Logor Morinj: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (I)

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (I)

Žaljenje, neznanje, izvinjenje

Kada su prvog oktobra 1991. jedinice JNA popunjene pripadnicima rezervnog sastava iz Crne Gore, jedinice Teritorijalne odbrane i specijalci crnogorskog MUP-a zajednički krenule preko crnogorsko-hravatske granice – da unište “ustaše” – propagandna mašinerija državnih medija već je pripremila teren, tvrdeći da su “ustaše” prethodno napale nas.
“Oni koji su od januara do septembra 1991. godine uz pomoć ‘Pobjede’ ubjeđivani da su Hrvati genocidan narod, a da je Hrvatska država koja ima ‘nepravedne’ granice, u oktobru su lako uzeli puške i s pjesmom krenuli na Dubrovnik”, konstatuje istoričar dr Živko M. Andrijašević. Pobjeda će tih dana objaviti da je pohodom na Dubrovnik, “Crna Gora ponosno i uzdignuta čela ponovo, umarširala u istoriju na velika vrata”.
Crnogorski zvaničnici i posluga, koji su u sklopu Miloševićevog velikosrpskog sna kumovali “dubrovačkoj epopeji”, tek poslije 1998, kada su se prozvali reformistima, počeli su stidljivo da govore da je sve bilo – velikodržavna manipulacija. Državnici su priznali da i oni snose dio krivice i da se odgovornost za počinjene zločine mora personalizovati. I na tome se stalo.
Niko u Crnoj Gori još nije odgovarao za granatiranje Dubrovnika, nečovječno postupanje prema hrvatskim zarobljenicima u logoru u Morinju. Nije pronađen krivac za ratno-huškačku propagandu, kao ni za “etničko čišćenje” Bukovice ili deportovanje bosanskih izbjeglica iz Crne Gore.
Umjesto toga, dogodila se – kontralustracija. Baš kao u slučaju tužbi protiv novinara Monitora. Tužio je Milen Simić načelnik pri Komandi Druge armije, za njim bivši ministar policije Republike Srpske Toma Kovač, prvi čovjek TV Elmaga Gojko Mitrović, ministar kulture Budimir Dubak, novinarka ratne Pobjede Mila Štula, general JNA i dubrovački ratnik Radmilo Damjanović. Sada i Emir Kusturica.
Tužitelji našeg nedjeljnika imaju nešto zajedničko: svi su bili šrafovi Miloševićeve mašine za ubijanje. Sad bi htjeli da im sud izda sertifikat da su samo revnosno obavljali svoj posao.
Bivši crnogorski predsjednik Milo Đukanović napravio je državnički gest kad je – sa distance od osam godina – smogao snage da u Cavtatu, u prisustvu hrvatskog predsjednika Mesića, izrazi, u ime građana Crne Gore, žaljenje za sve što je tamo učinjeno. Tada je Đukanović “dubrovačku odiseju” objasnio manipulacijom iz Beograda (onu iz Podgorice nije pominjao): “Sa beogradske velikodržavne, diktatorske i nasilničke adrese postojala je namjera da se potencira opasnost po Crnu Goru, i njen opstanak, od njenog neposrednog okruženja kako bi se naglasila inferiornost Crne Gore u odnosu na Beograd”. Svetozar Marović se pravdao, posredstvom državne TV, da tada nije bio dobro informisan. Bulatović se svemu javno podsmijevao.
Osim Đukanovićevog “žaljenja”, Marovićevog “neznanja” pa “izvinjenja za sva zla koje su građani moje zemlje nanijeli bilo kome u Republici Hrvatskoj”, Kilibardine “naknadne pameti”, Jokićevog “kriv sam” na Haškom tribunalu, Hrvatima je izvinjenje ponudio još jedino predsjednik SSSCG, Danilo Popović i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo koji je prvi, i jedini, pravoslavni poglavar koji se poklonio žrtvama vukovarske tragedije.
Najveću težinu u hrvatskoj (i svjetskoj) javnosti imala su protivljenje ratu nedjeljnika Monitor i Građanskog odbora za mir, izvinjenja na početku rata pjesnika Jevrema Brkovića, njegova pjesma “Dubrovniče, oprosti” i Vitomira-Vita Nikolića “Noć sa Dubrovnikom”. I to što su na Cetinju liberali predvodili veliki miting demokratske opozicije za suverenu Crnu Goru. Tog prvog februara 1992. godine iz hiljade grla orilo se: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.
No, da nije kontinuiranog pisanja Monitora i knjige istoričara Živka M. Andrijaševića “Nacrt za ideologiju jedne vlasti” istinu o tome kako su državni mediji i vlast pripremali teren za rat – prekrio bi zaborav i šaš. U bibliotekama naprasno neko uništava ratnohuškačke strane Pobjede a kasete su iz državne televizije davno “isparile”.
Priznanjem krivice pred Haškim tribunalom za granatiranje Dubrovnika admiral Miodrag Jokić (osuđen na sedam godina zatvora) Crna Gora se počela suočavati sa istinom: u Dubrovniku “nijesu gorjele gume”. Čeka se presuda generalu Pavlu Strugaru, takođe optuženom za bombardovanje grada pod zaštitom UNESKO-a, a to će otežati odstupnicu propagandistima i inspiratorima rata.
Povod za konavosku operaciju a potom i opsadu Dubrovnika – po objašnjenju koje je tom prilikom dao engleskoj televiziji tadašnji potpredsjednik srpske Vlade Budimir Košutić – bio je, navodno, hrvatsko “rušenje dva stara grada – Herceg Novog i Prevlake”.
Milošević i njegov ministar spoljnih poslova Vladislav Jovanović peru ruke. Na međunarodnim konferencijama u jesen 1991. godine ističu kako Srbija nema ništa s “oružanim sukobima oko Dubrovnika”. Nego je to problem koji “Hrvatska treba riješiti s Crnom Gorom”.
Crnogorci su bili direktniji. Na vanrednoj sjednici Predsjedništva i Vlade Crne Gore, drugi oktobar 1991, Svetozar Marović je, nasuprot zvaničnom stavu da se Crna Gora ne nalazi u ratu, rekao da se “nalazimo u ratu”. Ali, s tom razlikom što je ovo rat koji će donijeti mir! Ovoga puta, objasnio je Marović, mir je jedino moguće obezbijediti ratom – “neovisno koliko će biti patnje i bola”! Momir Bulatović je pozivao u “antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva”, a Đukanović u konačno razgraničenje sa Hrvatima.
Posljedice: Pobjedi od petog oktobra 1991. objavljuje spisak poginulih i ranjenih boraca JNA na dubrovačkom ratištu.
Specijalac za ratno huškanje Milenko Vico u tekstu “Tuđmanov parastos” tu pogibiju sagledava u punoj svjetlosti:
“Divota ih vidjeti. Poginule ljudski ožaliti. Ne ginu za Jevrema, Slavka, Žarka i njima slične. Nego za svoju otadžbinu, za svoj narod i svoju Armiju. Časno! Gdje će izdajice da se dočepaju časti. Možda na Tumđanovom parastosu, koji izgleda počinje. Peta crnogorska je jutros otišla u rat. Bez suze i straha. Pozdravite nam Crnu Goru, poručiše”.
Uzalud su crnogorski mirotvorci pozivali da se zaustavi “ovaj voz bez povratka u koji nas svim silama guraju”. Pokazalo se da je snaga oružja i bezumlja bila daleko jača. Kao toliko puta ranije.
U decembru 1991. reporter Monitora obišao je dubrovačku regiju i zabilježio tragove zločina. U tekstu “Posrnuli gospar”, između ostalog, piše:
“Uz cestu spaljena šuma i razorene kuće. Na Grudi, neke izgledaju netaknute. Barem spolja.
Na nekim su vrata širom otvorena. Od pošte u ]ilipima ostali samo zidovi. Benzinska pumpa više ne postoji, a aerodromsku zgradu nijesmo mogli obići. U Močićima iste slike. Naselje Zvekavica više ne postoji. Na gomili vraća s pijeskom razapeta je jugoslovenka zastava. Jugoslavija je u ruševinama, govorim u sebi. Na jednoj kući uz cestu grafit: ‘Tražili ste, dobili ste’, ‘Crna Gora’… Neki je anonimni heroj imao svojih pet minuta i proslavio se u ime svih nas. I tako dalje niz cetu, svuda, uz nezaobilazno ‘četiri S’. Na tabli pokraj puta velikim slovima ispisano ‘Srbija'”.

ČINJENICE

Haška optužnica sadrži faktografski dosije o Dubrovniku čij jedan dio Monitor donosi:
Dana 25. juna 1991. Hrvatska je proglasila svoju nezavisnost od SFRJ. Istog dana nezavisnost je proglasila i Slovenija, a snage JNA pokrenute su kako bi sprečile njeno otcepljenje. Dana 18. jula 1991. savezno Predsedništvo, uz podršku vlada Srbije i Crne Gore, izglasalo je povlačenje JNA iz Slovenije, čime je prihvatilo njeno otcjepljenje i raspad SFRJ.
Pozivanje Slobodana Miloševića na ujedinjavanje svih Srba u jednoj državi poklopilo se s agitovanjem za stvaranje “Velike Srbije”. Uz podršku vlade Republike Srbije, pobunjeni Srbi su u leto 1991. preuzeli kontrolu nad znatnim područjima Hrvatske, uključujući područje kninske Krajine, Baranja i zapadnu Sloveniju. Hrvatsko stanovništvo je proterano iz tih krajeva, koji su zatim pripojeni raznim “srpskim autonomnim oblastima”. U području nad kojima su srpski pobunjenici preuzeli kontrolu ušla je JNA da obezbedi teritorije koji su oni osvojili.
U avgustu 1991. JNA je pokrenula operacije protiv niza gradova u istočnoj Sloveniji, čija je posledica bila okupacija tih gradova od strane JNA/srpskih snaga. Hrvatsko i ostalo nesrpsko stanovništvo tih područja protjeralo je. Krajem avgusta JNA je započela opsadu grada Vukovara, koji je i zauzela 18. novembra 1991, nakon što je gotovo u potpunosti razoren.
Sve do kraja septembra 1991. dubrovačka regija ostala je praktično netaknuta ratom koji se vodio u ostalim delovima Hrvatske. U području Dubrovnika nije bilo ozbiljnijih slučajeva sukobljavanja Srba i Hrvata na etničkoj osnovi, a u dubrovačkoj regiji nije bilo ni vojnih objekata JNA koji bi bili zahvaćeni ratom.
Dana 30. septembra 1991. komanda 9. VPS JNA u Kumboru u Crnoj Gori objavila je pomorsku blokadu grada Dubrovnika. U ranim časovima sledećeg jutra, snage JNA kreću iz pravca Crne Gore i Bosne i Hercegovine u ofanzivu na dubrovačku regiju sa kopna.
Dana 1. oktobra 1991. Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo napalo je telekomunikacijske objekte koji su Dubrovnik povezivali s ostatkom Hrvatske. Istog dana JNA je prekinula snabdevanje strujom i vodom građanima Dubrovnika.
Hrvatske odbrambene snage u Dubrovniku i okolini brojale su otprilike 670 vojnika, koji su pokrivali područje od oko 75 kilometara. Te snage činili su pripadnici hrvatskog Zbora narodne garde i policije, te meštani-dobrovoljci, okupljene za odbranu Dubrovnika i okolnih sela u nedeljama koje su prethodile napadu JNA. Hrvatske snage nisu imale ni vazduhoplovstvo ni mornaricu, niti oklopne jedinice, a raspolagale su sa veoma ograničenim artiljerijskim i minobacačkim naoružanjem. Hrvatske snage nisu imale kapaciteta za ofanzivna dejstva.
U pokušajima da zaustave ofanzivu JNA na Dubrovnik, predstavnici Posmatračke misije Evropske zajednice (PMEZ) uspostavili su kontakt sa Miodragom Jokićem kako bi započeli pregovore između JNA i predstavnika grada Dubrovnika. Od 15. oktobra 1991, pa sve do povlačenja snaga JNA u maju 1992, redovno su se održavali pregovori pod pokroviteljstvom PMEZ-a i drugih međunarodnih organizacija. U nekoliko navrata su JNA zastupali Miodrag Jokić i /ili Milan Zec. Inače su JNA zastupali oficiri JNA podređeni Pavlu Strugaru, Miodragu Jokiću i Milanu Zecu. Dubrovnik je zastupala grupa građana koje je imenovao gradonačelnik.
Dana 26. oktobra 1991, Pavle Strugar je stanovnicima Dubrovnika izdao ultimatum od jedanaest tačaka (u obliku “Predloga za normalizaciju života u Dubrovniku”). Između ostalog, zahtevao je da se preda svo naoružanje, a hrvatska policija i vojska povuku iz grada. Takođe je zahtevao da se prihvati činjenica da će JNA zadržati svoje položaje oko Dubrovnika i kontrolisati ulaske i izlaske iz grada. Hrvatski pregovarači su odbacili taj ultimatum.
U Ženevi su 23. novembra 1991. Slobodan Milošević, savezni sekretar za narodnu odbranu Veljko Kadijević i Franjo Tuđman sklopili sporazum koji su potpisali pod pokroviteljstvom specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija Sajrusa Vensa. Sporazumom se tražilo da hrvatske snage deblokiraju kasarne JNA, a da se snage JNA povuku iz Hrvatske. Obe strane obavezale su se da će jedinice “pod njihovom komandom, kontrolom ili političkim uticajem” odmah sprovesti prekid vatre u celoj Hrvatskoj, koji ih je takođe obavezivao da obezbede da sve paravojne ili neregularne jedinice povezane sa njihovim snagama takođe poštuju prekid vatre.
U razgovorima koji su održani između predstavnika hrvatske vlade i JNA 5. decembra 1991, u Cavtatu, gradu pored Dubrovnika, Miodrag Jokić je prihvatio prekid vatre u Dubrovniku, kao i popuštanje pomorske blokade grada. Međutim, odbijao je da potpiše sporazum dok ne dobije odobrenje od Vrhovne komande JNA u Beogradu.
Tokom pregovora 5. decembra 1991 JNA je izvršila znatne pokrete trupa i vojne opreme na području Žarkovice i Bosanke, uzvišenjima iznad Dubrovnika. Ujutro 6. decemba 1991, snage JNA kreću sa tih lokacija u kopneni napad na hrvatske položaje kod carske tvrđave na brdu Srđ. Napad je propraćen artiljerijskim napadom na grad.
Dana 7. decembra 1991. Miodrag Jokić je kao predstavnik Vrhovne komande JNA potpisao sporazum o prekidu vatre u Dubrovniku postignut 5. decembra 1991. Takođe se obavezao da će JNA popustiti pomorsku blokadu Dubrovnika i ponovo uspostaviti snabdevanje grada strujom i vodom.
Snage JNA ostale su razmeštene na hrvatskoj teritoriji u području Dubrovnika nekoliko meseci nakon potpisivanja sporazuma 7. decemba 1991. Tokom tog vremena JNA je nastavila sa sporadičnim granatiranjem grada. Dubrovački Stari grad ponovo je granatiran u maju i junu 1992. godine. Sučene sa hrvatskom ofanzivom kojoj je cilj bio vraćanje okupirane teritorije, u oktobru 1992. povukle su se poslednje jedinice JNA.
U elaboratu koji je izradio Zavod za zaštitu spomenika kulture u saradnji s UNESCO-om, utvrđeno je da su 1991. i 1992. godine od 824 zgrade u Starom gradu projektilima pogođene 563 (ili 68,33%) Direktnim pogocima oštećeno je 438 krovova, a krhotinama projektila 262. Na fasadama zgrada i na popločanim ulicama i trgovima evidentirano je 314 direktnih pogodaka. Vatrom je u potpunosti uništeno devet zgrada.
Godine 1993. Institut za obnovu Dubrovnika je u saradnji s UNESCO-m sproveo istraživanje sa ciljem da se utvrdi trošak obnove i popravka zgrada u Starom gradu koje su uništene ili oštećene u granatiranju JNA 1991. i 1992. godine. Ukupni troškovi restauracije javnih zgrada i privatnih kuća, verskih objekata, ulica, trgova i fontana, te bedema, gradskih vrata i mostova procenjen je na 9,657,578 američkih dolara. Do kraja 1999. godine potrošeno je preko 7,000,000 američkih dolara na restauraciji, a očekuje se da će taj projekt trajati do 2003. godine.

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (II)

Laž u svim oblicima

RATNI CILJ: Iz Splita se Pobjedi telefaksom javila grupa crnogorskih rezervista – VP 2277/9 Divulje. Traže od Momira Bulatovića odgovor i rješenje “u roku od 24 časa” da im se kaže istina o njima i njihovom slanju na front:
“Drugi put mobilisani smo 15. septembra (1991). Nakon nekoliko dana upućeni smo, navodno, na Crnogorsko primorje, da bi, kad smo došli do Dragalja, bio napravljen taktički zaokret, pa smo se obreli na vojnom aerodromu kod Mostara. Procjenjujući da je to jedan od vitalnih objekata JNA, smatrali smo opravdanim naš dolazak u cilju njegove odbrane. Nije prošlo ni dva dana, a mi smo počeli praktično učenje teme ‘izdaja i laž u svim oblicima’. Na toj praktičnoj nastavi nalazimo se još uvijek. Prva lekcija se zvala – ‘odlazak na specijalni zadatak’. ‘Specijalni zadatak se sastojao u tome da naša jedinica bude helikopterima prebačena na obronke Podveležja, kako bi spriječila eventualni prodor diverzantskih grupa. Zadatak nam saopštava komandant bataljona. Nije nam jasno zašto hoće da nas poštede jednog dobrog marša, pa nam čak i helikoptere stavljaju na raspolaganje, kako bi došli do budućih položaja.
Prilikom ulaska u helikoptere saznajemo pravo odredište – kasarna u Divuljama, kod Splita. Komandant bataljona i dalje ćuti. Komandant i dalje ima priliku za popravni ispit, ali je, nažalost, ne iskorištava. Tada za nas i prestaje da bude komandant. Ako starješina zna gdje šalje vojnike a to ne saopšti, epitet ‘lažov’ i ‘izdajnik’ su mu primjereni.
Sa novim danom počinje savlađivanje druge lekcije pod naslovom ‘plaćenici, izdajnici, dobrovoljci’. Tranzistor koji smo, srećom, ponijeli omogućava nam da saznamo ko smo mi to u stvari. Čujemo, da smo srbokomunistički teroristi, četnici, Kilibardini plaćenici, a po Jevremu Brkoviću izdajnici, zbog odazivanja mobilizaciji. Prema Radio-Nikšiću, dobrovoljci.
Najzad, počinje treća i glavna lekcija: ‘izdaja pred očima’. Tempo kojim tih prvih dana živimo ne daje nam mnogo vremena za razmišljanje. Ne razmišljamo o tome – što mi to zapravo branimo? Ne shvatamo da se ovdje niti brani Jugoslavija, niti Crna Gora, a ponajmanje narod kome prijeti genocid.
Pozdrav Crnoj Gori i u pamet se braćo Crnogorci!”.
Ovo je dokument iz kojeg se vidi da je bilo crnogorskih boraca koji su postavljali prava pitanja – kuda idu, kuda sve to vodi i čiji je to rat! Koji su se javno preslišavali što oni brane u Hrvatskoj? Bilo im je jasno da to nijesu Jugoslavija, Crnu Goru, srpski narod kome prijeti genocid!
U Crnoj Gori su juli i avgust 1991. protekli u znaku mobilizacije. Među onima koji su obukli uniforme JNA bilo je mnogo nedoumica: koju oni zemlju treba da brane i protiv koga to da čine? Dakle, zgodno za manipulaciju!
Bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović kad je sišao sa vlasti objavio je knjigu “Pravila ćutanja” u kojoj post festum tumači te istorijske događaje. Kaže: neki su htjeli da brane samo svoju republiku ne prelazeći njene granice, što on smatra besmislenim, drugi, da se ne treba zaustavljati prije Zagreba i “definitivnog obračuna sa ustaškim režimom”. Sada osjeća da je i definicija domovine za koju je trebalo da se gine zavisila od političkog opredjeljenja, lične ratobornosti i, začudo, “same načitanosti pojedinih oficira”.
“Za jedne je to bila Jugoslavija uključujući i Sloveniju, za druge granica srpskih zemalja (linija Karlobag – Karlovac), dok su treći govorili da će sve ostati u granicama Crne Gore. Iz tog galimatijasa vršila se podjela na patriote i izdajnike, često ne znajući šta je šta od to dvoje”.
Bulatović koji je tih dana pozivao u svenarodni front protiv pomamljenog ustašva, danas rat za Dubrovnik opravdava borbom “protiv paravojnih formacija, ali i da se sačuva svoje ljudstvo i materijalne potencijale”.
“JNA nije osvajala prostor, već se samo branila kada je bila izložena napadima i kada je trpjela velike ljudske i materijalne žrtve”, Bulatović i poslije 13 godina od tog programiranog rata navodi kao njegove ciljeve.
Ali, mirotvorcima i analitičarima je i prije nego što je Dubrovnik napadnut bilo jasno da se radi o projektu stvaranja Velike Srbije. To je kasnije potvrdio svojom knjigom “Moje viđenje raspada – Vojska bez države” i Veljko Kadijević, general armije i savezni sekretar za odbranu bivše SFRJ. Cilj je bio Hrvatsku potpuno blokirati i ispresijecati na nekoliko strateških pravaca i tako “osigurati i držati granice Srpske Krajine u Hrvatskoj”, izvući preostale djelove JNA iz Slovenije i nakon toga iz Hrvatske.
“Doprinos hercegovačko-trebinjske grupacije ostvarenju ukupnih ciljeva operacije bio je vrlo značajan, jer je oslobađanjem Prevlake i njezinog šireg rejona osiguran Bokokotorski zaliv za Ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je protivteža blokiranim garnizonima JNA u dubini Hrvatske, a izbijanje u rejon Ston-Neum prestavljalo je ozbiljnu prijetnju nastupanju ka Splitu u sadejstvu s mostarskom grupacijom”.

