Ukrajinska grkokatolička Crkva najveća je istočno-katolička Crkva u svijetu. Broji oko 6 milijuna vjernika u Ukrajini i više milijuna po svijetu u dijaspori. Istočno-katolička znači da je dio Katoličke Crkve i u jedinstvu s rimskim papom, ali da ne spada u zapadni ili ”latinski” dio Crkve, već da ima svoj vlastiti obred, liturgijske običaje, kanonsku disciplinu i duhovnost te autonomiju. Služi se bizantskim ili grčkim obredom, poput brojnih drugih istočno-katoličkih i pravoslavnih Crkava te se stoga i naziva ”grkokatoličkom”.
Zajedno s drugim slavenskim Crkvama, ona je baštinica liturgijske baštine i crkvenoslavenskoga jezika svete braće Ćirila i Metoda. Crkvom upravlja Sinoda biskupa, a predvodi je veliki nadbiskup kijevsko-halički Svyatoslav Shevchuk. U liturgiji se donedavno služilo crkvenoslavenskim jezikom, dok danas prevladava ukrajinski, a u dijaspori i drugi svjetski jezici.
Malo je poznato da je do pada komunizma i Sovjetskog saveza Ukrajinska grkokatolička Crkva bila najveća progonjena vjerska zajednica u svijetu. Dolaskom komunista na vlast i uspostavom Sovjetskog saveza, koji je uključivao i Ukrajinu, ona je bila zakonom zabranjena, njezina imovina oteta, a svećenici, redovnici i narod proganjani kao nelojalni građani nove proleterske države. Prisiljavalo ih se da prijeđu na pravoslavlje, to jest u Rusku pravoslavnu Crkvu ili da jednostavnu budu ateisti – što se očekivalo od svih građana Sovjetskog saveza. Kler, redovnici i vjernici koji su uspjeli umaći deportaciji u logore i smrtnu presudu, uglavnom su se pritajili, odlazili na službe i sakramente u pravoslavnu ili gdje je bilo moguće u rimokatoličku Crkvu, potajno prakticirali vjeru i čuvali jedinstvo s Rimom, služeći često kripto-liturgije u podrumima i šumama. Međutim, brojni su svećenici, članovi svećeničkih obitelji, redovnici i vjernici stradali kao mučenici ne htijući se odreći ni kršćanske vjere, ni Katoličke Crkve.
Brest-Litovska i Užgorodska unija
Ukrajinska grkokatolička Crkva nastala je Brest-Litovskom unijom 1595-1596. godine, kada su biskupi dotadašnje ”Rutenske pravoslavne Crkve” na području poljsko-litavskoga kraljevstva odlučili potpisati obnovu zajedništva s Rimskom Crkvom i papom, ili kako se tada govorilo ”prijeći na uniju”. Unijom su postali punopravni članovi Katoličke Crkve pri čemu nisu mijenjali obred, duhovnost, kalendar, disciplinu ili kanone, već su ih u potpunosti zadržali i tako postali ”katolici bizantskog ili grčkog obreda”, odnosno ”grkokatolici”. Teško je reći u kojoj mjeri se radilo o svijesti o obnovi jedinstva Crkve i duhovno-teološkim razlozima, a koliko o pritisku katoličkih vladara Poljsko-Litavske kneževine u kojoj pravoslavni kler i vjernici jesu bili građani drugoga reda u odnosu na katolike. Poljaci su provodili prilično žestoku polonizaciju Ukrajine i Bjelorusije. Tako su na primjer pravoslavni klerici morali plaćati državi porez samo zato što nisu katolici. Bilo je i sukoba i oružanih otpora takvoj politici. Osim političkih razloga, postojali su i kulturološki razlozi. Višegodišnja poljsko-litavska i kasnije austrijska vladavina nad zapadnim dijelovima današnje Ukrajine približila je