Moja babica Štefanija…

0

Slika024

Moja babica Štefanija rođena je 1920. godine u Mariji Bistrici i živa je knjiga povijesti Marije Bistrice proteklih devedesetak godina; ona je svjedok posjeta Bistrici kralja Aleksandra, i Tita i prvog hrvatskog predsjednika, izgradnje kapelice svetoga Petra i Pavla i krunjenja Majke Božje, sjeća se blaženika Alojzija Stepinca; gledala je prve filmove u Kozlovićevom kinu, pila šabesu, nevoljko se sjeća progona hodočasnika nakon drugoga rata…

Te je 1920.godine u Bistrici bila buna i tom je prilikom opala babici z ruk i skoro vudrila z glavom po mostu. Ali Bog joj je, očito, namijenio drugu sudbinu. Moja je babica ne napustivši cijeli život svoje dvorišče u svojih devedesetak godina ispraćala države i vlastodršce, dočekivala nove društvene sustave i političare, proživljavala ekonomske krize i poneki procvat, životne tragedije i ratove. U životu joj nisu uvijek cvale ruže; kao dvanaestogodišnjakinja ostala je bez oca, proživjela je dva rata; prvi u kojem je ugošćivala i sakrivala članove obitelji u različitim uniformama, a Domovinski nakon kojeg je prvi put počela piti kavu jer su taj običaj donijeli naši prognanici s Banije i izbjeglice iz Bosne. Iako nije puno putovala svijetom, taj je svijet stalno dolazio k njoj; u vidu rođaka, proščenjara, podstanara, prognanika, izbjeglica, a danas preko novina, televizije i interneta.

Kad slušam i gledam svoju babicu, a godine tako brzo prolaze, školujem se na privilegirani način o najvažnijim stvarima u životu. Moj Bog i moj bližnji najvažniji su. Moj Bog koji me voli i moj bližnji kojem ja tu istu bezuvjetnu ljubav nastojim pružiti svojom ljubavi, pažnjom, brigom, razumijevanjem za njegove probleme i patnje, poštivanjem njegove različitosti, njegovih navika, beskrajnom tolerancijom. Cijeli život živi po evanđeoskoj riječi i dokaz je da se po toj riječi uistinu može živjeti i da taj život donosi plodove makar te šibale nesreće i životne tragedije. Čovjeku koji sluša svojega Boga drugi je čovjek brat. Ako imamo svoje mišljenje koje nećemo zanijekati, saslušat ćemo i prihvatiti drugoga i drugačije. Na taj se način premošćuju jazovi;i međugeneracijski i vjerski i nacionalni i svaki. Moja je baka domaćica, a budući da domaćice ne idu u mirovinu, ona je i dan danas u radnom odnosu.

U nadi i sa sumnjom da sam naslijedila gen za dugovječnost ili barem malo discipline duha i tijela svoje bake moram se diviti svakodnevnoj radišnosti i volji za životom i životnoj radosti. Svu duhovnost Biblije i Kantov moralni imperativ i aristotelovsku ravnotežu i umjerenost, sve sam ja to upoznala živeći 43 godine u kući sa svojom babicom, a tek sam, školujući se, doznala da se to što sam od nje naučila, zove tim imenima. Najnovije težnje suvremene demokracije na kojima počiva moderna Europa njoj su u malom prstu. Cijeli je njezin život suživot uvijek obilježen brigom za druge u najkršćanskijem smislu. Toliko je puta položila ispit iz kršćanskoga milosrđa i brige za čovjeka.Ta briga za bližnjega nezagađena bilo kakvim sebičnim interesom moto je njezina života i u njoj je, uz disciplinu duha i tijela, vjerojatno tajna njezine dugovječnosti. Dakle, da i nisam pohađala školu, najvažnija životna umijeća mogla sam svladati u roditeljskom domu.

Europska komisija proglasila je 2012. godinu Europskom godinom aktivnog starenja i međugeneracijske solidarnosti. Nažalost,u suvremenom svijetu djeca sve manje imaju tu privilegiju učenja iz iskustva svojih baka i djedova, kao da je društvo zaboravilo, u svojim tehnološkim nadigravanjima cijeniti jednostavnu i nezamjenjivu životnu mudrost i iskustvo koje čovjek predaje čovjeku.
Zato, evo , donosimo djelić razmišljanja naše bake Štefanije Januš. Pozivu na razgovor rado s odazvala, otvorena, kao i uvijek.

Djetinjstvo

Možeš li se prisjetiti svojeg djetinjstva i malo ga usporediti s djetinjstvom današnje djece ?