ČINJENICE
Pljačke, otimačine, zločini

Čedo Vračar, dobrovoljac na dubrovačkom ratištu, visoki funkcioner Narodne stranke i bivši poslanik u Skupštini RCG, svjedoči:
Poslije pogibije nekoliko Nikšićana ja sam osjetio potrebu da se javim na poziv vojnih vlasti. U stvari, zbog Slobodana Miloševića. Znači, nijesam otišao na ratište po pozivu nego kao dobrovoljac. Kampanja koje je vođena preko sredstava javnog informisanja uticala je na sve patriotske opredijeljene ljude, pa i na mene. I ja sam otišao u garnizon JNA u Nikšiću i prijavio se.
Mislio sam, zaista, da idem da branim Jugoslaviju, da branim srpstvo, kako nam je to preko sredstava informisanja intonirano. Međutim, bio sam desetak dana u kasarni u Nikšiću, to su bile neke pripreme, i već tada sam osjetio da nešto nije u redu. Jer, onih koji su dizali borbeni moral u kasarnama i podstrekivali ljude, a to su obično bili istaknuti funkcioneri tada vladajućeg DPS-a, nije bilo u jedinicama kada su one krenule na ratište. I tu sam ja odmah osjetio da nešto nije u redu.
Kada sam došao na ratište, tri dana su mi bila dovoljna da vidim da to nije ono zbog čega sam ja otišao u rat. Vidio sam – niti ćemo braniti Jugoslaviji, niti se tu brani srpstvo – to su bile tuđe teritorije van granice Crne Gore, nije bilo vojnika, nije bilo nikakvih ratnika koje sam ja očekivao i zbog čega sam ja i otišao na ratište.
Osnovni razlog što se nijesam odmah vratio je pogibija jednog Nikšićanina iz moje jedinice. Nijesam htio da me proglase dezerterom i izdajnikom. Ostao sam do kraja, svih pet mjeseci, trudeći se da, na neki način, ne pravim neko zlo tom malom broju civila koji je tamo ostao. Radio sam neke ako se to tako može reći, humanitarne stvari.
Vozio sam sanitetski auto – nijesam bio na prvoj borbenoj liniji, mada ja uvijek kažem da te prve borbene linije nije ni bilo. Jer, ne znam s kim smo mogli ratovati – nako sa nekim nevidljivim borcima ili sa onim babama hercegovačkim i nekim starim ljudima koji su ostali da pokušaju sačuvati kuće i imanja.
To je jedna ružna stranica crnogorske istorije, jer Crnogorci nikad nijesu bili osvajači. Mi smo uvijek vodili neke odbrambene ratove. Doživio sam veliko razočarenje kad su u pitanju ljudi i njihovo ponašanje u ratnim okolnostima. Vjerute mi, bio sam iznenađen baš od nekih ljudi za koje sam mislio da su razumni ljudi, da su hrabri ljudi. Nijesu se takvi pokazali.
Ljudi koje sam u civilu poznavao kao hrabre, tamo su se pokazali kao velike kukavice. Kukavice zato što su posegli da se osvete i da ubiju babu ili đeda, ili neku životinju. Dešavalo se da čovjek ubije mačku i kaže – “to je ustaška mačka”.
Sa ponosom ističem, a za to imam i svjedoke, da sam imao i jedan sukob kada je jedan moj kolega iz Nikšića, malo pripit, htio da ubije čovjeka koji mu nije htio dati vina iz podruma. Ja sam tada stao u zaštitu tog čovjeka, zove se Tomislav Dobrosović, i njegove unuke koja je bila tu. Sjetio sam se moje ćerke Jelene, koja je imala deset godina kada sam ja otišao na ratište. Ta curica je takođe imala deset godina. Bila je tu sa svojim đedom, babom i prađedom od devedeset i šest godina. To je čovjek kod koga smo mi spavali, pošto je sanitetsko odjeljenje bilo smješteno u njegovoj kući.
I došao sam u situaciju da se potučem sa tim momkom da bih zaštitio nedužnog čovjeka da ga ne ubije. On je potom, maltene, krenuo da ubije mene. Ja mu kažem – zašto da me ubiješ, evo tu sam, pa da se pobijemo.
I odložili smo oružje i pobili smo se. On nije znao da sam ja, ipak, nekakav poznavalac borilačkih vještina, pošto je bio dosta mlađi od mene. I tako, bogami, dobio je dobre batine. Međutim, moj komandant Petrović je imao u mene povjerenja, on je znao da sam ja smiren i da umijem pravilno da reagujem i u najtežim situacijama.
U vojsci mora biti reda i discipline, međutim, toga nije bilo u dobrovoljačkoj četi. To je bio jedan opšti haos i užas koga ja, zaista, vjerujte mi, ne volim da se prisjećam. I u ovoj priči ću izbjeći neke stvari, vrlo ružne. Radi se o ubistvima nedužnih civila, jer ne bih volio da sjutra budem svjedok na nekom sudu. Kao vozač sanitetskog auta vidio sam i druge stvari koje su na mene ostavile strašan utisak, veliku gorčinu i nezadovoljstvo. Jedva sam čekao dan kad ću se vratiti sa ratišta.
Kasnije su osnovana dva udruženja ratnika. Nikad me niko nije pozvao da bude član nijednog od njih, vjerovatno znajući kakav je bio moj stav o tom ratu – to nije bio rat, to je bila jedna sramota za Crnu Goru i sve Crnogorce koji su učestvovali u njemu. To su bile pljačke, otimačine, zločini koji ne dolikuju tradiciji i istoriji Crne Gore i Crnogoraca. Ja sam imao jedan stepen patriotizma i rodoljublja, i zbog toga sam se javio kao dobrovoljac, ali sam se vratio razočaran.
Moje ratno iskustvo zaista je i tužno i ružno. Narodna stranka je u tom periodu figurirala kao stranka spremna na okršaje i rat. Vodio sam tada resor odbrane u Narodnoj stranci i mogu javno da kažem da je moja velika zasluga što NS nije postala paravojna jedinica koja bi, možda, poslije rata bila zloupotrijebljena za neke prljave stvari.
Gospodin Novak Kilibarda, Mitar Čvorović i ja išli smo kod gospodina Vučurovića u Trebinje gdje nam je on predložio da se napravi jedna četa od stotinu vojnika. Sjutri dan sam na Glavnom odboru podnio ostavku na to mjesto, zato što nijesam želio da NS pravi bilo kakve paravojne jedinice. To je za mene i tada bilo neprihvatljivo. Jedinom oružanom snagom smatrao sam JNA i zato sam se i javio kao dobrovoljac u njene redove. I ne samo ja, još šest članova GO NS javilo se u dobrovoljce.
Dugo sam se pitao da li ima smisla da ja uopšte pričam o tome, da li će mi neko vjerovati… Jer, zaista, pojedinac nije mogao mnogo da učini. A, da sam u tom vremenu pričao slobodno kao što sad pričam, možda bih imao i nekih posljedica, jer se mnogima to ne bi sviđalo. Kažem – danas je daleko lakše razgovarati i pričati o tim događajima sa ove vremenske distance.
A što se tiče otužnice Haškog tribunala, smatram da treba da odgovara svako ko je počinio zločin, bez obzira kojoj vjeri ili naciji pripada. Svaki zločin treba osuditi.

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (III)

Ispijanje kafe na Stradunu

Na pitanje tužioca Najsa: “Zašto ste, zaboga, napadali Dubrovnik? Pa Srbi nijesu imali nikakvo pravo na Dubrovnik”, svjedok Miloševićeve odbrane dr Smilja Avramov je odgovorila: “Nije riječ o Dubrovniku nego o Jugoslaviji. Dubrovnik je bio dio Jugoslavije.”
Razgovor o Dubrovniku, i o Vukovaru, poveo se zato što je tužilac Najs htio znati – kako je došlo do toga da su napadi na ta dva grada 1991. nastavljeni, iako je istovremeno u Hagu trajala mirovna konferencija kojoj je i ona prisustvovala kao dio srpske delegacije. A kad su tužioci profesorici pokazali mape “Velike Srbije” iscrtane progonom i ubijanjem nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH, Avramov ih je uputila na “Tuđmanovu kartu Hrvatske do Zemuna”.
Tako, od Haga do Haga, djeluje Miloševićeva “desna ruka”.
Za razliku od svog eksperta, Milošević pred Haškim tribunalom tvrdi da Srbija nije imala bilo kakve veze sa napadom na Dubrovnik, 1991. No, svjedok optužbe Peter Kriste, bivši ministar odbrane Hrvatske, ostao je pri iskazu da je JNA napala Dubrovnik u okviru plana za teritorijalno proširenje Srbije. Tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka Milošević je rekao da Srbija nikada nije imala aspiracije prema Dubrovniku, a Kriste je kazao da je “dobro poznato” da je Srbija “uvijek imala” teritorijalne pretenzije ka tom gradu.
Kada je Kriste kazao da to potvrđuje Kadijevićeva knjiga iz koje je jasno da je cilj agresije bio uspostavljanje zapadne granice Velike Srbije, Milošević je kazao da se on ne bi zadržavao na toj knjizi.
“Možete mi verovati na reč, nisam je ni pročitao, ali sam sad čuo šta ste citirali – pa ste to pogrešno citirali”, kazao je Milošević.
Čudo je Milošević: eto, knjigu nije pročitao, a drži da zna što tamo piše.
Tačno je, Kadijevićeva knjiga je prećutana u Beogradu, izašla samo u tri hiljade primjeraka, skromne štampe, iako u izdanju režimske Politike. Razlog za to komentator Monitora vidio je u strahu od odgovornosti. “Jer, ona nacionalistička ‘Kompanija’ u armiji, vlasti, medijima ili Akademiji, zna da je iza ideologije, projekata i ciljeva o kojima govori Kadijević, podvala, laž i zločin. Zna svoju odgovornost i krivicu koja bi se u malo promijenjenim okolnostima mogla skupo platiti – o zato ne voli ovako naivnu odbranu tih ciljeva, za nju je Kadijević opasna budala jer previše zna, pa i protiv svoje volje otkriva pozadinu srpskog nacionalističkog projekta i scenario po kojem je izvedeno razbijanje Jugoslavije”.
Iako Milošević i dalje tvrdi da Srbija navodno nema ništa sa ratom za Dubrovnik, činjenice govore suprotno.
Postoji dokument. Potpisao ga je bivši srpski premijer Dragutin Zelenović pet dana nakon početka napada na dubrovački kraj. U funkciji stvaranja uslova za agresiju i opravdanja “oslobodilačke” operacije. U tom pismu – upućenom hrvatskoj Vladi petog oktobra 1991. godine – Dubrovnik se predstavlja kao “deo istorije srpskog i hrvatskog naroda” a hrvatska Vlada optužuje da je donijela odluku da “s tog prostora započne oružane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki Kotorskoj” što je “krajnje necivilizovan, nehuman i nedostojan čin”.
Pismo govori samo za sebe. Naročito onaj dio u kome se strahuje za grad “od neprocjenjive istorijske i kulturne vrijednosti”. Da ga ne razore tamo smještene hrvatske “paravojne formacije, crne legije i mnogobrojni strani plaćenici”, “kao što su to učinile sa mnogim drugim gradovima”. U pismu se izražava “čvrsto uvjerenje” Beograda da će svi pripadnici JNA i TO uraditi sve što je u njihovoj moći da zaštite ovaj istorijski grad.
To je za Vladu Srbije bio razlog. Ali, poslije napada na Dubrovnik, osvajački karakter vojnih operacija, postao je neporeciv. “Niti tamo ima blokiranih kasarni, niti ugroženih Srba, niti je taj grad poznat kao leglo fašizma”, komentarisao je u Vremenu (9.decembar 1991) Stojan Cerović. “Reč je o zaokruživanju teritorija ‘na kojima žive oni koji hoće da ostanu u Jugoslaviji’. Žeđu mučeni Dubrovčani možda će na to i pristati, ali rat u Bosni se ne može izbjeći. A okupacija Dubrovnika u najmanju ruku unazad kompromituje sve početne priče o tome da se zaratilo zbog ugroženih Srba”.
Zagonetku je tih dana – slučajno ili namjerno više nije bitno – razriješio čovjek od izuzetnog Miloševićevog povjerenja, Mihalj Kertes. On je rastrubio da će Dubrovnik biti “glavni grad srpske Hercegovine”!
Iz svega su se rađale političke iluzije:
“Jedan od prvih izvještaja sa crnogorsko-hercegovačkog ratišta iz prvih dana rata, a uoči starta na Dubrovnik, bio je ukrašen velelepnom frazom samozvanih izvještača i vojnih stratega: sjutra ćemo piti kafu na Stradunu! Da li je u toj frazi definisan i cilj ovog rata? Nema mnogo dokaza da nije”, pisao je u svojoj satiri Mihailo Radojičić u Monitoru.
“Da li je moguće”, pita Radojičić, “da jedan jeftin i vrlo rasprostranjen napitak tako uporno ištemo i nemilosrdno plaćamo svakodnevno tako visokim cehovima. I, zamislite, kakva strategija?! Tu ‘stratešku’ kafu neće popiti upravo oni koji su je – lično platili. Najskuplje, neprocjenjljivo. Njih oko stotinu”.
Tačnije: njih 165!
Kome je do ironije, neka prelista Pobjedu. Reportažu o šestoj crnogorskoj brigadi stacioniranoj na mostarskom aerodromu, autor završava “u velikom stilu”: “I dok borci jedni drugima recituju pjesme, iz jednog šatora odjekuje: ‘U Zagrebu sadićemo cvjeće, al’ ga Tuđman mirisati neće”. Za Tuđmana se nije znalo, ali za vodnika Radenka Miškovića, 26.godišnjeg rezervistu iz Nikšića, člana ove brigade, sigurno jeste da – neće. U Mostaru je izvršio samoubistvo. A svaki čovjek je, kažu, kosmos.

RAT ZA SRPSKO MORE

Uramljivanje Dubrovnika

Ofanziva na Dubrovnik sprema se već mesecima i logični je deo šireg plana koji se sada sasvim jasno ocrtava

Nova blokada jadranskih luka, objavljena prošlog četvrtka, označila je početak operacije zauzimanja Južne Dalmacije. Istoga dana je novinski naslov na prvoj strani objasnio sve: “Stradun čeka slobodu” (“Politika Ekspres”). Dok se ovi redovi pišu, stiže vest o potpunom opkoljavanju Dubrovnika i pripremi “odlučne bitke za oslobađanje” tog grada (petak jutro). Sada ostaje pitanje: koliko će istorijskih spomenika i turističkih objekata biti sačuvano u “završnim operacijama čišćenja”, koliko će Dubrovčana živi dočekati “slobodu”. Ako Dubrovnik bude “oslobođen” onako kako Armija pokušava da “oslobodi” Vukovar i Osijek, svet će ostati bez kulturnih i umetničkih spomenika neprocenjive vrednosti.
Sa vojne tačke gledišta, Dubrovnik je neodbranjiv od napada iz zaleđa, pogotovo ako je odsečen od pomoći s mora. Uostalom, tokom cele svoje istorije Dubrovnik je “slatku slobodu” čuvao diplomatskim i finansijskim sredstvima, kako je i priličilo jednoj trgovačkoj republici.
Teško da će predsednik Milošević, general Torbica (Užički korpus) i g. Vučurović iz Trebinja imati smisla za diplomatiju i trgovinu. Politički gledano, sudbina Dubrovnika bila je odlučena u junu kada je počelo naoružavanje istočne Hercegovine i kada je g. Mihalj Kertes objavio da će Dubrovnik biti “glavni grad srpske Hercegovine”. Celo leto su ekstremni srpski političari pričali o “deset hiljada ugroženih Srba u Dubrovniku nad kojima se vrši teror”. Na teritoriji opštine Dubrovnik živi 4735 Srba (6,7 odsto) i osim nekoliko pretresa kuća u traženju ilegalnog oružja, slučajevi “terora” nisu zabeleženi – do sada.
SVE PO PLANU: Operacija zauzimanja jadranske obale južno od ušća Neretve počinje pre dve nedelje, ulaskom rezervista iz Crne Gore u istočnu Hercegovinu. Providni izgovor o “sprečavanju međunacionalnih sukoba” nije prevario nikog. Pošto su zaista izazvale međunacionalne napetosti, te nedisciplinovane i politički jasno određene trupe “povučene” su u Nevesinje (gde, prema “Pobjedi”, “narod plače od ushićenja jer mu je došla crnogorska vojska”), Bileću i Trebinje. To je i bila namera: zauzeti polazne pozicije za napad na Dubrovnik, jer se ispostavilo da “SAO” Istočna Hercegovina neće izaći na levu obalu Neretve bez velike borbe i krvi (to ostaje kao idući korak). Sa tih polaznih pozicija rezervisti Užičkog korpusa napali su Dubrovnik u tri kolone: obalom s juga (Trebinje-Grab-Gruda), iz zaleđa (Trebinje-Ivanica-Brgat) i obalom sa severa (Popovo polje-Slano).
U Dubrovniku su se pripremili za odbranu na način koji je jedva više od simboličnog: govori se o nameri da se prolaz da Dupcu minira i zaruši, kao i o blokiranju Kantafige, što bi samo usporilo osvajača. Opkoljeni Dubrovnik pada sam od sebe i to je samo pitanje strpljenja i dobre volje napadača da ne nanese velike gubitke. Nije, dakle, čudno što je tokom leta u dubrovačkom HDZ došlo do rascepa na “tvrde” i umerene. Umereni su počeli da razmišljaju o diplomatskim načinima spasavanja grada, pa im je – naravno – pala na pamet ideja o “Dubrovačkoj republici kao autohtonoj tvorevini na tlu Hrvatske”. Autonomija Dubrovnika podrazumevala bi i neutralnost. “Tvrdi” HDZ smesta je te ideje proglasio “srbijanskom ujudurmom”, a dr Tuđman je prilikom posete Dubrovniku “glede i u svezi” toga rekao: “Svekolika nastojanja za restauracijom dubrovačke republike imaju se smatrati protuzakonitom djelatnošću”. Diplomatiji je ostao još jedan uzak put: pregovori s Trebinjcima. Gradonačelnik Dubrovnika Pero Poljanić i predsednik gradske vlade Željko Šiškić uzeli su na sebe težak i pipav (a ispostavilo se – i zaludan) posao da pregovaraju sa g. Vučurevićem, trebinjskim kamiondžijom i predsednikom opštine.
“NA TRACI”: Neki novi konte Ivo Vojnović već će opisati napore za spas Dubrovnika u ovim vremenima tako ironično nalik na 1806. kada su Napoleonovi topovi najavili kraj Republike. Tokom dva susreta (Herceg Novi i Trebinje) gradonačelnik Poljanić se lepo ispričao sa u međuvremenu pripitomljenim Vučurevićem, prošetao s njim podruku Trebinjem, uz dobacivanje (“Pazi, Božo, da te ne zajebe Latin!”) i vratio se kući da noću osluškuje Božine bacače umesto Loristonovih topova.
U međuvremenu je u Trebinju smenjen komandant garnizona pukovnik Marinović koji se protivio onakvoj upotrebi onakvih rezervista po Hercegovini i njihovom upućivanju na Ivanicu, povrh Dubrovnika. Sastav te vojske (jedan bataljon obične vojske i tri bataljona crnogorskih rezervista) nije obećavao ništa dobro. Njima se prvo pridružila rezervna milicija “SAO” Hercegovine (odziv: 95 odsto), a onda je g. Vučurević proglasio i opštu mobilizaciju Teritorijalne odbrane. Tako je Dubrovnik sada opkoljen vojskom od koje već uzdiše za Napoleonom. Francuzi protiv Dubrovnika nisu imali ništa lično; Hercegovci i Crnogorci, međutim, imaju dužu istoriju odnosa sa tim gradom. Trivijalna egzaltacija ljudi kao što su g. Kertes, dr Kilibarda, dr. Šešelj, dr. Karadžić i g. Vuk Drašković već je dovela do otimanja oko toga čija će Dubrovnik biti “prestonica” a čiji “bisev svpskog mova”. Kad se licemerni izlivi zaborave, a “Sa vrh Srđa vila kliče: zdravo srpski Dubrovniče” utihne – dolazimo do para…
Turizam je Dubrovniku donosio godišnje – pre rata, dok je neko još dolazio – lep prihod od stotinjak miliona dolara, sa stopom stalnog rasta. To je mala dopunska motivacija uz “vekovnu želju svih Srba sveta da žive u istoj državi”. Sve i da se Dubrovnik – kao više puta u svojoj poučnoj istoriji -provuče neoštećen iz ovog osvajanja, ostaje mu sudbina Plitvica: divno mesto u koje niko ne sme – ili neće – da dođe i potroši pare.
Sad, kada je uramljen, Dubrovnik možemo da obesimo.

