Mali princ ili kako biti čovjek?

0

_563d7ad799733

Razmišljao sam o čemu bih vam mogao pisati i dugo nisam našao riječ kojom bih počeo, a onda sam se sjetio priče za djecu koju sam čitao kao osnovnoškolac, ali i kao student. Priča je to o Malom princu, no kako sam već zaboravio detalje uzeo sam ju ponovno u ruke i pročitao da se malo podsjetim.

Ukratko, priča je to o pilotu kojemu se pokvari avion i on zaglavi u pustinji gdje susreće dječaka koji je bio zapravo Mali princ s asteorida B612. Sprijateljivši se s njim, dječak mu priča o svom planetu na kojem ima jednu ružu s četiri trna koju stavlja pod stakleno zvono kad je hladno i tri vulkana. Mali princ mu ispriča i o strašnim baobabima, korovu koje ako se ne iskorjenjuje prekriva i guši cijeli planet te o svom putu do zemlje.

Na tom putu Mali princ susreće kralja koji u svakome vidi podanika, na drugome umišljenika koji očajnički treba nekoga tko bi mu se divio, na trećem susreće pijanca koji pije da zaboravi ono čega se stidi, a stidi se toga što pije. Susreće i poslovnog čovjeka koji stalno zbraja, kupuje zvijezde jer se, eto on, sjetio da bi se dalo kupiti i prodati i ono što nije vlastito i pripada svima; zatim susreće čovjeka koji pali i gasi svjetiljku jer je to naredba ne pitajući se ima li ona smisla; susreće i zemljopisca koji piše glomazne knjige bez da je ikada bio u doticaju sa stvarnom prirodom koja je za njega tek podatak u tablici.

Na sedmom planetu, zemlji, upoznaje zmiju, cvijet koji zapaža da su ljudi bića koja ne žele pustiti korijene, susreće i lisicu koja mu objašnjava da ljudi vole samo ono što su pripitomili. Ista ta lisica postaje prijatelj Malom princu i otkriva mu tajnu – bitno je očima nevidljivo, dobro se vidi samo srcem. Kroz svoje putovanje zemljom Mali princ spoznaje tu tajnu, shvaća da je ono od čega je pobjegao, a pobjegao je zbog ruže na svom planetu koja je mislila da je jedina u svemiru, koja se pravila važna, upravo ono što može njegov život ispuniti, ono po čemu je on poseban i po čemu uopće ima smisla postojati, a to se vidi samo srcem. Kad to spozna, Mali princ odlazi zmiji čiji će ga otrov osloboditi tereta tijela kako bi se mogao vratiti svojoj planeti. Prepušta se smrti da bi zadobio novi život.

Gdje smo u toj priči mi, ljudi 21. stoljeća? Kakvi smo? Mi smo svoje planete, svoje živote zarazili raznim baobabima, korovljem koje guši naš život. Pretvorili smo se u kraljeve koji u svima drugima vide samo podanike koji postoje da bi nas služili, da bi udovoljavali našim prohtjevima. Da bi smo dobili podanike spremni smo se dati u kupovinu, podmićivanje, prijetnje. Postali smo pijanci koji piju da zaborave da se stide toga što piju. Postali smo ovisnici o raznim stvarima koje od nas čine ljušture, praznog duha koje ovakve isprazne imaju snagu samo robovati, ali ne i promijeniti se. Pretvorili smo se u umišljene zvijezde, željni pažnje, slave, laskanja lažnih prijatelja jer smo nesigurni steći prave prijatelje, jer se bojimo blizine drugoga koji je bolji od nas. Vidimo u drugima samo svoje neprijatelje koji ugrožavaju našu slavu i otkrivaju našu ispraznost.

Nabacili smo šminkerska odijela, skupe kravate, satove da bi smo privukli pažnju na sebe, na nas poslovne ljude koji imamo vremena samo za zbrajanje, za profit, marketing u kojem ćemo prodavati ljudima oko sebe sve što trebaju i ne trebaju, trujući ih lažnim potrebama, a bježeći od vlastitih, od svoga utamničenog duha od svoje ljudskosti. Zato tu svoju ispraznost i pustinju duha pokušavamo skriti, zamaskirati znakovljem časti, bogatstva, skupocjenostima u kojima ima mjesta samo za dvoje – nas i naše račune.

Pretvorili smo se u zemljopisce kojima priroda predstavlja samo puki broj kojim se da manipulirati, iskorištavati ju bez da polažemo ikome računa, bez da razmišljamo o budućnosti i našim budućim pokoljenjima. Ne znamo se diviti prirodi. Jednostavno oslijepili smo, oglušili, obamrli. Nesposobni smo za svaki osjet. Polako se pretvaramo u mašine, računala koja se temelje na beživotnim nulama i jedinicama, stvarajući i gomilajući, ali ne osjećajući.

Mi, ljudi 21. stoljeća, polako postajemo životinje, skupljamo se u krda u kojima ne postavljamo pitanja slijepo slušajući, poput onog nažigaća svjetla kojeg je susreo Mali princ, naredbe onih koji drže vlast, koji nas obmanjuju i zatiru svaku žeđ našega duha za istinom. Svojim lažima potisnuli su u nama svako pitanje. Ako malo pogledamo naše medije, vidjet ćete da je jedina njihova svrha ne to da potiču pitanja u čitatelja, nego da daju odgovore, pa makar to bile i laži, samo da zatome u nama želju za istinom, nagon za pitanjem.
Jednom zgodom Isus je ozbiljno upozorio svoje učenike da ako ne postanu poput djece neće ući u Kraljevstvo nebesko, neće nikad osjetiti radost života, niti se osloboditi korova koje ih guši. To govori i nama, ljudima 21. stoljeća, ljudima znanosti i tehnike: čovječe zar ne vidiš da ti je život prekrio korov sumnji, straha, patnje, laži, mržnje? Zar ne vidiš da moraš otići od sebe, zaputiti se na hodočašće da bi našao sebe, da bi tvoj život imao smisla, da bi ti to mogao vidjeti i osjetiti. Npr: da možeš osjetiti da ta žena koju si nekad ludo volio, a koja stari, udebljala se, da je ona tvoje blago bez obzira na svoje mane?

Moramo poput Malog princa koji moli zmiju da ga ubije svojim otrovom, umrijeti u svemu onome što nas ometa da istinski i sretno živimo. Na to nas i Isus poziva kad kaže da moramo umrijeti u svome starome da bismo mogli živjeti u novome. Budimo poput djece koja znaju da je očima bitno nevidljivo, dobro se vidi samo srcem! Možda ćemo tada i mi poput pisca Antoine de Saint-Exupery (Antuan d Sent-Egziperi) koji je napisao Malog princa, (pročitajte obavezno tu knjižicu!), moći čuti smijeh samog Malog princa u sjaju nebeskih zvijezda. U suprotnom i smijeh našeg vlastitog djeteta predstavljat će nam zaglušujuću buku koje bolje da nije ni bilo!

Napisano 15. ožujka 2007.

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.