Jure Vujić: Doba strateške neizvjesnosti

Kada je Putin prije desetak godina izjavio da je nestanak Sovjetskog Saveza „najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća“, nitko nije vjerovao da će se ta nostalgija prema prošlom statusu velesile pretvoriti u konkretni program restauracije ruskoga neocarstva. Današnji neosovjetski Putinov narativ o tzv. denacifikaciji Ukrajine i arhaični hladnoratovski kategorijalni aparat legitimiraju neoimperijalnu dinamiku diskursa o velikoruskom prostoru, koji ne trpi prava ni suverenitet nacionalnih prostora poput Ukrajine kao ni drugih manjih naroda pod ruskim geopolitičkim utjecajem. Ne treba zaboraviti da Putin, iako iznutra oslabljen, smatra da je došlo vrijeme za rušenje suvremenoga međunarodnog poretka nakon kraja hladnog rata. Zbog toga se koristi invazijom na Ukrajinu kao pritiskom na sigurnosnu arhitekturu Europe, uspostavljajući ponovno rusku sferu utjecaja u bivšim sovjetskim republikama. U tome je izgubio jasnu strategiju, a agresija na Ukrajinu je napadima na građane i civilnu infrastrukturu prerasla u ratni zločin koji nadilazi sve moguće oblike legitimnog vođenja rata.

Pritisak na sigurnosnu arhitekturu Europe

Na vojnom planu Rusija primjenjuje agresijom na Ukrajinu postupnu strategiju obruča zauzimanjem kontrole nad glavnim gradovima Kijevom, Harkivom i Hersonom na jugu zemlje. Stoga je vojno organiziran prodor ruske vojske iz tri smjera: južno od Krima do grada Hersona, a strateški je cilj osvojiti grad Mariopul na obali Azovskog mora s mogućim amfibijskim napadom iz Crnoga mora; preko Dnjepra, sjeverno iz Bjelorusije prema Kijevu; i istočno iz ruskog grada Belgoroda prema Harkivu. Ukrajina je postala od sama početka sukoba s Rusijom poligon hibridno-vojnog djelovanja Rusije u strategiji pritiska i utjecaja na rekonfiguraciju sigurnosne strukture u Europi. U ruskoj političkoj i vojnoj kulturi, obilježenoj trajnom tjeskobom izazvanom po ruskom tumačenju neprijateljskim okruženjem, Ukrajina znači prirodni i geostrateški zaštitni prsobran od Zapada, tampon-zonu između Istoka i Zapada i ujedno identitetsko-povijesnu kolijevku Rusije. Rusija je već odavno objavila popis svojih zahtjeva protiv širenja NATO-a prema Istoku, među kojima je ponajprije povlačenje NATO-ovih snaga iz zemalja koje su mu pristupile nakon 1997, što podrazumijeva vraćanje na status quo ante ili tzv. Back to Germany, povratak na prvu crtu bipolarnog vojnog razmještaja iz doba hladnog rata, te redefiniranja nove linije Europe po uzoru na „novu Jaltu“ za redistribuciju geopolitičkih karata. Toj geostrateškoj dimenziji treba pridodati mesijansko-eshatološku velikorusku neoeuroazijsku dimenziju koja impregnira ruske elite i sama Putina, uvjerena da je vrijeme izumiranja „dekadentnog Zapada“ i stvaranja novih uvjeta u 21. stoljeću za nastanak „nove svjetske civilizacije“.

Ukrajinska borba za nacionalni opstanak

Što se tiče ukrajinske strategije, ona kombinira dva elementa, na psihološko-informacijskoj razini može se reći da je Ukrajina već pobijedila u „komunikacijskom ratu“, posebno u pridobivanju međunarodne javnosti, dok na vojno-operativnoj razini ukrajinska vojska, visoko motivirana, zadaje bolne udarce ruskoj vojsci, koja je pokrenula konvencionalni oblik ratovanja. Tako je, unatoč velikoj disproporciji između ukrajinske i ruske vojske u materijalnom i logističkom pogledu, ukrajinska vojska na svom terenu, s neviđenim kapacitetom pružanja otpora, iznenadila rusku stranu u namjeri da putem „specijalne operacije“ i Blitzkriega osvoji ukrajinski teritorij. Naime, u veljači 2014, kada je Rusija anektirala Krim, ukrajinska vojska bila je slaba i zapuštena te nije pružila snažan otpor. Tijekom sljedećih nekoliko godina, visoko motivirana ali loše opremljena, ukrajinska vojska izgubila je tisuće vojnika boreći se protiv proruskih separatističkih snaga u istočnoj regiji Donbasa. Istodobno zemlja je krenula u proces reformi, a ukrajinska vojska znatno je ojačala (oko 200.000 vojnika). Od 2014. do 2015. Ukrajina je utrostručila obrambeni proračun i pokušala modernizirati svoje snage – ne samo za obranu od Rusije nego i za ispunjavanje standarda koje zahtijeva NATO kao uvjet za ulazak.

