Livio Tomislav Marijan: 20. stoljeće umjesto očekivanog raja na zemlji – PAKAO!
Čovjek nikako shvatiti da on ne može i ne smije biti krajnje mjerilo jer jednostavno antropološki nije sposoban za to. Povijest to dokazuje na svakoj stranici
Ovo su fotografije snimljene 1915. za vrijeme turskog genocida nad Armencima. Od 2.000.0000 ostalo ih je 60.000.
Na prvoj fotki: Nakon sto su silovane, Armenke su razapete na križ kao i Bog kojem su se klanjale.
Druga fotka: Majke zakopane u zemlju dok čekaju polaganu smrt pored djece koja stoje iznad njih.
Zašto je važno pamtiti zlo kao i dobro: da se održava svijest i budnost da je čovjek uvijek potencijalan kriminalac i zločinac, kao što je i potencijalan dobrotvor i humanist. Problem je u našoj antropološkoj određenosti: Ako smo sami sebi mjerilo, onda sve to stoji na labavim temeljima. Zato civlizacija, društvo, narod ili čovjek koji krhkoga i labilnoga čovjeka stavlja na mjesto Boga sam sebe i cijelu civilizaciju dovodi u opasnost. Rekli su odavno filozofi: O Bogu nam svjedoči zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama.”
20. stoljeće je trebalo biti idealno stoljeće u kojem je čovjek sebe proglasio emancipiranim, slobodnim od Boga i svih ‘okova’ i konačno trebao stvoriti raj na zemlji, optužujući sve vjekove prije sebe kao ‘mračne’. Na kraju je bilansa bila ovo: logori, genocidi, najveći svjetski ratovi, na stotine milijuna mrtvih, mučenih, razaranja, glad i smrt. A u kulturi: kič, plastika, mediokritetstvo. Glede ekologije: zagađenje, smrad, bolest… U ekonomiji: s jedne strane pretilost, s druge glad. Boga zamijenio kapital, novac, moć – djelo povampirenog i pohlepnog čovjeka.
Čovjek nikako shvatiti da on ne može i ne smije biti krajnje mjerilo jer jednostavno antropološki nije sposoban za to. Povijest to dokazuje na svakoj stranici.