Knjiga Davora Kristića: „Ivo Andrić – kronika jednog beščašća, politički i diplomatski životopis Ive Andrića“

Demontaža mita o Andriću: za Dubrovnik govorio da je srpska zemlja

0

Na upit na prijamnom “koliko je bilo srpskih država“, uz Nemanjićevu Srbiju navodi: “Bosna, Crna Gora i Republika Dubrovačka“

“Ivo Andrić pokazuje naglašeno pozitivan stav prema Reichu, potpuno je uvjeren u konačnu pobjedu Njemačke, hvali pakt Hitler-Staljin kao trijumf te smatra da svatko kome je stalo do održanja mira na jugoistoku mora željeti brzu pobjedu Italije u Sredozemlju“, prenosi se u njemačkim bilješkama u Berlinu

Naslovnica knjige

Premda iznimnoga književnog talenta, Ivo Andrić kao politički pisac u svojim povijesnim romanima nije objektivni politički savjetnik za pitanja jugoistočne i srednje Europe, kao što to ističu utjecajni međunarodni politički predstavnici, koji su na noćnome ormariću imali povijesne romane Ive Andrića kao političkoga konzultanta. Štoviše, Andrićev politički životopis dokumentirano svjedoči o njegovoj potpori totalitarnim i velikodržavnim projektima koji uključuju etničko čišćenje Albanaca i Turaka te koji u svojim povijesnim romanima prikazuje politički srbocentričnu sliku Balkana.

Transfiguracije Ive Andrića poprimale su potresne oblike – od radikalnoga monarhista s pohvalama čelniku njemačke nacionalsocijalističke radničke stranke Adolfu Hitleru, koji “s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“, potom simpatizera četničkoga antikomunista Draže Mihailovića, pa do “mudrog vodstva generalisimusa Staljina“, oslikale su jezovit psihogram pristaše totalitarnih modela. Činjenice o Andriću koje su bile skrivane od šire javnosti uključuju i Andrićevo poticanje na ubijanje pristaša republikanizma u Zagrebu 1918., njegov zaziv atentata na Stjepana Radića, osudu Savke, Tripala i Stepinca, traženja od Krleže da u enciklopediji izostavi da je hrvatskog podrijetla.

Ipak, Andrićev karijeristički oportunizam u kojemu je podilazio jednostranačkim režimima nije mu naudio u mainstream percepciji koja ga glorificira u javnim prikazima kao jednoga od najcitiranijih autora pa se tako i danas zadržava idolatrijski odnos prema Andriću i potpuno nekritički pristup prema sadržaju njegove literature. Štoviše, sekularni kult Ive Andrića kao tvorca mudrih izreka u digitalnome dobu društvenih mreža nije ostao dominantan samo u javnome prostoru i školskoj lektiri, nego njegovi romani predstavljaju i savjetodavni priručnik međunarodne politike spram jugoistočne i središnje Europe. Usprkos navedenome, izuzev monografske studije koju je u Zagrebu objavio Krešimir Nemec, u Hrvatskoj u posljednjih 80 godina nijedan autor nije napisao sveobuhvatnu biografiju o Ivi Andriću, pa tako ni zauzeo kritički pristup Andrićevu diplomatskom i političkom angažmanu. Istodobno, u Srbiji su o Andriću tiskani načelni panegirici unatoč povijesnim dokumentima o njegovoj potpori totalitarnim režimima, dok u BiH većina autora Bošnjaka ima izrazito kritičan stav prema Andrićevu antimuslimanstvu u njegovim romanima, opisujući ih kao “estetiku za genocid nad muslimanima u dva rata“

Stoga iz radionice zagrebačke izdavačke kuće Despot Infinitus stiže pravi literarni podvig, prva knjiga u Hrvatskoj koja razotkriva mit o Ivi Andriću, potkrijepljena izvorima iz književne građe i arhivskih materijala. Riječ je o knjizi “Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća” autora Davora Kristića, kojega je za pisanje ovoga djela predestiniralo i rođenje u Travniku (1965. godine), odakle je u svijet početkom prošlog stoljeća krenuo i budući književnik i diplomat Andrić.

