Livio Marijan: PREŽIVJETI ILI PROŽIVJETI ADVENT 

Za nas kršćane, advent ili došašće ili božićni post i nije vrijeme izvanjske zabave, trošenja i prejedanja, nego vrijeme posta, odricanja, duhovne priprave za jedan od najvećih blagdana naše vjere.

Međutim, ostat ćemo i mi zakinuti jer ne možemo komodno na najljepši dio toga vremena – mise zornice, a i nedjeljne i blagdanske mise s restrikcijama su za mnoge upitne. Kako smisleno proživjeti, a ne samo preživjeti ovo došašće?

Okolnosti su nas sve ”stjerale” u kuću, u stan. To je pogotovo za nas Dalmatince, naviknute da i u zimi hodamo okolo po suncu, prilično traumatično. No, ako malo zastanemo i razmislimo, ipak nije tako strašno što nas je lockdown ”natjerao” ili barem nam dao priliku da se malo okrenemo svojoj nutrini, sebi, svom dubljem i iskonskom ”ja”.

Prilično smo zaboravili da imamo dušu i duhovnu dimenziju, i da nas upravo to čini ljudima, različitima od svega stvorenog oko nas. A duša ima svoje potrebe, svoj ritam, svoju hranu kao i tijelo.

Duši su potrebni mir i tišina za autoreflekciju (razmišljanje o sebi), za osluškivanje dubokih glasova naše nutrine i za promišljanje o životu, njegovim plusevima i minusima, o bitnom i nebitnom, o prioritetima.

Isto tako, mi smo bića odnosa jer stalno živimo u odnosu s drugima, bližnjima i daljnjima, s prirodom oko sebe, s medijima i svim informacijama koje nam se nude preko njih. Na koncu, duša ima transcedentalnu (onozemaljsku) dimenziju, ona ima ”osjećaj” za nevidljivo, vječno, kozmičko.

Kod mnogih su svi ovi odnosi pomalo poremećeni jer mnogi ne vode računa o redovnoj higijeni duše kao što brinu o redovnoj higijeni tijela. Umjesto histeriziranja radi ograničenog kretanja i mogućnosti zabave i trošenja kao do sada, ako hoćemo možemo ovo vrijeme lockdowna posvetiti sebi, svojoj duši. Na koncu, ono što ugradiš u sebe ostaje trajno u tebi kao neotuđivo bogatstvo.

Ljudska kvaliteta se ne može odjenuti izvana ili kupiti u shopping centru. Ona je ili nije u čovjeku. Ništa nas izvana ne može toliko obogatiti ili promijeniti koliko mi sami sebe kada siđemo u dubinu svoje nutrine i otkrijemo tamo čitav jedan kozmos.

Mnogi žive na površini, umjetnim i ispraznim životom kojega žele ispuniti nekim vanjskim senzacijama i vibrama. Prije ili kasnije shvate da te prolazne i površne stvari ostavljaju prazninu u duši, da duša uporno hoće nešto više, kvalitetnije, iskonsko, duhovno, trajnije.

I za one koji traže smisao ili Boga, koji imaju neku svoju filozofiju ili religiju, ili nemaju neku predstavu o duhovnom životu, ovo je i njima prilika da se spuste malo u sebe, i na kvalitetniji način upoznaju svoje unutarnje duhovno biće.

Možda najbolje čitanjem kvalitetnih knjiga ili gledanjem kvalitetnih filmovima koji problematiziraju vječna čovjekova pitanja dobra i zla, smisla i besmisla života, ljubavi, odnosa prema svijetu i drugim ljudima. Ovo je i prilika da se malo obrazujemo.

Katastrofalno je pala kultura znanja (a onda i ponašanja i uopće kvalitete života). Danas svi sve komentiraju, a nitko ništa ili malo zna, ne čita se, ne uči se. Čovjek koji nema pravu informaciju (o povijesti, politici, filozofiji, ekonomiji, znanosti, općoj kulturi, itd.) ima lažnu informaciju i kao takav je idealan plijen za manipulaciju.

Ljudi, učite, čitajte, googlajte, i to ne radi zabave nego kao rad na sebi. Intelekt, kao i tijelo i duša, potreban je svoje higijene, hrane, rasta. Za nas koji smo kršćani, koji vjerujemo u bogočovjeka Isusa Krista, ovo je vrijeme kad bismo inače trebali više brige posvetiti duši i duhovnosti. Ako to dosad nismo radili, evo Bog nas je stavio baš u takvu situaciju. Pripremio nam je pustinju, a pustinja je u biblijskom iskustvu i smislu mjesto osame, tišine, traženja, lutanja, ali kroz to i oslobođenja, rasta, preživljavanja i čišćenja.

I mi kršćani patimo od katastrofalne neukosti i kulture znanja kad je u pitanju naša vjera, poznavanje Svetog Pisma, crkvene predaje i liturgije. Biti ”kao nešto”, a ne imati pojma ili površno nešto malo znati o tome je ravno ne biti u bîti ništa.

Ako ikada, sada je vrijeme za pozitivni duhovni lockdown. Koliki od nas redovno mole jutarnju i večernju molitvu i redovno čita Sveto Pismo? Bez toga jedva da se možemo i zvati kršćani. Koliki od nas (a vidi se često po postovima i komentarimo) pojma nemamo o osnovama i abecedi kršćanske vjere i kulture. Koliki od nas živimo i u lošim odnosima s bližnjima, a to je po sebi anomalija i stanje grijeha.

