Jedna zagrebačka gradska knjižnica obilježila je Dan žena tako što je svojim čitateljicama i čitateljima ponudila prigodne naslove koji govore o feminizmu. Među izloženim knjigama prvo mjesto zauzimala je Simone de Beauvoir, uzor suvremenim feministicama, priznata filozofkinja koja je ustvrdila: „Ženom se ne rađa, nego postaje.“
Upitala sam knjižničarku zašto u svojoj ponudi nemaju niti jedan naslov koji obrađuje temu katoličkog feminizma i izazvala svojevrsno čuđenje, kazavši da se osjećam diskriminiranom. Naime, teško je bilo objasniti da feminizam uopće može biti podržan u crkvenoj kulturi i njezinoj misli i da uopće može imati katolički predznak pokret koji se inače temelji na potpunoj emancipaciji, oslobođenju ne samo od muškoga roda, nego od svakog drugog utjecaja, napose onog religijskoga.
Ipak, obećano mi je da će u produžetku odabranih naslova eksponirati autore koje sam sugerirala – Teologiju tijela Ivana Pavla II., jedan naslov o svetoj Majci Tereziji ili bilo koju knjigu o Blaženoj Djevici Mariji. Vjerujem da su to i učinili, ali ne vjerujem da se ženom ne rađa, i to je ono zbog čega je katolički feminizam potrebno ozbiljnije afirmirati u suvremenom promišljanju o ženi.
Postfeministička strujanja ušla su u slijepu ulicu, ne znaju odgovoriti na pitanje tko je žena kao subjekt, što ženu čini ženom, što je zajedničko svim ženama, neovisno o povijesnim i kulturološkim razlikama. Različitost definiranja pojma žene, dovelo je do pluralizma istina, a time ujedno i do relativizma u shvaćanju temeljne uloge žene i načina na koji bi trebala djelovati u društvu. Zbog toga je nemoguće oblikovati jednu zajedničku politiku koja bi uključivala svaku ženu brinući o očuvanju njezinoga dostojanstva i ostvarenju njezinih prava, a da nijednu ženu pri tome ne isključuje.
Ima li takav feminizam uopće smisla ako on već u sebi diskriminira i isključuje neke žene, primjerice, one katoličke koje svoje tijelo ne doživljavaju kao inkubator niti svoje začeto dijete nakupinom stanica?
Postoji li uopće specifični etos žene, unutrašnja forma, habitus koji utjelovljuje žensku bit, „trajno držanje duše“, konstanta na kojoj počiva ostvarenje „ženskoga genija“ u realnom životu i svijetu?
Ivan Pavao II. u svojim biblijsko-antropološkim razmatranjima o ulogama žene i muškarca, onim stvarnim ulogama koje ne isključuju ontološki princip, unosi sasvim novi pogled na naše čovještvo i našu tjelesnost. Osobitu pažnju posvećuje ženi i u ljubavi je podučava i ohrabruje, otkriva joj otajstvenu ljepotu Božje zamisli i privodi je istini zbog koje je stvorena. Unutar teologije tijela rađa se nova emancipacija, istina o ženi i njezinoj ljepoti, istina o Božjem naumu koji ima s njom kako bi bila radosna, ispunjena i sveta.
Tri antropološka elementa: istovjetnost, dvojnost u jedinstvu i recipročnost
Tri su bitna antropološka elementa kojima se tumači slika žene i muškarca, baš kao i njihov odnos koji jest jednakost izražena kroz “jedinstvo u dvojnosti” (istovjetnost), komplementarnosti (dvojnost u jedinstvu) i recipročnosti (uzajamna pomoć).
Tako žena s muškarcem dijeli istu ljudsku stvarnost i dostojanstvo, iako se od njega razlikuje po svojoj ženskosti. „Isto“ i „različito“ ovdje nisu u sukobu, sve što pripada čovjeku, pripada jednako ženi i muškarcu, a spolna razlika nipošto nije osnova za sukob, nego za međusobno približavanje kako bi u susretu jedno s drugim mogli biti ostvareni darujući jedno drugome najvrijednije od svoje osobne vlastitosti i posebnosti.
Sveti Ivan Pavao II. bio je zagovornik „novoga feminizma“, tražio je ukidanje svakog oblika nasilja i diskriminacije nad ženama, potičući očitovanje ženskoga genija u svim prilikama društvenoga života i življenja pa ga možemo smatrati prvim aktualnim „feministom“.
S druge strane, feminizam koji inicira isključivanje muškaraca u oblikovanju ženskih prava i djelovanja, postaje jednak šovinizmu. Utoliko,primjerice, je li odluka o pobačaju isključivo pravo žene? Ako jest, nije li time muškarcu oduzeto pravo na očinstvo i nisu li onda ženska prava jača od muških prava?
A ako su ženska prava jača i od prava djeteta na život i od muških prava na očinstvo, onda više ne možemo govoriti o jednakosti, nego o totalitarizmu.
Postoji li, dakle, pravo koje je jače od muških i ženskih prava? Ako postoji, nije li to upravo pravo na život?
Katolički feminizam zasigurno može dati prave odgovore na ova i mnoga druga pitanja, može značajno utjecati na izobrazbu srca svake žene, ali i muškarca koji je potrebit vlastite spoznaje i uloge koju ima u odnosu prema ženi, poštujući je i ljubeći „kao što je Krist ljubio Crkvu, sve do smrti, smrti na križu…“.
A ako se ženom ne rađa nego postaje, onda istina ne postoji, ona se proizvoljno odabire. Mjerilo svih stvari više nije Bog, nije šef niti muž, to je žena – Simone de Beauvoir koja je svojom tvrdnjom postavila temelje rodnoj ideologiji.
„Da sam muško, zvala bih se Duško!”