U Ukrajini postoji jaka i duga tradicija gerilskog ratovanja, duboko ukorijenjena u koncept „teritorijalne obrane“ – skupine pobunjenika koje izvode male akcije na terenu koji dobro poznaju, podržane redovnim vojnim  postrojbama.

Na početku hladnog rata, nakon što je zemlja oslobođena od njemačke okupacije, Ukrajinska pobunjenička armija pokrenula je gerilski rat protiv Sovjeta, a poražena je tek 1953. U tom razdoblju bilo je više desetaka tisuća žrtava.

Dok je to ostatak svijeta uvelike zaboravio, taj je sukob ostao u pamćenju Ukrajinaca. Također ne treba zaboraviti da je Putinov povijesni revizionizam koji negira ukrajinski nacionalni identitet dodatno homogenizirao ukrajinski narod, uvjeren da se bori za nacionalni opstanak.

Ruske oružane snage već su razmjestile velik dio svojih kopnenih trupa i bit će im vrlo teško zauzeti golemi prostor veličine Francuske. Posljednje što Putin želi dugotrajan je rat, s krvavim urbanim borbama koje podsjećaju na rat u Čečeniji. Unatoč ruskoj zrakoplovnoj premoći, Ukrajina bi mogla uvući ruske snage u urbana područja, gdje će ruska prednost biti manje izražena i tako im nanijeti gubitke. U slučaju pak vojnog poraza na terenu, ukrajinski branitelji mogli bi se okrenuti dobro naoružanoj, visoko motiviranoj i dugotrajnoj gerilskoj borbi, koju vjerojatno podupire Zapad. Scenarij koji bi bio Putinova noćna mora. Ukrajina trenutno kombinira elemente tehnogerile sa vatrenom moći: klasične vojne operacije konvencionalnog ratovanja, ali se također oslanja na stanovništvo, u raznim aspektima kao što su naoružavanje civila, direktive za proizvodnju Molotovljevih koktela, nenasilne akcije – posebice blokiranje konvoja dobrovoljnim živim štitom.

Globalna „ravnoteža prijetnji“

Za Rusiju je trenutno ključno pridobiti potporu Kine (kao i drugih tzv. „revizionističkih sila“ poput Sjeverne Koreje i Irana), s kojom ima prisne vojne odnose i sve više zajedničkih vježbi. Naime, pored sukoba visokog intenziteta u Ukrajini, razvidne su i napetosti u Aziji, na kineskim granicama, Tajvanu, otocima Senkaku te na kinesko-indijskoj granici. Kina bi mogla u slučaju slabljenja zapadnoameričkog poretka u Europi napraviti jači pritisak na Tajvan i pokrenuti intervenciju u Aziji, što bi moglo otvoriti još dvije fronte u svijetu. Naime, u knjizi Indo-pacifičko carstvo: Kina, Amerika i natjecanje za ključnu regiju svijeta Rory Medcalf prihvaća stav Halforda Mackindera o središnjoj važnosti euroazijskog kopna u globalnoj geopolitici (teza o Heartlandu). Čini se da pisac dijeli uvjerenje Roberta Kaplana da kineska inicijativa Pojas i put (BRI) odražava kineski cilj da postane dominantna sila nad onim što je Mackinder nazvao euroazijsko-afričkim „svjetskim otokom“. Kopneni dio kineskog BRI-a prolazi područjem starog Puta svile kroz središnju Aziju do Bliskog istoka i Europe. Velika je strategija, piše Medcalf, učiniti Kinu dominantnom u Indo-Pacifiku, cijeloj Euroaziji i šire. Mentalna karta BRI-a jest stjecanje kineske dominacije nad euroazijsko-afričkim „svjetskim otokom“.