Miloš Vasić, Dragan Banjac
(Vreme, 7.oktobar 1991)

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (IV)

Kadijevićeva “ratna zamka“

Prvog oktobra 1991. u Podgoricu je nenajavljeno, dakle, iznenada, doputovao g. Vejsans.
Ko je gospodin Vejsans? Zamjenik lorda Karingtona pod čijim se predsjedavanjem u to vrijeme, u Hagu, održavala konfrencija za uspostavljanje mira u Jugoslaviji. Dobro upućenog gospodina je, gle čuda, interesovalo samo jedino: od crnogorskih zvaničnika tražio je odgovor – da li će tog dana, 1.oktobra, početi napad JNA i crnogorske Teritorijalne odbrane na Dubrovnik!
Po svjedočenju pred Haškim tribunalom Nikole Samardžića, crnogorskog ministara spoljnih poslova u to vrijeme, predsjednik Momir Bulatović je Vejsansa uvjeravao da od toga nema ništa! Sve je čista deziformacija – zvanično će Bulatović.
“Ja sam g.Vejsansa uporno uvjeravao da se takav napad ne može dogoditi i da JNA nikada neće napasti mirni i pun istorijskih starina i kulturnih spomenika – Dubrovnik”, svjedočio je pod zakletvom Samardžić.
Ali, kad je nenajavljeni gost, istog dana, ispraćen sa aerodroma, Samardžić je hitno pozvan u sjedište Vlade. Tamo se u glavnoj sali već uveliko odvijala sjednica Vlade, Predsjedništva CG i grupe generala i oficira.
Bio sam šokiran. General Strugar i Momir Bulatović tvrdili su da ’30 hiljada ustaša nastupa iz pravca Dubrovnika da zauzme Boku’, ‘da smo napadnuti i da se moramo braniti’. Donesene su odluke da cijela Crna Gora preuzme ratni napor i da cijelo svoje djelovanje podredi ratnim naporima. Donesena je odluka da TO CG uđe u vojni sastav i da bude pod komandom Armije. Donesena je odluka da se izvrši opšta mobilizacija muškog stanovništva (ne sjećam se kojih godišta). Kao i većina članova Vlade (svi izuzev jednoga) složio sam se da se moramo braniti, ako smo napadnuti”.
Vanredno zasijedanje je, kako je zvanično saopšteno, održano drugog oktobra. Detaljan izvještaj je objavljen u “Pobjedi” 3.okobra 1991. Ono što svjedoči Samardžić, potvrđuje sam Momir Bulatović.
Prvi čovjek Crne Gore u intervju splitskoj Slobodnoj Dalmaciji, jula 1996, izneo je svoje viđenje borbe oko Dubrovnika, istakavši da nije “ni ponosan ni sretan što su naši momci sudelovali u ratu: bili smo uhvaćeni u ratnu zamku, ali sam zadovoljan što Dubrovnik nije doživeo sudbinu Vukovara”. “Meni je Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”.
Do proglašenja državne nezavisnosti i priznanja Slovenije i Hrvatske – po stručnom tumačenju Bulatovića – učestvovanje JNA u odbrani SFRJ bilo je “sasvim legalno”. Znači: rat za Dubrovnik, po Bulatoviću, rezultat je Kadijevićeve “ratne zamke”, nikako zbog toga što je napadnuta Crna Gora! A napad je bio “sasvim legalan”, pa ožeži!
To je bilo jasno svima.
Crna Gora je pokazala svoje ambicije, već na skupštinskom zasjedanju povodom kratkotrajnog julskog rata u Sloveniji. Crnogorskim čelnicima je sve bilo jasno: za Branka Kostića “Jugoslavija je u ratu. Sve su maske pale”. Za Đukanovića: “Jugoslavije u dosadašnjim okvirima više nema. Sloveniju treba pustiti da se otcijepi”.
To, u stvari, znači da JNA treba da zauzme granice, koje se poklapaju sa granicama SAO Krajine prema Hrvatskoj! To isto je od Miloševića tražila “demokratska opozicija” u Srbiji, od Vuka Draškovića do Zorana Đinđića. Šešelj se podrazumijeva.
Režimska Pobjeda, baš tada, izlazi u susret jednoj marginalnoj vanparlamentarnoj stranci – Demohrišćanskoj pravoslavnoj stranci – objavljujući saopštenje “Crnogorska vojska neće dalje od Neretve”, nacrt “minimuma crnogorskih aspiracija”. Tako je započela ideološka osnova za predstojeći “oslobodilački” pohod na Dubrovnik. Jer, Drubrovnik je, po “istorijskom pravu” – naš, a ne njihov!
Bulatović i Đukanović se tih dana javno kočopere. Obišli su artiljerijske jedinice Pete proleterske i prisustvovali bojevom gađanju. Pobjeda registruje: “Vježba uspjela”. Saopšteno je da posjedujemo haubice “velike vatrene moći i velikog dometa” koje su u svojoj kategoriji najefikasnije u svijetu!
Tada je započela ofanziva protiv – dezertera. “Jadni mirotvorci. Obećali nam mir dok svuda oko nas bukti građanski (?) rat. Misle da je Crna Gora noj koji pred opasnošću može sakriti glavu u pijesak. I da su Crnogorci postali ono što nikad nijesu bili. Hoće da im oduzmu ono bez čega ni jednom Crnogorcu život ne vrijedi pišljive lule duvana. Eto, kako Crnogorcima mirotvorci, uzdanice naše – mjesto gaća pripasaće raše”.
Tako je rezonovao komentator Pobjede.
Kritika onih koji nijesu za rat nastavljena je u Pobjedi: “Prekjuče je Trg Ivana Milutinovića u srcu Titograda i Crne Gore doživio nesvakidašnje, bar na ovim prostorima nezabilježeno poniženje. Okupili su se na njemu probrani “borci za mir”. Kao da u Crnoj Gori, nedvosmisleno su htjeli da ukažu, ima i “boraca za početak rata”… Pokušavaju li to i crnogorski “borci za mir” da od naroda, kome su sloboda i dostojanstvo oduvijek bili preči od hleba i ogništa naprave – dezertere?”
A Momir Bulatović je besjedio (na proslavi na Vučjem Dolu, povodom 115. godišnjice slavne bitke):
“Danas bi opet da nas dijele, posvade i razbrate. Opet bi da crtaju granice tamo gdje ih nikad nije bilo niti ih može biti. Opet bi da nas uspavaju ustaškim lažima i bolećivim osmjesima, iza kojih slijedi nož i jama…Državne granice ćemo povući samo prema onim republikama i onim narodima koji više ne žele da žive sa nama, u istoj državi. I neće nam biti žao da odu svi koji to žele. Ali, isto tako, nećemo dopustiti da neko bude odveden mimo svoje volje i na silu…”
Momir Bulatović je zastupao stav: sve međurepubličke granice su administrativne, a ne državne. Bulatovićeva izjava objavljena je u “Pobjedi” od 26.septembra, a već od narednog broja svi izvještaji o sukobu oko Prevlake imali su određenje: “Na administrativnoj crnogorsko-hrvatskoj granici”. Do tada je bilo drugačije: “Na granici Crne Gore i Hrvatske”.

ČINJENICE IMA LI CRNA GORA
TERITORIJALNIH PRETENZIJA PREMA DRUGIM REPUBLIKAMA
Oštro kao trn u oku

Ratnim čarkama na crnogorsko-hrvatskoj granici i odlaskom crnogorskih rezervista u Hercegovinu indirektno je aktuelizovan problem sadašnjih crnogorskh granica sa dvije susjedne republike. Pitanje novog razgraničenja Crne Gore sa Hrvatskom, na izvjestan način, je već internacionalizovano, pošto ga je crnogorska delegacija pominjala na mirovnoj konferenciji u Hagu. Granica sa Bosnom i Hercegovinom koju zvanična Crna Gora i dio opozicije smatraju administrativnom (kao, uostalom i sve ostale republičke granice), biće, vjerovatno, problematizovana u slučaju rasturanja BiH na sastavne djelove.
Iako je i ranije bilo sporadičnih napomena da je crnogorsko-hrvatska granica pravljena na štetu Crne Gore, tek je početkom juna ove godine to pitanje pokrenuto u “Demokratskoj riječi”, glasilu Demokratske stranke. Glavni i odgovorni urednik tog lista, Ranko Rajković pisao je da “ukoliko dođe do raspada Jugoslavije, prvi potez Crne Gore mora biti razgraničenje njene teritorije u Boki, po principu geostrateškog i geofizičkog jedinstva zaliva”. Prema mišljenju Rajkovića, to znači da se ne smije priznati postojeća administrativna granica, pošto po njoj rt Oštro, koji zalazi u Bokokotorski zaliv, pripada Hrvatskoj. Rajković napominje, da je stara austrijska ideja – da se sa par fortifikcijskih prepeka kontroliše čitava Boka – prenesena i očuvana u ustavima nove Jugoslavije.
Tako nešto je, po njegovom mišljenju, neprihvatljivo, pa bi se novo razgraničenje moralo vršiti prema normama i konvencijama međunarodnog prava u ovoj oblasti.
Narodna stranka Crne Gore nedavno je predložila da crnogorska Skupština uputi predlog Saboru Republike Hrvatske za pregovore o razgraničenju. Pošto je crnogorska vlast, kroz istupe svojih prvih ličnosti, već stavila do znanja da u ovoj stvari dijeli mišljenje “demokrata” i “narodnjaka”, takav poziv bi se mogao uskoro očekivati. Hrvatski teritorij na koji (za sada) pretenduje Crna Gora, hrvatske vlasti, inače, ne kontrolišu, pošto su na njenu stacionirane snage JNA. Hoće li sadašnje ratne igre oko te teritorije biti uvod u pregovore o razgraničenju ili, pak, u ozbiljni ratni okršaj, ostaje da se vidi.
Druga mogućnost bi bila izglednija, ukoliko bi se prihvatio “minimum crnogorskih aspiracija”, koji je početkom juna pominjala Demohrišćanska (pravoslavna) stranka.
Ova marginalna i kontroverzna stranka, čije je rukovodstvo nedavno zastražilo od JNA da njene članove isturi na prvu liniju fronta, početkom jula je, u dnevniku Pobjeda, izložila svoj projekat širenja crnogorske države. “Granice minimuma crnogorskih aspiracija”, prema “demohrišćanima”, izgledale bi ovako: Crnoj Gori trebalo bi da pripadne cjelokupna teritorija tzv. Dubrovačke republike, Konavli, primorski pojas do ušća Neretve, Pelješac i ostrva: Mljet, Lastovo i Korčula, te Istočna Hercegovina do Neretve (sa Mostarom), stara Hercegovina na liniji: Bjelašnica-Romanija-Rijeka Prača, Drina, Lim (što uključuje Foču, Kalinovik, Čajniče i Rudo).
I Narodna stranka je u više navrata pominjala rijeku Neretvu kao moguću novu crnogorsku granicu u slučaja raspada Jugoslavije, što nije ništa drugo nego slijeđenje ciljeva Crne Gore u ratu sa Turskom 1876-78. godine, kada je kao zapadna “prirodna granica” Crne Gore određivana rijeka Neretva do Konjica. Dr Mitar Čvorović, član Glavnog odbora Narodne stranke kaže za “Borbu”, da je u ovom trenutku problematična samo granica sa Hrvatskom, pošto je državna. Ostale granice, ukoliko ostatak Jugoslavije bude federalno uređen, mogu ostati kakve i jesu, pošto bi i ubuduće bile administrativne. Ukoliko BiH ne bi ušla u tu novu federaciju, nego bi bila razbijena, Narodna stranka bi podržala pripajanje Istočne Hercegovine Crnoj Gori, ako bi to samo Hercegovci željeli, smatra dr Čvorović.
U julu, uoči proslave bitke na Vučjem dolu, špekulisalo se sa mogućnošću proglašenja ujedinjenja Crne Gore i Istočne Hercegovine. To se, naravno, nije dogodilo, mada je bilo indicija da su o takvoj mogućnosti razgovarali prvaci SDS i predstavnici crnogorske vlasti. Zvanično to nije nikada potvrđeno, ali nikada nije propuštena prilika da se i sa jedne i sa druge strane istakne da granica između Crne Gore i Hercegovine ne postoji, odnosno da je to samo administrativna crta. Nedavno se, nakon proglašenja autonomije Istočne Hercegovine, moglo čuti da Srbi iz Hercegovine ne razmišljaju o ujedinjenju sa Crnom Gorom, već o stvaranju zasebne federalne jedinice. Svakako, pod pretpostavkom da BiH ne opstane.
Za razliku od vladajuće i pomenutih opozicionih stranaka dio crnogorske opozicije nikada nije izražavao mišljenje da je potrebno korigovati sadašnje crnogorske granice. Najizričitiji stav o tom smislu imao je Liberalni savez Crne Gore, koji je lapidarno izražavan rečenicom: “ni pedlja više, ni pedlja manje”. Za “liberale” i druge političke stranke, koje insistiraju na crnogorskoj nacionalnoj osobenosti, posebno je neprihvatljivo da se Crnoj Gori pripoji Istočna Hercegovina, iz straha da bi tada Crnogorci mogli postati manjina u svojoj državi.

(Borba, 1. oktobar 1991)
D. Vuković

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (V)

Akademici – populisti

Prilikom haških pregovora, kojima je predsjedavao, mislim, Carington, upitao sam Miloševića zašto uništava Vukovar, zbog čega bombardira Dubrovnik, i zna li on što su Vukovar i Dubrovnik. Odgovorio mi je pitanjem: ‘Ma tko bi bio toliko blesav da bombardira Dubrovnik? Dubrovnik nitko ne bombardira’. ‘Znaš ti dobro tko’ – rekao sam. Uhvatio sam ga za ruku i doveo pred Tuđmana koji se nalazio u blizini sa Šarićem. Rekao sam: ‘Evo, reci Tuđmanu da se Dubrovnik ne bombardira!’
‘Ne znam o čemu govoriš. Armija ne tuče Dubrovnik, to sto posto! Valjda bih ja znao…’, izvrdavao je. Okrenuo sam se Tuđmanu i pitao: ‘Dobro, Franjo, tuku li Dubrovnik ili ne?’ A Tuđman mi je odgovorio: ‘Čuo si što čovjek kaže”.
Ovo je predsjednik vlade “bivše države” Jugoslavije Ante Marković, odmah poslije svjedočenja u Hagu na suđenju Miloševiću, otkrio u nedjeljniku Globus, novembra 2003. Marković je samo potvrdio kako je predsjednik Tuđman bez puno skrupula prema žrtvama kalkulisao s razaranjem Dubrovnika (uz Vukovar) da bi ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske.
Kad je počelo bombardovanje Dubrovnika književnik Mirko Kovač je, kako piše u CKL-u, naivno pozvao srpskog akademika Radovana Samardžića, kao čovjeka koji je dobar dio života posvetio istraživanju dubrovačke povijesti, da govori na protrestnom skupu i osudi varvarsko rušenje grada. Ali, doktor je odgovorio da čeka službeni stav Društva srpskih književnika, a i Kovača je savjetovao da se ne petlja u svjetske zakulisne radnje, te da je najbolje držati se one da “muze čute dok grme topovi”.
Potom je osvanula Samardžićeva glasovita izjava koja je među soldatima veselo odjeknula: “Situacija za Dubrovnik nije opasna. To je prostituisani grad hotelijera, gde dolaze američke babe, britanski pederi, glupi Francuzi i njemačke daktilografkinje”. A kada je njegova zemlja pala pod sankcije, veli Kovač, dični “profesor s dva doktorata” ponosito izjavljuje: “Nama saveznici ne trebaju, jer su SAD korumpirane, Englezi su glupi, Francuzi desničari, a Rusi siromašni.”
Da, akademici. Za razluku od ranijeg redovnog oglašavanja saopštenjima – povodom skupa u Cankarevom domu, pisanja zagrebačkog Vjesnika 1989, martovskih događaja u Beogradu 1991 – SANU je ćutala kad je započo rat u Sloveniji (juni-juli 1991), ćutala je dok je tri mjeseca razaran Vukovar, kad je bombardovan i granatiran Dubrovnik.
Ali su zato pojedini akademici bili živo aktivni. Matija Bećković pogotovo. Tako je akademik iz Rovaca, na Drugom kongresu srpskih ujedinitelja besjedio čak u Čikagu, petog novembra 1991: “Iz oplakivanja gradova koji nisu postradali vidi se ravnodušnost prema hiljadama ljudi koji su pobijeni. Ispada da bi Hitler, da se sklonio u Dubrovnik, bio pod zaštitom UNESKO-a”.
Srpski besmrtnici oglasili su se – tek polovonom oktobra 1991. – pismom svjetskoj javnosti o položaju srpskog naroda u Hrvatskoj. U njemu se konstatuje da “Srbija nikad nije objavila rat Hrvatskoj”, već da su u ratu srpski narod u Hrvatskoj i hrvatska državna vlast. To pismo nastalo je kao reakcija na prigovor HAZU srpskoj Akademiji za neoglašavanje povodom rušenja spomenika kulture u Hrvatskoj.
Pismo HAZU upućeno je SANU početkom oktobra 1991. godine: “Na sve strahote i vandalizam nad kojim se zgražava cijeli svijet i najoštrije osuđuje – SANU, kao najviša naučna i umjetnička ustanova srpskog naroda, ostala je nijema. Niste našli ni riječi osude za rušitelje spomenika najviše umjetničke vrijednosti, niti ste pokazali spremnost da pridonesete uspostavljanju mira i prekidanju takvih zločina. Zbog svega toga Predsjedništvo HAZU, smatra da u ovom času nije moguća naša saradnja sa SANU”.
Na istupe Bećkovića, Samardžića i drugih koji su ismijavali branioce, nije bilo zvaničnog reagovanja Akademije.
Stvari su se zakuvale kad se oglasilo 18 članova SANU (novembar 1991) negodujući zbog varvarizma izraženog u razaranju hrvatskih gradova. U tom apelu je stojalo: “Ne verujemo u svrsishodnost ovog rata. Ne verujemo u one koji ga vode. Ne verujemo u one koji ga, svesno ili nesvesno, potpiruju. Ne verujemo u pobede koje vode u nove ratove.”
E, onda su im kolege žestoko uzvratile. Na redovnoj sjednici SANU (23.novembar 1991) Akademija se ogradila od ovog antiratnog apela tvrdnjom generalnog sekretara Dejana Medakovića da on ne predstavlja stav ove institucije već samo potpisnika.
Većina srpskih akademika, dakle, mislila je da je taj rat svrsishodan. Baš, kao u Crnoj Gori, baš kao u CANU.
Principa nemiješanja u politiku, crnogorski besmrtnici su se odricali kad je velikosrpski projekat zapadao u krizu, a za njegove tragične posljedice, sem nekolicine, godinama su bili nijemi. Tako CANU nije mogla apolitično da posmatra “egzodus srpskog naroda iz Krajine”, avgusta 1995. Isti oni koji su odbili molbu hrvatskih akademika da se ograde od crnogorskog zločina nad Dubrovnikom, koji nijesu osudili rušenje Vukovara, Mostara, Sarajeva i drugih gradove, niti etičko čišćenje po mapama Velike Srbije, tada su iražavali “osjećanje zgražavanja nad užasnom nesrećom koja je zadesila dio srpskog naroda”.
CANU se kao institucija držala principa nemiješanja u političke tokove i kada je na osnovu tako nelegitimnog referenduma Crna Gora ušla u diktatorsku državu i doživila svoje najveće ekonomsko i moralno posrnuće u novijoj istoriji. Tada su naši građani upućeni da ruše, pale, pljačkaju i prolivaju krv pripadnika nama do tada bratskih okolnih naroda. U vrijeme pohoda na Bosnu, Konavle, Dubrovnik i mnoga druga ‘ratišta’, CANU se držala principa nemiješanja u politiku” – napisao je akademik dr Ljubiša Stanković u pismu kojim se obratio predsjedništvu ove institucije. On je time pokušao da spriječi stavljanje na dnevni red pisma iz Beograda grupe “54” srpskih akademika (Tadić, Bećković, Đuretić, Velimirović…) da se spriječi donošenje zakona o referendumu. Ali, uzalud.

ČINJENICE

SOS SOS SOS
Još smo tu

16.10.91 17:12 GMT SVIMA
Još smo tu. Pozdrav prijateljima širom YU3! Još smo živi, iako zatvoreni u Geto. Nema struje ni vode već 16. dana, potpuno osječeni… Ovo je Hitler radio sa Židovima i bilo je jezivo o tome slušati i učiti, a sada to rade nama. Nastojat ćemo preživjeti, djeca nas trebaju. Njima je najteže, oni ne shvataju tko i zašto nam ovo radi… Svima pozdrav, nega Bog da, da se opet dopisujemo!

17.10.91 14:12 GMT SVIMA
Konavli su u plamenu. Sve gori. I Konavoski dvori. Sve. Uništavaju aerodrom. Pistu razaraju. Sve odnose. I staklena vrata sa zgrade. Ni barbare ovako nijesam zamišljao…

18.19.91 11:08 GMT SVIMA
Hvala prijateljima koji su se javili sa svojom podrškom. Od srca hvala. Danas je 18 dan bez struje i vode. Ponovo pucaju, ali g. Kadijević veli da nije istina da napadaju. Znači, uši i oči me varaju… Loš znak za mene ili njega?
Pozdrav, još smo tu! Dubo

21.10.91 12:01 SVIMA
Višecijevni bacači…! Tuku i Knežev dvor… I Stradun… Hoteli gore… Od Debelog brijega do Zvekavice sve uništeno! Pljačkaju, pale, miniraju, odnose željezne stubove ispod odrina… Ako pakao ovako izgleda suviše je paklen…
Još smo tu…! Dubo

23.10.91 08:46 GMT SVIMA
Granatama iz tenkova i višecijevnim bacačima po Srđu i iznad drevnog Dubrovnika… Bliska okolica – Župa dubrovačka spaljena, srušena, opljačkana… Vojno odmaralište Kupari, nekoliko velikih hotela, sravnjeno sa zemljom…
To je JA!!!
Neka nas Bog i sveti Vlaho, naš zaštitnik sačuvaju… Starcima i djeci je najteže. U nevoljama se starci i djeca ponašaju isto……!

27.10.91 16:07 GMT SVIMA
Mirno je!!! Ne puca se već drugi dan, duša se odmarala!
Kako je lijep mir! Ako Bog da da zauvijek ostane mir!!! Stigao je i brod sa pomoći. Potrebna je! I hvala svima koji su je poslali! Hrana je potrebna, ali vaša podrška nam isto toliko znači, da znamo da ste s nama. Hvala.
Dubo

28.10.91 20:48 GMT SVIMA
Mir s vama… Danas je jedan od najtežih dana… Pristigli su neki što suludo jurišaju i ginu. Čuju se neartikulirani krici! Mora da ih drogiraju…
Pomozite nam razbiti informacijske blokade pomoću objektivnog izvještavanja iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Dobro sam shvatio Petera iz Radio študenta QTH Ljubljana. Prihvaćam surađivanje, potvrdite da je adresa YT3CCE s YT3A…
Danas su pogodili i Sveučilišni centar… U plamenu je… Dubrovnik liči na okužen grad. I po Stradunu zasipaju streljivom..

12.11.91 15:43 GMT SVIMA
S.O.S. Ne znam da li ćemo se više čitati… Drugi dan neprestanog bombardiranja…! Dubrovnik polako umire, i novi i stari… Pišem između 2 granate i tresem se…
Poručite Hrvatskoj da smo razoreni, uništeni, prevareni…
Od jutros su na njihovim položajima nekakovi manje pijani te bolje pogađaju……!
Možda će nas mnogo pomrijeti. Nema više ni hrane ni vode, niti se može do ičega doći.
Od jutros do noći tuku po nama.
Na žalost, neće više imati Dubrovnik, svoj ponos, svoj biser. Razara se stara jezgra, gore hoteli, požari haraju. Nisam do sada nijedan ovakav apel napisao, bio sam hrabar i optimist, sada moram priznati da je kraj blizu.
Mi više sami ne možemo i zato:
S.O.S.
Upućujem ga SVIMA! SVIMA! SVIMA!
A najodgovornijima poruka: Mislim da je cijena preskupa! Poslije nas, vi ste na redu! Dubo

13.11.91 14:28 GMT SVIMA
Dubrovnik, 28. dan sužavanja…!!!
MIR SVIMA……!
Od jučerašnjeg nedjeljnog jutra bezbroj puta sam se sjetio ovog milion puta izgovorenog pozdrava za vrijeme Svete mise. I u sebi odgovorio: “I s duhom Tvojim…!!!
Toliko puta slušam pozdrav, običan pozdrav kao dobar dan, sada to više nije!
Sada je to želja, vapaj, nada!
Poruka i zahtjev Božji, izrečen preko njegovog namjesnika na zemlji: MIR S VAMA!