Ukrajincima zapadno-europsku i katoličku kulturu i mentalitet, što je također utjecalo na odluku prijelaza u jedinstvo s Katoličkom Crkvom. U gradu Brestu, današnja Bjelorusija, četiri od devet biskupa Rutenske pravoslavne Crkve potpisalo je 1590. godine deklaraciju o namjeri obnove jedinstva s Rimom. Deklaracija je sadržavala 33 članka u kojima se tražilo da sve obredne, duhovne, teološke i kanonske vlastitosti njihova bizantskog obreda budu poštovane. Rimski papa Klement VIII. je pristao na sve što su biskupi tražili. Bili su to biskupi Lucka i Ostroga, Pinska i Turova, Chelma i Lavova. Kasnije se pridužilo još četiri biskupa (Przemysl, Polock, Wlodzimierz i Bresc te metropolit Kijeva i Haliča). Unija je potpisana i 1595. svečano proglašena u Konstantinovoj dvorani u Vatikanu. Sljedeće godine, 1596., biskupi su svečano položili ispovijest katoličke vjere te je papa izdao bulu”Decet Romanum pontificem” u kojoj su utvrđena prava rutenskoga episkopata i njihov odnos s Rimskom apostolskom stolicom. Biskupi su priznali valjanost zapadnog izričaja da Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina i tražili su ostati na julijanskom kalendaru, budući je na zapadu već uveden gregorijanski. Zanimljivo je da u potpisanoj uniji stoji kako o onome o čemu se latinski i grčki oci nisu uspjeli jasno dogovoriti ne treba prisiljavati i da i dalje svatko vjeruje prema svojoj tradiciji (konkretno na primjer o čistilištu). Uniju su podržali poljski kralj i veliki litavski knez Žigmund III. Ipak, protivili su se neki pravoslavni biskupi i plemići, kao i Kozaci na jugu Ukrajine koji su počeli voditi borbu za samostalnost ukrajinskog naroda. Moskovski patrijarh i ruski carski dvor su uniju smatrali neprijateljskim činom. Tako su se kršćani istoga jezika, naroda, povijesti i kulture podijelili u dvije odvojene crkvene strukture –katoličku i pravoslavnu – ostavši istoga grčkoga ili bizantskoga obreda i istočno-kršćanske baštine. Tada je de facto nastala današnja Ukrajinska grkokatolička Crkva, premda se tada nazivala ”Rutenska” u zapadnim napisima.
Gotovo pola stoljeća kasnije, 1646. godine, 63 svećenika pravoslavne eparhije Mukačeva, u Zakarpatskoj oblasti, koja je bila u sastavu dijelom kneževine Transilvanije, a dijelom Habsburškoga carstva, u gradu Užgorodu (granica današnje Slovačke i Ukrajine) također je potpisalo uniju s Rimom. I tako je nastala nova grkokatolička Crkva na tom prostoru, koja se danas naziva ”Rutenska ili rusinska grkokatolička Crkva” (Ecclesia Graeco-Cattolica Ruthenica). Ni danas Mukačevska grkokatolička eparhija sa sjedištem u Užgorodu nije u sastavu Ukrajinske grkokatoličke Crkve već ima svoju pravnu vlastitost i pripada Rutenskoj grkokatoličkoj metropoliji Pittsburgh, kojoj uz Mukačevo pripadaju i sjeverno-američke eparhije Parma, Passaic i Phoenix. Brojni iseljenici iz područja Karpata krajem 19, i početkom 20. st. nastanili su se u SAD-u i tamo stvorili veću i jaču Crkvu od one u starom zavičaju. Carska je Rusija pokušala zatrti i ovu zajednicu, ali je ona nastavila živjeti u austro-ugarskom dijelu Ukrajine i iznjedrila današnju slovačku, mađarsku i rumunjsku grkokatoličku Crkvu.