Osnovnu i srednju školu Davor Kristić je završio u Karlovcu, a diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U to vrijeme, koncem 80-ih, bio je dio zagrebačke nezavisne glazbene scene u ulozi vokala grupe Nezaboravan san o…, otkad sežu i snažni utjecaji za Kristićevu prvu knjigu “Poetika Nicka Cavea i biblijski motivi”. Sudjelovanje u Domovinskom ratu okrunio je medaljom “Oluja 95.” Osim mjesta rođenja, Andrićeva i Kristićeva biografija isprepliće se u još jednom važnom segmentu, onom diplomatskom: autor knjige obnašao je dužnost konzula savjetnika u hrvatskome konzulatu u New Yorku i veleposlanstvima u Ateni i Podgorici. Donosimo ključne naglaske iz njegove knjige koja se Andrićevim životopisom bavi na gotovo dvije stotine stranica.

Rođen u hrvatskoj obitelji i kršten kao katolik, Andrić je za prosvjednike u Zagrebu koji traže uspostavu republike 1918. godine, po svjedočenju Krleže, kazao da bi “ovo trebalo sve pobiti“. U pismu zaziva atentat na Stjepana Radića nakon izbornoga uspjeha 1923. godine: “Ujedinjenje valja provesti ponovo, ono prvo je, bar za Zagreb, bilo prejevtino, a platit ćemo ga ili mi ili taj Stjepan Radić i fukara koja je oko njega kao rulja seoskih pasa oko slepca.“Nadalje, na prijamnome ispitu za primanje u diplomaciju Kraljevine SHS-a na upit “koliko je bilo srpskih država“ napisao je sastavak u kojemu, uz Nemanjićevu Srbiju, navodi: “Bosna, Crna Gora i Republika Dubrovačka.“

Masonske epizode

Tijekom diplomatske karijere učlanjuje se u Ložu slobodnih zidara 1925. godine, no izbačen je iz masonske lože Preporođaj zbog afere sa suprugom masona iz iste lože, književnika Gustava Krkleca, kojemu je Andrić bio vjenčani kum. No ubrzo je afiliran u drugu ložu Dositej Obradović 1926. godine i ostao je mason. Andrić je potvrdio svoje članstvo u masoneriji u izjavi koju je dostavio 1942. godine Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove vlade Milana Nedića te naveo kako je zbog svoje neaktivnosti spontano prestao biti član slobodnih zidara. Međutim, Andrić je izrekao neistinu o prestanku članstva – dokument “Spisak masona aktivnih činovnika i penzionera iz Drugoga svjetskog rata” navodi njegovo ime i pripadnost loži Dositej Obradović.

Bio je član i Rotary kluba Beograd, a u knjizi “Povijest slobodnog zidarstva” u Hrvatskoj navodi se da slobodni zidari, među ostalim, uče i “disciplinu šutnje što je potvrdio i slobodni zidar, nobelovac Ivo Andrić, u svojoj sažetoj pjesničkoj rečenici: ‘U šutnji je sigurnost’.“

Uspon Trećeg Reicha Andrić dočekuje kao jugoslavenski poslanik u Berlinu. U svim bilješkama njemačkih diplomata i obavještajaca tijekom svog mandata označen je kao osoba koja u svojim pohvalama Hitlera i Ribbentropa često nadmašuje druge strane diplomate. “Ivo Andrić pokazuje naglašeno pozitivan stav prema Reichu, potpuno je uvjeren u konačnu pobjedu Njemačke, hvali pakt Hitler-Staljin kao trijumf te smatra da svatko kome je stalo do održanja mira na jugoistoku mora željeti brzu pobjedu Italije u Sredozemlju“, prenosi se u njemačkim bilješkama u Berlinu.

Kao dio službenoga izaslanstva sudjeluje u potpisivanju pristupa Trojnom paktu s Hitlerovom Njemačkom – prije potpisivanja Andrić je osobno napravio zadnji pregled tekstova nota Pakta i komentirao da “ne može biti bolje“, kako svjedoči jugoslavenski premijer Dragiša Cvetković. Kao nagradu za privrženost Hitler je Andrića, kao i Antu Pavelića, odlikovao Velikim križem Reda njemačkog orla.