Kontrola riječnih putova i pitke vode također je jedan od važnih geostrateških interesa i ciljeva Rusije. Naime, rijeka Dnjepar na prvi se pogled čini jasnom prirodnom granicom koju traži Rusija, kako bi zauzela cijelu istočnu i dio južne Ukrajine. To pokazuju Putinove vojne ofenzive, kako sjeverno, tako i južno i istočno od rijeke. Uspije li u toj teritorijalnoj podjeli, utemeljenoj na pravom hidrauličkom zidu, Rusija će biti u hidrodominantnom položaju. U takvu scenariju Dnjepar bi postao prirodna crta podjele, poput podjele Berlina na istočni i zapadni. Iz prvih karata ruskoga napredovanja u Ukrajini čini se da je strategija Kremlja usmjerena na diobu Ukrajine po toku Dnjepra. Očekivano je također da će ruska vojska nastojati napredovati do obale Dnjepra i vojno okupirati hidroelektranu Kahovka, koja opskrbljuje električnom energijom cijelu jugoistočnu Ukrajinu.

Današnja je ruska vojna strategija mješavina Gerasimovljeve (hibridno djelovanje) i Brežnjevljeve doktrine „ograničenog suvereniteta“, u kojoj vojna dimenzija nije odvojena od političke, kako je to kod zapadnoga strateškog razmišljanja, u kojem uporaba sile nastupa tek nakon neuspjeha politike i diplomacije. Za Rusiju su rat i vojne operacije sredstvo pritiska za postizanje povoljnijega položaja za pregovore. Stoga i Putinova prijetnja stavljanja u pripravnost snaga za ravnotežu prijetnji stoji kao doprinos teoriji međunarodnih odnosa prema kojoj percepcija prijetnje objašnjava stvaranje saveza između država. Stephen Walt tvrdi da države općenito balansiraju udružujući se protiv dobro identificirane prijetnje, što ilustrira primjer modela savezništva europskih država stvorenih za suočavanje s njemačkim ekspanzionizmom tijekom dva svjetska rata. Ruska invazija na Ukrajinu i prijetnja nuklearnim odvraćanjem zasigurno su homogenizirale zapadni svijet, no još je neizvjesno koliko dalja eskalacija prijetnji i sukoba, pa i mogućnost strateških nepovratnih pogrešaka, mogu zaista kompromitirati globalni mir i ponovnu uspostavu ravnoteže snage u svijetu kako bi se spriječilo uzajamno uništenje. Neizvjesnost, koja je ujedno pretpostavka strategije, često se pojavljuje kod donošenja odluka, no kada rat poprima nepovratne globalne učinke poput rata u Ukrajini, u kojem svaki potez može izazvati neizvjesnu lančanu reakciju, moglo bi se reći da se svijet, kao i glavni međunarodni akteri, nalaze u strateškoj neizvjesnosti.

Dva moguća scenarija

Piše Vedran Obućina

Unatoč strožim sankcijama, rat u Ukrajini nastavlja eskalirati i situacija postaje sve razornija za stanovništvo zemlje. Sve su glasniji pozivi na nove pregovore o trenutnom prekidu vatre. Postoje najmanje dva moguća scenarija za ovaj rat: prvi je da Putin reagira na širenje NATO-a. Ovaj scenarij otvara vrata za razumijevanje, jer ostavlja prostor za pregovaranje. Drugi scenarij je da Putin, po prirodi strateg, ima plan. Ako je tako, ovo je loša vijest. Čini se da Putinov plan zasad znači kraj mira u Europi i potencijalni imperijalistički pokušaj napredovanja na ukrajinskom teritoriju, ali mora biti jasno da se tu neće zaustaviti. Ovaj scenarij nas tjera da se bojimo najgoreg. Europa je već iskusila posljedice postojanja vođe s planom i vojnom moći.

Što se tiče Ukrajine, vještim medijskim prisustvom Volodimir Zelenski je porazio rusku propagandnu mašineriju i nadahnuo mnoge da gledaju na Ukrajinu kao zemlju koja više nije u rukama gospodarsko-političke oligarhije povezane i sa Zapadom i s Rusijom. Prvo je pokazao Ukrajincima tko žele biti, a zatim je podsjetio Europljane na mjesto Ukrajine u Europi. Putin je odlučio učiniti Zelenskog svojom ‘metom broj jedan’. Zelenski je sušta suprotnost Putinu: osjetljiv, neovisan i čovjek koji sluša druge. Sve ono što Putin nije. To će biti i glavna prepreka u razrješenju sukoba. S obzirom da zapadne zemlje (barem zasad) neće koristiti silu protiv ruskog agresora, Kijevu preostaje samo da obrani svoje područje kao preduvjet za buduće ravnopravne pregovore. Uostalom, povijest nam govori kako je upravo tako preživjela Finska.