16.11.91 18:30 GMT SVIMA
Ne pucaju po nama već par dana… Pokoju minu i rafal ispale da dokažu da su tu i da primirje za njih ne vrijedi…!
I da nas zazebe oko srca…
Jutros sam gledao red staraca i starica, red za hranu! Red staraca koji čeka da dobije nešto da preživi današnji dan… Oko je zasuzilo…… Davali su oni cijelog života onoj Jugoslaviji, evo kako im je vratila! Muče ih glađu i žeđu….. Drži u logoru! Da, rekli su im da mogu otići, napustiti ognjište i ići u nepoznato…..
Prestari smo – kažu im – a i preponosni za to!
Predugo je u ušima odzvanjalo:
NON BENE PROTOTO LIBERTAS AURO…..
Dugo smo šetali pod barjakom. Libartasa, na Orlandu! Mi imamo samo jedan put, kad za to dođe čas: Boninovo, Mihajlo, Dance…. stoljetna dubrovačka groblja, na kojima snivaju naši preci.
Ostavio sam ih u redu za čekanje kruha, a u ušima je odjekivala teška kletva na račun onih koji nam ovo rade…..
Teška staračka kletva!
Otišao sam iz reda za hranu i kažem da nisam mogao. Razumjeli su me, imamo još malo, bit će za danas nešto. Važno je da su djeca sita, mi smo oboje po 5-6 kg lakši… Palo mi je danas na pamet da se izvažem, a i u ogledalu vidim novi lik, izrasla je brada, ne zato jer je ne mogu obrijati, nego zato jer sam se prestao brijati kada je Dubrovnik okružen. Dočekam li dan kada ćemo opet biti slobodni ljudi, obrijat ću je. Slutim da je taj dan blizu!
Ovo je grad pjesnika, pisaca, umjetnika, naučnika – nije neka bezimena tvrđava koju se može smrviti u prah, a da nitko i ne zna za to! Ovo je ipak i tisućljetni grad slobode! Biser Jadrana, kako su mu o onoj Jugoslaviji tepali!
A biser u školjci ne može pokazati svoju ljepotu. Što se prije školjka otvori, prije će biser zasjati!
Hvala svima koji su se javili!
Hvala na podršci! Hvala što ste s nama! Mi smo tu i ostaćemo!
Dubo

18.11.91 12:00 GMT SVIMA
Zbogom Dubrovnk….
Uništenje se nastavlja. Zapalili su mnogo toga, sa topovnjače se puca na hot. Belveder, dok ga nisu zapalili. Hladnjača sa ono malo hrane je izgorela.
Gori na više mjesta po Lapadu, kod groblja na Mihajlu – šuma. Strah me je za one Vojnovićeve čemprese!
Zgrada Pomorskog fakulteta gori, čini mi se.
Nekoliko brodova i jahti je zapaljeno…. Vidim tri dima na moru. Ovakva bestijalnost mislim da nije zapisana. Golorukom narodu uništavaju sve što ima, sve čime je privređivao da preživi….
Bombardiranje ne prestaje, neumorni su, naslađuju se svojim zločinima….!
Ipak, duh ne mogu slomiti. Da li su toga svjesni? Netko će im ovo naplatiti!
Dubo

(Iz knjige “Prljavi rat” Jevrema Brkovića, Zagreb 1992)

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (VI)
Guslama protiv Mocarta

Na suđenju generalu Pavlu Strugaru, koji je pred Haškim tribunalom optužen za granatiranje i opsadu Dubrovnika u jesen 1991, svjedočio je popularni dubrovački kompozitor Đelo Jusić koji je svojom kamerom snimio najznačajnije momente opsade. Jusić je ispričao neobičnu priču: o tome kako su petog decembra, dana kada je cijeli svijet obilježavao 200.godišnjicu Mocartove smrti, i Dubrovčani željeli da se koncertom prisjete slavnog austrijskog kompozitora.
“To je najavio Radio Dubrovnik, a onda su oni sa okolnih brda Bosanke i Žarkovica donijeli jake zvučnike i puštali tradicionalne srpske ratne pjesme uz gusle, od kojih je odjekivao čitav Dubrovnik. To je omelo naš koncert, ali su ljudi komentarisali da je to razlika između naših naroda – mi smo Mocart, a oni su gusle. Lično nemam ništa protiv gusala, ali neka se svako odvojeno raduje uz svoju muziku”, rekao je Jusić.
Jusić je snimio kamerom kako je izgledao Stari grad poslije granatiranja i to je prikazano u sudnici. Vidi se učinak Strugareve armade: velika oštećenja na ulicama i istorijskim zdanjima, uključujući dominikanski i franjevački samostan, festivalsku palatu, crkvu Svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, i bogatu gradsku arhivu. Snimio je i mjesto na kojima su nastradale dvije žrtve granatiranja Starog grada, Tonči Skočko i fotoreporter Pavo Urban.
” Dubrovnik je tog dana bio devastiran i ponižen, drevne palate su oštećene. Gađan je čak i gradski arhiv u kojemu su i dokumenti o istoriji srpskog carstva od cara Dušana, pa ne mogu shvatiti zašto se i na to pucalo”, upitao je Jusić koji je potvrdio da su najveća oštećenja pretrpili zaštićeni kulturni objekti. Oni su bili obilježeni posebnim zastavama, što pokazuje da su napadači “ciljali baš njih”. Po njegovim riječima, jedna od prvih granata ispaljenih sa broda-topovnjače ubila je njegovog komšiju i prijatelja, pjesnika Milana Milišića, koji je bio Srbin.
Poslije Jusićevog svjedočenja i snimaka kamerom bljutavo zvuče riječi pukovnika Milana Gvera (budućeg zamjenika Ratka Mladića), u ulozi portparola Štaba Kostićeve Vrhovne komande, kojima je negirao izvještaje o granatiranju Dubrovnika. Govorio je da to Hrvati pale automobilske gume da bi pred svjetskom javnošću optužile JNA! Ali, Gvero tu nije stao, već je poveo propagandnu ofanzivu, tvrdeći da “ni jedna jedina čestica srpske prašine nije pala na Dubrovnik”. Tako je on mislio da će zapuši usta stranim izvještačima.
A uticajni britanski list Dejli telegraf svoj izvještaj o razaranju Dubrovnika najavio je naslovom preko prve strane: “Slično varvarskim hordama, koje su napale Rim, savezne snage odbacile su svaki obzir”.
No, posljedice Gverove gnusne propagande, osjećaće se godinama.
Tu “negaciju – rekonstrukciju” obilato će rabiti Televizija Beograd i sistem televizija koje su bile pod njenom kontrolom. Tako će, poput izvještavanja o Dubrovniku koji “sam sebe razara iznutra”, čitavo vrijeme rata, proturati da Sarajevo u opsadi, ustvari, drže Muslimani: “Muslimani drže Sarajlije pod opsadom iznutra iz grada, a Srbi samo štite svoja brda oko grada”. Isti scenario primijenjen je prilikom požara u Univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu. TV Beograd je odgovornost za to odmah pripisala Muslimanima: “Sve ukazuje da se radi o novoj manipulaciji muslimanskih vlasti sličnoj onom paljenju guma iz Dubrovnika koju smo već nekada gledali”.
Propagandni savez – vojska i režimska televizija – aktiviran je i prilikom sarajevskog masakra u ulici Vase Miskina, 27.maja 1992.godine. TV Beograd će emitovati saopštenje armije bosanskih Srba u kome stoji: “Povodom emitovanih snimaka navodnih eksplozija u centru Sarajeva sigurni smo da se radi o perfidnom propagandnom podmetanju sračunatom na unutrašnje i međunarodne efekte baš u ovom momentu, i to podmetanju koje je još perfidnije od navodnog bombardovanja Banskih dvora, Dubrovnika i slično.”
Medijsku propagandnu ofanzivu iz Beograda nastaviće general Marko Negovanović, ministar vojni Srbije, napadom na stranu novinarsku “bagru” da je “izmislila napad na Dubrovnik”. Kad se sve sleglo, čitavo zamešateljstvo će svojim autoritetom pokriti i neki akademici. Tako će akademik SANU Mihailo Marković, pred kamerama TV Beograd (1995) poricati da su trupe JNA, ili pripadnici bilo kojih srpsko-crnogorskih formacija počinili ikakve zločine u Dubrovniku i njegovom zaleđu, već da su to sve podmetačine srpskom narodu i Jugoslovenskoj armiji.
A akademik CANU Zdravko Velimirović, filmski reditelj, u dimu koji je kuljao iz Starog grada prilikom granatiranja Dubrovnika, naknadno će sa distance i stručno prepoznati ruke tamošnjih pirotehničara!
Za razliku od njih osnivač Srpske dobrovoljačke garde, tjelohranitelj patrijarha Pavla i mitropolita Amfilohija, Željko Ražnatović Arkan, sa oduševljenjem je pričao o junačkim podvizima Crnogoraca na dubrovačkom ratištu usput prijeteći domaćim izdajnicima:
“Pozdravi mi junačku braću Crnogorce i poruči da Dubrovnik mora biti naš ili božji! Na ljeto dolazim u Dubrovnik da slušam gusle, a poslije ćemo sa ovom mojom vojskom da vratimo Skadar! I kaži onim ustašama Jevremu Brkoviću i Slavku Peroviću da ću im, kada završim sa spoljnim neprijateljem, i oca i majku!”, poručio je Arkan decembra 1991. na stranicama Pobjede.
Arkan u Dubrovniku gusle slušati neće, kao ni njegovi kompanjoni. Ali, ostaće da se gusla o sramnom junaštvu pod zidinama grada svetog Vlaha.

ČINJENICE

“Ram” za “Ajkulu”

Tzv. operacija Dubrovnik, u vrijeme njezina izvođenja u Hrvatskoj, bila je poznata kao plan pod kodnim nazivom “Ajkula”. Njime je Dalmaciju trebalo ispresijecati na nekoliko bitnih koridora i odvojiti je od u to vrijeme preostalog neokupiranog teritorija Republike Hrvatske. Završnica tog plana (kao dijela strateškog plana znanog kao “Ram” koji je trebao okupiti “sve Srbe u jednoj državi”) podrazumijevala je postupno odvajanje i zauzimanje što većih područja Zadra, Šibenika, Splita, Ploča i Dubrovnika.
Kad je riječ o dubrovačkom području od Konavala do Slanoga u Dubrovačkom primorju, planovi JNA su predviđali presijecanje tih teritorija na nekoliko mjesta, što je i odredilo bitne pravce napada iz pravca Crne Gore i Trebinja, odnosno Popova polja. Ti napadni pravci bili su Prevlaka – Vitaljina, Žvinje – Vitaljina, Sutorina – Debeli brijeg i Malta – Bani s crnogorske strane, te Grab – Dubravka, Poljice – Ivanov križ, Ivanica – Brgat, Zaplanik – Osojnik, Zavala – Slano i Ravno – Čepikuće s istočnohercegovačke, odnosno trebinjske strane.
Vojnom terminologijom rečeno, ideja tog manevra bila je: s polaznih položaja s područja Crne Gore i BiH (općina Trebinje) na granici prema RH brzim prodorom pješadijskih jedinica, uz jaku artiljerijsku pripremu i potporu, te podršku iz zraka i s mora, izvršiti blokadu općine Dubrovnik i odsjeći je od ostalih dijelova Hrvatske; a zatim manjim napadnim kolonama brzo izbiti na obalni rub, ispresijecati snage u obrani i po dijelovima ih eliminirati, te u konačnici ovladati cjelokupnim područjem Dubrovnika. Zauzimanje, odnosno okupacija dubrovačkog područja, predstavljala je pripremnu osnovicu za daljnje prodiranje i pokušaj osvajanja doline Neretve, čime bi jug Hrvatske praktički, od Ploča do Prevlake, bio posve odsječen od matice zemlje.
Nakon ovladavanja dubrovačkim područjem plan “Ajkula” je predviđao dio stanovništva i vodećih političkih neistomišljenika spram “oslobodilaca” raznim mjerama prisiliti na iseljavanje. To je bila priprema terena za pokušaj utemeljenja fantomske Dubrovačke republike, koju je kasnije na razne načina trebalo uvezati sa Srbijom i Crnom Gorom, odnosno SRJ. U tim sramotnim rabotama pokušaja izdvajanja dubrovačkog kraja iz sastava Republike Hrvatske, uz MPV-ejce iz sastava bivše JNA i hrvatske kvislinge, iznimno nečasnu ulogu odigrao je tadašnji “knez dubrovački” Aleksandar Apolonio, kojemu je ogromnu potporu u pokušaju utemeljenja fantomske Dubrovačke republike, dalo ondašnje vođstvo Narodne stranke, čiji je tadašnji istaknuti član dr Mitar Čvorović i prisustvovao režiranom kvazi osnivačkom republikanskom skupu, održanom u okupiranom Cavtatu, u hotelu “Croatia”.
U obrani dubrovačkog kraja, prema podacima iz niza publiciranih radova, koji se kao dio iskustava iz Domovinskog rata izučavaju u zagrebačkom Vojnom učilištu Hrvatske vojske, u početnoj fazi obrane bilo je uključeno maksimalno do 1.000 ljudi, računajući i one u borbi, kao i smjene za odmor. Malobrojni pripadnici tadašnjeg Zbora narodne garde (ZNG), kao i aktivni i rezervni pripadnici MUP-a (sa ZNG-om oko 700) imali su tada skromno osobno naoružanje, dok se u ostalim obrambenim, mahom dragovoljačkim postrojbama, raspolagalo s 500 automatskih pušaka, 50 poluautomatskih pušaka, 3 puškomitraljeza, i ručnim bacačem s (čak) 4 mine, 10 snajpera te više lovačkih pušaka i pištolja. Uoči početka napada na dubrovački kraj, 1. listopada s Korčule su dopremljena 2 topa kalibra 85 mm, kao i tri topa kalibra 76 mm (ZIS) s nepunih 200 granata. No, ovdje valja napomenuti kako su, od ukupno 5 topova, čak tri bila bez nišanskih sprava i zatvarača.
S “oslobodilačke” strane bilo je angažirano čak 6 brigada iz tzv. mostarske grupacije JNA, Vojno pomorskog sektora Boka i Crne Gore, kao isto toliko odreda Teritorijalne obrane iz istočne Hercegovine i tadašnje titogradske vojne oblasti. Za napad na dubrovačko područje, bivša JRM je angažirala i oko 25 odsto tadašnjeg borbenog brodovlja, čemu se pridružio i znatan dio zrakoplovnih snaga iz Mostara i Golubovaca. Samo u tzv. borbenom rasporedu jugoistočne Hercegovine prema dolini Neretve i dubrovačkom području prema Crnoj Gori, bile su angažirane kopnene JNA snage “ekvivalenta tri brigade”, dok su ostale formacije služile za smjenu i popunu angažiranih jedinica. Dakle, u navodnom oslobođenju dubrovačkog kraja bilo je angažirano više od 10.000 vojnika, 100 tenkova, 50 raznih oklopnjaka i 120 topničkih oruđa većeg kalibra, uz već spomenutu potporu zračnih i pomorskih snaga. Stvoren je odnos snaga koji je po svim elementima bio višestruko u korist JNA i njoj pridruženih dobrovoljačkih jedinica. Ukratko: odnos snaga u ljudstvu iznosio je 10 naprema 1, dok se odnos snaga u teškom naoružanju i vatrenoj moći gotovo i ne može prikazati. Stoga se, bez ikakve dvojbe, može kazati kako u ovom segmentu “oslobađanja” dubrovačkog kraja, kao posve neutemeljene, otpadaju bilo čije priče o navodnih 30.000 ustaša, kurda, bjelosvjetskih plaćenika… i koga sve ne koji su iz Hrvatske tobože krenuli osvajati Prevlaku, Boku Kotorsku i Crnu Goru.

Luko Brailo (CKL, 1.april 2001)

——————————————————————————–

Zec – izvinjenje, Strugar – optužbe

Bivši hrvatski ministar pomorstva Davorin Rudolf na suđenju generalu Strugaru u Hagu, posvjedočio je da je 6. decembra 1991. uputio oštar protest admiralu Miodragu Jokiću, s kojim je dan ranije u Cavtatu pregovarao o primirju, zbog najžešćeg granatiranja Dubrovnika tokom tromjesečne pomorske i kopnene blokade grada. Gotovo istovremeno, admiral Jokić ministru Rudolfu šalje izvinjenje zbog “noćašnjih i jutarnjih događaja” i obavještava ga da se “ne radi o naređenju njegove komande” te da “nije ni blizu pameti da se tako djeluje po Dubrovniku”. Tu poruku, koja je prema njegovim riječima “u psihološkom smislu mnogo značila”, ministar je Dubrovčanima pročitao preko radija.
Jokić u poruci navodi da je Kadijević naredio “energičnu istragu” o odgovornosti JNA pozivajući i hrvatsku stranu da preispita svoju odgovornost mada ona ničim nije isprovocirala napad, tvrdi svjedok. Samo nekoliko sati kasnije ministru je stigao protest generala Pavla Strugara u kojem se hrvatska strana optužuje da je “provokacijama na položaje JNA izazvala napad na Dubrovnik”, da su “hrvatske snage uprkos primirju otvarale vatru iz starog gradskog jezgra”, kao i da su te snage “same zapalile dubrovački Stari grad”.

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (VII)

Nikšićki pancir: pršut naprijed, pršut pozadi

JNA snage su nemilice uništavale selo za selom u Konavlima, posvjedočio je u Hagu nekadašnji gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić. Dok je tužilac čitao spisak sela, Poljanić je opisivao njihove sudbine: Brgad – uništen. Ćilipi – uništeni. Dubravka – uništena. Gruda – strašno uništena. Slano – uništeno. Popovići – djelimično uništeno. Donja Luta – uništena. Mihanići – uništeni. Drvenik – uništen. I tako dalje, i tako dalje. Na kraju je tužilac pitao svjedoka da li su u ovim selima bile vojne jedinice hrvatske armije. Poljanić je odgovorio: “Koliko ja znam, nije bilo ni jedne.” Gotovo bez izuzetka, nenaoružani stanovnici ovih sela nijesu pružili nikakav otpor JNA, na čijoj strani nije bilo gubitaka.
Kada su napadnuta konavalska sela, narod je pobjegao u Dubrovnik, sjevernu Dalmaciju i na ostrva. Ostali su mahom stariji mještani. Poljanić je ispričao da su oni koji su ostali u selima bili ubijeni ili odveđeni u JNA logore u Morinju u Crnoj Gori ili u Bileći u Bosni. To je saznao od prijatelja koji su preživjeli zatvaranje i zlostavljanja.
Mnogi koji su pokušali da se sklone u Dubrovnik nijesu našli utočište, jer je JNA bombardovala hotele u kojima su smješteni.
Vojska je pljačkala hotele, privatne kuće, čak i brodove u luci. Ovo je potvrdio i svjedok Nikola Samardžić, bivši crnogorski ministar spoljnih poslova koji je vidio opljačkanu robu u JNA barakama i na putu u Crnu Goru.Ta pljačka je obavljena tako da liči kao ratna šteta, kazao je Samardžić. Inače: Sabirni centar za “ratni plijen” bio je u Sutorini u motelu “Vinogradi” a formiran je po naredbi viceadmirala Miodraga Jokića, komandanta Vojno-pomorskog sektora Boka.
To isto “na licu mjesta” vidio je novinar Monitora Veseljko Koprivica. Svoje svjedočenje objavio je u knjizi “Sve je bilo meta” (u izdanju našeg nedjeljnika):
“Unutra u kućama – kao da je prošao tajfun. Sve ispreturano, izgaženo, polomljeno. Razbijeni skupocjeni regali, izvrnuti dušeci, izgažene knjige, ispreturano posuđe, ikone, suveniri, namirnice… Nijesu pošteđene ni dječije sobe: iscijepani i rastureni školski udžbenici, sveske, igračke… Nije bilo milosti ni prema lutkama! Na jednom stepeništu skupocjena, bijela vjenčanica. Na njoj upadljiv otisak vojničke čizme. Simboličan spoj romantike i sile!
Na fasadama kuća uveliko se ispisuju krstovi sa ocilima,’Ovo je Srbija’, ‘Za ovo vam je kriv Tuđman’, ‘Smrt ustašama’, SPO… Pojedini rezervisti ispisuju čak i svoja imena i prezimena, brojeve telefona…
Iz podruma dopire teški zadah vina i rakije. Poneko ispali rafal u ogromnu vinsku burad i s uživanjem gleda kako šikljaju tanki mrkocrveni mlazovi. Drugi degustiraju piće na licu mjesta, pune čuturice i bidone…”
Među primjerima bezobzirne pljačke, svakako se ponajviše ističe krađa i odvoz opreme sa dubrovačkog aerodroma Ćilipi. O tome je za Monitor svjedočio dubrovački dopisnik Luko Brailo: “Poslije zauzimanja aerodroma, kojom je akcijom zapovijedao general major Branko Stanković, ‘oslobodioci’ su dobili slobodan pristup u prostore djuti fri šopova i njihova skladišta u aerodromskoj luci, odakle je razvučeno raznih roba u vrijednosti od preko tri miliona tadašnjiha DM. To, međutim, nije sve. Nakon terevenke prigodom ‘oslobođenja’ ćilipskog aerodroma, koju su zabilježile i kamere TVCG, TV Novi Sad i TV Srbije, u vazdušnu luku stižu posebne ekipe za odnošenje opreme. Tom akcijom rukovodio je načelnik Aerodromske kontrole letenja iz Tivta, Miloica Bojić, jer je, kako je dokumentirano u dubrovačkoj policiji, ‘od Savezne uprave za kontrolu letenja, dobio nalog da organizuje odnošenje opreme, kako bi se sačuvala od uništenja'”.
“Ali istine radi valja se podsjetiti na stotinjak odvezenih i još toliko uništenih brodova (jahti) u marini u Koloncu, u Rijeci dubrovačkoj, ‘opremanja’ Studentskog doma u Nikšiću pokućstvom iz hotela u Mlinima i Kuparima, pljačke inventara hotelskih preduzeća u Cavtatu, Župi dubrovačkoj, Dubrovačkom primorju, brojnih automobila bolje klase kojima nijesu odoljeli ni visoko rangirani oficiri JNA, opreme dubrovačke Štamparije s Dubca, hiljade komada konavoskih i primorskih pršuta, krava s farme u Grudi koje su navodno završile u Spužu” – navodi Brailo.
A onda je sve to amnestirao državnik. Tih ratničko-pljačkaških dana Momir Bulatović je ovako svjedočio: “Iako ratnički narod, ljudima iz Crne Gore tokom istorije nikada nije bilo svojstveno da pljačkaju, proganjaju, maltretiraju i pale kuće”. Tako mu Bog pomogao.

