. I znao je tješiti. Ne znam kako bi se osjećao kad bi danas prošetao fakultetskim hodnikom, bi li se začudio što u sobama više nema onih koji bi u njima, po njegovoj plemenitoj računici, još trebali biti. I nije pravo pitanje bi li on prepoznao one koji su sad tamo, nego bi li oni prepoznali velikog povjesničara kojeg bi zauvijek trebali zvati učiteljem. A profesor je preminuo na današnji dan, prije osam godina, baš na dan sv. Katarine. I možda i sad pjevuši “Ajde, Kato, ajde zlato….”, kao što je znao pjevušiti.

facebook status