Zajednička sudbina obiju crkava – Ukrajinske grkokatoličke Crkve i Rutenske grkokatoličke Crkve u Ukrajini jesu višestoljetni progon i mučeništvo od strane ruskih careva i Ruske pravoslavne Crkve, a kasnije osobito od komunističkog režima Sovjetskog saveza. Također, obje ove grkokatoličke Crkve baštinice su pokrštenja Kijevske Rusi u 9. st., kao i liturgijske i jezične tradicije svete braće Ćirila i Metoda, što opet zajednički dijele s Ruskom i Ukrajinskom pravoslavnom Crkvom.
Progoni grkokatolika
Od samog svog postanka grkokatolici koji su se našli na području carske Rusije bili su izloženi progonu od carske vlasti i pravoslavne Crkve. Već 1623. godine mučenički je ubijen grkokatolički biskup Polotska sv. Jozafat Kunčević od strane pravoslavnih pobunjenika. Njegovo tijelo se dan danas može vidjeti u bazilici sv. Petra u Rimu pod oltarom sv. Bazilija Velikoga. Svi pokušaji zatiranja ukrajinske nacionalne svijesti i jezika od ruskih careva prelomili su se osobito preko leđa grkokatolika, kojih se smatralo nepoželjnim ”zapadnim” elementom. Grkokatolici su uvijek bili promotori i ukrajinske nacionalne svijesti i okretanja prema zapadu. Međutim, najveći progoni nadošli su s komunizmom, poslije Oktobarske revolucije 1917. i uspostavom Sovjetskoga saveza pod kojim su bili prisiljeni živjeti i ukrajinski i rutenski grkokatolici. Progon je bio osobito žestok za vrijeme vladavine Josipa Staljina. Više milijuna Ukrajinaca je pomoreno glađu između 1932 i 1933. godine u tzv. gladomoru kojega je Staljinov režim provodio u namjeri da kolektivizira zemlju. Uoči II. svjetskog rata, godine 1939., Staljin se osobito obrušio na Grkokatoličku Crkvu, oduzevši joj svu imovinu, zatvorivši crkve i ustanove, i na koncu stavio cijelu Crkvu kao ustanovu izvan zakona. Bilo je ilegalno biti grkokatolikom. Veliki dio crkvene imovine, uključujući i crkve, predani su Ruskoj pravoslavnoj Crkvi. Jedan dio klera i naroda je pod prisilom režima prešao u Rusku pravoslavnu Crkvu, koja je ponovno uspostavila svoju hijerarhiju na ovom području Ukrajine, dok su sve povijesne unije službeno bile proglašene ništetnima. Međutim, većina biskupa, svećenika, redovnika i vjernika nije poklekla, unatoč strašnoj propagandi i hajkama te brojnim hapšenjima, mučenjima i ubojstvima. Na stotine svećenika, redovnika i redovnica je odvedeno u logore gdje su skončali, a na tisuće vjernika ubijeno i utamničeno. Samo u gradu Lavovu 800 svećenika je uhapšeno. Godine 1945. sovjetska vlast je uhapsila i grkokatoličkog metropolitu Josipa Slipyia, zajedno s devetoricom biskupa i oko stotinu svećenika i laika. Nakon 18 godina logora, metropolit Slipyi je pušten na slobodu zahvaljujući intervenciji pape sv. Ivana XXIII. i on se tada nastanio u Rimu i 1965. postao kardinalom. Tako su grkokatolici ušli u katakombe.
