Ovo su fotografije snimljene 1915. za vrijeme turskog genocida nad Armencima. Od 2.000.0000 ostalo ih je 60.000.
Na prvoj fotki: Nakon sto su silovane, Armenke su razapete na križ kao i Bog kojem su se klanjale.
Druga fotka: Majke zakopane u zemlju dok čekaju polaganu smrt pored djece koja stoje iznad njih.
Zašto je važno pamtiti zlo kao i dobro: da se održava svijest i budnost da je čovjek uvijek potencijalan kriminalac i zločinac, kao što je i potencijalan dobrotvor i humanist. Problem je u našoj antropološkoj određenosti: Ako smo sami sebi mjerilo, onda sve to stoji na labavim temeljima. Zato civlizacija, društvo, narod ili čovjek koji krhkoga i labilnoga čovjeka stavlja na mjesto Boga sam sebe i cijelu civilizaciju dovodi u opasnost. Rekli su odavno filozofi: O Bogu nam svjedoči zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama.”
20. stoljeće je trebalo biti idealno stoljeće u kojem je čovjek sebe proglasio emancipiranim, slobodnim od Boga i svih ‘okova’ i konačno trebao stvoriti raj na zemlji, optužujući sve vjekove prije sebe kao ‘mračne’. Na kraju je bilansa bila ovo: logori, genocidi, najveći svjetski ratovi, na stotine milijuna mrtvih, mučenih, razaranja, glad i smrt. A u kulturi: kič, plastika, mediokritetstvo. Glede ekologije: zagađenje, smrad, bolest… U ekonomiji: s jedne strane pretilost, s druge glad. Boga zamijenio kapital, novac, moć – djelo povampirenog i pohlepnog čovjeka.
Čovjek nikako shvatiti da on ne može i ne smije biti krajnje mjerilo jer jednostavno antropološki nije sposoban za to. Povijest to dokazuje na svakoj stranici.