Pandemija virusa COVID-19 kao globalna zdravstvena kriza pokazatelj je trenutne krize političkoga, gospodarskog i društvenog modela liberalizma, pa se otvara pitanje učinkovitosti i same odgovornosti dominantnoga modela tržišnoga liberalnog modela upravljanja, pogotovo u kriznim razdobljima
Nakon pada Berlinskog zida, dok prevladava Fukuyamina paradigma „kraja povijesti“ i trijumf liberalnoga tržišnog modela demokracije na planetarnoj razini, postupna tehnokratizacija liberalne vladajuće klase i prakse dovodi u pitanje demokratski legitimitet takve upravljačke vladavine i sam proces oligarhizacije političke klase koja se odvaja od narodnih slojeva.
Pandemija virusa COVID-19 kao globalna zdravstvena kriza pokazatelj je trenutne krize političkoga, gospodarskog i društvenog modela liberalizma, pa se otvara pitanje učinkovitosti i same odgovornosti dominantnoga modela tržišnoga liberalnog modela upravljanja, pogotovo u kriznim razdobljima.
Jedno od takvih pitanja proizlazi izravno iz nestašice, odnosno iz uzastopnih nestašica u različitim ključnim gospodarskim i zdravstvenim sektorima, uzrokovanih odsutnošću nacionalne proizvodnje, što razotkriva stanje gospodarske i zdravstvene ovisnosti u koje nas je dovela liberalna ekonomska logika.
Pandemija je razotkrila srž suvremene krize postmodernog liberalizma, a to je kriza arogancije (hubris), neumjerenosti i neuravnoteženosti u proizvodnji, rastu, potrošnji i napretku. Stoga nije čudo da se ozbiljni idejni i politički alternativni smjerovi konzervativizma i suverenizma nude kao korektiv neoliberalnoj destruktivnoj dinamici jer zadovoljavaju potrebu pronalaženja nove ravnoteže: potrebu umjerenosti u inovaciji, proizvodnji i potrošnji te stabilnost u razmjeni.
Sustavi za procjenu rizika u stvarnom vremenu, utemeljeni na matematičkim i računalnim, uključuju mjere kontrole stanovništva i nametanje zdravstvenih ograničenja
Pojava postliberalizma zapravo postavlja paradoksalno pitanje uspjeha liberalizma, ali i njegova nužnog prevladavanja. U tom smislu Patrick J. Deneen, redovni profesor političke teorije na Sveučilištu Notre Dame u Sjedinjenim Državama, u djelu Why Liberalism Failed, ustanovljava taj paradoks: „Liberalizam je propao upravo zato što je uspio.“ Deneen drži da je poraz liberalizma proizvod njegovih temeljnih načela i proturječnosti što stalno stvaraju patologije koje ugrožavaju ne samo liberalizam po sebi nego samu političku stabilnost općenito.
Hibrid postliberalizma
Od početaka teorije liberalizma i utemeljitelja Francisa Bacona, Thomasa Hobbesa, Johna Lockea, Deneen smatra da je osnovna postavka liberalizma njegova „pogrešna“ filozofska antropologija što počiva na dva stupa: voluntarizmu i individualizmu. Nije čudo da suvremeni postliberalizam nastoji promicati i artikulirati novu biopolitičku antropocensku antropologiju u obliku potražnje poboljšanja ljudske vrste koja je izravni sociopatološki rezultat prve klasične protoliberalne progresističke i antropocentrističke antropologije kao i izraz evolucionističke koncepcije svijeta.
Naravno, liberalizam ima i svoje alternativne i disidentske struje u obliku libertarijanizma ili paleoliberalizma, koji zagovaraju rehabilitaciju klasičnoga liberalizma kao odgovor na ekscese devijantnih iskustava neoliberalizma. Francuski filozof Michel Clouscard u djelu Metamorfoze klasnih borbi pokazat će koliko se liberalizam kao legitimacijski diskurs kapitalističke tržišne dinamike zna adaptirati i preobraziti u skladu s novom kulturnom i političkom antropologijom te u kontesktu šezdeset osmaške pobune govori o „libertarijanskom liberalizmu“ koji je putem transgresivne emancipacije, individualizma i permisivinosti, daleko od radikalna dovođenja u pitanje temelja buržoaskog društva, zapravo omogućio ostvarenje novih tržišta za nov oblik kapitalizma zabave i „zavođenja“.