Brojna emigracija sa zapada pomagala je svoju subraću na najbolji način koji je mogla. I hrvatska Križevačka eparhija je pomagala ukrajinske i rutenske grkokatolike šaljući Biblije, molitvenike i klerike koji su potajno njima odlazili. Svećenici su u javnosti živjeli i radili kao obični ljudi, a u tajnosti su dijelili sakramente i kada je to bilo moguće služili liturgije po podrumima, štalama i šumama. Oni koji su bili poznati sovjetskim vlastima često su mučeni, ispitivani i praćeni, dok su otkriveni svećenici pridošli izvana najčešće svoju hrabrost platili životom. U takvom ozračju, kako sami sovjetski izvori bilježe, grkokatolička Crkva je čudesno rasla i jačala. Poslije Staljinove smrti, grkokatolici su se nadali obnovi i većim slobodama. Međutim, krajem 1950-tih uslijedio je ponovno snažan propagandni rat protiv njih te hapšenja i progoni. Godine 1960. zatvorena su do tada tajna teološka učilišta i sjemeništa u Ternopilu i Kolomiji, a 1974. otkriven i tajni samostan u Lavovu. Ukrajinski i rutenski grkokatolički biskupi i svećenici također su mučenički stradavali u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj kojima su vladali Sovjeti. Kažnjavalo se sve: služenje obreda, krštenje djece, crkveno vjenčanje, održavanje vjerskih sprovoda, ispovijedanje, posjedovanje ikona, vjerskih knjiga, molitvenika i kalendara. Međutim, duh vjere i ljubavi prema Crkvi nije se dao slomiti. Kardinal metropolit Slipyi je u zloglasnom gulagu Morodoviji u Sibiru napisao: ”Kojega li blagoslova nam je svima nama, sljedbenicima Isusa Krista, ovaj Sibir donio. Jer upravo zbog njega raste Kristovo kraljevstvo. Ova pustara je danas napojena krvavim znojem zatvorenika i nepobjedivih sinova jednog porobljenog naroda. Jer ne samo da se odavde dižu i psovke i proklinjanja, odavde se također uzdižu i riječi iskrene molitve upućene Svevišnjemu…” Tek padom komunizma i Sovjetskoga saveza početkom 1990-tih, grkokatolička Crkva u Ukrajini je izašla iz katakombi i danas predstavlja jednu snažni i brojnu Crkvu prisutnu u brojnim zemljama svijeta.
Krv mučenika, sjeme je kršćana
Sveti papa Ivan Pavao II. je 27. lipnja 2000., za svoga pohoda Ukrajini blaženima proglasio 28 ukrajinskih novomučenika. Među njima su biskupi, svećenici, redovnici i redovnice i brojni laici. Sestra Jozafata Hordaševska, rođena u Lavovu 1869., koja je utemeljila Sestre službenice Bezgrješne, umrla je 1919. od posljedica tamnovanja. Svećenik Nikolas Konrad pretučen je na smrt od KGB-a 1941. Redovnik bazilijanac o. Joachim Senkivskyi, doktor teologije i iguman samostana, uhapšen je 1941. i živ utopljen u kipuću vodu. Redovnica sestra Tarzicija Matskiv ustrijeljena je na vratima samostana 1944. godine. Biskup Teodor Romzha uhapšen je 1947., mučen i otrovan jer nije htio napustiti zajedništvo Katoličke Crkve i prijeći pravoslavnima. Biskup Jozafat Kotsylovsky je stradao u gulagu kod Kijeva 1947. Popis je uistinu velik, a opisi smrti strašni. Među mučenicima isticale su se i svećeničke supruge koje se nisu htjele odreći ni kršćanske vjere ni katoličke Crkve i bile snažni oslon svojim supruzima svećenicima. Svakako valja spomenuti da nisu bile male brojke ni pravoslavnih monaha, monahinja, svećenika, biskupa i vjernika koji su stradali mučeničkom smrću za vrijeme sovjetskoga komunističkoga režima i u Ukrajini, i u Bjelorusiji, i u Rusiji. Međutim, grkokatolici, u sve tri spomenute zemlje, stradavali su samo zato što su katolici, dakle što se nisu htjeli odreći Katoličke Crkve i postati pravoslavcima, a niti su se htjeli odreći svog bizantskog obreda i postati rimokatolicima (tamo gdje su postojale rimokatoličke crkve). Oni su uistinu sveto i dostojno krvlju posvjedočili i za jedinstvo Crkve, na čelu s papom, kao i za višeobrednost te iste Crkve što sačinjava bit njezina katoliciteta. Njihovo je mučeničko sjeme urodilo plodom i oni danas sigurno zagovaraju svoj napaćeni narod.
Izvor: Glasnik SIM, br. 5, svibanj 2022.
