Kroatofobija i kroatomanija

Neki konkretni primjeri kroatofobije

Nakon tog opširnog objašnjenja Wikipedije što je to kroatofobija, pokazat ćemo na njemačkim i hrvatskim tekstovima kako se taj pojam odrazuje uglavnom u publicističkoj i nešto manje u znanstvenoj literaturi. Gotovo nije potrebno spomenuti da ćemo u ovom prilogu govoriti tek o manjem, ali karakterističnom dijelu tekstova s antihrvatskim sadržajima. Ima ih i previše a da bi mogli biti obuhvaćeni feljtonom u duljini od tuceta stranica. U Njemačkoj se godinama napadalo Hrvate najviše poradi njihova, kako se izričito pisalo, poglavito u ljevičarskim publikacijama, »separatizma« i sudioništva dijela njih u Hitlerovu projektu »germanske Europe«. Njemački filozof Ernst Bloch nevjerojatnim je govorom mržnje u intervjuu tjedniku Der Spiegel (3. 2. 1975) govorio paušalno o Hrvatima kao »fašistima ili barem polufašistima«, što je bilo sramota za jednog intelektualca toga kalibra, no to se može tumačiti njemačkim kompleksom krivnje nakon izgubljena rata, pri čemu su neki njemački povjesničari i publicisti ustaške zločine smatrali većima od zlodjela svoje soldateske na našim prostorima. Tu kroatofobičnost naveliko je promicao njemački opunomoćeni general u Hrvatskoj za vrijeme Pavelića, Edmond Gleise von Horstenau, austrijski nacist, koji je u ustaškom režimu vidio »pakao na zemlji«, a nije znao ni slova na hrvatskom pa je sve svoje podatke crpio iz mutnih antihrvatskih izvora. Njegove memoare rado citiraju i komunistički povjesničari jer izvrsno »pašu« uz njihove ocjene ratnog zbivanja u NDH, premda potječu iz pera jednoga notornog nacista koji je stekao velike zasluge za Hitlerov »Anschluss«, priključenje Austrije Velikom Njemačkom Reichu. Mišljenja toga ratnog zločinca ne bi bila toliko važna da se u ocjenjivanju hrvatskih prilika ne varaju i neki filozofi, primjerice glasoviti Jürgen Habermas, koji je u intervjuu Globusu (6. 3. 2014) rekao kako je »Jugoslavija bila divan projekt… da je trebala ostati zajedno« i da je »Genscher napravio strahovitu pogrešku s preranim priznanjem Hrvatske«. Svi povijesni dokumenti i sva politička saznanja govore suprotno, pogotovo činjenice koje je Genscher objavio u svojim Sjećanjima (Erinnerungen) – ali uzalud, ako netko želi da svijet bude onakav kakav je u njegovoj glavi tu pomoći gotovo nema.

Novinarsko krivotvorenje hrvatske stvarnosti

Publicisti i novinari znali su biti mnogo zločestiji od povjesničara kad su pisali o Hrvatima i Hrvatskoj, i to vrlo rano na početku poslijeratne Njemačke. Jedan od prvih vrhunaca antihrvatske propagande našli smo u turističkom vodiču Marion Gras-Račić, supruge jednoga srbijanskog popa, pod naslovom Jugoslawien, objavljenom daleke 1967., i nije više u uporabi, u kojem tvrdi kako je »Srbija… za putnike zainteresirane za povijest kulture najzanimljiviji dio Jugoslavije«, što znači da rimsko-hrvatske Istra i Dalmacija s Dubrovnikom to nisu. Srbi su prema njoj »Kulturträgeri« – nositelji kulture, dok su Hrvati »Kulturnehmeri« – oni koji preuzimaju kulturu, jer Srbi, kako naglašava, posjeduju vlastitu kulturu, dok su Hrvati samo sudionici u tuđim kulturama. Hrvati su, piše dalje, preuzeli za svoj književni jezik »jugozapadno ili zapadnosrpsko narječje« ili »štokavicu u njezinoj ijekavskoj varijanti«, prema čemu bi jezik zapadne Hercegovine u kojoj pretežito žive Hrvati bio – srpski!