ČINJENICE

Varvarske strasti

Kad čovjek, pogotovu mlad i neiskusan vojni obaveznik, to, izgleda, nije naučio, nije vidio, onda mu se svašta pričinja i svašta čini dopuštenim. Vidio je, možda, prvi put ladanjske areale, nenametljive kalkane kuća u subtropskom zelenilu, gospodske kuće u selu po uzoru na vjekovima unazad podignute kuće grada u Dubravi, pune namještaja istorijskih stilova, harmonične sklopove na različitim parcelama, poistovjećene patrijarhalne domove sa gostinskim utočištem; vidio je njegovanu lozu i biljku kao da su u saksijama rasle, vidio je čistu košulju poslije svakog znojenja vinogradara i voćara, pune komode odjeće i obuće, zidove soba ukrašene slikama od umjetničke vrijednosti, pune podrume najboljeg konavoskog i župskog vina itd. I sve to nasuprot raspojasanom prostoru sa savardacima i dubirozima (neizdrživo za upoređenje, zaista!) izazva u njemu onu istu pohlepu s kojom su naši avarsko-slovenski preci opustošili antičke gradove Dalmacije i Prevalitanije, Dioklecijanovu palatu u Splitu i naše polise i municipijume Olicinium, Butuu, Acruvium, Rhison, Docleju, podjednako kao Arapi, recimo, hram boga Vaala u Palmiri. I kao što im oni svojim strijelama i lukovima ne mogaše nauditi, ni srušiti tvrđavske zidove palata i bedeme, tako sad ni naši nesiti, gražljivci i drugi koji od djetinjstva pohlepno gledaju na sve oko sebe ne srušiše bedeme Razvelina, Lovrijenca i Minčete firentinskog graditelja Mikeloca di Bartolomeja, i genijalnog Jurja Dalmatinca (XIV vijek). Ove i kasnije bastione, djelimično debele i po dvanaest metara, zapravo nijesu ni imali potrebe da ruše iako su to novom ubojnom i razornom tehnikom lako mogli; najpreciznijom artiljerijskom vatrom, sa granatama koje razaraju svu unutrašnjost kuće a samo oštećuju njene zidove, gađali su Pustijernu (iz IX-V vijeka), pa Prijeko, renesansnu Placu (Stradun), predio Kaštio i insule Sveti Vlaho, Sveti Petar i Sveti Nikola pošto su srušili kuće i dvorce u predgrađima (Ploče i Pile, Gruž i Lapad), naročito luksuzne i po dostignutom standardu svjetski renomirane hotele. Kao i svuda na prostorima oba rimska carstva, gdje su antičke gradove rušili samo katastrofalni zemljotresi (kao onaj u Crnogorskom primorju i Dubrovniku 1979. godine), posljednji udarac im je zadavala na neimarstvo, majstorstvo i artizanatstvo nenaviknuta brđanska ruka; umjesto stvaralaštva i umijeća, sad projektili tajnovite moći, kao munja, sami traže cilj, sigurno raznesu i sprže sve što iznad Dubrovnika naš junak kompjuterski isplanira.
Očigledno, viteštvo je zamijenila automatika, kulturu i civilizacijska ponašanja nekultura i primitivizam. Iako su se Crnogorci u ranijim ratovima “proslavili” tim što nijesu imali zarobljenika, ipak su ranjene njegovali kao braću. Sad, zbog “uznemiravanja” od strane protivničke jedinice, sručuju bombe (kakvog li junaštva!) i svoje nišanske sprave ustremljuju na domaćinstva i sve živo što se kreće, na namještaj u kućama i imovinu, jer njihovim uništavanjem – rečeno im je – pljačkanjem što ostane lišavaju “neprijatelja” baze, a u stvari proizvode najžalosniju povorku pogorelaca i beskućnika u ledenim danima i noćima ove zime. Ne pucaju u neprijatelja da ga, prsa u prsa, pobijede, što je cilj svakog ratovanja, nego da ga otjeraju iz sela i naselja u kojima je makar i zanoćio, pa u stvari kazne one što ne ratuju i, kad se vrate, razmeću se po kafanama svojim kriminalom. Da su kojim čudom s epohalnim razvojem ratne tehnike, makar i na odstojanju, dostigli civilizacijski odnos prema nezaštićenima i svemu dobrom što je istorija ostavila u nasleđe – ovakvog rata ne bi moglo biti. Umjesto lakomosti na tuđu imovinu i ubijanja radi ubijanja – imali bismo dubrovački primjer za ugledanje kako da razvijamo trgovinu i kulturu, hotelijerstvo i urbanizam, prosvetu i nauku, uglednost i uljudnost (reče mi jedna poznanica da joj ništa nije žalije no što nijesu Dubrovnik srušili sa zemljom, pa da nam ne konkuriše!). U takvim kategorijama razmišljanja, koje su nehumane – ne možemo imati ni planove za razvoj, zbog čega i nije imalo smisla da o njima razgovaramo na ovakvom nivou. Bez osjećanja da nekoga ugrožavamo – bili bismo u ravnoteži između napretka koji želimo i zaostalosti od koje hoćemo da se oslobodimo. Izbjegli bismo masovne halucinacije o “neprijatelju”, koji nam je po krvi i jeziku najbliži sabrat; ne bismo doživljavali psihička stanja u kojima “pobjednici” sebi pucaju u usta a u druge sručuju rafale kao u metu od lutke.
Ako hoćemo da suzbijemo one traume koje su američki vojnici doživljavali po povratku iz Vijetnama, morali bismo odmah priznati da smo se sukobili s epohom u kojoj živimo, što nam se nije dešavalo od kada smo podigli pobunu protivu Turaka. Trebalo bi da se oslobodimo himere o genocidnoj ugroženosti istovjernika u Hrvatskoj, jer je u pitanju čista obmana…

(Zbornik: “Perspektive Crne Gore u savremenim
procesima”, Titograd 1992)
Akademik Pavle MIJOVIĆ

——————————————————————————–

Vratiti opljačkano!

Štamparija “Ivo Čubelić” iz istorijskog jezgra Dubrovnika stradala je u “nužnim operativnim dejstvima” – demontirana je i poslije “oslobođenja” Cavtata prebačena u Nikšić, Titograd i na Cetinje.
U grad pod Lovćenom dopremljena je najsavršenija mašina za rotoprint obostranu štampu, elektronske foto-kamere i kompletna oprema za ofset pripremu. Možda javnost za to ne bi ni znala, da 27 građana Cetinja nije uputilo peticiju, koju je objavio Monitor: “Najoštrije protestvujemo protiv zvanično-vojnog ‘dodjeljivanja’ ratnog plijena – razmontirane opreme dubrovačke štamparije izdavačko-štamparskom preduzeću Obod Cetinje, koje je, činom prihvatanja i dopremanja na Cetinje obrukalo sebe, Cetinje i Crnu Goru, posebno u predstojećoj jubilarnoj 500-godišnjici slavne Obod štamparije. Zahtijevamo od IŠP Obod Cetinje i nadležnih u SO Cetinje da se javno odreknu ovog opljačkanog ‘poklona’ i da ga vrate nedobronamjernom ‘darodavcu’, ‘oslobodiocu’ Dubrovnika od ustaških mašina, opreme i sirovina”.

——————————————————————————–

Najezda skakavaca

“Mnogi crnogorski rezervisti, zgađeni onim što su vidjeli i doživjeli u tzv. dubrovačkoj operaciji, s vidnim traumama i u pijanim noćima, opisuju užas histerije pljačkanja svega i svačega, kao – ‘najezdu skakavaca’. Pljačkani su prozori, tepisi, WC-šolje, bijela tehnika, video-rikorderi, hrana, piće, keramičke pločice, parketi… Konvoji privatnih automobila, iznajmljenih i pozajmljenih šlepera i autobusa, kretali su se iz Konavala za Crnu Goru, u pomoć rezervistima su priskakali rođaci, kumovi i bratstvenici, da se ‘zafati što više’, ‘da ne ostane, ne valja…’. S aerodroma Ćilipi rezervista iz Nikšića odnio je i pokretne merdevine…Poznati su i ‘crnogorski panciri’ – konavoski pršut okačen naprijed i otpozadi, o junački vrat. Ojkalo se, podvriskivalo i arlaukalo sve i svašta:’Sa Srđa vila kliče, đe si srpski Dubrovniče’, ‘Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva’… Pa još: ‘Zora rudi, dan se bijeli, poklaćemo Zagreb cijeli'”…

(Vladimir Jovanović,
Naša Borba, avgust 1997)

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (VIII)

Junaci ne umiru

Bilo je jezivo: gotovo 240 dana Dubrovčani su živjeli u okruženju. Bili su 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima. Bilans žrtava je uglavnom poznat: U Dubrovniku je poginulo 100, a ranjeno oko 300 civila, a sa područja opštine – 122 vojnika i policajca, a 330 ih je ranjeno.
Javnost, međutim, veoma malo zna da je sa područja Dubrovačko-neretvanske opštine u logorima u Morinju i Bileći bilo zatočeno 432 zarobljenika (od čega je njih 292 bilo u Morinju) gdje su bili izloženi psiho i fizičkoj torturi. O tome su potresno svjedočili u knjizi “Sjećanja dubrovačkih logoraša 1991 – 1992”, objavljenoj u Dubrovniku 2003. O zatvoru u Morinju u Hagu je svjedočio i bivši crnogorski ministar spoljnih poslova Nikola Samardžić. On je kazao da je zauzimajući Konavle i okolinu Dubrovnika, JNA hapsila mnoge muškarce koje je nalazila na toj teritoriji, izuzev u Cavtatu. “Sve je njih proglasila ratnim zarobljenicima iako to nijesu bili nikakvi vojnici nego zemljoradnici, vinogradari, ribari, pomorci… Čak su zarobljeni i neki pomorci Jugooceanije koji su došli kući sa plovidbe na godišnji odmor”.
“Armija koja je za vrijeme drugog svjetskog rata stvorena i održavana od naroda postala je armija koja hapsi i zarobljava svoj narod”, ukazao je na paradoks Samardžić.
Na tom ratištu ginuli su i crnogorski rezervisti. A pošto je, nažalost, žrtava bilo sve više, i oproštaji oficira na njihovim sahranama u Crnoj Gori bili su upakovani u isto. “Poginuo od ustaške ruke” – čak i onda kad je na svadbi u Nikšiću rezervista pao i pijan aktivirao bombu. Pobjeda je detaljno pratila sahrane, predsjednik Bulatović slao telegrame saučešća. “Ispraćaj dostojan heroja”, “Junaci ne umiru”, “Život u temelju slobode”, “Mladost otišla u legendu”, naslovi su novine koja je dobro zarađivala na tim pogibijama. Običaj je da se ljudi opraštaju u Pobjedi u čituljama, a to košta!
Za “oslobodioce” je bila kobna i neka druga ruka. Kad su roditelji u Nikšiću kritikovali loše komandovanje oficira JNA, major Žulović je priznao: “Ljudi su ginuli i u kućama zbog pića, a ne na frontu. A moram reći i to da je bilo slučajeva da je drug pucao u druga da bi prvi ušao u kuću da pljačka”.
Sa ratišta kod Dubrovnika pristižu vijesti da je rezerviste duboko povrijedila činjenica da su njihove starješine primile desetorostruko veće plate od njih. Raspršena je iluzija ratnika prispjelih sa margina da su, bar tamo gdje se gube glave, svi ravnopravni. Vojska je odmah “žestoko” uzvratila – po Monitoru koji je o tome pisao, i – “petoj koloni” koja vodi “specijalni rat” protiv JNA. Monitor je uzvratio izjavom rezerviste M.P. na vojne demante: “Pogrešno ste naveli i donju i gornju granicu plata, jer ja sam primio svega 3.500, a oni generali i preko 220.000 dinara. To su dnevnice, valjda za 46 dana i to nam je teže palo od vatre koju je po našim položajima bljuvala hrvatska armada”.
A kada su rezervisti iz Herceg Novog “upali u zamku” i platili to glavom, njihov drug je u TV-dnevniku dramatično upozorio: “Mi nijesmo ovce da ovako suludo ginemo”. Bile su to riječi prijekora za sve one koji su dozvolili da, po priznanju Svetozara Marovića, generalnog sekretara Demokratske partije socijalista, više od 35.000 građana najmanje republike ratuje širom Hrvatske. I to je izgleda bilo malo, pa je Komanda Titogradskog korpusa pozvala sve vojne obveznike da se odmah jave svojim ratnim jedinicama i pridruže svojim drugovima “u borbi protiv fašizma”. Onima koji se ne odazovu priprijećeno je da će biti privedeni i pokrenut postupak krivičnog gonjenja.
Svakodnevno se izvještavlo o visokom borbenom moralu. Na njegovom podizanju poradile su i nikšićke žene koje najviše koriste riječ “izdaja” i koje se ne mogu načuditi kako to da se dubrovački Stari grad “još tretira kao objekat svjetske kulturne baštine”!? Oglasili su se i ozlojeđeni Hercegnovljani koji su zbog pogibije svojih sugrađana tražili radikalniji pristup “dubrovačkom problemu” i vođe poput kapetana Dragana i Arkana. Javila se i Demokratska stranka koja u izboru – zidine Dubrovnika ili životi “oslobodioca”, nema dileme. I borci su nestrpljivi, hoće da idu do kraja.
Izvjesni “razboriti” major Pero Petričević prijeti: ” Dubrovnik mora pasti. Zidine ga više ne mogu spašavati. One su do sada samo zaklanjale ustaše, a Crna Gora brani svoju čast”.
Zašto baš kod Dubrovnika?

ČINJENICE

Dva mjeseca u paklu

Ispovijest Nikše Simunovića, Hrvata, zatočenika logora u Morinju:
Zarobljen sam, sredinom oktobra, kod sela Plat, točno pokraj Cavtata. Zarobila nas je JNA – mislim da su to bili neki specijalci, vojna policija ili tako nešto. Ta dvojica što su nas uhvatili – oni su bili iz Herceg Novog. Ne sjećam se jesu li nam možda rekli imena, ali sigurno su bili iz Herceg Novog.
Nismo ih, uglavnom, očekivali s te strane. Mi smo njih prvi vidjeli, ali nismo htjeli pucat. Bila su samo dvojica, ali jednostavno, nismo htjeli pucat u žive ljude. Oni su nas zarobili i sproveli dolje, do položaja JNA. Bili su stvarno korektni, ali dolje kad smo došli počela je tortura. Tukli su nas, maltretirali. Mučenje se nastavilo i u logoru u koji su nas dopremili.
Logor u Morinju činila su vojna skladišta, vjerovatno jako, jako stara. Koliko ja znam, zarobljenicima su bila popunjena tri od ukupno četiri-pet tih skladišta. U prvo vrijeme, bilo nas je u jednom skladištu otprilike sto. Poslije su otvorili drugo i treće skladište i u njih smjestili nove zatvorenike.
Tada nas je tu bilo, otprilike, trista ljudi. JNA je pokupila sve muškarce koji su ostali nakon osvajanja Konavala. Nas je bilo tridesetak zarobljenih vojnika, ovo su drugo svi bili civili. Mada su oni jednako postupali i prema njima i prema nama. Jednako loše.
I kada je bila zamjena, a bila je po principu “svi za sve”, troje ljudi je ostalo u logoru. Niko od nas ne zna razlog zašto su baš ta trojica ostali. Bili su zatočeni, možda, jedno osam mjeseci poslije nas. I prošli su puno gore. Ja isto imam zdravstvenih posljedica – povrijeđena mi je kralježnica – ali moj poznanik koji je bio u toj grupi, jedva je, nekim čudom, preživio. Jer, imao je velikih teškoća sa srcem i plućima.
Ja sam u logoru bio dva mjeseca. Uhvaćen sam 16. oktobra a oslobođen 12.decembra 1991. godine, kada je bila razmjena. Mi smo brodom otišli za Split, a zarobljenici JNA su došli, ne znam odakle, u Zeleniku brodom Crvenog križa.
Za vrijeme zatočeništva fizičko i psihičko maltretiranje bilo je stalno. To se nekako može podijeliti na dva dijela. Prvih mjesec dana je bila užasna tortura. Nakon toga došao je međunarodni Crveni križ, koji nas je popisao, i tad je bilo prilično bolje, mada je još uvijek bilo zlostavljanja.
Vjerovatno ovi viši činovi, makar na papiru, nisu dozvoljavali torturu, ali su i zatvarali oči. Znali su da se to događa, a nisu preduzimali ništa da bi to spriječili.
Ono što je mene najviše fasciniralo, jeste to da su obični ljudi, civili koji su prolazili pored toga logora, dolazili da se iživljavaju nad nama. Oni će se vjerovatno prepoznati ako budu čitali ovaj tekst. Uglavnom, mi njih nijesmo smjeli čak ni gledati. A tek znati ime nekog od stražara – to je moglo imati i tragične posljedice.
Kad sam se vratio u Dubrovnik, pitali su me – što bi ti sad učinio? Rekao sam – ne bih ništa. Još nije vrijeme da bi se opraštalo, da bi bili neki veliki prijatelji. Isto ne mislim ni da bi trebali biti osvetoljubivi. Jednostavno, neka svak živi svoj život u miru.

(Fragmenti iz emisije Radio Free Montenegro)

Mučenje četničkim pjesmama

Hrvatski zatočenik u Morinju Nestor Nestorović o metodama mučenja zarobljenika:
U logor su ulazili raznorazni arkanovci, šešeljevci, dragovoljci, i tko zna tko sve ne, pa sve do civila. Svi su tukli i batinali.
Zarobljenici su tučeni cijevima i kundacima pušaka, drvenim i željeznim palicama, cijevima, gumenim i električnim pendrecima, kabelima i lancima, šakama i nogama. Za vrijeme batinanja zarobljenici su bili vezani ili su morali raširiti noge, staviti ruke na zatiljak i gledati u zemlju. Zarobljene su osobe udarane po svim dijelovima tijela, od tabana do glave. “Okrenuta stolica” je bila metoda za udaranje po rukama i nogama, a “stolica bez naslona” po ostalim dijelovima tijela.
Većina zarobljenih osoba doživjela je lomove rebara, kostiju ruku i nogu, prsnog koša i kosti glave (nos, vilica, jagodice, fraktura lubanje) te izbijanje zuba.
Drugi oblik torture bio je odvođenje na lažna strijeljanja. Zarobljeniku bi vezali oči pred 10-ak četnika, pa bi izdavali zapovijedi kao za strijeljanje. Nerijetko bi i pucali, ali, srećom, u zrak.
Lažne razmjene posebno su teško padale zarobljenicima, kao i skrivanje od UNHCR-a i Crvenog križa. Nakon lažne razmjene govorili bi da nas neće naši, da nas neće Tuđman, da je hrvatska strana odustala od razmjene itd.
Bili smo prisiljavani pjevati četničke pjesme, ode Jugoslaviji, Crnoj Gori, Titu i partizanima; primjerice: “Od Topole pa do Ravne gore”, “Hej, Slaveni”, “Bilećanku”, “Kozaru”, i pogrdne pjesme o Hrvatskoj. Urezala mi se u sjećanje jedna: “Nit se šišam, nit se brijem dok Tuđmana ne ubijem, i Mesića isto tako, to je nešto podjednako”.
Nerijetko se prijetilo vojnim sudom te zatvorima Spuž, Niš, Beograd i Sremska Mitrovica. Istražitelji i kosovci često su se koristili taktikom toplo-hladno da bi došli do što više informacija. Logoraši su mučeni hladnoćom (loša odjeća), glađu i žeđu.
Hrana je bila neopisivo loša, količine male, a i kalorična vrijednost. Tako je u prosjeku svaki logoraš izgubio 15-ak kilograma. Higijenski su uvjeti također bili nikakvi. Mokrilo se u spavaonici, uz prvi nosivi drveni stup, u posudu zapremine od 15-ak litara. Često nisu dopuštali da se posuda isprazni, tako da se mokraća prelijevala preko rubova. Užasno je smrdjelo, posebice onima u neposrednoj blizini. Odlazak u poljski WC često je završavao batinama, pa su zarobljenici morali trpjeti dok god je bilo moguće. Istini za volju, i nismo morali često na veliku nuždu zbog malo hrane unesene u organizam: često samo pašteta ili neka druga konzerva za dvojicu, te povremeno malo kuhane riže. Iza svakog obroka znalo se da slijede batine od Ive “Kuhara”, koji je nemilosrdno tukao logoraše. Prisiljavani smo davati izjave za srpske TV-postaje – nas sedam, osam. Pošto obično nisu bili zadovoljni, nas “glumce” bi izvodili jednoga po jednog na premlaćivanje. U batinanju je intenzivno sudjelovao “Bokser”, Budo Peović, mislim. O tome možete više pročitati u iskazima logoraša…

(CKL, april 2004)

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (IX)

Odbrana s Prevlake dvocijevkom

Redakcija Vojske prešla je u kontra napad. Samo dan nakon potpisivanja sporazuma Ćosić-Tuđman u Ženevi o demilitarizaciji Prevlake, objavljuje specijalni dodatak (1.oktobra 1992) o vojnostrategijskom značaju ovog poluostrva.
General-major a uz to i profesor dr Radovan Radinović svodi zaključak – da SR Jugoslavija ni po koju cijenu ne smije dozvoliti da ulaz u Boku Kotorsku ne bude pod njenim državnim suverenitetom ili, u najgorem slučaju, ne smije dozvoliti da taj ulaz drži Republika Hrvatska.
Za srpskog istoričara-akademika Milorada Ekmečića Prevlaka je u strateškom pogledu toliko značajna da bi se moglo reči “da taj komadić zemlje stvara i obara carstva”. Ekmečić objašnjava da postoji nekoliko sličnih tačaka na Sredozemlju poput Bosfora, Dardanela, Gibraltara, Sueca…
“Najvažnija strateška mesta na našoj obali su upravo Bokokotorski zaliv i ostrvo Vis. Prevlaka ima funkciju kontrole ulaska brodova u Boku Kotorsku. Onaj ko drži Prevlaku moglo bi se reći, biće u stanju da lovačkom puškom onemogući ulazak velikog razarača ili čak nosača aviona u taj zaliv”, tvrdi srpski akademik.
I Miloševićev dvorski naučnik dr Gavro Perazić pribojava se “aspekta razgraničenja”: “Vrata u taj ulazni bazen, široka svega oko 2.950 m, bila bi u posedu dve susedne države, što bi nesumljivo bio jedan od uzroka mnogih incidenata, posebno u ovako napetoj situaciji”. Po Peraziću: Imati isključivi suverenitet nad zalivom, a podijeljeni nad njegovim vratima – krajnje je apsurdno i neodrživo.
Velike sile teže da SRJ “liše Prevlake”, bilo da je demilitarizuju ili predaju Hrvatskoj, tumači magistar Milomir Stepić. Po srijedi je, kaže on, status cijele Boke, jedne od najbolje prirodno predisponiranih pomorskih baza u Mediteranu sa koga se dobro mogu kontrolisati Otranska vrata.
To se najneposrednije tiče interesa Italije i njenih stalnih geopolitičkih aspiracija da kontroliše sve obale Jadrana – nekada vojno a sada, zahvaljujući verskim uticajima i ekonomskim monopolima, njeno prisustvo već se oseća na slovenačkom, hrvatskom i albanskom primorju, a Boka i znatno prisustvo katoličkog stanovništva u njoj smatraju se dobrim punktom za preuzimanje dominacije u pravoslavnoj Crnoj Gori i njenom primorju.”
Po kratkom postupku, general-pukovnik Pavle Strugar, komandant 2.armije, razriješio bi problem tako što bi, uz prisvajanje Prevlake, “ispravio” još neke “nepravične” granice, vojnom silom već zaposjednute:
“Te nepravične, neprirodne i na štetu Crne Gore i Hercegovine ucrtane granice treba ispraviti tako da nova granica zahvati dublju teritoriju kako artiljerijska i druga sredstva hrvatske vojske ne bi mogla ni na koji način ugroziti ulaz u Bokokotorski zaliv, niti njegovo stanovništvo”.
Demilitarizacija toga prostora ne dolazi u obzir”, poručuje general. “To konačno moraju svi prihvatiti, posebno ako se ima u vidu činjenica da se na tim vratima Bokokotorskog zaliva, odnosno na Prevlaci, nalazi infrastruktura veoma značajna za život i rad ne samo Ratne mornarice nego i drugih jedinica Vojske Jugoslavije”. S druge strane, demilitarizacija hrvatskog prostora je “logična i sasvim opravdana, jer Hrvatska na tom području, sem stena i brda, nema nikakvih objekata niti sredstava”.
Takođe iz Strugarevog vojničkog ugla gledano “pravac koji iz istočnog dela Konavskog polja preko Javora i Graba, vodi za Trebinje veoma je značajna za bezbednost Trebinja, samim tim i većeg dela istočne Hercegovine. Tim pravcem Hercegovci jedino mogu da izađu u Herceg-Novi. Zato mislim da taj put, iako trećeg kvaliteta, treba da ostane pod kontrolom Hercegovaca, pa bi, shodno tome, prirodno bilo da se granica tom linijom izvuče na more, a sve zapadno da ostane u Hrvatskoj”.
Demilitarizacija nije dolazila u obzir ni za general majora Radomira Damjanovića, tadašnjeg načelnika Štaba Druge armije VJ:
“Umjesto da se insistira na demilitarizaciji Dubrovnika i na njegovom zaposedanju od strane snaga UN – jer je taj grad pod zaštitom UNESCO-a, a trenutno je pretvoren u vojnu bazu belosvetskih plaćenika i u njemu se sprovodi tortura i izgon starosedelaca – nama se nudi demilitarizacija vojne baze kao što je Prevlaka na kojoj već stotinama godina boravi samo vojska. Nije jasno ko koga tu štiti i od koga?! Takve se nelogičnosti – da ne kažem težu reč – u opštem interesu, u interesu uspostavljanja mira moraju otklanjati”.
Za razliku od svojih generala, akademik Dobrica Ćosić, u ulozi predsjednika SRJ, priprema teren za kasniju odluku. Pola mjeseca prije nego što će sa Tuđmanom dogovoriti demilitarizaciju sa obje strane Prevlake, kazaće:
“Dok se ne prihvati naš zajednički predlog, ne ostvari demilitarizacija tog prostora i na Prevlaku ne dođu ljudi sa ‘plavim šlemovima’, Vojska Jugoslavije neće napustiti Prevlaku. Prevlaka, dakle, nije izgubljena. Za Prevlaku ćemo se boriti onako kako danas svaki narod brani svoju zemlju i opstanak. A ja se nadam da će i u Hrvatskoj pobediti razum i želja za mirom i da neće ratovati za nekoliko hektara golog stenja koje joj je potrebno samo za osvajanje Boke i uništenje mornarice Savezne Republike Jugoslavije”.

