Krunoslav Kolar: SINE DOMINICO NON POSSUMUS!

Nakon uskraćivanja slobode u ožujku i travnju, dogodilo nam se to ponovno, iako u nešto blažem obliku. Barem tako izgleda. Ne mogu ne zamijetiti kako je prvim mjerama bilo zahvaćeno vrijeme Korizme i Uskrsa, dok je ovim drugim mjerama zahvaćeno vrijeme Došašća, a ne bih se čudio da bude i vrijeme Božića. Osim što se čovjeku uskraćuje sloboda u mnogim pogledima, mnogima se uskraćuju i egzistencijalne stvari na koje čovjek ima pravo. Čovjek ima pravo na rad i pravo na ono što mu omogućava zemaljski život. Zatvaranje pojedinih objekata natjeralo je u proljeće nemali broj voditelja određenih djelatnosti na to da svojim radnicima silom prilika podjele otkaz, a nije ni sad bolja situacija. Ljudi se bune, ali pretiho ili pak svoje vapaje upućuju na adrese koje im ne mogu pomoći. I imaju se pravo buniti, pa i protestirati, jer im je uskraćeno ono što im omogućava život, ono na što imaju pravo. No, čovjek nije samo tijelo već i duh. Kako je pozvan brinuti se za zemaljski život, tako je pozvan brinuti se još i više za duhovni, vječni život. Dakako, u svojoj slobodi može i ne brinuti se, kao što može i ne vjerovati, ali vjera pojedinca ne čini Boga postojećim ili nepostojećim – Bog jest i njegov bitak ne ovisi o ničijem mišljenju i vjeri. Tako postoji i ljudska duša, vjerovali ili ne, te je i nju potrebno hraniti.

Mjerama koje su donesene u proljeće, ali i sadašnjim mjerama, uskraćuje se pravo i sloboda da čovjek brine i za duhovnu egzistenciju koja se na najuzvišeniji način živi u sakramentima, osobito euharistiji koja je vrhunac sakramentalnog susreta Boga i čovjeka. Nekome ovo nije egzistencijalna stvar, ali svakom istinskom kršćaninu susret s onim koji je rekao: „Ovo činite meni na spomen.“ i „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“, nedjeljna euharistija je egzistencijalna stvar. Ona je egzistencijalna stvar za Crkvu koja bez euharistije ne bi postojala, kako kaže papa Benedikt XVI. Vjernik se može moliti bilo gdje i bilo kada, to je istina, ali biti istinski kršćanin, bez primanja Isusa, to je utopija. Ako je moguće, time Isusov nauk i nauk Crkve pada u vodu – uzalud vjera vaša i propovijedanje moje. Istina, mise nikada nisu bile zabranjene: mi, svećenici, smo ih svakodnevno služili. Ali nismo samo mi, klerici, Crkva! To je sav narod Božji koji je uranjanjem u Presveto Trojstvo po sakramentu krštenja postao mističnim tijelom Kristovim. Kao što se umjesto drugog ne mogu najesti, tako niti umjesto drugog ne mogu na pričest. A ona je egzistencijalna za cjeloviti život vjernika.

Nove mjere donesene od državnih i crkvenih vlasti ne zabranjuju nam da slavimo misu s narodom. Ali mnogima je vjerska sloboda i duhovna egzistencija ovime uskraćena. Koriste se različite formulacije kojima se želi ovu istinu prekriti, ali istina je da se velikom broju vjernika uskraćuje ono najbitnije za život vjere – slavlje euharistije gdje se hrani Kruhom života. Ne možete mi reći da svatko može na misu, ako je ograničen broj na 25 vjernika. Koji će roditelj jednome od svoje djece dati što ga ište, a drugoga odbiti, iako traže istu stvar koja im je potrebna? Ja nemam srca za nešto takvo. A nemaju ni mnoga braća svećenici. Jučer su tako neki novinari (koji ne služe istini već ideologiji) oblijetali poput strvinara po crkvama i tražili gdje ima više od 25 vjernika, dok nisu provjeravali (niti će to vjerojatno raditi) ima li više ljudi u ZET-ovom autobusu ili tramvaju (u koje, prema novim odredbama, može stati više ljudi nego u crkvu od 1.000 četvornih metara). Našli su da u mnogim crkvama ima više ljudi od diskriminirajućeg dozvoljenog broja. Naravno, negativno su to okarakterizirali, kao i naši sugrađani koji se zgražaju nad time što disciplinirani, dezinficirani, distancirani i maskirani vjernici mole. Da se barem zgražaju i onda kad se stvaraju gužve ispred dućana (koje također mediji još nisu provjeravali, barem koliko sam vidio) gdje se kupuju egzistencijalne stvari, poput 20. para tenisica, 53. haljine, novog laptopa sa super grafičkom za igranje igrica itd. Takvi nisu prijestupnici, dok se protiv vjernika često koristi takav rječnik koji bi se mogao iskoristiti kao govor mržnje, pa i podnijeti tužba. Ali ako Isus nije podnio tužbu protiv grešnika već je dao život za nas, onda nećemo ni mi to činiti. No, činit ćemo ono što nam kaže prvi papa, sv. Petar apostol, koji lijepo kaže (ukoliko nije dokinuta i obveza slušanja i življenja po Svetom pismu): „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“