To je neusporedivo. Razlika je velika. Mi, deca, roditeljima sme pomagali sve delati . Imeli sme svoje obaveze koje su se znale – brati drač, voditi krave na pašu, donesti drva… Pune više sme se igrali vane. Denes su deca najviše ispred kompjutera, a mi sme tek oko 1940. prvi put vidli radio na baterije. Za vrijeme rata puslušali sme ga puskrivečki jer se nije smele. Na večer sme si sedeli oko špareta jer sme štedili petrolium – molili sme Boga i pričali pripovesti. Ljudi su uglavnom bili doma, delali na zemle, nije bile penes, ali je obitelj bila na okupu. Male je bile ljudi teri su imeli državnu službu i ti su onda bili cijenjeni (učitelji, općinski činovnici…) Denes su ljudi cijeli dan na poslu i decu skore ne vidiju.

Sjećam se igre na pijacu, pri Kuniću, prošćenja – slika i kina Kozlović. Bile je lijepe makar se teške živele. Tatek je prodal zemlju i štel preseliti familiju v grad da bi školoval sestru i mene, ali je obolel i vmrl.. Tak se dogudile da je na školovanje išla same mlajša sestra, a ja sam morala ostati doma z mamom i starim dedom. I nju sme jedva zoškolali.

Mladi

Što misliš o današnjim mladima koji se nekako teško odlučuju na brak?

Denes su ljudi „živčani“, pritišće ih posel, nemaju strpljenja jedni za druge. Prije su se više trudili kak bi se dogovoriti, više su šteli pretrpeti jen za drugoga. Svaki brak je trnovit put. Tak je bile i prije kad su ljudi bili v neimaštine i borili se za život. Ipak, bili su skromni i zadovolni z malim. V polje su išli pjevajući, teške su živeli, ali za bolje nisu znali. Denes su očekivanja velika, pa je vekši pritisak i vekša razočaranja…
Luči brijeg, Belkovo selo… na večer je bila pesma na sve strane. Same si stal i puslušal. De buš denes čul koga popevati? Moja Darinka (kćerka) pjevala je kud je god hodila i si su ju poznali po tomu.

Snaga

U životu su te snašle i velike tragedije. Odakle snaga da čovjek to preživi?

Ne prejde ni jedan dan da ne pomislim na svoju pokojnu decu i da se ne pomolim za njih. Od smrti kćerke prešle je više od pedeset let, a sina nema već skore petnaest. To čoveka jednak boli i pokle deset i pokle pedeset let. Kaj mi je pomogle? Pomogla mi je same vera. Čvrsta vera nevek ti daje snagu. Da mi je nešći rekel kaj bum sve u životu pretrpela i preživela, ne bi verovala da bum to mogla, ali čovek je jakši nek konj. Nema druge nek prihvatiti sudbinu kakva god da je. V životu je sve prolazno, i ljudi i vladari…. Zate treba biti dobar prema najbližima, ne zamjerati jedni drugima, ne gubiti vrijeme na svađu. Denas me drži to kaj vas je pune oko mene i svi ste mi dobri.

Razočaranja

Je li te neko u životu razočarao?

Joooj, razočarala sam se pune put. V životu se dogodi da te razočara on koji ti je najbolši… Ali, treba negda i popustiti, rajše prejti van nek se posvaditi…. Preživela sam sega, same smrti ne. Bile je ljudi teri nisu nigdar zaslužili da im oprostim, sejene sam im oprustila. Život ide dale, i navek se događaju i lijepe i grde stvari…. Dok sam bila mlada, de bi si mislila da bu v Bistricu došel Papa. A, evo, doživela sam to.

Današnja situacija

Prošli su izbori, možemo li se danas nadati nekom boljitku?

Teške je to reći. Vi mladi bute vidli. Čini se da bume došli vu veliku obitelj… Već sme bili v zajednice pa to nije bile dobre…To ti je iste ko i v životu – kad je čovek sam, teške mu je, ali ni v velike familije nije lefke. Treba se stalne prilagođavati drugima.

Rođendan

Uskoro je tvoj 92. Rođendan. Što bi sebi poželjela?

Same zdravlje, iste kak i sem vam želim. Dobre je dok je čovek na svojim nogama, dok se more za se briguvati i još neke napraviti za druge. Muči me reuma, boliju me noge, ali do crkve sejene dođem saku nedelu. Drži me to kaj su mi si moji dobri i podržavaju me. A kolike godina čovek doživi, se je to tak i tak – Božja volja.

Tekst: Ivančica Tomorad
Razgovarala: Vesna Tomorad

Objavljeno u Milosti puna, glasilu Svetišta Majke Božje Bistričke, 2012. godine.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.