ČINJENICE

Prevlaka – crnogorska

Poluostrvo Prevlaka na ulazu U Bokokotorski zaliv za posljednju godinu dana postao je predmet izuzetne pažnje naše a i svjetske javnosti. Istovremeno, ono je postalo predmet razgovora odnosno pregovora između Republike Hrvatske, s jedne, i Republike Crne Gore i SRJ, s druge strane; povod za skupštinske debate, specijalne TV emisije, novinske analize. U Vezi s Prevlakom nastali su i razni sporovi i nesporazumi, tako da je ona postala i objekat za razne manipulacije, špekulacije, obmane, ucjene, trgovinu i šta sve ne. Gotovo da nema ne samo značajnije, nego ni manje značajne političke stranke a da o Prevlaci nije iznijela svoj stav, a mnoge su sa tim špekulisale.
Neki nadobudni intelektualci požurili su da o Prevlaci iznesu svoj stav, pa su konsultovali i razne enciklopedije i svoje “rezultate” saopštili javnosti kako je Prevlaka navodno “sveta srpska zemlja”, drugi da je to opet navodno “sveta hrvatska zemlja” itd. Naime, oni koji su ovu Prevlaku tražili u enciklopedijama našli su druge Prevlake, a najčešće ostrvce u Tivatskom zalivu, između kopna i ostrva Stradioti (Sv. Marko), danas “Ostrvo cvijeća”, na kojoj se u srednjem vijeku nalazio Manastir Sv. Arhangela Mihaila, sagrađen u romanskom stilu, gdje se od 1219. do sredine XV vijeka nalazilo sjedište Zetske episkopije, odnosno mitropolije.
Do zabune je došlo zbog toga što je Prevlaka u stvari drugo ime za mali rt na kraju poluostrva Vitaljina. Taj rt se zove Oštro, Oštra (ponta), Oštri rt. Ime mu dolazi od italijanskog Punda d’Ostro što u prevodu značu južni rt (u odnosu na sjeverni – Rt Kobila). Poluostrvo Prevlaka odnosno Oštra ima 2,5 km dužine, oko 0,5 km širine, a od poluostrva Vitanjine odvojeno je uzanom prevlakom (200 metara širine) što je u stvari sinonim za zemlju. More je s jedne i s druge strane napravilo uvale tako da se taj toponim odnosno hidronim zove Uvala Prevlaka.
Poluostrvo Prevlaka završava se Oštrim rtom, koji sa rtom Mirišta (Arza) na poluostrvu Lušćtica (istočno) čini moreuz, kao spoljni ulaz u Bokokotorski zaliv, širine 1,6 nautičke milje (3 km). Idući prema Hercegnovskom zalivu more se još više sužava između Rta Kobila i Rta Đurov kamen (Kabala) na poluostrvu Luštica na manje od jedne nautičke milje (1,6 km). Prostor između zamišljene linije Rt oštra – Rt Mirišta (Arza) i Rt Kobila – Rt Đurov kamen (Kabala), dužine 1,8 nautičke milje (3,3 km) i između poluostrva Vitaljine (zapadno) i Luštice (istočno) naziva se Bokokotorska vrata.
Poluostrvo (Rt) Prevlaka (Oštra) nije naseljeno. Međutim, s obzirom na veliku vojno strategijsku važnost ono više od dva stoljeća predstavlja vojno utvrđenje, a od civilnih objekata ima samo svetionik i meteorološku stanicu. Zbog njegovog vojnostrategijskog značaja vlast nad poluostrvom Prevlaka, imala je ona država koja je imala u posjedu Kotor. Otuda se ulaz u Bokokotorski zaliv naziva Bokokotorska vrata, a talijanski naziv za Boku Kotorsku Bocche di Cattaro bukvalno znači Usta od Kotora. To naravno nije ni malo slučajno, tako da poluostrvo Prevlaka sa Kotorom i čitavim Bokokotorskim zalivom predstavlja jedinstvenu cjelinu u geografskom ekonomskom, političkom, istorijskom i svakom drugom pogledu.
To je svakako razlog što je Vlada FNRJ, 1952. godine, prilikom donošenja Uredbe o osnivanju uprava pomorskih oblasti i utvrđivanju njihovih teritorijalnih nadležnosti, poluostrvo Prevlaku dodijelila u nadležnosti Upravi pomorske oblasti Južnog Jadrana sa sjedištem u Kotoru.
Naime, odlukom Vlade FNRJ od 1. januara 1952. godine (“Službeni list FNRJ”, br. 1/1952, str. 9-10), u resoru pomorstva osnivaju se kao teritorijalni izvršni i upravni organi Ministarstva pomorstva FNRJ i to: Uprava Pomorske oblasti Sjevernog Jadrana sa sjedištem u Rijeci, Uprava Pomorske oblasti Srednjeg Jadrana sa sjedištem u Splitu i Uprava Pomorske oblasti Južnog Jadrana sa sjedištem u Kotoru.
Svi upravni poslovi u oblasti pomorstva koji su do ove Uredbe bili u nadležnosti direkcija luka prenose se u nadležnost uprava pomorskih oblasti. Uprave pomorskih oblasti kao teritorijalni organi pomorske uprave, staraju se, neposredno ili preko lučkih kapetanija i lučkih ispostava kao svojih podređenih organa, o sigurnosti pomorskog saobraćaja i plovidbe po moru, o redu i poretku u lukama i obalnom moru FNRJ, o pravilnom funkcionisanju pomorske rasvjete i balisažnih znakova u obalnom moru FNRJ, kao i o zaštiti ljudskih života na moru.
Unutrašnju organizaciju i teritorijalnu nadležnost uprava pomorskih oblasti imao je da odredi Ministar za pomorstvo FNRJ, u saglasnosti sa Predsjednikom Savjeta za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti Vlade FNRJ. Uredba je stupila na snagu danom obnarodovanja – 1. januara 1952, a potpisali su je predsjednik Vlade FNRJ i Ministar narodne odbrane, Maršal Jugoslavije Josip Broz – Tito i ministar pomorstva FNRJ Maks Baće.
Na osnovu ove Uredbe, a uz saglasnost Predsjednika Savjeta za zakonodavstvo i izgradnju narodne vlasti Vlade FNRJ, Edvarda Kardelja, Ministar pomorstva FNRJ Maks Baće donio je 14. aprila 1952. godine Rješenje br. 1724 o teritorijalnoj nadležnosti uprava pomorskih oblasti po kojem “Teritorijalna nadležnost Uprave pomorske oblasti Južnog Jadrana, sa sedištem u Kotoru, obuhvata područje obale i teritorijalnog mora FNRJ, koje se prostire unutar granice koja ide do uvale Prevlake, uključiv poluostrvo Prevlaka, morskom obalom i teritorijalnim vodama sve do ušća reke Bojane, a odatle državnom granicom FNRJ uz reku Bojanu i Skadarsko Jezero, uključiv reke i kanale plovne za morske brodove” (“Službeni list FNRJ”, br. 28 od 25. maja 1952, str. 546). To je ujedno mogao da bude i odgovor na špekulacije nekih političara, kako je navodno Tito poklonio Prevlaku Hrvatskoj. Tako je granica između uprava Srednjeg i Južnog Jadrana u dijelu obale i obalnog (teritorijalnog) mora FNRJ faktički postala granica između Narodne Republike Hrvatske i Narodne Republike Crne Gore. Doduše, to su bile administrativne granice, kao što su, uostalom, bile i ostale međurepubličke granice, jer se tada nije računalo na raspad savezne države. Međutim, raspadom savezne države međurepubličke granice su postale međudržavne. Tako se u suverenitet nad obalom i teritorijalnim morem FNRJ odnosno SFRJ via facti prenosi na njene sukcesore: obala i teritorijalno more Uprave Južnog Jadrana za Crnu Goru, a obale Sjevernog i srednjeg Jadrana na Hrvatsku, a dijelom na Sloveniju ( u rejonu Kopra) i Bosnu i Hercegovinu (u rejonu Neuma).
Logično bi bilo pretpostaviti da su dosadašnji pregovori oko Prevlake, kako na nivou bivših jugoslovenskih republika tako i na međunarodnim konferencijama, polazili od citirane Uredbe Vlade FNRJ od 1. januara 1952. i takođe citiranog Rješenja Ministra pomorstva FNRJ br. 1724 od 14. aprila 1952. Međutim, na osnovu izvještaja iz štampe odnosno izjava odgovornih funkcionera može se zaključiti da su ovi dokumenti ignorisani, što je, najblaže rečeno, neshvatljivo. Neprihvatljivo je da pregovarači za ove dokumente nijesu znali! Zbog toga bi u daljim pregovorima o Prevlaci, bilo krajnje neodgovorno ignorisati ove dokumente, što bi direktno išlo na štetu Crne Gore.
Svaka druga granica koa se ne bi držala navedene Uredbe odnosno Rješenja Ministra za pomorstvo FNRJ bila bi proizvoljna. Osim toga, ne bi bila u skladu sa doktrinom međunarodnog prava o prirodnim i faktičkim državnim granicama. Ovo je činjenično stanje koje ne bi smjelo da dovodi u pitanje dobrosusjedske odnose Crne Gore i Hrvatske.

(Pobjeda, 8.novembar 1992)

Dr Radoje Pajović

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (X)

Divljak u Americi

Predsjednik Bulatović se, prvo, borio da Prevlaku dobije na silu, zatim je zamišljao da je to moguće učiniti direktnim pregovorima sa Hrvatskom, a kad je taj pokušaj propao, zalagao se da Vojska Jugoslavije napusti okupirana hrvatska područja a zadrži Prevlaku, potom je pristao na demilitarizaciju u skladu sa sporazumom Ćosić-Tuđman, da bi ga na kraju hrvatski predsjednik, uz pomoć Holbruka, izigrao u Dejtonu lažnom nadom o tome da je moguća trojna razmjena teritorija u trouglu Hrvatska – Republika Srpska – Crna Gora.
U svoju prvu “radnu posjetu” Americi, predsjednik Bulatović je otišao u decembru 1991. Tamo je odmah počeo da pere ruke od onoga što je Crna Gora, pod njegovim vođstvom, činila Dubrovniku. Tada je svijetu uputio poruku: potpisnici primirja su JNA, Hrvatska i Srbija, Crna Gora nema ništa s ratom, Dubrovnik ni u kojoj varijanti ne treba da pripadne Crnoj Gori, ne može biti nasilne promjene unutrašnjih granica, a o uspostavljanju crnogorske suverenosti odlučivaće građani na referendumu, ali ne na takvom na kome se unaprijed daje odgovor kao u nekim drugim republikama.
Tek u seriji “Smrt Jugoslavije” Bulatović je objelodanio, kakvi su ga jadi bili snašli prilikom posjete Americi:
“Smatrali smo da je Karingtonov plan dobar. Omogućavao nam je da ostvarimo sopstvene interese, a istovremeno je uzimao u obzir i interese ostalih. Predstavljao je odlično sredstvo za okončanje rata, rata koji je pogodio i nas u Crnoj Gori, jer nam je deset odsto stanovništva bilo mobilisano. Bio sam pod ogromnim pritiskom. Za vrijeme jedne posjete Sjedinjenim Državama ponašali su se prema meni kao da sam divljak – ko je ova osoba čiji građani napadaju i uništavaju Dubrovnik? Dubrovnik nam uopšte nije bio potreban, više nijesmo mogli sebi dozvoliti da nam ljudi ginu uzalud, da svijet ima rđavu predstavu o Crnoj Gori”.
Bulatović, međutim, jedno zbori a drugo tvori: Iako for-malno stvorena (27.aprila 1992), “treća Jugoslavija” nastala je zapravo onog dana, kada je Milošević odbio da prihvati Karingtonov plan o savezu suverenih jugo-država, a Bulatović, izložen dvostrukom pritisku – iz Beograda i od prosrpskih snaga u Crnoj Gori i vlastitoj partiji – povukao saglasnost koju je na taj plan prethodno dao u Hagu. Tako je sebi dozvolio da ljudi nastave da ginu i “za Dubrovnik” i na drugim ratištima.
Braneći se od povika “drž’te izdajnika” Bulatović se pravdao u crnogorskom parlamentu: “Ako je kriterijum dobre vlasti u Crnoj Gori i od naroda prihvaćene vlasti poslušnost i apsolutna identičnost a onim što dolazi iz Beograda, onda, ovom narodu ne treba vlast. Ovom narodu ne trebaju izbori, pa, prema tome, ne trebaju ni stranke”.
A kad se javnost uzburkala: komentarišući pisanje zagrebačkog Vjesnika (prenijela Pobjeda) – da će se poslije 20.oktobra 1992. na Debelom brijegu kod Herceg Novog i na Prevlaci vijoriti šahovnica, Momir Bulatović je parirao na Radiju Crne Gore: “Na Prevlaci se može zavijoriti samo zastava UN”.
Predsjednik je tada kazao da nije predao Prevlaku i objasnio čitavu strategiju: “Jedini način da se Prevlaka stvarno riješi je način koji je sada dat u ovom planu, da se ta teritorija stavi pod kontrolu UN, u širem prostoru demilitarizuje, a aktivira mehanizam razgraničenja i eventualne zamjene teritorija, o čemu mi jako dugo pričamo sa Hrvatskom i čini mi se da tu postoji mogućnost stvarnog sporazuma uz podršku međunarodne javnosti”.
Bulatović je optužio Hrvatsku da nije htjela sporazum: “Nama Dubrovnik ne treba i to smo mnogo puta do sada rekli. Mnogo smo, kao Crna Gora, platili cijenu u međunarodnoj javnosti zbog nespretno izvođenih operacija oko samog Dubrovnika. S druge strane, treba nam Prevlaka, mi Prevlaku možemo da dobijemo mirnim putem. Političke stranke kažu da mi treba da ostanemo tu gdje jesmo, da bismo se dogovorili sa RH i međunarodnom zajednicom. Naravno, mi smo to i pokušavali. Međutim, Republika Hrvatska nije htjela da se prihvati takvih varijanti i u tome je naišla na podršku međunarodne zajednice”.
Bulatović se pribojavao da ako definitivno izgubi Prevlaku, “sasvim normalno, izgubio bi i vlast”. Iz Dejtona je javio radosnu vijest – “Imamo sporazum o Prevlaci”. Mape su pažljivo iscrtane, teritorija će biti mijenjana po principu “metar za metar”. Bio je veliki optimista da bez postizanje tog sporazuma nema sklapanja opšteg sporazuma o normalizaciji odnosa između dvije države.
Po svjedočenju Bulatovića, Tuđman je pred njim naložio da se sporazum o Prevlaci zaključi. “Parafiran je od strane dva ministra inostranih poslova, a dogovoreno je da se naknadno utvrdi termin i mjesto zvaničnog potpisivanja”. Ali…
Epilog: Prevlaka je ostala Hrvatskoj a Bulatović je ostavio sjećanje; uz faksimil nepotpisanog sporazuma (u knjizi “Pravila ćutanja”) o iznevjerenom očekivanju:
“Treba li reći da mom zadovoljstvu nije bilo kraja. Bio sam siguran da se ništa više ne može ispriječiti na ovom putu. Nažalost, nisam bio u pravu. Ispriječio se Ričard Holbruk. Nije dozvolio da se sporazum potpiše u Dejtonu, nego je insistirao da to bude prilikom ceremonije proglašenja u Parizu. U pripremama za Pariz, izmislio je da je nemoguće da to bude urađeno i tada, jer navodno, treća strana za razmjenu teritorija (Republika Srpska u okviru Unije Bosne i Hercegovine) tek treba da formalno nastane u Parizu, pa se mora sačekati konstituisanje njenih organa i… sve do propasti postignutog dogovora.”

ČINJENICE

Bulatović konačno popustio

Državna sudbina poluostrva Prevlaka, na ulazu u Bokokotorski zaljev, bilo je pitanje oko kojeg se, tokom predsjedničke kampanje, vodila najžešća rasprava. Sam sam veoma mnogo držao do njega i ulagao sam velike napore da se zaštite crnogorski državni interesi na ovom području. Neki su rezultati bili ostvareni, ali je kritika postignutog bila nemilosrdna i popularna.
Jedinice naše vojske su i dalje bile na dijelu hrvatske teritorije. Prevlaka je štićena na vojničkoj liniji Cavtat – Plat. Međutim, po mirovnom planu Sajrusa Vensa, Vojska Jugoslavije se morala povući na našu teritoriju. Centralna i najteža odluka bila je da li je Prevlaka naša, što bi bio razlog da je vojno ne napuštamo, ili se treba i sa nje povući, priznajući da ona može pripasti Hrvatskoj.
Ovo je pitanje, u dubokoj tajnosti, razmatrano u više navrata tokom jula mjeseca 1992. na sjednicama Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije. Pored Ćosića, Miloševića i mene, učestvovali su: Života Panić, načelnik Generalštaba VJ, Pavle Bulatović, savezni ministar policije, Borisav Jović, predsjednik Komiteta za saradnju sa UN, a jednom prilikom i prof dr Gavro Perazić, ekspert za međunarodno pravo.
Moj stav je bio jasan i odlučan. Tražio sam da Vojska Jugoslavije napusti sva područja, osim kasarne na Prevlaci, preciznije rt Oštro. Time bismo dokazali da je to naša teritorija. Rizik u ovome postoji, ali s obzirom na značaj koji Prevlaka ima za Crnu Goru svega 93 ara, dakle manje od jednog hektara, koja je nenaseljena i oduvijek je bila vojna zona. Ali, ona svojim položajem kontroliše cio Bokokotorski zaljev, odnosno trideset posto jugoslovenske obale. Republici Hrvatskoj je već ranije stavljeno do znanja da Crna Gora Prevlaku smatra svojim teritorijem i ponudila je pregovore o pravednom razgraničenju. U takvim okolnostima, nijesam vidio drugog rješenja osim fizičkog ostanka naše vojske u kasarni na Prevlaci.
Međutim (osim Pavla Bulatovića) niko drugi me nije podržao. Satima i danima su lomili moj otpor. Argumenti koje su koristili Ćosić, Milošević i Jović, moram da priznam, bili su prilično jaki. Odnosili su se, prije svega na ukupan međunarodni i vojni položaj Jugoslavije. Rizik, koga sam i sam bio svjestan, ostali članovi Savjeta su tretirali kao isuviše veliki i nepotreban. Njega je slikovito opisao Borisav Jović jetkom opaskom koju mi je uputio: “Pa, nećeš valjda da zbog toga tvog bezvrijednog kamenjara, neko sutra bombarduje Beograd?” Uzvratio sam da ako neko misli da bombarduje naš glavni grad “zbog bezvrijednog kamenjara”, onda će to uraditi i bez ovako “sitnog” povoda. Moj odgovor je moguće bio efektan, ali je i njegova tvrdnja nosila tešku istinu. Crv sumnje je progrizao. Zaista, nisam imao pravo da zemlju uvodim u rizik za koji su svi ostali mislili da je prevelik. Posebno kada se, makar i teoretski, ugrožavao Beograd, grad u kojem sam rođen i koji volim. Konačno sam popustio i pristao na njihov predlog.
On je značio da Vojska Jugoslavije napusti Prevlaku i preda je snagama Ujedinjenih nacija. Na tom području bi se uspostavio poseban režim bezbjednosti, sa mirovnim posmatračima UN u središtu i jasnim bezbjednosnim obavezama obje države. Pregovori o konačnom statusu su trebali biti vođeni u uslovima prekida neprijateljstava i vojnih čarki. Sve u svemu, kada sam isključio nagomilane emocije i racionalno pristupio pitanju koje sam smatrao “mojim”, morao sam da priznam da smo napravili korektan sporazum.
Sporazum je utanačen u Ženevi, 30.septembra 1992. potpisima predsjednika Ćosića i Tuđmana, uz svjedočanstvo kopredsjednika Vensa i Ovena. Uslijedila je zajednička deklaracija predsjednika SRJ i Hrvatrske (20. oktobra) koja je uključivala Sporazum o Prevlaci. Tog istoga dana se naša vojska povukla sa Prevlake.
Ovo je izazvalo žestoku kritiku u Crnoj Gori. Posebno u Herceg Novom. Mnogi su me proglasili izdajnikom (opet!) i bili uplašeni za svoju bezbjednost. Boravio sam u Herceg Novom i, zajedno sa generalom Panićem, učestvovao na sjednici lokalnog parlamenta. Nastojali smo da umirimo ne samo odbornike, već i sve građane Novoga, budući da je bio direktan radio prenos. Više diskutanata me optužilo da je meni lako da pričam, kada ću biti u Podgorici, dok njima prijete “ustaške horde”. Nije bilo druge nego da budem među njima u trenutku primopredaje kasarne i uspostavljanja novog režima bezbjednosti. Svi su, dakle, znali da Pavle Bulatović i ja sa porodicama (djeca su bila mala i veselila se odlasku na more) boravimo u neposrednoj blizini, u Njivicama koje su na svega nekoliko kilometara od kasarne. Sve je prošlo bez i najmanjeg incidenta. Samo su klinci bili ljuti jer je vrijeme bilo loše, a putem su stalno prolazili vojni kamioni i policijska vozila.
Tako sam ja, kao što često biva u politici, u kratkom vremenu prešao dugačak put od osporavanja jednog rješenja, do njegovog prihvatanja i javne odbrane. Štaviše, nije neskromno reći da sam ga u Crnoj Gori iznio na svojim leđima. Posebno jer je Slobodan Milošević, zbog sukoba sa “dvojcem” Dobrica Ćorić – Milan Panić, dao izjavu da on nikad ne bi potpisao sporazum sa Tuđmanom od 20. oktobra. Cijenu njihovog razračunavanja sam debelo platio, jer su moji protivnici dobili jak argument, da moje djelovanje i podršku Ćosiću, ne odobrava ni zvanična Srbija.