Drugi svjetski rat provodi u Nedićevoj Srbiji. Memoari iz srpskih emigrantskih krugova potvrđuju navode iz arhiva KPJ-a o Andrićevu podupiranju četničkoga vođe Draže Mihailovića. Predsjednik Srpske akademije nauke i umetnosti Aleksandar Belić u vrijeme Drugoga svjetskog rata prenosi da mu je u Beogradu Ivo Andrić izjavio: “Draža Mihailović je naš novi Karađorđe.“

Nakon Drugoga svjetskog rata učlanjuje se u Komunističku partiju Jugoslavije, sudjeluje na prvomajskoj paradi 1946. godine u Moskvi na tribini sa Staljinom, a potom u članku hvali Staljina, kao i “mudro vodstvo našega narodnog vođe maršala Tita“.

Premda nije otprije nepoznat, nekim će čitateljima svakako biti zanimljiv i podatak kako je na dodjelu Nobelove nagrade u Stockholmu Andrić 1961. ponio ploču srbijanske pjesme “Marš na Drinu” tražeći da mu svira tijekom dodjele nagrade.

“Iz dna duše“ ga je obradovala smjena Savke i Tripala 1971., a u povodu imenovanja Alojzija Stepinca kardinalom 1952. Andrić objavljuje prosvjednu izjavu

Zanimljiv je i podatak iz Andrićeve biografije kako ga je “obradovala iz dna duše“smjena Savke i Tripala 1971. godine te da u povodu imenovanja Alojzija Stepinca kardinalom 1952. godine Andrić objavljuje prosvjednu izjavu.

Dosljedan sebi i protuhrvatskom narativu, Andrić u svojim poznatim povijesnim romanima i pripovijetkama uglavnom ne spominje riječ Hrvat, uz rijetke iznimke. Jednako se tako rijetko u Andrićevu sveukupnom književnom opusu pojavljuje riječ Hrvatska, osim kod višegradskoga kotarskog predstojnika, “rodom iz Hrvatske“, koji ne sprečava progon Srba nakon Sarajevskoga atentata u romanu “Na Drini ćuprija”. Tu je i tek usputni spomen Hrvatske u romanu “Travnička kronika” i posmrtno objavljenima “Omer-paša Latas” i priči “Cirkus”, te spominjanje NDH i njezine vlade u poslijeratnoj pripovijetki “Zeko”.

“Estetika za genocid”

Premda rođen kao etnički Hrvat, Ivo Andrić se od 1918. godine sustavno u svim službenim dokumentima izjašnjava kao Srbin, pri čemu nije riječ samo o ljudskome pravu na slobodni osobni odabir nego i prihvaćanju velikodržavnoga koncepta koji susjedne zemlje smatra dijelom srpskih zemalja. Kada je Andrić zatražio da se u Enciklopediji Jugoslavije briše podatak da je on “hrvatskog podrijetla“, Miroslav Krleža, kao glavni urednik enciklopedije, doslovce je odgovorio: “Da mu ja jebem hrvatsku majku, brisat ću da je hrvatskog podrijetla. Ma zamislite samo, on od mene traži da brišem njegovo hrvatsko podrijetlo jer se stidi da je Hrvat.“

Andrićizam je estetika za genocid, ocjenjuje većina bošnjačkih i muslimanskih političkih javnih osoba i znanstveno-kulturnih autora, koji smatraju da Andrićeva književnost predstavlja moralno pokroviteljstvo nad četničkim izvršiteljima dvaju genocida nad bosanskim muslimanima u ratovima 1941. – 1945. te 1992. – 1995. godine. Kada je riječ o potonjem periodu, Andrić ostaje referentno mjesto ideologa krvavih ratova na Balkanu, stoga Slobodan Milošević na Haaškome sudu izjavljuje da je pokolj muslimana u Višegradu 1992. godine započeo zbog muslimanskoga rušenja biste Ive Andrića “samo zato što je Srbin“.

Andrićevi povijesni romani i pripovijetke utjecali su na oblikovanje mišljenja i odluka spram prostora bivše Jugoslavije kod brojnih međunarodnih političkih predstavnika. Andrićev roman “Na Drini ćuprija”, koji glorificiraju, nije samo književno djelo nego i politički tekst u kojemu se Bosna označava kao dio “srpskih zemalja“. Obvezno štivo pri razmatranju političkih odluka bila je i Andrićeva pripovijetka “Pismo”, koju je čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić dijelio na Palama tijekom rata stranim novinarima i diplomatima kao objašnjenje razloga srpske opsade Sarajeva, s obzirom na to da Andrić u navedenoj pripovijetki opisuje Bosnu isključivo kao zemlju tradicionalne mržnje.

