Kovač: Treba nam Ministarstvo iseljeništva kao kruh nasušni

K– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljude svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo iseljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati.

Gospodin Milan Kovač, jedan od ljudi koji su stvarali Republiku Hrvatsku i aktivni je sudjelovatelj donošenja brojnih odluka, koje su izuzetno značajne za Republiku Hrvatsku. Svoje znanje i iskustvo rado dijeli s mladim ljudima, a starije podsjeća. U razgovoru kojega nam je dao dva dana nakon Dana neovisnosti sasvim neopterećno nam je govorio o tome kako vidi Hrvatsku te prisjetio događaja koji su hrvatskoj udahnuli duh postojanja i priznanja. Kao predsjednik UO Hrvatske matice iseljenika sjajno barata hrvatskom izvandomovinskom tematikom pogotovo kada je u pitanju učvršćivanje veza između Hrvata koji žive u Hrvatskoj i onih koji žive izvan nje. Nakon protekloga tjedna, u kojem su se događali razni događaji vezani za hrvatsko iseljeništvo bit će značajno čuti njegovo razmišljanje o stanju u Republici Hrvatskoj i odnosu prema iseljeništvu

Gospodine Kovač, nedavno smo proslavili Dan neovisnosti. Što se to dogodilo na taj dan prije 30 godina?

– Ugodno sam iznenađen da se našao netko da pita one koji su taj dan bili na licu mjesta i dizali ruku za odluku o samostalnosti hrvatske države. Mišljenja i emocije se miješaju. Da se vratim u kontekst vremena prije 30 godina: sjećam se da je bilo pomalo i strah od rezultata naših odluka ali entuzijazam i želja za hrvatskom državom je nadjačala sve i nismo uopće dvojili da li je ispravno da toga dana donesemo tu odluku. Naročito nakon raketiranja Banskih dvora i nas dan prije koji smo tada bili u Saboru. Sretan sam što smo ostvarili taj cilj iako su nam okolnosti na terenu, posebno međunarodne okolnosti davale šanse ne više od jedan posto. Vidimo da je Hrvatska danas postala parlamentarna država, demokratska, što smo napravili taj državni okvir gdje nam nitko više ne može nametati svoju volju. Taj okvir treba čuvati, ali i ne zaboraviti hrvatski narod koji živi van tih granica, izvan tog državnog okvira posebno naš narod u BiH, i hrvatske manjine a posebno iseljena Hrvatska, jer danas više Hrvata živi izvan domovine izvan okvira kojega smo stvorili 1991. godine. Zato sam po malo nesretan što je to tako i što je veza između iseljene i domovinske hrvatske oslabila, a bila je presudna u tim danima kada je Hrvatska visila o niti, da li će se uspjeti obraniti od srbo-četničke agresije ili ne. Do danas nisu se pomakli puno u pravcu unaprijeđenja tih odnosa. Ja sam se stalno zalagao i danas to tvrdim da oporavka Hrvatske nema bez iseljene Hrvatske i ovim putem apeliram na predsjednika HDZ RH i predsjednicu države da pod hitno donesu odluku o formiranju Ministarstva za pitanja iseljeništva. To je jedini način da ta institucija zajedno s drugim institucijama u Hrvatskoj počne zaustavljati iseljavanja naroda a nakon toga omogući i povratak u domovinu. Sve strateške točke iz prvog programa su ostvarene osim ove. I na tome svi trebamo raditi i bez straha donijeti tu odluku. Ne obazirati se što će reći ova politička stranka ili pojedinac. To treba i strateški hrvatski narod riješiti.

Godine 1989., ali i prije tih povijesnih dana Hrvati iz iseljeništa su pomagali onim na terenu. Među onima na terenu bili ste i Vi. Dakle, postojala je sinergija, a mnogi su mišljenja da se niti oružani sukob koji se tada dogodio ne bi mogao biti riješen bez pomoći naših ljudi iz iseljeništva. Predsjednik ste UO Hrvatske matice iseljenika. Kako vidite rad svih tih naših institucija koje rade s našim ljudima u iseljeništvu. Postoji li neki temelji na kojim se može graditi bolje sutra kada su u pitanju odnosi iseljene i domovinske Hrvatske?

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo iseljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati. Danas, nažalost, to je jedinstvo splahnulo i oni koji nam ne žele dobro rade koordinirano i smišljeno da nas posvađaju da naprave kaos u zemlji, da bi nas opet priveli nekoj neprirodnoj zajednici.

Naši ljudi iz iseljeništva učinili su mnogo. Kako bismo ih čvršće vezali za Domovinu svakako se moraju mijenjati i određeni zakoni. Nedavno je promijenjen Zakon o državljanstvu RH.

– Prije nekoliko dana sam prvi puta upoznao svoju rodicu, sestričnu iz Argentine. Rođena je u Argentini. Moj stric je 1929. godine pobjegao u Argentinu. Ona, njegova unuka zatražila je državljanstvo. Tamo u Konzulatu su joj rekli da se javi 01. srpnja iduće godine. Što je mene zgrozilo i morat ću se obratiti Ministarstvu vanjskih poslova i pitati: tko radi u veleposlanstvu? Da li su to ostali oni koji su tamo radili i oni koji su radili i prije 1990. ili su došli novi koji ne znaju što je nacionalni i državni interes RH. Umjesto da su sretni da ima Hrvata koji žele hrvatsko državljanstvo oni se tako ponašaju. U ovo vrijeme barem osjetiti bilo hrvatstva a kasnije i vratiti se. Sve se čini, ne znam iz kojih razloga da se to spriječi. I to stvara veliki animozitet našeg naroda u iseljeništvu. I to je žalosno.

Gospodine Kovač, kada povučemo paralelu na ona teška vremena kada smo svi bili zajedno i kada iz razgovora s ljudima nismo mogli prepoznati bilo kakav tihi tamni ton, sada primjećujemo, evo i iz Vaših riječi, da ipak postoji jedna rezignacija. Što je razlog tomu?

– 2000. godine kada je u Hrvatskoj počela stvarna detuđmanizacija, što znači rashrvaćivanje hrvatskog naroda, počelo se sa bacanjem kosti razdora, sumnje u hrvatski narod oko nekih vrlo bitnih događaja u RH tijekom devedesetih godina, a jedna do njih je počela od Stjepana Mesića i govori kako je Tuđman dijelio BiH sa Miloševićem što je notorna laž i ludost. I malo dijete zna da u tim vremenima kada je Hrvatska visila o niti, gdje su JNA i srpska politika bili uvjereni u sto posto u pobjedu, da bi Tuđman u srcu te velike pobjede dijelio nešto s nekim. Pobjednik s upitnikom ništa ne dijeli, a Srbi su mislili da su sto posto pobjednici. To je jedna do laži. Nastavljene su drugim lažima koje su u hrvatskom narodu stvorile negodovanje, bezizlaznost, bezperspektivnost. Iz dana u dan preko medija su se forsirale takve vijesti, optuživalo se ljude koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. I naš je narod, mogu slobodno reći, podložan tim negativnim vijestima, koje su svakodnevno plivale po medijima. Narod je sklon vjerovanju da ono što je vidio na televiziji ili pročitao u novinama je istina i na takav se način, evo, već 20 godina pljuje po svetinjama Domovinskog rata. Ne procesuiraju se ratni zločinci, a hrvatske se domoljube hapsi po hitnom postupku, osuđuje, drži po zatvorima, to kod naroda stvara nelagodu i normalno da je rezultat takvog djelovanja u ovih 20 godina, stvara jedno beznađe, ljutnju, rezignaciju i zato mnogi ljudi odlaze. Preko 3000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid i to je jedan od rezultata. Jer nisu mogli podnositi nepravdu. Sad je vrijeme da se skupe glave i da se vidi što je strateški interes hrvatske države i da se od toga ne odustaje po cijenu bilo čega. A jedna od tih mjera je raditi više na iseljenoj Hrvatskoj i animirati ljude za povratak.

Ima li budućnosti za Hrvate u Hrvatskoj?

– Ima. Rekao sam na početku. Mi smo stvorili okvir. Unutra će se događati stvari kao i u drugim demokratskim državama: izbori, mijenjat će se parlamentarne stranke na vlasti. Ovisi o hrvatskom narodu koji na izborima mora gledati kome dati glas i kome dati pravo da upravlja hrvatskom državom. Izlaz iz ove situacije, koja nije dobra, ponovno je sjedanje za stol svih institucija hrvatske države: premijera, predsjednice države, rektora sveučilišta, biskupske konferencije. Treba sve zatvoriti u jednu sobu i tri dana ne davati niti kruha niti vode, dok ne izađu sa zajedničkim stavom kako sačuvati hrvatsku državu, kako sačuvati hrvatski narod u BiH i kako zaštiti prava hrvatskom narodu kao manjini u Srbiji i Crnoj Gori. Prema tome, treba zauzeti jedinstveni stav koji će biti obvezujući za sve one koji žive u hrvatskoj državi.