Genovski svećenik i kartograf, puno ime mu je bilo Bartolomeo Trincherio di Pareto; mjesto i datum rođenja su nepoznati.
Godine 1455. uz svećeništvo već je stekao i naslov papinskog akolita; ta je okolnost dovela do uvjerenja da je Bartolomeo često posjećivao papinski dvor i, posljedično, dovodi u pitanje njegov status majstora specijaliziranog za izradu i reprodukciju kartografskih djela. S druge strane, u 15. i 16. stoljeću naslov akolita predstavljao je počasni položaj koji je papa dodjeljivao prema vlastitom nahođenju i koji nije zahtijevao prebivalište u Rimu; ovaj položaj mogao bi se smatrati ekvivalentom, na papinskom dvoru, statusu ‘člana obitelji Krune’ koji su dodijelili neki suvereni Sredozemlja i predstavlja dodatni dokaz činjenice da je Pareto postao kartografski dobavljač pape Nikole V. .
Poznata pomorska karta koju je potpisao Bartolomeo Pareto u Genovi 1455. godine (Rim, Nacionalna knjižnica, Pomorske karte, 1) u početku je bila posvećena ovom papi, koja je prikazivala “N” na dijelu vrata, odnosno sa svake strane heraldičkog štita. .. s općom oznakom kratice (kratica od Nicolaus) i “V” bez znaka kratice (rimski broj koji se odnosi na redni broj gore spomenutog pape). Papina smrt, 24. ožujka iste godine, mogla bi objasniti kasnije djelomično brisanje inicijala papinog imena s karte. Međutim, nije sigurno da je karta imala drugi natpis ispod prethodnog (Cavallo, 1992., str. 311-316); ono što je kasnije sastrugano nije bio tekst, već prikaz mitskog otoka Sarauagio.
U stvarnosti, ne čudi da je Pareto već 1455. bio kartografski dobavljač spomenutog genovskog pape. Iz dokumenata sastanka Vijeća S. Giorgio 26. studenoga 1453. znamo da je on već u tom razdoblju bio jedini genoveški «peritum in arte ipsa conficiendarum cartarum navigabilium» (Belgrano, 1867., str. 495 s.) . Iz tog razloga, a budući da je Vijeće ovu dužnost smatralo neophodnom za genoveške navigatore, odlučeno je da mu se odobri oslobođenje od poreza do dvanaest funti, kao što je već bilo utvrđeno za Agostina da Nolija 1438.
O Paretovu životu možemo samo dodati da je, iz nepoznatih razloga, napravio barem jedno dugo pomorsko putovanje u kojem je prešao more Alborán. On sam to upozorava na spomenutoj karti iz 1455., pravdajući promjenu tradicionalnog kartografskog dizajna otoka Alborána izrazom «Alborame, unde ego sic vidi».
Najstarije Paretovo djelo koje je preživjelo do danas je već spomenuta pomorska karta iz 1455., poznata jer ju je objavio valencijski isusovac Juan Andrés. To je portolanska karta koju karakterizira velika estetska dotjeranost i tehnička kvaliteta, ali vrlo malo inovativna s kartografskog stajališta. Karta je vrlo bliska kartografskim i toponomastičkim modelima njegovog genoveškog prethodnika Battiste Beccarija. Najzanimljiviji element karte iz 1455. je to što proširuje prikaz područja tradicionalno uključenog u srednjovjekovne karte na istok, uključujući zapadni dio Kaspijskog jezera do Perzijskog zaljeva i sjeverni dio Arapskog mora. Ova značajka, međutim, nije posebno inovativna, budući da postoji nekoliko mnogo ranijih mallorčkih presedana, počevši od povelje koju je potpisao Angelino Dulceti na Mallorci 1339. (Pariz, Bibliothèque Nationale de France, Dép. des Contes et plans, Rés. Ge. B696), ali ga čini temeljnim za razlikovanje globusa genovskog podrijetla od onih napravljenih u Veneciji i Mallorci. Također je funkcionalan za izvjesnu atribuciju Paretovu laboratoriju drugog djela čije podrijetlo prethodno nije bilo moguće utvrditi. Doista, u Topkapi Sarayi Müzesi u Istanbulu (H 1827.) sačuvan je fragment veličine 500 x 850 mm koji odgovara sjevernom dijelu azijskog kontinenta velike karte svijeta. Destombesova pogrešna procjena da je to venecijanski globus (str. 150), zajedno s njegovim lošim stanjem očuvanosti i užasnom kvalitetom dostupnih reprodukcija, spriječila je spoznaju Paretova autorstva fragmenta.
Međutim, analitička usporedba brojnih minijatura, latinskih tekstova s ligurskim vulgarizmima i contelli ili naslova prijavljenih na gore spomenutoj Pareto karti iz 1455. u istočnom području, s ekvivalentima prisutnima u istanbulskom fragmentu, omogućuje nam da pokažemo da taj je globus nastao u kartografskom laboratoriju Pareto. Zapravo, usprkos razlikama u detaljima i sadržaju – zbog njihove različite prirode – jasno je da su pisanje i dekoraciju izradila ista ruka ili, barem, dvoje ljudi obučenih za oponašanje istih referentnih modela, sve do konvencionalnije karakteristike (kružna proširenja u rasporedu mnogih humanističkih kapitela, reducirana zastupljenost samoglasnika u razmaku prethodnog suglasnika…). Nadalje, bordura s biljnim frizom koja ukrašava grafičko mjerilo identična je onoj izvezenoj na poznatoj đenovljanskoj karti svijeta iz 1457. (Firenca, Nacionalna knjižnica, Portolano 1), koja grubo oponaša precizne Paretove modele. Međutim, i povećanje humanističkog načina pisanja i uvođenje nekih poboljšanja u kartografskom dizajnu sugeriraju da fragment karte svijeta sačuvan u Istanbulu datira prije nekoliko godina od karte iz 1455. godine.
Naposljetku, iako trenutno postoji malo sumnje o pripisivanju gore spomenutog istanbulskog fragmenta Paretovu laboratoriju, nema sumnje o Paretovom očinstvu još jednog papira koji je do danas potpuno nepoznat, jer je u 17. stoljeću izrezan i ponovno korišten kao omot za notarske protokoli. To je velika, vrlo detaljna i dragocjena karta talijanskog poluotoka – najspektakularnija od svih onih koje nam je ostavio srednji vijek – od koje su sačuvana tri velika fragmenta. Prva dva odgovaraju prikazu sjeverozapadnog dijela Italije, sa središtem u dolini rijeke Po i ograničenim na istoku i sjeveru planinskim lancem Alpa i, na jugu, obalom Ligurije i sjevernom Toskanom. Treći fragment predstavlja područje poluotoka južno od geografske osi Policastro-Monopoli i potpisan je sljedećim potpisom: «Presbiter Bartolomeus Trincherius de Pareto, civis Janue, sanctissimi domini nostri pape acollitus, me decisit in Janua, Mº CCCC LVII, 2. studenog (sic)”. Karta, koja je izgleda stvorena u političke i vojne svrhe, precizno odražava velike političke promjene koje su se dogodile nakon mira u Lodiju 1454. godine.
Autori: Ramon Josep Pujades i Bataller
Izvor: www.treccani.it/enciclopedia
Dizionario Biografico degli Italiani – Volume 81 (2014)