Što se tiče provokativnosti knjigu Marion Gras-Račić naveliko nadmašuje pamflet novinara Ulricha Schillera Deutschland und seine Kroaten (Njemačka i njezini Hrvati), objavljen 2010. u nakladi Donat, Bremen, i pretprošle godine preveden na hrvatski, premda je prepun najprimitivnijih laži i nema nikakvu znanstvenu vrijednost. Glavne Schillerove teze glase: u Hrvatskoj je holokaust počeo prije nego u Njemačkoj; Katolička crkva bila je temelj Pavelićeva režima; Vojna krajina bila je Srpska krajina; Tuđman je Srbima ukinuo autonomiju na isti način kao i Milošević Albancima na Kosovu; više atentata na Jugoslavene u Njemačkoj i Europi počinili su Hrvati nego Udba nad hrvatskim emigrantima; između ekstremnih hrvatskih desničara i njemačke terorističke skupine »Frakcija crvene armije« postojale su veze; službeni Bonn vidio je u Tuđmanu fašista, ali mu je pomagao jer je »JNA« smatrao opasnijom; Tuđman je mogao dobiti hrvatsku neovisnost bez rata da se nije spetljao s Miloševićem u podjeli Bosne nastojeći stvoriti »Veliku Hrvatsku« u granicama Banovine Hrvatske koja je graničila na Drini; Kohl-Genscherova vlada prebrzo je priznala Hrvatsku i Sloveniju, što je imalo za posljedicu raspirivanje rata u Bosni i Hercegovini; Katolička crkva, a posebice franjevci, izvori su najvećih zala u Hrvatskoj; franjevci na Širokom Brijegu pali su skupa s njemačkim SS-ovcima u oružanoj borbi protiv partizana; Tuđman je glede odnosa prema Srbima nastavio tamo gdje je stao Pavelić itd. itd.

Odgovor na Schillerov pamflet izišao je u obliku nevelike knjige na njemačkom jeziku sedmorice hrvatskih autora, Gojka Borića, Marija Grčevića, Aleksandra Jakira, Ivana Pederina, Branka Salaja, Tomislava Vujeve i Tvrtka Sojčića, pod naslovom Kroatischer Unabhängigkeitskampf: berechtigt und gerecht (Hrvatska borba za neovisnost: opravdana i pravična), u izdanju Hrvatskoga svjetskoga kongresa u Njemačkoj, 2013. No dok je hrvatski prijevod Schillerove knjige izišao u nakladi Mire Šuvar »Razlog«, očito bez ikakvih financijskih poteškoća, pri čemu naklada u svojoj propagandi blati one koji su se protivili Schillerovim klevetama nazivajući ih u promotivnim papirima »ustašama« i »potajnim simpatizerima Trećega Reicha«, projekt prijevoda i publiciranja protivne knjige, nazovimo je »Anti-
schillerom«, nije našao nakladnika u Hrvatskoj, a jedan koji je bio spreman na to otkazao je publiciranje riječima kako je to učinio »uvidom u sadržaj«, ali bez ikakva konkretna objašnjenja. Schillerovu knjigu kritizirao je čak i poznati njemački »jugonostalgičar« Rüdiger Rossig u emisiji Radija »Deutsche Welle« (13. 2. 2010) u komentaru pod naslovom »Zakašnjela i pretenciozna knjiga protiv Hrvatske«. No njemu se nije svidio ni hrvatski odgovor na Schillerov pamflet, jer da je tu »uloženo previše truda u kritiziranje jedne nevrijedne knjige«. Svakako to je plitko, jer to nije bio njegov trud, nego napori sedmorice hrvatskih znanstvenika, povjesničara, publicista i lingvista koji su obesnažili kompletan Schillerov tekst činjenicama i valjanim argumentima. Šteta što ta knjiga nije dostupna hrvatskoj čitateljskoj publici na njezinu jeziku.

Protiv Hrvatske se vodio pravi propagandni rat

Navodni stručnjak za jugoistočnu Europu Wolf Oschlies godinama je vodio propagandni rat protiv Hrvatske gdje god je mogao na način dostojan jednoga Goebelsa. Oschlies je slavist, ali ne govori točno ni jedan slavenski jezik, a najmanje hrvatski, što ga nije sprječavalo da desetljećima u raznim časopisima i preko internetskih portala niječe postojanje hrvatskoga jezika, proglašujući sve jezike na tlu bivše države, osim slovenskoga i makedonskoga, jedinstvenim srpskohrvatskim jezikom. U portalu »Euroazijski magazin« (EM, 12/2006) Oschlies vrijeđa sve hrvatske lingviste i književnike kad u članku »Idiotizam oko srpskohrvatskoga i hrvatskosrpskoga jezika« piše sljedeće: »U Jugoslaviji su postojala samo tri jezika, na sjeveru slovenski, na jugu makedonski, u ostalim regijama jedinstveni materinji jezik 80 posto građana Jugoslavije ‘koji su Srbi nazivali srpskim, a Hrvati hrvatskim’, kako je to jednostavno ocijenio poznati hrvatski liričar Miroslav Krleža. U međunarodnoj znanosti sto se godina govorilo samo o ‘srpskohrvatskom’, sve dok hrvatski fašisti, ustaše, nisu to promijenili došavši na vlast u ‘Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’ (NDH) uz pomoć Hitlerova rata protiv Jugoslavije u travnju 1941. Njihov doslovno prvi zakon odnosio se na ‘čistoću hrvatskoga jezika’, što je bio cilj koji su glasno desetljećima propagirali hrvatski emigranti u zapadnoj Europi i južnoj Americi. Ovaj jezični nacionalizam u početku nije imao nikakve šanse u Jugoslaviji: u ‘Novosadskom dogovoru’ zakleli su se Srbi i Hrvati na jedinstvo svoga književnoga jezika s dvama paralelnim varijantama: srpskohrvatskom i hrvatskosrpskom. Idiotizam je počeo 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nakon koje su uslijedile daljnje provokacije: Hrvati su povukli svoj potpis s Novosadskog dogovora te su službeno zatražili da se jugoslavenski savezni zakoni objavljuju na četirima jezicima: slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom…«. Začuđuje da Oschlies ne zna kako su svi jugoslavenski zakoni oduvijek bili na četiri jezika ili jezične varijante, te da je odrednica o tome već bila zapisana u zakonu koji je odobrio posljednji AVNOJ. Krležu naziva liričarom, premda je pisao uglavnom prozu, drame i romane, a hvali se da je slavist!