Nadalje, David Harvey u Kratkoj povijesti neoliberalizma fenomen neoliberalizma smješta unutar širokoga povijesnog raspona od Reaganove vladavine u SAD-u, Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji, do Dengove Kine i Pinochetova Čilea, ukazujući na veliku reproduktivnu adaptivnost tog političkog i ekonomskog fenomena. Njegove preobražaje pronalazimo u neoliberalnom modelu Meksika osamdesetih, Rusiji devedesetih, pa čak i u Švedskoj kao zasebnom neoliberalnom modelu.
Zanimljiva je teza sociologa Michela Freitaga kako je liberalizam uništio simbolički sustav društva i mogućnost skladna suživota jer se svaki ljudski odnos, kao i društvo, temelji na sustavu simboličkih kodova. Prema njemu u društvu drevne Grčke pronalazimo najbogatiju koncepciju političke slobode, koja kombinira načela aidosa (solidarnost) i dikéa (pravda). Suvremeni je neoliberalizam negacija politike kao res publicae, borbe za opću dobrobit, dok njegova tržišna darvinistička dinamika uništava sposobnost za kolektivno djelovanje i stvaranje promišljenog i razumnog zajedničkog suživota.
Nova antropocenska vladavina
Pojam postliberalno, koji podrazumijeva da su do današnjeg doba društvom i politikom dominirale specifično liberalne (ili uže neoliberalne) ideje-paradigme, kao što su demokracija, slobodno tržište, globalizam i kulturni individualizam, ne znači da smo danas nadmašili tu liberalnu političko-društvenu dominantnu matricu. Naime, taj pojam sugerira da smo ostavili taj stari svijet kojim dominira liberalizam u svim svojim lijevim socijaldemokratskim ili liberalnim desnim komponentima te da ulazimo u svijet u kojem će neliberalne ili antiliberalne ideje dominirati u javnom prostoru, ali da pritom nisu nužno antiliberalno nastrojene.
Dakle, kao plod stalnih preobražaja liberalizma tijekom povijesti, postliberalizam je trenutno novonastala hibridna povijesna fenomenološka pojava koja je prekinula s klasičnim liberalizmom (protoliberalizmom) i neoliberalizmom. Kao i njegovi prethodnici, postliberalizam podrazumijeva vlastite oblike/režime istine, subjektivnosti i moći.
U sklopu terminologije Michela Foucaulta, to je vladavina, odnosno način upravljanja, koji se oslanja na vlastitu tipsku postpolitičku racionalnost, praksu, tehnologiju i normativu. Iz liberalne vladavine i teorije postliberalizam zadržava progresistički mit i socijetalni diskurs i „ponašanje“, a iz neoliberalne ekonomske teorije prihvaća ideju da je tržište koje empirijski proizvodi skladnu konkurenciju i cijene nije prirodno, već je krhka društvena konstrukcija.
Postliberalizam kroz radikalizaciju mehanizama za upravljanje ljudskim životom temeljnije, čak i ontološki, redefinira ljudsko iskustvo, zamjenjujući „sebični liberalni subjekt“ i „neoliberalnog free trade poduzetnika“ modelom bioljudi. Za razliku od klasičnoga liberalizma i neoliberalizma, postliberalizam umanjuje razliku između pojedinca i kolektiviteta kroz ono što nazivamo terapijskom vladom pojedinih tijela, shvaćenih kao posebno konfigurirani primjeri ljudske vrste u njezinoj raznolikosti.
Naime, biopolitičke mjere koje su uslijedile kao odgovor na širenje virusa COVID-19 konfiguriraju novi oblik vladanja koji se primjenjuje na planetarnoj razini i oslanja na tehnologije digitalnog upravljanja za provođenje antropocenske vladavine. Iako nije rezultat konzultacija između suverenih država, globalno upravljanje pandemijskom krizom uključuje provedbu sustava za procjenu rizika u stvarnom vremenu, utemeljenih na matematičkim i računalnim, koji uključuju mjere kontrole stanovništva i nametanje zdravstvenih ograničenja (tzv. socijalno distanciranje), sigurnost (policija, dronovi, detektori prisutnosti, geolociranje).
Dakle, danas većina zapadnih liberalnih demokracija primjenjuje biopolitičke mjere kao odgovor na širenje virusa, koje ocrtavaju konture vladavine biomoći. Giorgio Agamben govori o „golom životu“ koji je zabilježio ulazak u doba antropocena (trenutak kada je čovječanstvo postavljeno kao geološka sila koja je nepovratno transformirala svoju životnu okolinu).