Momir Bulatović
(Iz knjige “Pravila ćutanja”, Narodna knjiga/Alfa, 2004)

——————————————————————————–

Neuspjela trgovina u Dejtonu

“12.novembra 1995. godine: Predsjednik Bulatović predočio je predlog u vezi sa Prevlakom. Hrvatska bi ustupila oko 18 kilometara obale mora na potezu Molunat-vrh Prevlake-Sutomore, za proširenje zaleđa Dubronika. Od toga, 6 kilometara za Republiku Srpsku – južno od Molunata i pasaž od 3-4 km na sever, prema teritoriji RS. Crna Gora bi RS dala svoj deo Bilećkog jezera. Dakle, trojna zamena. Ministar Buha pitao je predsednika Bulatovića i njegovog stručnog savetnika, imaju li oni, sem istorijskih i međunarodno-pravnih argumenata, obećanja i sopstvenog predloga, ikakav pisani sporazum ili barem nacrt sporazuma.
Osim toga, po kojoj logici bismo mi trebalo da damo toliku teritoriju za ciglih 6 km morske obale. Međutim, bez pisanog sporazuma o principima razmene, ovo je priča u prazno. Predsednik Krajišnik je i na ovom, i ne sledeća dva sastanka u vezi sa Prevlakom ova pitanja stalno zaoštravao. Tok događaja ih je učinio deplasiranim.”

(Iz Dejtonskog dnevnika delegacije Republike Srpske, NiN, mart 1996)

TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (XI)

Žaljenje do nonsensa

To je nonsens, besmislena izjava. To je cijena koju je Đukanović platio da bi učestvovao u Paktu za stabilnost jugoistočne Evrope, jer da nije bilo takve izjave, Đukanovića prosto ne bi bilo u Zagrebu”.
Tako je Momir Bulatović, koga je Milošević prije nego što je izgubio izbore (1998) u Crnoj Gori instalirao za saveznog premijera, okarakterisao izraze žaljenja crnogorskog predsjednika Đukanovića građanima Hrvatske. Građanima Konavala, Dubrovnika, Neretvanske županije – za svu bol, stradanja i materijalne gubitke koje im je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA.
Tipično za beogradske zvaničnike. I terazijske Crnogorce, Miloševićevu ratnu poslugu. Oni, ni danas – ne priznaju agresiju na Hrvatsku 1991. Smatraju da je Đukanović tražio oproštaj od Hrvata “za ono što se nije desilo”.
“Nikada nijesmo imali interes da napadamo Hrvatsku. Kada se jugoslovenska vojska nalazila na teritoriji Hrvatske, ona je još bila u sastavu SFRJ. Kada je Hrvatska proglasila nezavisnost, jugoslovenska armija se povukla i nikada više nije prelazila hrvatsku granicu” – hladno rezonuje Bulatović.
Bulatović, istovremeno, ne krije da je sam uvukao Crnu Goru u rat, toliko puta je rekao, Kadijevićevom ratnom prevarom. Zar to nije – nonsens!
Đukanovićev gest (juna 2000) šokirao je velikosrpske duše. Posebno što je to učinio u prisustvu hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, “razbijača SFRJ”. Naročito što je razobličio prirodu manipulacije i zloupotrebu jugoslovenskih osjećanja građana Crne Gore u funkciji zločina, ne prvi put, što mu je dobro poznato jer je, i sam, neko vrijeme u tome učestvovao:
“Crnogorci su se tada odrekli, makar privremeno, onoga što je najsvetije i najsvjetlije u dugoj crnogorskoj tradiciji – svoje državnosti i svog imena”, protumačio je Đukanović. “Tako je i devedesetih godina dobar dio crnogorske javnosti, vjerujući da se zalaže za ideju očuvanja jugoslovenske integracije, nenamjerno, pomalo naivno, uvučen u poziciju saučesnika u ratnim i nasilničkim događajima, koja su imala tragičan epilog na dubrovničkom i širem jugoslovenskom prostoru.”
Đukanović kaže: “Pokazalo se veoma brzo što su bili pravi motivi te manipulacije, pokazalo se tokom proteklih desetak godina da je sa beogradske velikodržavne, nasilničke i diktatorske adrese postojala namjera da se potencira opasnost po Crnu Goru i njen opstanak od neposrednog okruženja, da bi se naglasila vezanost, odnosno inferiornost Crne Gore u odnosu na Beograd.”
Đukanovićeve riječi bile su u Beogradu shvaćene ravno mahanju crvenom zastavom biku pred rogove. Režimski mediji su se utrkivali ko će sočnije optužiti “izdajnika”. Za Politiku Đukanović je izvinjenjem Hrvatima “ujeo za srce poštene Crnogorce”, valjda formata Momira Bulatovića, i “amnestirao ustaške zločine na dubrovačkom ratištu”.
Večernje novosti su “gnusni čin u Cavtatu”, prema svom viđenju pravila istorije, svrstale u “političko samoubistvo”. I za ovaj list je Đukanovićevo “političko beščašće” – nonsens:
“Istorija je već zabeležila da se neko, u ime dželata, izvinio žrtvi (njemački kancelar Vili Brant u Varšavi), ali se, do prekjuče, nije dogodilo da neko, u ime žrtava, nudi izvinjenje dželatu!”
Za Bulatovićevu (tada još Momirovu i Peđinu) SNP odmah je bilo sve jasno: “Đukanović – novi Mesić”. “U Cavtatu su se sastali Stjepan Mesić, razbijač SFRJ, i Milo Đukanović, razbijač SRJ”. U izjavi za javnost ove stranke koju je izrecitovala Danijela Dakić poručeno je da Đukanović može da kleči samo u svoje ime. “Tragikomičan u ulozi koja mu je naređena, a kojoj nije dorastao iz više razloga, Đukanović je, umjesto balkanske verzije Vilija Branta, spao na kreaturu Pilata koji je pokušao da tuđom krvlju opere svoje ruke”.
Za Želidraga Nikčevića liderčića SNS-a, koji je neko vrijeme u Beogradu izigravao saveznog ministra za nešto, bila je to “posljednja faza izdaje crnogorskog režima”. Cavtatsko izvinjenje Mila Đukanovića predsjedniku Mesiću, prepoznao je Nikčević, “nije brantovski i pacifistički gest već nastavak politike sluganstva, izdaje, mržnje i izazivanja sukoba u sopstvenom narodu što čini predsjednik Republike Crne Gore”.
A kad je Žarko Rakčević, tada predsjednik Socijaldemokratske partije, uz ocjenu da je predsjednik načinio “mudar državnički korak”, dodao da očekuje da slično žaljenje izrazi i onima kod kuće, koji su bili šikanirani i proganjani u besmislenom ratu sa susjedima, sad je Đukanović to okarakterisao – kao besmislicu.
Nije bio u pravu. Svejedno, ovo je rekao:
Malo bih više volio kada bih čuo od mojih koalicionih partnera kako su se angažovali na terenu da doprinesu da naša koalicija ostvari značajniji prodor u osvajanju novog biračkog mnjenja, da što bolje utemeljimo našu demokratsku reformsku politiku, a ne da se izvinjavamo jedni drugima.
Ne vjerujem da će nas stalni zahtjev za prekopavanje po prošlosti i međusobna izvinjenja dovesti daleko. Sada bi ja trebalo da tražim da se neko izvinjava meni za neke loše političke procjene iz neposredne prošlosti. To su besmislice koje nas nikuda neće odvesti i koje govore da je i dalje na našoj političkoj sceni prisutno dosta kratkovidosti i da će biti bolje da se okrenemo suštinskim nacionalnim i državnim interesima Crne Gore”.
Đukanović nije pojasnio, kako je to moguće bez sučeljavanja sa prošlošću. Baš onako kako je sam postupio u Cavtatu.

ČINJENICE
Navlaka za Prevlaku

Napad na Dubrovnik, nije bio napad! Štete su navodne štete, a Stipe Mesić reinkarnacija ustaškog poglavnika Ante Pavelića! I šta je sad trebalo Đukanoviću da se izvinjava i Srbe podsjeća na riječ koja je u Srbiji davno izbačena iz rječnika

Omiljena sportska disciplina u srbijanskim režimskim medijima – tjedni izbor najgoreg zločinca, najvećeg neprijatelja i megaizdajnika – ove i prošle nedelje okončana je uverljivim trijumfom Mila Đukanovića, crnogorskog predsednika: sočne uvrede, otvorene pretnje, narodne kletve, političke optužbe, pogromaški napadi, opšte pljuvanje i nacionalna zaprepašćenost – osnovni su duhovni elementi koji su Đukanoviću obezbedili najviši rejting među milionskim srpskim neprijateljima. Sve je, razume se, započelo susretom Stipe Mesića i Mila Đukanovića u Cavtatu; budući da srpski zvaničnici (čitaj: mediji) godinama ignorišu tzv. predsednika Crne Gore i njegove tzv. diplomatske aktivnosti – ovaj bi predsednički sastanak verovatno bio prećutan da tom prilikom Đukanović nije rekao da izražava “žaljenje svim građanima Hrvatske, posebno Konavala i Dubrovnika, za sav bol, za sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je naneo bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima”.
Kako u Miloševićevom političkom rečniku ne postoje reči “izvinite” i “žao mi je”, niti su ove kukavičke kovanice popularne u savremenom srpskom jeziku (o čemu je, svojevremeno, pevao Đorđe Balašević u numeri Ta teška reč – izvini), moglo se s lakoćom pretpostaviti da će svako izgovoreno izvinjenje/žaljenje biti protumačeno kao izdaja, sluganstvo ili kapitulacija. Ono što je, međutim, najteže palo kvalitetnim Srbima radikalsko-socijalističko-julovskog pedigrea – jeste upravo činjenica da se Đukanović, od svih naših vekovnih neprijatelja, izvinjava baš Hrvatima! Pizma prema Hrvatskoj, brižljivo negovana svih ovih godina, eksplodirala je spektakularnim naslovima: Dok se Đukanović izvinjavao, Mesić o zločinima Hrvata nije progovorio ni reči, Pogubni potezi crnogorskog režima, Predsednik Crne Gore više puta grubo povredio Ustav Republike, Velika zabluda crnogorskog predsednika, Slovenija im bliža od Jugoslavije, Đukanović ponizio slobodarsku Crnu Goru i njen narod, Đukanović se izvinuo rušiocu Crne Gore, Đukanovićevo skandalozno izvinjenje, Đukanović može da kleči samo u svoje ime, Poslednja faza izdaje crnogorskog režima, Đukanović odavno izgubio vezu s realnošću, Neodgovorno izvinjenje crnogorskog predsednika…
Režimski komentatori, pušteni s lanca, krenuli su u lov na Đukanovića; čudesna Politika, recimo, svečano je otvorila linč tekstom u kojem piše da je “ponositim Crnogorcima Milo Đukanović ponovo ukaljao obraz padanjem na kolena pred Stjepanom Mesićem. Mesić može da bude zadovoljan jer nije dao ništa u političkom razgovoru, a uzeo je mnogo i pri tom ujeo za srce poštene Crnogorce. Usput je amnestirao ustaške zločine na dubrovačkom ratištu, iako su oba sagovornika u Cavtatu morali da se prisete da su bili na najvišim funkcijama 1991. I da im je dužnost bila da zaštite srpski narod od ustaške kriminalne i švercerske vlasti neće moći da zamagli činjenicu da Mesić sprečava povratak Srba u Hrvatsku. Za Mesićevu tzv. novu demokratsku vlast nema većeg argumenta od onog da brani nesmetan protok informacija iz SR Jugoslavije u Hrvatsku”.
Posebno ogorčen glede ovog Đukanovićevog homoseksualnog gesta bio je uvek mentalno stabilni Borislav Mikelić zvani “Gavrilović”, nekad komunistički kobasičar, danas predsednik Komiteta za zaštitu prava i interesa raseljenih lica (kako to gordo zvuči). Koristeći lobotomističke usluge Tanjuga, drug Boro je skromno, na pedesetak kartica teksta, raskrinkao Mila a naročito Stjepana: “Način kako se Đukanović izvinjavao hrvatskom narodu u Cavtatu, u prisustvu poglavnika sadašnje nezavisne hrvatske države Stipe Mesića, bio je sličan inauguraciji Sekule Drljevića kada ga je 1941. imenovao u svoju vladu da brani interese Srba i Crnogoraca, a kako je to izgledalo u praksi najbolje je potvrdio Jasenovac kao najveća grobnica Srba koju su proizvele ustaše Ante Pavelića u Drugom svetskom ratu. Umesto da zapita hrvatskog poglavnika Mesića zašto je po drugi put (1991-1945) u XX veku izveden ustaški pohod na Srbe iz Krajine – Milo Đukanović se odlučio da se izvinjava Hrvatima za NEPOSTOJEĆE ŠTETE u Dubrovniku i Konavlama…”
U vatrenoj patriotskoj želji da smisleno poveže Mesića, Đukanovića i ustaše – drug Boro, literarno, koristi zanimljivo-konfuzno-razularene rečenice koje potiru logični subjekt; ovakvu pravopisnu inovaciju mogućno je analizirati sledećim “Gavrilovićevim” postupkom: “(…) Dakle, umesto da Stipe Mesić odgovara na mnoga pitanja genocidnosti ustaškog pohoda u prethodnom periodu, u kome su upravo najveće žrtve bili Srbi, a na temeljima te ideologije koja je bila ugrađena u Program HDZ-a, usledio je i njegov dolazak na vlast 1990. godine u Hrvatskoj, a Milo Đukanović sa svojim saradnicima, ali bez mandata crnogorskog i srpskog naroda u Crnoj Gori – dođe u Cavtat na noge Mesiću da se ispričava hrvatskom narodu.”
Fenomenu “Đukanović” nije odoleo ni Generalštab Vojske Jugoslavije koji je konstatovao: “Đukanović se izvinio hrvatskom – umesto crnogorskom narodu – za stradanja u ratu na prostorima bivše Jugoslavije, zaboravljajući da su Hrvati prognali, uz pomoć NATO snaga, više od 70.000 njegovih sunarodnika i da su, samo u ‘Oluji’, ubili u ustašćkom špaliru više od 10.000 nenaoružanih izbeglica…”
Pojedinci su se trudili da budu što rustičniji (“Tragikomičan u ulozi koja mu je naređena, a kojoj nije dorastao iz više razloga, Đukanović je umesto balkanske verzije Vilija Branta spao na kreaturu Pilata koji je pokušao tuđom krvlju da opere svoje ruke”), historijski realni (“Mesić i Hrvati ostali su krajnje uzdržani i hladni na Đukanovićevo klanjanje, jer su duboko svesni da je iznuđeno, naređeno i licemerno, a još su svesniji činjenice da, ako je kleknuo Đukanović, nije Crna Gora. Nije ona klekla ni prekjuče, niti će to ikad učiniti, jer nema čega i koga da se stidi. Naprotiv!”), duhoviti (“Đukanović se Hrvatima izvinjava zbog tzv. napada na Dubrovnik i, navodno, ogromnih razaranja na tom području, a sramno zatvara oči pred činjenicom da pola godine pre te akcije širom Hrvatske traju opsade i zlikovački napadi na kasarne JNA”), ubitačno iskreni (“Mnogo pre tzv. napada na Dubrovnik i navodnih teških stradanja u tom području, nova hrvatska vlast čiji je Mesić najperfidniji predstavnik, organizovala je pokolje srpskih civila u Slavoniji”), zagledani u prošlost (“Duhovni potomci velikog Njegoša, Marka Miljanova, Mihaila Lalića i mnogih znanih i neznanih crnogorskih junaka i mudraca – Đukanoviću ovo nikad neće oprostiti”) ili naprosto, rodoljubivi (“Ovom prilikom Đukanović je uvredio ne samo žive već i onu mladost koju je, kao predsednik Vlade Crne Gore, pratio na dubrovačko ratište gde su ostavili svoje živote”).
Da bi diskreditovala “nametnutog crnogorskog predsednika” (kako Politika voli da tituliše Đukanovića), ovo Miloševićevo glasilo iz svojih arhiva na svetlo dana izvadilo je jednu od Milovih izjava tokom “dubrovačke operacije” 1991: “Ustaške formacije najdirektnije ugrožavaju Crnu Goru i živote njenih građana. Hrvatska je htela rat i ima ga… Uvek ćemo biti u stanju da se vratimo onoj opciji koja u krajnjoj varijanti ostaje, a to je ratna opcija za Prevlaku.”
Pitanje: koji je Đukanović pravi – da li onaj u maskirnoj uniformi 1991, ili ovaj u italijanskom odelu 2000, za protivnike crnogorskog predsednika nije bitno.
Bitno je da je Milo Đukanović, kao prvi zvaničnik s ove strane ludila, osetio potrebu da se izvini zbog svih užasa, ubistava, pljački i šenlučenja koja su, u rodoljubivom transu, izvršili vojnici i rezervisti nekadašnje Jugoslovenske narodne armije. Bitno je da je neko smogao snage da prizna zločine koje su učinili pripadnici njegovog naroda.
A to što su Hrvati, po staroj, dobroj tradiciji, opet postali najveći srpski neprijatelji (tik ispred Bošnjaka), predvođeni ustašoidnim Mesićom – lepo je to drug Mikelić objasnio – nije Đukanovićeva zasluga, već svakog Hrvata koji nikako da shvati ono najvažnije: da napad na Dubrovnik nije bio napad, nego tzv. napad!
A tamo gde nema napada, nema ni izvinjenja! Kapirate?

(DANI, 21.jul 2000)
Petar Luković
DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (XII)

Preventivno po Dubrovniku

Tačno u 20.30 h, dvadesetog oktobra 1992. godine, pukovnik Miodrag Miladinović, komandant Prevlake, posljednji je napustio ovo poluostrvo. Prethodno je, gotovo ponizno i bez ikakve medijske pompe, saglasno sporazumu Ćosić-Tuđman, Vojska Jugoslavije sve objekte (ukupno 6 predala “na čuvanje” posmatračima Ujedinjenih nacija.
“Poslije povlačenja sa Prevlake ne smatram se poraženim, niti ja niti moja jedinica”, kazao je Miladinović dan poslije povlačenja. “Mi nijesmo pobjegli od neprijatelja, niti nas je neprijatelj potisnuo. Mi smo izvršili jednu političku odluku”. Ocijenio je da Bokokotorski zaliv nije ugrožen, ali da će se, ako treba, prvi vratiti na Prevlaku.
Njegov razgovor Borba je objavila pod naslovom “Posljednji se vraća prvi”, a odmah do njega izvještaj sa skupa Narodne stranke u Herceg Novom, uz prisustvo dr Novaka Kilibarde, zagovornika stvaranja Dubrovačke republike. Naslovljen je: “Prevlaku odnio vrag”.
Uoči povlačenja vojske, počelo je i pranje obraza. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović opravdavajući razloge dogovora sa Hrvatima našao je za shodno da poruči onima koje je slao u borbu protiv “povampirenih ustaša” da je on “od početka bio za mirno rješenje”, da je Crna Gora platila dovoljno veliku cijenu za “nespretno izvedene operacije kod Dubrovnika” i da se mora stati, da Prevlaka nije predana, te da “u neposrednim borbama za Prevlaku nije poginuo nijedan borac JNA”, pa mu je “savjest čista”. A premijer Đukanović, koji je kad je počeo “rat za mir” kazao da ćemo “ovoga puta završiti zajednički život sa njima, za sva vremena”, pravdao se time da su Hrvati navodno htjeli da osvoje Boku. Povlačenjem vojske sa Prevlake nastupa novo vrijeme borbe “mirom za mir”.
Podsjetimo: Nakon obilaska dubrovačko-hercegovačkog fronta, 13.oktobra 1991, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović priznali su da crnogorskim ratnicima u okolini Dubrovnika nije jasan ratni cilj. “Ja pretpostavljam”, kazao je Kostić nakon smotre, “da je svakom vojniku na frontu jasno koji su ciljevi ovih akcija, zbog čega sam angažovao JNA, a to je: da se onemoguće oni koji dugo i konstantno razbijaju Jugoslaviju i kojima je cilj da JNA razbiju kao jedinu legalnu oružanu silu, koja bi trebalo da stane u funkciju zaštite Jugoslavije i naroda koji žele da žive zajedno.”
A Momir Bulatović je tada rekao: “Taj ratni cilj, ma koliko sada bio jasan u nekom svom naslućivanju, za narednih nekoliko dana, mora biti nedvosmislen u svim konkretnim opredjeljenjima”. Tada je, za Bulatovića nedvosmisleno jedino bilo to da se: “U rukama crnogorskih ratnika nalazi se ogromna sila i oni bi zaista i ove kulturno-umjetničke i istorijske vrijednosti mogli da zbrišu za 24 sata! Njihovi drugovi ginu a oni još uvijek imaju strpljenja. Imaju te humanosti u sebi da poštede taj narod koji se nalazi na ovim prostorima od njihove bezumne vlasti”.
Branko Kostić je, začudo, samo dva dana uoči ulaska Crne Gore u rat sa Hrvatskom, u selu Šestani u barskoj opštini, izjavio za TV CG da Hrvatska “ne pomišlja da napadne Boku i Crnu Goru”.
Autor ovog feljtona je dr Kostića prilikom intervjua za Monitor, 1994. godine, pitao sljedeće: “U Kadijevićevoj knjizi potpuno drugačije se objašnjavaju razlozi ‘dubrovačke operacije’ nego što je bilo zvanično predstavljeno u vrijeme ‘odbrane’ Prevlake?”. Kostić je odgovorio:
Nijesam čitao to što je Kadijević napisao. Bez obzira na to što svako od nas koji smo akteri ili saučesnici tih zbivanja može dati svoje viđenje, mi smo, prije svega zbog stanja političkih odnosa u Srbiji, odbili svako razmišljanje o djelimičnoj mobilizaciji, proglašenju ratnog stanja. Znali smo da za 20, 30 godina na području od Neretve pa do Prevlake praktično nijesmo imali ni jednog naoružanog vojnika, izuzev na Prevlaci gdje je bio jedan poligon za obuku ljudi. Od naših obavještajnih službi imali smo informacije da se tamo nakupilo naoružanog sastava, da su pojačane policijske patrole na svakih pet-šest kilometara, do podataka da su već počele provokacije na Prevlaku i prema granici.”
Upitan da pojasni koji je bio cilj rata za Dubrovnik i Prevlaku, Kostić je odgovorio:
“Ja i danas iz ove perspektive ne bih mogao da tvrdim, iako bi to normalno bilo očekivati, da je moje razmišljanje o tome i moja opcija bila najbolje rješenje. Ja ne isključujem mogućnost da vrijeme i razvoj događaja pokažu da je opcija Bulatovića bila puno bolja.
Moja opcija je bila, ne da se osvaja Dubrovnik, nego da se blokira i s kopna i s mora, ali da se ide do Neretve i da se u tom slučaju ako dođe do povlačenja JNA, kao što smo je povukli sa područja Republike Srpske Krajine, tako bi je povukli sa Neretve do Debelog brijega. Tada bi to zaposjele mirovne snage UN bez jurisdikcije Hrvatske. To je bila koncepcija, pa tek da se onda pregovara o razgraničenju”.
I predsjednik Bulatović je, 1993. godine, progovorio o “nesrećnoj upotrebi JNA”, umanjujući svoju odgovornost za to. Kao primjer naveo je Vukovar, ali je za njega, kako je kazao u intervjuu NIN-u januara 1993, “u životnoj zoni odgovornosti bio Dubrovnik”. “Mi smo zaista morali da zaštitimo prostor Crne Gore i zauzmemo strateške tačke za našu bezbjednost. Da vas samo podsjetim da su naši momci, Nikšićani, zauzeli mostarski aerodrom svega četiri sata prije nego što su ustaške formacije stigle. Slično je urađeno i sa Ćilipima, i sa skladištima naoružanja i municije u dolini Neretve”.
Demonstrirajući svoju vještinu pragmatičnog političara, Bulatović je pojasnio svoj kooperativan stav kada ga je pritegnula međunarodna zajednica: “Naročito smo htjeli da se odmaknemo od Dubrovnika, koji je bio i ostao tačka naše najveće nacionalne sramote i mamac na koji su se brojni ljudi na Zapadu uhvatili tretirajući nas kao ratničke i neodgovorne ljude. Mi smo na sve to ukazivali i u takvom jednom opštem haosu koji je postojao gotovo da se nije znalo ko s kim upravlja i ko komanduje”.
Takav je Bulatović: jednom kaže da ga je u “ratnu zamku” uvukao general Kadijević, drugom prilikom ističe kako se radilo o opštem haosu gdje se nije znalo “ko s kim upravlja i ko komanduje”, po trećoj varijanti cilj “dubrovačke ofanzive” bila je odbrana Crne Gore od “ustaša”, a u četvrtoj zauzimanje “strateških tačaka” u dolini Neretve, prije svega mostarskog aerodroma. Ostalo je, nakon svih Bulatovićevih izjava, nejasno kada se pohodom na Dubrovnik on ponosi a kad ne, ali je razriješena jedna vrlo značajna dilema – bivši Predsjednik je priznao da je stajao, bilo zbog moranja bilo zbog časti, na čelu tog pohoda.