Oschlies je nastavio sa svojim neznalačkim provokacijama i dalje, pa u spomen-knjizi u povodu 60. obljetnice Slavističkoga instituta u Kölnu (zbornik Die gelbe Villa im Wayertal, Köln, 2014) tvrdi kako su: »Tuđmanovi patrioti na Radiju Deutsche Welle neko… vrijeme širili spomenute tvrdnje, pa su bili umireni prijetnjom o otkazima. Ti su me ljudi tada stalno psovali kao ‘hrvatoždera’ i ‘otrovnog Oschliesa’ itd. jer sam jednostavno ismijavao galamu oko ‘hrvatskoga jezika’. Moji tadašnji pogledi kasnije su dobili savezništvo. Hrvatska lingvistica Snježana Kordić kasnih je devedesetih godina naglašenim suverenitetom stalno ponavljala da ‘Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci posjeduju zajednički standardni jezik’. Zbog toga je kod kuće bila izložena prijetnjama smrću, pred kojima je pobjegla u Njemačku, gdje je stekla znanstvenu karijeru«. Zbilja je bila drukčija. Njegova prijateljica Snježana Kordić je najprije neko vrijeme djelovala u Njemačkoj, u kojoj nije postigla neke veće uspjehe, pa je tek nakon povratka u Hrvatsku objavila svoju knjigu Nacionalizam i jezik, koju su temeljito opovrgnuli gotovo svi hrvatski jezikoslovci kao potpuno neznanstvenu i politikantsku. Potom, na Radiju »Deutsche Welle«oduvijek su se najavljivale emisije na hrvatskom i srpskom jeziku posebno, pri čemu su urednici strogo pazili da ne dođe do miješanja tih jezika u svakom pojedinom prilogu. Snježana Kordić je u svojim jezičnim i političkim stavovima potpuno na liniji jugonacionalizma kad u tjedniku srpske nacionalne manjine Novosti tvrdi: »U domaćoj kroatistici uopće nema zdravog tkiva iz kojega bi mogao krenuti oporavak. Sve je zahvaćeno metastazama. Jezikoslovna kroatistika se transformirala u najnacionalističkiju grupaciju u Hrvatskoj. A nacionalizam je glavni problem hrvatskog društva. On služi za mazanje očima Hrvatima da bi bili lakše opljačkani. Hrvatski jezikoslovci koji su to provodili nisu se promijenili, oni su i dalje na svojim pozicijama, u svojim institucijama. A kao podmladak masovno su zapošljavali istomišljenike, tako da ih je brojčano danas mnogo više« (Novosti, 7. 2. 2013). Ako netko ustraje u tvrdnjama da je samo on u pravu, kao Kordić, dok se svi ostali nalaze u zabludi, u većini takvih slučajeva to više ne pripada u ozbiljan diskurs, nego je podesno za psihološko vještačenje. Gospođa Kordić i njezin prethodnik Oschlies ne mogu se žaliti da su bili proganjani, njezina knjiga izišla je uz pomoć hrvatskoga Ministarstva kulture, a Nijemac je nesmetano djelovao u raznim institucijama, premda su mu Hrvati u više navrata dokazali da nije stručan i da izmišlja neke stvari koje se nikad nisu dogodile.

