Ja sam ponajprije zbog uvjerenja u istinitost i presudnu važnost onoga što se dogodilo, kako su nam to zapisali biblijski pisci, a potvrdili sveci (viva lectio est vita bonorum) – ne, dakle, zbog čiste ljubavi prema pisanju – odlučio ponovno ispripovijedati ono što je davno ispripovijedano. Naravno, ne na isti način. Trudio sam se, naime, koristiti pripovjednim strategijama i stilskim sredstvima koje sam smatrao primjerenima, nerijetko se oslanjajući na svete pisce – divne umjetnike riječi. Oni su bili iznimno vješti u kreiranju događaja koji su postajali tipske scene, pa su onda dovodili u svezu te tipske scene jedne s drugima i tako stvarali nova značenja, osvjetljavali jednu epizodu drugom.
Riječ je, dakle, da se oslonim na pojmove koji koriste bibličari, o svojevrsnoj relecture, Fortschreibung, unutarnjoj biblijskoj intertekstualnosti (intratekstualnosti). Osim svetog teksta, čitao sam različite legende i midraše (za koje neki kažu da su zapravo mjesto gdje biblijska egzegeza prerasta u književnost, a neki opet, opčinjeni Abrahamovim potomkom Sigmundom Freudom, da su sjećanja onoga zaboravljenog, odnosno neka vrsta iznošenja na svjetlo onoga što je u biblijskim naracijama potisnuto) koje sam tu i tamo isprepleo s povijesti.
Čitao sam i ono što se naziva ponovno napisana Biblija, kao što su Knjiga Jubileja, Apokrifni Postanak i Biblijske starine Pseudo-Filona. Čitao sam, dakako, i povijesno-kritičke studije. Ali – jao! – one su mi se nerijetko činile, neka mi čitatelj oprosti na ovoj usporedbi, kao razmatanje omleta. Ili, možda primjerenije, kao odmatanje crvenog luka: kada odmotate sve slojeve, ne nađete jezgru. Luka više jednostavno nema, ostaju nam samo slojevi. I omlet i luk nas mogu privremeno zasititi, ali potom se opet javi glad. Nerijetko, sve snažnija i snažnija. Ili – što je zastrašujuće – može se javiti takva bezvoljnost da čitatelj od svega digne ruke.
Pri novom pisanju Abrahamove povijesti zasigurno nisam bio tako umješan kao sveti pisci. Bože sačuvaj da bih čak i pomislio uspoređivati se s umjetnikom riječi Ecom ili onima na koje sam se na ovaj ili onaj način pozvao dok sam pisao. Ali takvo umijeće (svojevrsna ingenioznost) – iako dobro – za moju nakanu nije presudno. Štoviše, pretjerano ukrašavanje moglo bi zavesti čitatelja da pomisli kako ovdje nije riječ o povijesti nego o pukoj izmišljotini, nečemu što je iskočilo iz moje glave poput Atene egidonoše iz Zeusove glave. Važno je, dakle, bilo ponovno ispripovijedati povijest Abrahama, praoca vjere. Budući da mi se takvim izborom građe ograničenje koje je nužno za pisanje nametnulo samo po sebi (bilo je potrebno držati se biblijskog sižea), za tu je nakanu bilo važno – da se poslužim Ecovim iznašašćem – „sporo nadahnuće“. Eco je naime riječ „nadahnuće“ držao za ružnu riječ koju koriste slabi pisci da bi izmamili poštovanje. Za razliku od uobičajenog shvaćanja nadahnuća, koje ima veze s muzama, utvarama mašte i koje nerijetko znači nešto što pisca, ako ima sreće, obuzme mimo njegove volje, „sporo nadahnuće“ podrazumijeva da pisac mora čitati, istraživati, skicirati, što zahtijeva mnogo vremena i napora, snažnu volju. No, za pisanje Abrahamove povijesti, iako važno, samo „sporo nadahnuće“ nije dovoljno. Traži se i drugačije nadahnuće. Ono koje nema veze s muzama i duhovima, ali koje ne ovisi samo o maru i trudu pisca, iako ima veze s njegovom voljom. Riječ je – da se i ja okušam ne samo u stvaranju novih sveza nego i u sâmom stvaranju riječi (ne na Salvatoreov način, već na onaj način koji pjesništvo čini pjesništvom, a to je da se ono neizrečeno izrekne) – utijeluću. Ono ima veze s Jednim Tijelom. Tek iz pribivanja u Jednom Tijelu može se pisati povijest praoca Abrahama jer upravo pribivanje u Jednom Tijelu bitno je odredilo živote Abrahamovih biografa, kao i živote njegova sina Izaka i njegova sina Jakova i njegova sina Josipa i Mojsija i Davida i Samuela i Jeremije i Izajije i Rahabe i Rute i Marije i Josipa i Mateja i Marka i Luke i Ivana i mnoštva drugih svetaca – onih koji čine Jedno Tijelo.
Neka mi, dakle, Gospodin udjeli milost da me građa ne nadvlada i jezik ne zataji nego da budem vjeran i umješan pripovjedač, svjedok onoga o čemu nam svjedoče sveti pisci, a što se dogodilo davno, davno, u vrijeme nakon što se Terahu rodiše sinovi Abram, Nahor i Haran, a Haranu Lot; nakon što umrije Haran; nakon što se Abram i Nahor oženiše Sarajom i Milkom; nakon što se Terah sa svojim sinom Abramom, sa svojim unukom Lotom, snahom Sarajom zaputio prema Uru u zemlji kanaanskoj; nakon što se svi oni nastaniše u Haranu na sjeverozapadu Mezopotamije (koju su sveti pisci nazivali Kaldeja), zemlje između dvije rijeke, nakon što umrije Terah (i malo prije njegove smrti) – povijest Abrahamovu.
O autoru
Krešimir Šimić (1973.) je kroatist. Voditelj je Katedre za staru hrvatsku knjiženost Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskom fakultetu u Osijeku. Na istom fakultetu izvodi nastavu i na Odsjeku za filozofiju. Također predaje i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Visokom evanđeoskom učilištu u Osijeku. Autor je sedamdesetak znanstvenih radova i deset znanstvenih monografija:
Literarno-teološki ogledi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2005.
Književni svjetovi. Književnohermeneutičke studije iz hrvatske književnosti: Matica hrvatska, 2007.
Njoj na spomen: Kršćanska sadašnjost, 2008.
Ime Riječi: Matica hrvatska, 2014.
Abrahamovo razlikovanje: Katolički bogoslovni fakultet, Đakovo, 2015.
Remeta. Studije o Mavru Vetranoviću: Matica hrvatska, 2017.
Rađanje kulture: Naklada Breza, 2018.
Laurin nos. Hrvatska religiozna lirika 16. stoljeća: Kršćanska sadašnjost, 2021.
Književnost, i nešto više: Disput, 2024.
Signa temporum: Kršćanska sadašnjost, 2024.
Objavio je i više stručnih prikaza, leksikonskih natuknica, prigodnih i popularizacijskih članaka. Recenzirao je više znanstvenih radova, monografija, zbornika i jedan znanstveni projekt. Održao je izlaganja na više međunarodnih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu.