Bilo kakva patnja uvodi nas u nešto što će biti dobro. Potrebno je shvatiti sve to.
Kad sam 1969, umirao u Münchenu, mislio sam da je gotovo. Uzalud sam ja očekivao da će biti dobro, nije bilo.
A, začudno, nakon tri-četiri mjeseca ozdravio sam od najteže bolesti, raka na gušterači.
Preživo sam ama baš sve: kad mi je otac bio u logoru, to je bilo beznadno, kad su nam bombardirali selo, beznadno, često sam bio bolestan i to je bilo teško! Razbolio bih se od teške gripe, prehlade s visokom temperaturom, mama bi me umotala u hladni ručnik da skine tempraturu, i uvijek sam ozdravljao! Dakle, moj mi život zapravo pokazuje da nema tragične situacije, sve što izgleda tragično uvijek ima dobar svršetak, i to samo zato što postoji Bog.
Ne postoji tragedija. Uvijek će biti dobro samo zato što postoji apsolutna ljubav, bitak kako filozofija
kaže, i zato čovjek ne bi smio žaliti ni za čim. Trebao bi se samo radovati onome što dolazi. Patnja mi otvara prostore da mogu uživati u onome
što je dobro.
Ne mogu uživati u jelu ako nisam gladan, jer kako ćeš sit jesti?
Odbojno ti je.
Isto tako, patnja me isprazni od nečega, zbog čega mi svaka sitnica predstavlja milinu, užitak.