Književnica hrvatskih korijena vidi samo zlo u Hrvatskoj

Posebno žalostan slučaj hrvatofobije nalazimo u putopisu nadarene njemačke književnice Marice Bodrožić pod naslovom Mein weisser Frieden (Moj bijeli mir), naklada Luchterhand, München, 2014., iz koje ćemo prenijeti samo neke tvrdnje u natuknicama, jer bi cjeloviti citati zauzeli previše prostora. Bodrožić tvrdi kako je Tuđman, čim je stupio na vlast, provodio čistke u jeziku, literaturi i kulturi; nijekao je holokaust i Pavelića pretvorio u nacionalnog junaka; fašistička nepravedna država NDH i njezin vođa Ante Pavelić postali su preko noći uzori; nije se krzmao da uvede tadašnju novčanu jedinicu kunu. Za sebe veli: »Moja domovina je ljepota, bitak, pojedini čovjek, ali ne nacija, ne religija, pa me ni jedan dokument neće natjerati da se priključim osjećajima nacionalne pripadnosti koje držim ograničenjem«. Bodrožić stalno ističe Dalmaciju kao svoju postojbinu, nastojeći zanijekati njezin hrvatski karakter, pa piše kako su građani u Dubrovniku u ranom srednjem vijeku govorili poseban jezik, tzv. raguzijanski, jednako odbijajući hrvatski i talijanski, a glede Splita tvrdi kako je u to vrijeme u njemu dominirao talijanski. Piše bez dokaza da je Tuđman izrazio žaljenje što spomenik žrtvama Jasenovca, Cvijet, nije napravio jedan hrvatski, nego jedan srpski kipar, Bogdan Bogdanović. Bijeg Srba iz tzv. Krajina uspoređuje s holokaustom i protjerivanjem Židova u Drugom svjetskom ratu. Ponavlja tvrdnju nekih srpskih povjesničara da je Jasenovcem neko vrijeme upravljao jedan franjevac, čije je ime zaboravljeno. Srbi povratnici nakon Oluje, po njoj, našli su samo svoje srušene kuće, a njihovo dragocjeno kamenje prodavano je onima koji su gradili kuće na obali Jadrana, te zaključuje: »Poslovnim ljudima i ratnim profiterima u međuvremenu je pripala polovica (hrvatske) zemlje«. Smeta joj i ime Domovinski rat. Traži razgovore o stradavanjima Srba (čak i na Visu!), a nigdje ne spominje hrvatske žrtve. Piše da čak i njezina majka ne želi s njom razgovarati o srpskim nevoljama u njezinu selu Svibu, u kojem je god. 1991. živjelo 885 Hrvata i samo 11 Srba, ali da je u njemu devastirano posebno srpsko groblje. Svuda kamo putuje traži razgovore sa ženskim žrtvama rata, ali samo s Bošnjakinjama, čak i u Americi, a ne s Hrvaticama. Iz navedenoga može se zaključiti da se Bodrožićkina knjiga glede svoje kroatofobije može usporediti s pamfletom U. Schillera. Mi smo o njoj više puta pisali na hrvatskom, a časopis za književne veze Most – The Bridge (broj 1–2/2015) objavio je našu recenziju o njezinu putopisu na njemačkom jeziku. Zanimljivo je da njezina knjiga nije naišla na veći odjek u publikacijama njemačkoga govornog područja, koje inače bilježe gotovo sve što se odnosi na tzv. postjugoslavenski rat.

Osporavanje prvoga hrvatskog preporoda i hrvatske države

Nijemci kažu »papir je strpljiv« pa se to može reći za sve one u Njemačkoj koji su na strani jugoslavenstva i velesrpstva, kao što je primjerice bila povjesničarka naših korijena Andreja Zorić, koja je u svojoj knjizi Nationalbildung als kulturelle Lüge (Formiranje nacije kao kulturna laž, naklada Otto Sagner, München, 2005), uspoređujući češki i hrvatski nacionalni preporod, zaključila kako hrvatski uopće nije postojao, nego je bio samo pokret nekolicine nedoraslih drugorazrednih pisaca! Prigodom jedne javne diskusije, na pitanje jednog Hrvata znači li njezina teza da Hrvati ne bi smjeli imati vlastitu državu, odgovorila je: »Točno, tako je kako ste rekli!« Tadašnji glavni urednik časopisa Most – The Bridge Srećko Lipovčan pozvao je Leopolda Auburgera, Elisabethu von Erdmann, Marija Grčevića, Aleksandra Jakira, Konrada Klewinga, Ivana Pederina i Gojka Borića da u jednom broju toga tromjesečnika (Most – The Bridge, 3–4/2008) stručno odgovore na Zorićkinu pisaniju, što su oni učinili, nakon čega se ona više nije javljala u akademskoj javnosti ili barem nije bila preglasna da bi mogla biti uočena u stručnim publikacijama.