Koliki od nas tratimo vrijeme bez veze, površno idemo nedjeljom (ili ponekad) u crkvu i nemamo ni iskren, ni kvalitetan, ni dublji odnos s Bogom te zapravo živimo i razmišljamo kao i svi drugi.

Vrijeme došašća ili adventa je vrijeme iščekivanja, vrijeme dolaska, vrijeme bdijenja. Mi ne možemo više utjecati na prošli Kristov dolazak jer se već zbio i svake ga se godine za Božić svečano spominjemo.

Ali došašće nas podsjeća na onaj drugi dolazak Kristov, o Sudnjem danu i završetku povijesti ili završetku moga i tvoga života kada nam je stati pred Boga.

Tekstovi svetog bogoslužja u vrijeme došašća govore upravo o tome. I ovo vrijeme zime, tmurnih i kratkih dana kada sva priroda kao da umire podsjeća nas na kraj. Na kraju toga vremena stoji Božić – blagdan Rođenja Kristova – kao svjetlo na kraju tunela i proljeće koje će početi upravo svršetkom zime. Iskoristimo taj hod, to zimsko putovanje, to tumaranje pustinjom za kvalitetniji susret s Božićem i ujedno završnim susretom s Bogom na kraju života i svijeta.

Na koncu, sve će drugo tada biti nevažno i irelevantno kad se nađemo licem u lice sa svojim Stvoriteljem i Kraljem svemira. Ako nismo dosada, onda sada u ovo sveto vrijeme došašća ili božićnoga posta resetirajmo sebe i svoje navike, počnimo s ”novim normalnim”.

Dižimo se ranije, pa i još za mraka da proživimo ljepotu svanuća preko kojega nas i priroda podsjeća na Kristov dolazak, na svjetlo u tami. Rano jutro smo svježi i bistri. Kao prvi čin dana, uzmimo psalme i Novi zavjet, pročitajmo jedan ili nekoliko psalama i koji pasus iz Evanđelja, malo razmislimo o tome u svojoj nutrini, izmolimo jedan ”Očenaš” za sebe, svoje bližnje, sve koji pate na bilo koji način i od ove pandemije.

Kroz dan posvetimo malo vremena čitanju koje dobre knjige ili navečer pogledajmo neki kvalitetan film. Razgovarajmo svakoga dana iza ručka sa svojim ukućanima ili preko telefona s bližnjima.

Zatvorili smo se u sebe i postali zombiji. Ako imamo vremena, učimo nešto novo. Danas svatko može s internetom toliko toga naučiti, može i studij ”završiti” ako želi, bilo praktičnoga znanja, bilo intelektualnoga kao što su jezici…

Na svršetku dana, kada sunce zalazi, stanimo opet malo u miru i tišini sa sobom i s Bogom, upalimo svijeću (adventski vijenac nije ukras), pročitajmo opet koji psalam i koji pasus iz Novoga zavjeta, Večernju ili Povečerje iz časoslova i opet malo razmišljajmo i razgovarajmo i sa sobom i s Bogom. Večer smiruje. Pitamo se za što ću moliti? Dovoljno je i letimično pogledati večernji dnevnik ili skrolati po internetu vijesti pa zaista skupiti materijala za molitvu. Toliko jada, zla i nevolje u svijetu i životu. A mi smo dio toga svijeta (nitko nije otok). I postimo. Jedno od najbitnijih asketskih vježbi kršćanskoga života smo pomalo zabacili. Post je s molitvom i milostinjom prema bližnjima bitna i temeljna kršćaninov životni fitness.

Postimo barem srijedom i petkom, ili koliko god i kako god možemo. Od tog silnog govora o blagdanskim stolovima, jelu, poslasticama, kao da se i samo pretvaramo u tuke i prasce. Mi nismo ono što i koliko jedemo. Valjda smo više od toga. Na koncu, odlučimo se na neko konkretno dobro. Sigurno poznajemo ljude u nevolji, bilo u ekonomskoj radi ove situacije, bilo u životnoj (samoća, bolest).

Kad se odričemo nečega, skupimo nešto viška ili novaca ili vremena pa možemo i pomoći drugima. Sebedarje ili altruizam jesu zapovijed kršćanskoga života, a ne hobby ili nevažni dodatak.

Bog je ”radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom”, a ne radi sebe. Prestati se baviti sobom i malo više primjećivati druge i svijet oko sebe ima terapeutsku vrijednost u ovom pomalo bolesnom i poludjelom svijetu.

Svaki trud se plati, svaka žrtva naplati, svako dobro vrati. A dobro rađa i uzvraća srećom, mirom, zadovoljstvom te duševnim i duhovnim zdravljem.

Bog koji nas je stvorio najbolje nas poznaje, i zna što nam treba bolje nego li mi sami. Bolje je imati povjerenje u Boga i svoju savjest nego u isprazne i prevarantske reklame i postove koje obećavaju ”bit ćete kao Bog” i imati raj na zemlji na brz, jeftin i laki način.

Svaka zrela i odrasla osoba zna da je jeftino uvijek samo jeftino i da sve što je vrijedno košta. Budimo zreli i realni, isplatit će nam se. I na koncu, kako kažu sveti oci, uzalud se Isus rodio u Betlehemu i tisuću puta, ako se ne rodi u meni, u mojoj i tvojoj duši i srcu, svakoga dana, svakoga došašća i svakoga Božića.