Postliberalna vladavina bila bi odraz antropocenske vlasti koja bi trebala pronalaziti odgovore na situaciju opće i globalne nestabilnosti uzrokovane razvojem moderne ekonomije na osnovi neograničena iskorištavanja prirodnih resursa, nestabilnosti koja se tiče svih živih bića i na koju, čini se, moderne nacionalne države ne mogu odgovoriti. Ako se moderna politička vladavina temeljila na ekskluzivnoj antropologiji koja suprotstavlja čovječanstvo prirodi (kao vanjskom čimbeniku), antropocenska vlast potiče integrativnu antropologiju, koja bi integrirala prirodu u sustav koji se navodno može kontrolirati.
Uvod u novu političku antropologiju i cyborg-država
Virus COVID-19, čini se paradoksalni operator spoja ljudi i njihove životne okoline, funkcionirao je kao model i pokretač nove postliberalne politike. Pandemija je omogućila aktiviranje globalne vladavine koja je već bila operativna, ali koja još nije bila vidljiva kao takva u obliku biosile. Hipoteza prema kojoj bi izbijanje virusa COVID-19 „kao akceleratora transformacije“ ili pak prema Schumpeterovoj tezi „kreativne destrukcije“, i njegovo vrtoglavo širenje na planetarnoj razini, bila prilika za ubrzanje uspostave antropocenske globalne vladavine, omogućuje nam da ponovno iščitavamo sve sukcesivne preobražaje i moguće smjerove liberalizma tijekom posljednjih četrdeset godina, a posebno iskustvo neoliberalnoga vala koji je zahvatio svijet od ranih 1980-ih.
Klasični merkantilni liberalizam i poslije neoliberalni monetaristički liberalizam koji su težili prema ostvarenju i održavanju kapitalizma, čija bi priroda bila u osnovi ekonomska, danas prepuštaju mjesto postliberalizmu kao prijelaznom novom obliku vladanja, koji čini ekonomiju sredstvom antropološke preobrazbe i ostvarenja transhumanističke poboljšane ljudske vrste, radi prilagodbe planetarno novoj „neprijateljskoj okolini“.
U tom smislu, analiza koju predlaže Barbara Stiegler u knjizi Il faut s’adapter na temelju radova Waltera Lippmanna (poznata po tezi o „proizvodnji pristanka“), pokazuje da cilj neoliberalizma nije samo ekonomski, već prije svega antropološki: upisan je u evolucijsko poimanje (darvinističkog nadahnuća) ljudske vrste, dok Lippmann pridodaje politički cilj: masovno organizirati (prisilnu) prilagodbu ljudske vrste na novo stanje koje nameće globalizacija trgovine kao planetarno stanje.
Zbog toga neoliberalizam, ali i njemački ordoliberali ili pak socioliberali koje je analizirao Foucault, pozivaju često na arbitražnu ili regulatornu ulogu države. U novom kontekstu globalne biomoći, liberalna država postaje glavna poluga antropocenske vladavine, koja mora intervenirati u smjeru opstanka i obnove ljudske vrste. Ali ovaj model liberalne države više nije onaj koji utjelovljuje transcendentni autoritet koji je, poput levijatana Thomasa Hobbesa, utemeljenje društva. U postliberalno doba djelovanje liberalne države u osnovi se sastoji od postavljanja normativnog okvira koji prati, potiče i kontrolira antropološke transformacije društvenog tijela u realnom vremenu.
U konačnici, liberalna država levijatana napušta mjesto u korist biopolitičke postliberalne cyborg-države koja nastoji integrirati sve dimenzije postojanja, od mineralne do psihičke preko biološke. Pandemija je zasigurno „akcelerator transformacije“, ali i dobar indikator istrošenosti starih ideologija moderne poput liberalizma. Stoga pozivi koji dokaze iz političke, akademske ili ekonomske sfere poput one od bivšeg američkog državnog tajnika Henryja Kissingera ili povjesničara i vanjskopolitičkoga komentatora Roberta Kagana, koji apeliraju na obnovu liberalnoga svjetskog poretka za oporavak svjetske ekonomije i zaštitu „svjetskog poretka“, kao i onih koji pozivaju na „humaniziranje“ neoliberalnog kapitalizma u smjeru ekološkog osvješćivanja, mogu biti retorički plašt za legitimaciju nastupajućih preobražaja postliberalnog poretka u skladu s prilagodbom novoj globalnoj konfiguraciji biomoći.
Izvor: Vijenac, 698 – 3. prosinca 2020.