Povjesničari kao jugonostalgičari unatoč svojim podatcima i argumentima

No dok razni ošlisi, šileri, zorićke i kordićke zapravo nisu previše »teški« u znanosti, ako se njihovo pisanje uopće može označiti tim imenom, doajen njemačkih stručnjaka za jugoistočnu Europu, potkraj prošle godine preminuli profesor Holm Sundhausen zauzimao je itekako važnu poziciju u njemačkoj historiografiji, napisavši brojne knjige o Srbiji i Jugoslaviji, ali uglavnom s pozicija jugonostalgije, čak i u vrijeme kad taj pojam nije postojao. Njegova posljednja knjiga Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten (Jugoslavija i njezine države sljednice), izišla 2012 (naklada Böhlau, Köln, Beč, München), sadrži kako brojne točne konstatacije o uzrocima propasti Jugoslavije tako i još brojnije površnosti i tvrdnje u kojima se vidi da mu je ideologija važnija od činjenica. Premda drži da su Srbijanci i Slovenci najveći krivci za imploziju Jugoslavije, smatra da je Tuđman bio »kriv čovjek, u krivo vrijeme i na krivom mjestu«, jer naprosto ne može »progutati« osamostaljenje Hrvatske. On drži da je Tuđmanova Hrvatska Srbima trebala dati poziciju »Staats­volka« – državnoga naroda, a ne nacionalne manjine, što bi bio samo drugi način da se Hrvatsku preinači u dvonacionalnu državu, kakva nikad nije bila. Pišući o Hrvatskom proljeću, Sundhausen preuzima neutemeljene tvrdnje kako je Hrvatska tada tražila članstvo u Ujedinjenim narodima, vlastitu vojsku i vlastiti novac. A bilo je posve drukčije: ono o članstvu u Ujedinjenim narodima kakvo su imali, osim Sovjetskoga Saveza, Ukrajina i Bjelorusija, bilo je mišljenje samo jednog ekstravagantnog zagrebačkog intelektualca, a kad je bilo riječi o vojsci tražilo se da stanoviti postotak hrvatskih novaka služi vojsku u svojoj republici, glede novca odnosilo se na devize stečene u Hrvatskoj, no naveliko nepravilno raspoređivane po ostalim jugoslavenskim republikama. Čudno je da je jedan cijenjeni profesor mogao prihvatiti takve neistine beogradskih »tvornica laži«.

Ništa bitno drukčiju knjigu no što je navedena Sundhausenova objavila je mnogo mlađa povjesničarka, vjerojatno hrvatskih korijena, Marie-Janne Calic, Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert (Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću, naklada CH Beck, München, 2011), čiji je naslov neispravan jer te države nije bilo ni u 19., a ni u sadašnjem stoljeću, no u njoj ona donosi brojne dokaze i argumente kako ta država nije mogla funkcionirati i opstati, da bi na kraju začudo zaključila kako je šteta što je propala. Žestoku kritiku njezine knjige objavila je sociologinja iz Frankfurta Dunja Melčić u časopisu Kommune, osporavajući autorici znanstvenost i objektivnost. Zanimljiva je preobrazba Dunje Melčić, koja je u početku naveliko kritizirala Tuđmana i HDZ, da bi u časopisu Ost-West (br. 12/2013) o njemu napisala sljedeće: »Tuđman je neprekidno vladao deset godina i to u najburnijim vremenima koje je zemlja doživjela u poznatoj nam povijesti. Nema političara u svijetu koji u tako razbuktalom vremenu ne bi griješio… Međutim, Tuđmanove zasluge kao političara i državnika mogu se ocijeniti uglavnom pozitivnima. Naknadno i u usporedbi sa sposobnostima svojih suradnika i nasljednika, pada u oči da je posjedovao prave vodstvene kvalitete, što je rijetka sposobnost na hrvatskoj političkoj sceni. Jedna takva sposobnost bila je njegova spremnost na kompromise, koja se jasno manifestirala, primjerice u sporazumu s bosanskim predsjednikom Alijom Izetbegovićem u veljači 1994. o okončanju rata u Bosni i Hercegovini. Prije svega: Tuđman je posjedovao hrabrost za teške i velike odluke. Treba istaknuti dvije takve velike odluke koje su bitno pridonijele razvoju Hrvatske: referendum o neovisnosti Republike u svibnju 1991. i potom vojna operacija ‘Oluja’ u kolovozu 1995.« Bolju pohvalu Tuđmanove politike iz pera jedne istaknute ljevičarke nije moguće pronaći u njemačkoj publicistici, koja je uglavnom bila nesklona osamostaljenju Hrvatske, koje je Melčić poslije u jednom osvrtu u berlinskom dnevniku Die Tagezeitung nazvala »nacionalnom emancipacijom«, a to je dobro zvučalo u njezinim političkim krugovima.