Toga su na osobit način bili svjesni kršćani prvih vremena. Živjeli su u Rimskom Carstvu koje je svojim zakonima zabranilo štovanje drugih bogova i prisutnost drugih religija, a tko se ogriješio o taj zakon, plaćao je životom. Tako su se kršćani prvih vremena nerijetko skrivali da bi slavili euharistiju, a kada su bili otkriveni, bili su ubijani. Samo zato što su duhovno stavili ispred tjelesnog, zato što pripadaju Kristu. Takvu cijenu platili su i mučenici iz Abitene uz koje se veže izjava: „Sine Dominico non possumus!“, što bismo mogli prevesti kao „Bez nedjelje ne možemo!“ Time se označavalo ono najbitnije u tjednu, a to je nedjeljno slavlje euharistije. Kršćani prvih vremena nisu se odrekli euharistije, čime su kršili tadašnji državni zakon i bili kažnjeni tako što su bili mučeni zbog vjernosti Bogu, jedinom postojećem, pravom Bogu. Slaveći jučerašnje mise (čak i u prostoriji koja je ispod razine zemlje, baš poput prvih kršćana), gledao sam to malo stado koje se ne boji, koje slavi euharistiju jer bez nje ne može. Možda nas (za sad) neće mučiti i predavati zvijerima, iako su verbalni ispadi mnogih miroljubivih sugrađana po portalima (pa i onih koji se smatraju vjernicima) poput udaraca koje primamo samo zato što smo Kristovi. Lako je živjeti vjeru kada je sve lijepo i dobro, ali ovo je pravo vrijeme da se očituje istinska vjera. Kroz mnoge nam je nevolje ući u Božje kraljevstvo, pa i ovo vrijeme možemo uzeti kao ono koje pročišćava kako nas osobno tako i Crkvu koja će u konačnici biti malo stado, kako je davno prorokovao Joseph Ratzinger. On nam u svojoj postsinodalnoj pobudnici „Sacramentum caritatis“ poručuje ono što govori Sveto pismo, a tako i otačka predaja, da je slavlje euharistije poslušnost Kristovoj zapovijedi. Isti suvremeni naučitelj Crkve napominje da iz svetkovanja nedjelje izbija kršćanski smisao egzistencije i nov način življenja života. Crkva u euharistiji pronalazi svoj izvor i vrhunac odakle crpi snagu za vršenje poslanja. „Nema ničega ljepšeg nego dopustiti da nas evanđelje iznenadi. Nema ničega ljepšeg od susreta s Kristom. Nema ničega ljepšeg nego njega upoznati i drugima priopćiti svoje prijateljstvo s njim.“, kaže papa u miru koji u knjizi „Bog je s nama“ u podnaslovu ističe da je euharistija središte života. A to naglašava i sveti papa Ivan Pavao II. u svojoj posljednjoj enciklici „Ecclesia de Eucharistia“ koja u prvoj rečenici otkriva srž: „Crkva crpi svoj život iz euharistije.“ A Crkva, ponavljam, nismo samo mi, klerici, nije samo 25 odabranih, već puno veći broj Bogu odanih duša koje vape za susretom s Kristom u euharistiji, kojima je uskraćeno temeljno, egzistencijalno pravo da žive svoju cjelovitost duha i tijela. Stoga u ime svih vjernika, osobito onih i sa svima onima kojima je onemogućeno da prisustvuju slavlju najuzvišenijeg otajstva vjere, vapijem: „Sine Dominico non possumus!“ Pa makar nas, kao ranokršćanske mučenike, to koštalo života. Bitno da nas ne košta vječnosti.