U galeriji utjecajnih osoba koji smatraju Andrićevu književnost obveznim štivom pri razmatranju političkih odluka spram jugoistočne Europe izdvaja se Lord David Owen koji u svojim političkim memoarima “Balkanska odiseja” piše da se “nije mnogo toga promijenilo otkako je Ivo Andrić koji je dobio Nobelovu nagradu za svoju knjigu ‘Na Drini ćuprija’ te napisao u svojoj kratkoj priči ‘Pismo’ iz 1920. da je Bosna zemlja mržnje i straha“. Paddy Ashdown, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, naziva Andrićev roman “Na Drini ćuprija” “remek-djelom“, a u svojim memoarima iz Bosne prenosi duži isječak iz Andrićeva “Pisma” iz 1920. kao opravdanje složenosti političke situacije u BiH.

Njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel na povjerljivome sastanku s novinarima Deutsche Wellea 1993. godine rekao je da će na odmor ponijeti Andrićev roman “Na Drini ćuprija” “kako bi shvatio bit jugoslavenskog sukoba“. Francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppé izjavio je 1994. godine kako je “Ivo Andrić mnogo prije rata 1992. napisao da je Sarajevo grad mržnje“, nastojeći time opravdati Mitterrandovu politiku sprečavanja strane vojne intervencije protiv bosanskih Srba. Pritom i francuski zapovjednik UNPROFOR-a za BiH (1992. – 1993.), general Philippe Morillon, navodi kako je, ponukan savjetom francuskoga veleposlanika u Beogradu, na noćnome ormariću držao Andrićeve romane s temama iz bosanske prošlosti.

Vojni zapovjednik mirovne misije u hrvatskome Podunavlju UNTAES, belgijski general Joseph Schoups, izjavio je na tadašnjoj srpskoj Televiziji Vukovar kako “mnogo bolje razumije Srbe otkako je pročitao Andrićev roman ‘Na Drini ćuprija’“, a koji su mu darovali tamošnji srpski vlastodršci. Ivo Andrić najvažniji je svjedok za teoriju o drevnoj, biološkoj mržnji na Balkanu za knjigu američkoga autora Roberta Kaplana “Balkanski duhovi” koja je utjecala na političko javno mnijenje u SAD-u i Billa Clintona početkom 1990 – ih godina.

Handkeovi hvalospjevi

Nobelovac Peter Handke u svome putopisu poznatom pod naslovom “Pravda za Srbiju” opisuje kako čuči pokraj rijeke Drine i misli na Andrićev Višegrad opisan u knjizi “Na Drini ćuprija” i pritom se pita zašto ne može biti “tako mračno vidovit kao Ivo Andrić u svom trajno poučnom epu o Drini“, s Andrićevom “točnom slikom o ratnoj katastrofi koja prirodnom nužnošću izbija u svakom vijeku među bosanskim narodima“.

Čak se i u mainstream narativu Andrićeva književnost uzima kao politički udžbenik za objašnjenje nedavnih ratova. Primjerice, u najgledanijem sportsko-dokumentarnom filmu u 2020. godini o najboljem košarkašu svijeta Michaelu Jordanu, “The Last Dance”, košarkaški trener Phil Jackson u Chicago Bullsima uručuje 1990-ih godina košarkašu Toniju Kukoču Andrićev roman “Na Drini ćuprija” “radi boljeg razumijevanja razloga rata u bivšoj Jugoslaviji“(Kukoč mu je mirno odgovorio: “To sam pročitao još u srednjoj školi za lektiru.“). Zaključno: nametanje pripovjedačkoga dara Ive Andrića ostao je javni kriterij za prosuđivanje cjelokupnoga političkog životopisa, međutim, kod Andrića je riječ o političkim stavovima koji se protežu kroz njegove povijesne romane. A kako Andrić, dakle, Bosnu smatra dijelom “srpskih zemalja“, ne čudi što Vlada Republike Srpske besplatno dijeli Andrićev roman “Na Drini ćuprija”. Stoga Kristićeva knjiga predstavlja dosad u Hrvatskoj nezabilježen pristup Andrićevu diplomatskom i političkom djelovanju ili, riječima izdavača, ova je knjiga dala glas onima koji su znali tko je doista Ivo Andrić.

 

 

Autor: Renata Rašović

Izvor: Večernji list, 3. listopada 2021

 

 

 

 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.