Dva karakteristična primjera za kroatomaniju u egzilu i dijaspori

I pri kraju treba nešto reći i o kroatomaniji koja se najviše osjećala u obliku nepotrebnih provokacija i od Hrvata u egzilu. Neki su zagovarali uporabu sile premda su dobro znali da hrvatski emigranti nigdje ne mogu naći utočište ako u svojim, nazovimo to uvjetno, revolucionarnim pothvatima budu uhićeni. Tako se to dogodilo s atentatorima na jugoslavenske predstavnike i otmičarima civilnih zrakoplova. Usporedba s palestinskim nasilnicima posve je suvišna jer su oni imali zaštitu utjecajnih arapskih država. Jugoslavija je, premda nezasluženo, uživala velik ugled u svijetu, pa čak i oni njemački publicisti koji su kritizirali njezinu unutarnju politiku nisu njezin opstanak dovodili u pitanje. U Hrvatskoj svojedobno vrlo poznati njemački novinar Carl Gustaf Ströhm završio je svoju knjigu Ohne Tito – Kann Jugoslawien überleben? (Može li Jugoslavija preživjeti bez Tita?, naklada Bastei-Lübbe, Bergisch Gladbach, 1980) riječima: »Opstanak Jugoslavije u interesu je Zapada«. Titova država predugo je živjela u vanjskoj politici od svoje zasluge sukoba sa Sovjetskim Savezom, premda je to bila svađa među socijalističkom braćom. Kad je Sovjetski Savez ugušio mađarski narodni ustanak Tito je bio za Moskvu jer je socijalizam za nj bio važniji od slobode susjednoga naroda. Isto se dogodilo i nakon istočnoblokovske intervencije u Čehoslovačkoj. I jugoslavenski društveni i gospodarski eksperimenti bili su vrlo primamljivi u ljevičarskim krugovima na Zapadu. Časopis Praxis, koji je bio komunističkiji od Saveza komunista Jugoslavije, uživao je velik ugled među salonskim ljevičarima u svijetu, koji nisu znali ili nisu htjeli znati da je Jugoslavija imala više političkih zatvorenika po glavi stanovnika, većinom Hrvata i kosovskih Albanaca, nego Sovjetski Savez! Sve je to revoltiralo neke hrvatske emigrante, posebice naše temperamentne Hercegovce i Dalmatince, te one koji su bili proganjani nakon sloma Hrvatskog proljeća u Karađorđevu, pa su nagurivali svoju revolucionarnu retoriku i poneku nasilnu akciju, ali nekih vidljivih rezultata od toga nije bilo. O tome smo napisali u svojim uspomenama Hrvat izvan domovine: »Tako se po Njemačkoj širio letak ‘Hvatajmo se oružja za Hrvatsku – Ustani ili umri!’ U njemu je uz ostalo pisalo: ‘Kakva je razlika između Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i vlada u Bonnu i Washingtonu? Nije nikakva! Jugoslavija vješa i osuđuje, a ovi potpisuju smrtne osude nad Hrvatskom! Što su sad naše dužnosti i obveze da spasimo našu Hrvatsku? Ubijati da ne budemo poubijani!… Što god se jugoslavenstvom kiti i nazivlje, ubijaj bez opomene. Montiraj razorne bombe i stavljaj ih u jugoslavenske ugostiteljske lokale, ne pitaj tko unutra sjedi… Pripremi se za novo hrvatsko proljeće, ali ne za ono kakvo je bilo 1971., u kojemu su se tražile sitne povlastice iz Beograda. Naše proljeće mora mirisati prahom i olovom!… Za svakog zatvorenog Hrvata ubij deset Jugoslavena!…Onaj dio Hrvata u domovini i izvan domovine koji se stavio u službu stranih vlada i država, dužni smo potući bez razmišljanja… Prema tome, plaćenike treba poubijati i za njima dolazi na red naš neprijatelj…«. Odmah se vidjelo da taj tekst zaudara na udbašku provokaciju, no nakon što se umjerenjačko Hrvatsko narodno vijeće pod predsjedanjem Mate Meštrovića, sina glasovitoga kipara, ogradilo od svih nasilja, u spomenutom letku je Vijeće napadnuto drvljem i kamenjem: »Centralno bunište vašeg neprestanog čeprkanja jest to nesretno Hrvatsko narodno vijeće, iz kojega neprestano jurišate jedan na drugoga… Izgubiste svoje dostojanstvo i zato vas neprijatej iskorišćuje kao odskočnu dasku njegovih namjera. Uzmite samokres i poubijajte se sami, jer hrvatska revolucija takve ne treba!« Letak je datiran: »Evropa na Sesvete 1981. Potpis: Bojnik HOS-a Mile Jezerinac.« (Hrvat izvan domovine, naklada Pavičić, Zagreb, 2007., str. 111). Nitko nije preuzeo odgovornost za taj letak, ali bio je podesan za širenje bijesa i mržnje s mogućim konkretnim posljedicama.

Dok su za vrijeme postojanja političke emigracije bijeg u prijetnje silom i katkad njezina uporaba signalizirali ne­učinkovitost hrvatskog egzila, sadašnja djelomična izoliranost hrvatske dijaspore od političkog života u domovini katkad se manifestira u stvaranju fantomskih organizacija čije publikacije objavljuju priloge sa sadržajima koji su bliski znanstvenoj fantastici, ali zadovoljavaju »velike Hrvate« u njihovim zamislima kako su važni za domovinu, koja ih je, navodno, zaboravila. Naime, moglo se pretpostaviti da će se nakon osamostaljenja Hrvatske iseljeni Hrvati pomiriti sa svojom sudbinom onih koji, recimo to malo cinično, šalju pare u domovinu, ali ne pitaju kakve dobivaju povratne usluge za to. Hrvatska dijaspora uglavnom se razočarala u sve dosadašnje hrvatske vlade, koje su mnogo obećavale, a malo ispunjavale od onoga što su govorile. Danas u hrvatskom iseljeništvu djeluje na stotine društava i udruga, neke su pod krovnom organizacijom »Hrvatski svjetski kongres«, nemali broj izvan njega. Verbalnih sukoba među iseljenicima nema kao u vrijeme komunizma, ali zahvaljujući velikoj raširenosti interneta svašta se izvan pameti može čitati preko internetskih portala, od kojih je najčudniji onaj nekakve »Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori« (HAZUD) u švicarskom Baselu, koju Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj (adresa: Kroatischer Kulturverein, Postfach, CH-8050 Zürich) naziva fantomskom, a njezina predsjednika Dragana Hazlera čovjekom kojemu je »U dodiru s otrovnim tvarima oštećen mozak… osobito centri za ravnotežu, te je zbog toga umirovljen. Žalosno je da Hazler i nakon te osobne nesreće ostaje trajnim šarlatanom i upornim provokatorom« (izvor: Politički zatvorenik, studeni/prosinac 2013., broj 255). Na portalu HAZUD-a (www.hazud.hr) nalazimo vrlo provokativne članke, od kojih ćemo kao primjer za kroatomaniju navesti samo jedan.

»Hrvati nisu Slaveni, a sačuvali su svoje korijene 6500 godina«

Portal je objavio intervju s mr. sc. Krešimirom Galinom pod naslovom »Postoje dokazi da Hrvati nisu Slaveni, već jedini narod koji je svoje korijene sačuvao 6500 godina«. Citirat ćemo nekoliko tvrdnji tog etnomuzikologa koji usput traži pomoć od dijaspore za tiskanje svoje knjige Od Irana do Hrvatske i Indije i natrag – 6500 godina puta gena, simbola, običaja i glazbala. Na pitanja može li dokazima potkrijepiti tvrdnje kako Hrvati potječu s Bliskog istoka i nisu Slaveni, K. Galin odgovara: »Naravno da mogu. Uspio sam povezati više znanstvenih disciplina, te pogotovo arheološkim nalazima dokazati kontinuitet migracija prahrvatskog entosa i kulturnih činjenica kroz period od 6500 godina. U te kulturne elemente o kojima govorim uključeni su i simboli hrvatskog nacionalnog identiteta. Kroz cijelo to razdoblje možemo, naime, pratiti nastanak i migraciju prvotne šahovnice, zatim uokvirene sumerske (iranske) i vučedolske šahovnice, pletera i obrednih simbola kao što su zvijezda i mjesec, a koje danas možemo naći na grbu Zagreba ili u kruni hrvatske zastave. Te simbole na području Irana, odnosno Mezapotamije (prostor današnje Sirije, Libanona, Iraka) možemo naći već 3000 godina prije Krista. Zvijezdu i mjesec, doduše, i danas koriste islamski narodi, ali s drugim značenjem. U hrvatskoj pretpovijesti to su bili simboli vedskih (iranskih) božanstava Mitre i Varune. Prahrvatski pandan tih vedskih božanstava su Suria i Anahita s područja jugoistočnog Irana, u kraljevstvu Harahvaiti … Pitanje: Kad su prahrvati stigli u Europu? – Migracije iz Irana i sjeverne Mezapotamije odvijale su se u vrijeme takozvane neolitske revolucije, kada je poljoprivredno stanovništvo došlo u Europu. Dogodilo se to oko 4500 godina prije Krista od kada datiraju najstarije šahovnice iz kulture Danilo i pleteri iz hvarske kulture. Pitanje: Po čemu s tolikom sigurnošću zaključujete da su pronađeni predmeti pripadali Hrvatima? – Sigurnost mi daje veliki broj kulturnih činjenica i arheoloških nalaza koji zajedno s pisanim povijesnim izvorima (zapisi klinastim pismom iz arhiva mezapotamskih gradova i vede, tj. sveti spisi Indijaca) iz istog vremena čine jednu cjelinu i pripadaju prahrvatskom etnosu s Kavkaza, Kurawhata, tj. Hurita, biblijskom narodu Horitima… Prahrvati su prenosili kroz vrijeme i prostor svoja dostignuća duhovne i materijalne kulture, ali jedino ih Hrvati danas u svijetu posjeduju u živim običajima, dakle zaokruženom, dovršenom kulturnom sustavu, dok drugi narodi čuvaju samo djeliće, tj. pojedine kulturne elemente. Po tome je hrvatski narod, najkonzervativniji narod na svijetu, u najboljem smislu te riječi. Hrvati su sačuvali ono što je Europa izgubila, svoje korijene. Pitanje: Jesu li Hrvati onda Slaveni, ili nisu? Genetska istraživanja i arheološki nalazi opovrgavaju teoriju o slavenskom podrijetlu Hrvata. Jer 4500 godina prije Krista došli smo na područje Hrvatske sa simbolom šahovnice, a kasnije i s drugim simbolima: suncem, mjesecom ili svastikom koja je bila iranski simbol sunca koje se vrti. Takav ‘sunčev kotač’ (perzijski – gardun mehr) imamo u Boki kotorskoj ugraviranog u litici još u brončanom dobu… Ni genetski nismo Slaveni, jer imamo gen ‘EU 7’, a to nije slavenski gen… Dr. Dragan Primorac tvrdi da je taj gen došao s Bliskog istoka. Iranci ga imaju, danas 50 posto. Taj gen u Europi je prisutan 25.000 godina prije Krista. Osim toga, današnja teorija o dolasku Slavena u 6. i 7. stoljeću nije dokazana arheološkim nalazima… Pitanje: Kako onda govorimo slavenskim jezikom, ako nismo Slaveni? – Prahrvati su prihvatili slavenski jezik jer su dugo živjeli iza Karpata, na području Ukrajine, gdje su se miješali sa Slavenima, odnosno sa slavenskim ženama. Prahrvati nisu u osvajanja vodili, već su ih uzimali tamo gdje su došli. Otud prihvaćanje slavenskih jezika. Zato i govorimo o materinjem, a ne očevom jeziku.«

Svakako je to zanimljiva teorija, koja, uostalom, nije nova glede iranskog podrijetla Hrvata, ali ju je K. Galin produljio za još nekoliko tisuća godina unazad, što bi, da je stvarno tako, moralo izazvati pravu znanstvenu revoluciju u Hrvatskoj, ali naš autor to odbijanje teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata tumači time što u hrvatskoj historiografiji »… još uvijek vladaju ‘travestiti’, odnosno presvučeni pripadnici bivše komunističke ideologije kojoj je pripadnost Hrvata Slavenima bio argument za bratstvo i jedinstvo u Jugoslaviji (u 19. st. panslavizam je bio antigermanska ideologija, sredstvo borbe protiv germanizacije, tj. germanske dominacije)«. Na kraju se, po našem mišljenju, sve svodi na politiku, pa stoga u Hrvatskoj vlada, prema Galinu, opća odbojnost spram njegove teorije zasnovane na činjenicama, a jedan od razloga za to neprihvaćanje nalazi u činjenici da nitko ne želi objaviti njegovu odgovarajuću knjigu koja bi, navodno, morala do temelja uzdrmati sve dosadašnje tvrdnje o podrijetlu Hrvata i njihovoj starosti kao naroda.

Nismo stručnjaci da bismo mogli ustvrditi koliko je Galinova teorija čvrsta, no ono što je na prvi pogled vrlo uočljivo jest njegova golema osamljenost u korpusu hrvatskih znanstvenika kao i pomanjkanje uvida u paralelnost simbola kod različitih naroda koji jedni s drugima nisu imali nikakve veze. Mi smo, primjerice, na grčkim pravoslavnim samostanima u vlasništvu Svete gore Atosa na poluotoku Halkidiki vidjeli simbol ‘sunčev kotač’, a tamošnji Bizantinci i poslije Grci svakako nemaju nikakve veze s Prahrvatima. Šahovnicu imaju kao dio grba i neki manji njemački gradovi. Pleter je čest kod Langobarda, koji, naravno, nisu bili Slaveni itd.

Nekoliko zaključnih rečenica

Uvjereni smo da bi hrvatski znanstvenici trebali proučavati kroatofobiju kako bi pronašli njezine izvore i nakane protiv jednoga maloga naroda koji stvarno u svojoj povijesti nikoga nije ugrožavao. Kroatofobija ima svoju osnovu u neznanju onih koji ju šire, ali još više u velikosrpskoj promidžbi koja je čak i hrvatsko jugoslavenstvo smatrala »prikrivenom namjerom« za širenje hrvatstva. Stranci su često nasijedali srpskoj promidžbi u kojoj je hrvatski nacionalizam, pa čak i patriotizam, proglašavan nečim nazadnim, dapače zločinačkim. Suvremeno nastojanje Hrvata da se oslobode okova jugoslavenstva stranci su shvaćali kao povratak u nacionalističko 19. stoljeće. Danas te hrvatske težnje prihvaćaju neki gotovo »zaboravljeni« narodi u Europi kao Katalonci, Škoti i Baski, pa ih nitko zbog toga ne nabacuje klevetama da su fašisti. Kroatofobiju bismo mogli označiti antihumanom, možda čak i svojevrsnim šovinizmom. S druge pak strane neki su Hrvati, pogotovo prije u emigraciji i danas osamljenici u zapećku javnog života, svoje golemo rodoljublje prenaglašeno izražavali koketiranjem s uporabom nasilja ili teorijama koje graniče sa znanstvenom fantastikom, što bismo mogli označiti kroatomanijom. No ona je u usporedbi s kroatofobijom fusnota u političkom životu nacije, ali treba ju odbacivati jer su Hrvati uvijek bili najjači onda kad su se za svoje legitimne interese borili mirnim sredstvima, odnosno kad su s oružjem u ruci branili svoju neovisnost na vlastitom teritoriju, što je u usporedbi sa susjednim narodima velika iznimka na koju možemo biti ponosni.