ČINJENICE

O tome kako je Pobjeda 1991. pripremila “rat za mir” pokazuje knjiga dr Živka M. Andrijaševića “Nacrt za ideologiju jedne vlasti” (Konteko, Bar, 1999). Donosimo rezime poglavlja:
JANUAR – Cirkusi sa mečkom/ Lijepo stoje plakati SK Crne Gore/ Samostalne kalfe i konjušari/ Pjenušava crnogorska opozicija/ Narod pamti sve što je obećano/ Srećan ti narod, Momire/ A ko bi drugi/ Nema sela u koje nijesi došao, uvijek nasmijan/ Zatražiti autokefalnost Džamije/ Braćo Veneti i Kroati/ Crnogorce sramote poturice i slična nekrst/ Zar treba dozvoliti da ih ustaše kolju kao jagnjad/ Armijo, mi smo tvoji/
FEBRUAR – Ko je crnogorski ustaša/ Puni mir i spokojstvo/ Najveća izvoznica straha/ Kunem vam se prolivenom krvlju/ Znamo ko stavlja klipove pod točkove/ Vi nijeste dorasli da vladate/ Preko Jasenovca u Evropu/ Dragi reformisti, nemojte se ljutiti na Pobjedu/ To malo morgen/ Zašto ne iskoristiti priliku/ Svijeće u balkanskoj krčmi žmirkaju/ Otac strijeljan kao ratni zločinac/ Gubalo ih majčino mlijeko/ Premijer i mećava/ Crne crnogorske i srpske majke/ Već mi je i šah omrznuo/
MART – U borbi sa golijatima i izrodima/ Srbi se najbolje brane kad su napadnuti/ Glavu dajem, Krajinu ne dajem/ Biće malo teže nego što ste mislili/ I svoj život u odbrani sestara i braće/ Zeleno, prodato zeleno/ Potpomognuti samohranim cetinjskim babama/ Da je ovo istina svjedoče i mnoge sahrane/ Pišem ti ovo pismo u nadi da ćete sresti u zatvoru/ Gruba istina bolja od iluzije i obmane/ Zbog sretnih dana/ Zemljo moja, šta ti rade/ Najveći izdajica srpstva od Brankovića/ Plaćenici, kam vam u dom/ Dugo putovanje u neizvjesnost/ Crna crnogorska sudbina/ Priznajem samo sud čitalaca/ Sve smo uradili kako treba/
APRIL – Preduzmite hitne mjere/ Lomili im ruke i noge/ Još jedna noć bez sna/ Svakog trenutka može izbiti rat/ Teško ovom narodu/ Srpstvo mora da se brani/ Poturica gori od Turčina/ Da se vrate u vjeru svojih otaca/ Iz davnih godina ustaškog genocida/ S klerikalnim dubrovačkim gospama/ Naoružan čovjek mirnije bi spavao/ Bolje nego ovi sto posto Crnogorci/ Neka im je širok trg bana Jelačića/ Separatisti, kuda to srljate/ Na viteški dvoboj/ Mlaćenje prazne slame/
MAJ – Mlada demokracija se brani krvlju/ Odjekuju podmukli pucnji iz oružja sa prigušivačima/ Neka samo udare/ Sijanje vjetrova građanskog rata/ Tuđmanovo kafansko ponašanje/ Jugoslavijo, ma gdje da si/ Neka mlado rukovodstvo radi/ Mi Crnogorci vučemo lozu od Srba/ Prvo Tuđmana i njegove saradnike sa njihovim porodicama/ Nameće nam se latinica/ Nakon posjeta i klanjanja šahovnici/ Živi bili pa vidjeli/ Mesić je sporan/ Makar i korijenje jeli/ Gladni narod je suviše samostalan i prkosan/ Slavko Perović psihički bolesnik/ Svaka novina ima svoju politiku/ Naše strpljenje je pri kraju/
JUN – Zlikovački napali vladajuću stranku/ Mislimo da su od nekog potplaćeni/ Evropa je zakrvavila oči i polazi na Srbe/ Ako nas napadnu, mi ćemo reći kada je dosta/ Često propitujemo svrhu/ Antini siročići/ Jedna vrsta poganih ljudi/ Izdao je svoju rodbinu/ Lažeš, pope/ Ne biraju sredstva u ciljevima mračnjaštva/ Primorani smo da se branimo/ O srpskim granicama pregovarati sa Italijom/ Crna Gora će biti sjutra mnogo veća/ Glasale su ga dvije babe/ Stidim se od njega pred svakim bratom Srbinom/ Zeleni ćorak/ Sprdnja i crnogorski kalijež/ Postoje narodi koji se ne mogu uvrijediti/ Zbogom razbraćo/
JUL – U Crnoj Gori, kao u nekoj oazi/ Laku noć, Jugoslavijo/ Opsada traje/ Suditi izdajnicima/ Ante prevarante/ S Bogom, Kranjci/ Ubio ženu Srpkinju i sina/ Nećemo slušati Aliju, Stipa i Jura/ Najteže im je bilo što su pokisli/ Poštedi žene i djecu, ako možeš/ Spremni za odbranu mira/ To su jadnici, a ne borci/ Neće dobro biti ako ih mi budemo učili pameti/ Vjerujemo da mir treba braniti/ U stroju su ostali patrioti/ Da na vrijeme raskrstimo sa iluzijama/ Nije Crna Gora mimo svijeta/ Klonirani Crnogorci/ Šahovnica se neće vijoriti/ Iz mira se pređe u nemir/ Voljeli bi da što prije počne/ Dobro bi došle i dobrovoljke/ Neće biti pokolja ni jama/ Liberali su naše prokletstvo/ Skinite nam ga sa vrata/
AVGUST – Sve je istovremeno moguće i nemoguće/ Predajte Kostajnicu/ Mač srbosjek sa šahovnicom/ Bitka za Muslimaniju/ Brane se ognjišta/ Sve spremno na oružje/ Hoće li srpski rod pristati/ Blago mirotvorcima/ Kontinuitet agresivnog imperijalističkog katolicizma/ Crna Gora mora da bude spremna da odbrani mir/ Hrvatska vlast je fitilj i opasnost za Evropu/ Dalje jezik i ruke od Cetinja/ Prijeti i apeluje za mir/ Noć koja miriše na krv/
SEPTEMBAR – Majke mira/ Dobrovoljac zbog pravoslavlja/ Razočarao sam se ponašanjem reformista/ Izaći ćemo kao pobjednici/ Krvavi pirovi nad leševima nemoćnih/ Primorani na oružani odgovor/ Danas ratuju patriote/ Pogled kandidata za duševnu bolnicu/ Front na Jadranu/ Ubice u božje ime/ Spremni za odbranu granice/ I Dubrovčani sanjaju rat/ Na prvo mjesto stavimo čovjekov život/ Bljesak za planetu/ Pitanje je dana ili sata/ Da branimo srpske teritorije/Vidaju rane i prebrojavaju mrtve/ Zatišje zateže nerve/
OKTOBAR – Lijepa njihova gori/ Ustaše na koljenima/ Tražimo nove borbene zadatke/ Crna Gora nije u ratu/ Nije bilo moguće drugačije obezbijediti mir/ Sprženo sve u okolini Dubrovnika/ I s pjesmom kreću u novu borbu, u smrt, u pobjedu/ Smrt izdajnicima i izrodima/ Povratak u “Gorski vijenac”/ Mijenjam ime Jevrem/ Ravno će zaista biti ravno/ Kad se udruže puška i gusle/ Borci spremni, oružje podmazano/ Časni život poslije herojske smrti/ Sad vršimo pretres kuća/ Ubi ih neizvjesnost i čekanje/ Crnogorska država u logičnim granicama/
NOVEMBAR – Pada Vukovar/ Mir oko Dubrovnika/ Gledamo kako padaju granate/ Ispod suknje je ispala bomba/ Hrvatska napala Srbiju/ Valja napasti Dubrovnik/ Crna Gora brani svoju čast/ Tuđman molio za primirje/ Za slobodu svog naroda/ Poginuli na pola puta/ Ustaše ne miruju/ Izlaza im nema/ S rukama u vis/ Veliki korak ka miru/ Sloboda u Mokošici/ U oslobođenom Cavtatu/ Nož pod plećku Srbiji/ Bili ste neoprezni, Bulatoviću/ Sada je oktobar, a dolazi januar/ Bratski braniti srpstvo/ Put u Mletke/ Šta je Dubrovniku ovo trebalo/
DECEMBAR – Lipik očišćen/ Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva/ Na dubrovačkoj kapiji treba naplatiti račune/ Ustaše i dalje kolju/ Ston mora pasti/ Kako to Arkan zvuči ratnički/ Ja sam poslastičar/ U Dubrovnik da slušam gusle/ Jevremu i Slavku – i oca i majku/ Čiko, nemoj da pucaš/ Ovo je sveti rat za slobodu srpstva/ Čak i slijepci vide/ Crno-žuti barjak sa šahovnicom/ Hrvatsko ispovijedanje nacionalizma/ Dva ne mogu na štetu trećeg/ U skladu sa svojim istorijskim dostojanstvom/

——————————————————————————–

Zaštita bisera

“Onog momenta kada je Tuđman doveo nekoliko hiljada pripadnika svojih oružanih formacija, kada ih je ukopao na samoj granici sa Crnom Gorom, kada su pokušali da blokiraju kasarnu i poligon na Prevlaci, da provociraju i napadaju na crnogorsku teritoriju, tada je JNA morala efikasno da reaguje. Da ih razbije, deblokira objekte na Prevlaci, odbaci te formacije i ne dozvoli prenošenje sukoba na područje Boke. Hrvatske formacije, potom, zloupotrijebile su i Dubrovnik, kao biser svjetske baštine. Zatvorile su se u zidine Starog Grada, s pravom računajući da ga JNA neće bombardovati. Upravo i da bi zaštitili Dubrovnik, ali i spriječili da se te oružane formacije ponovo pojave i prenesu sukobe prema Crnoj Gori, izvršena je blokada Dubrovnika. Uz očekivanje, naravno, da će te oružane formacije položiti oružje i vratiti se odakle su i došle.”

Dr Branko Kostić o preventivnom karakteru
dubrovačke operacije u Pobjedi 28-30. 11. 1991.

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (XIII)

Dva lica Crne Gore

U Pobjedi smo čitali njene potresne priče. Novinarka Mira Popović (skraćeno: Mr.P.), jedna od rijetkih dama među ratnim reporterima, svakodnevno se javljala s prve borbene linije na hercegovačkom i dubrovačkom ratištu. Ali, koliko su dva mjeseca provedena na ratištu uticala na ženski šarm novinarke sa crnim šeširom, čitaoci nijesu mogli da dokuče sve do novogodišnjeg broja titogradske Tribine.
“Kad sam se prvi put, nakon 13 dana, s ratišta vraćala u Titograd, bila sam nestrpljiva da vidim kolege, prijatelje… Već sjutradan sam poželjela da se vratim, nešto me vuklo tamo gdje se puca. Ovdje mi je strašno dosadno. Čak mi i ljudi koje gledam dok ujutru preko mosta žure na posao, izgledaju smiješni i dosadni”, registruje novinarka dubinu vlastitog loma nakon što je omirisala krv.
Novinarka Mira je naročito uživala praveći fotografije ratnih prizora: “Prvi put sam aparat uzela neposredno pred rat, kad su iz jame Bivolji do u Hercegovini – vadili kosti ljudi koje su ustaše pobule u prošlom ratu. Tada sam snimila pedesetak lobanja u najlonskim kesama. Tu fotografiju mnogo volim. Poslije nje, najdraža mi je fotografije leševa ustaša pored puta u Bosanci, ostavljenih tamo gdje ih je sustigla granata ili presjekao rafal. Slikala sam ih kad su već bili u fazi raspadanja: svi zinuli, otvorenih očiju, kao da me gledaju…”
Bilo je toga što je novinarka željela a nije uspjela da podijeli sa čitaocima: “Dva mjeseca su mi se ‘popeli na glavu’ pričama i kuknjavama o Dubrovniku. Iako taj grad volim, više nijesam mogla da mu čujem ime. Onog dana, kad su na sva zvona objavili da je vojska bombardovala Dubrovnik bila je konferencija za štampu. Pokupile su se i neke kolege kojima je mnogo bilo žao tog Dubrovnika ali niko nije pominjao vojnike JNA koji su tamo poginuli”.
A kad je čula da je uhapšen jedan “sitni” starješina koji se otrgao kontroli i poslao na grad tri granate, pošto mu je pet ljudi poginulo a 16 ranjeno, tada joj je “pukao film”. “Poželjela sam da napišem da tog čovjeka nije trebalo zatvoriti nego odlikovati. Da sam ja komandant ove vojske i da mi pogine toliko ljudi, ne da bih poslala tri granate već bih sravnila Dubrovnik, iako je to surovo prema gradu kojeg volim”.
Novinarka ne krije da se zbog ratnog iskustva mnogo promijenila, čak je tek sada upoznala sebe: “Poslije svega, prezirem pacifiste, od njih mi je mučnina. Možda je ovo što ću reći surovo, ljudi me neće razumjeti. Ali, iako sam protiv rata, ne volim pacifiste, namirisane ljude s kravatama. Ovdje mi je dosadno”.
Novinarka je dobila novinarsku nagradu Pobjede za ratne reportere.
Oni koji su bili protiv rata, u Pobjedi, tada jedinom dnevnom listu štampanom u Crnoj Gori, nijesu mogli ni da privire. A i kako bi, kad se ovaj dnevnik pretvorio u ratnika, čije će tri sveske “Rata za mir”, ostati kao svjedočanstvo o novinarskom beščašću.
“Sve što je skriveno, u Monitoru se vidi” – reklamiran je crnogorski nezavisni nedjeljnik. Da je tako stvarno, govori podatak da je u njemu ugledalo svjetlost dana mnogo toga što je bilo skrivano od očiju javnosti: pisma, reagovanja, čak i pjesma Vitomira-Vita Nikolića, zapravo “pjesnički vapaj”: “Noć sa Dubrovnikom”, pismo akademika Voja Stanića protiv bombardovanja Dubrovnika…
Jedino u Monitoru tih dana mogao je akademik Pavle Mijović, predsjednik Crnogorskog PEN centra, da se brani od onih koji su, suprotno svijetu, iz petnih žila poricali ne samo svoju kulturu, naciju i državu, već i same sebe, povodom prijema u svjetski PEN.
Akademik Mijović im je “čuvao obraz, kao oni njemu”:
“I pored svega, nećemo trijumfovati, mada je ovo prilika da se iskaže sva tuga i pretrpljeni bol zbog proganjanja, da se imenuju i razobliče podaci koji su, evo već nekoliko godina, uzjahali na grbaču crnogorskog naroda i pokušali da mu ‘objasne’ kako nema svoju književnost, svoj jezik i nacionalnu tradiciju i istoriju, kako je samo drugo ‘oko u glavi’ sposobno da gine kao stoka za ‘prvo’. Nećemo sad pominjati, ali ćemo pamtiti, kako ga je ‘brat’, koristeći njegovu nekadašnju vitešku vrlinu a sad oblapornost i spremnost na pljačku tuđih dobara radi tribalističke ‘slave’, gurnuo u najcrnju sramotu – da sutorinske komšije, Konavljane, pokorava oružjem, da im pljačka prebogate dvore i da ih, radi zatiranja zločina, zatim spaljuje. S kakvim će se obrazom, na primjer, Novljani, sjutra pojaviti na aerodromu u Ćilipima koji su bez povoda i bez razloga srušili i spalili kao da im on nije bio od iste takve koristi kao Dubrovčanima? Misle li da će im s njegove piste ikada više stizati bogati hotelski gosti i puniti njihove ‘kapacitete’. Varaju se ako tako misle. Njihov Novi i Boka utonuće u dubok zaborav zbog bruke koju su dozvolili da s njima učini neko kome je savardak kuća i kultura”.
“Mislio sam da ovo pismo pošaljem Pobjedi, ali nema mjesta. Sve je zauzeto za Isa Kalača”, piše u Monitoru Omer Š. iz Titograda i u tekstu naslovljenom “Majku im, ustašku!” ironiše:
“Kad su naši rezervisti, poznati po čojstvu i junaštvu u ovom ratu, krenuli u oslobađanje Dubrovnika, pri raščišćavanju terena u većini ustaških kuća nalazili su na čudne naprave na kojima je latinicom najčešće pisalo: Toshiba, JVC, Sanyo, Panasonic i slične sumnjive poruke. Takve sprave su neki od njih otpremili kućama na različite načine, kako bi na miru dešifrovali šta se krije iza tih bjelosvjetskih riječi, koje su, nesumnjivo, samo još dokaz više u nizu prljavih podmetačina kojima se ustaše služe. Ozbiljno shvatajući pomorsku blokadu i znajući šta ona donosi u ovom gnusnom ratu, koji nam je nametnut, naši junaci iz Slanog, poskidali su vanbrodske motore tipa ‘penta’ sa ustaških čamaca, ribarica i glisera. Uskoro ćemo, ako bog da, navedene motore gledati na našim vodama – najviše na Skadarskom jezeru (tamo nema blokade).
Napredujući dalje, naši i njihovi oslobodioci naišli su i na nekoliko stotina krava. Stoka kao stoka, jedva dočeka da bude oslobođena. Ne znajući kako da izrazi dobrodošlicu oslobodiocima, pa onako kako jedino umiju pustiše ono svoje čuveno: muuuu! Što bi naš Neron rekao, naši borci osjetljivi, meka srca, ne izdržaše. Otpremiše, potom, izgladnjele krave po crnogorskim farmama, iako je među njima bilo najviše njemačkih šarulja, onih rasnih, koje su, možda, tu kao ubačeni elementi preko kojih Četvrti rajh hoće da trasira put na toplo more. I tako, oslobodioci nastaviše… A oni hrvatski bojovnici, ustaše, crnokošuljaši zovu strane plaćenike. Kurde, Rumune, Crnce i koga sve ne. Da se bore protiv nas, oslobodilaca i to za nekih 1000 maraka. Jadni ne bili, pa znaju li oni koliko primaju naše starješine? Za zadatke koje obavljaju u pozadini, naročito.”
Ili, čitalac iz Budve se obraća Terezi Kesoviji čiju su kuću “oslobodioci” spalili i opljačkali: “Ima nas još puno koji će Vas i dalje slušati i rado Vas se sjećati i s ove strane nesretne Prevlake. Nikakve prijetnje, blokade, rušenja i pljačke, ne mogu biti jače od vaših pjesama”, stoji u tom pismu. A potom podsjećanje: “Imao sam deset godina kada ste u mojoj školi, jednoj od rijetkih neoštećenih zgrada u potresu 1979. godine, održali dobrotvorni koncert za tada porušenu Budvu. Ne vjerujem da se Vaših pjesama o Boki, Novome… ne sjećaju i mnogi drugi Bokelji – Crnogorci. Na Vašem, ne daj bože, posljednjem, koncertu u Titogradu, prije nekoliko mjeseci, sigurno je bilo i onih koji život izgubiše, ne svojom voljom, na nekom od neubranih vinograda Konavala. Sjećaju se mnogi, sigurno, i vaše tadašnje pomoći za izgradnju Crnogorskog narodnog pozorišta i mnogi kulturni radnici Crne Gore.”
“Ostaje mi da žalim za porušenim mostovima prijateljstva sa najljepšim gradom koje su moje oči ugledale. Dubrovnik više, sigurno, neće biti dio moje domovine, ali u mojem, a nadam se i u mnogih drugih, srcu sigurno hoće, zauvijek! U Vašim očima nikada nije sijala mržnja. Ne vjerujem u to ni danas. Ni danas, kada je Vaš dom nestao u pepelu. I to od koga?”, piše ovaj Budvanin, nepopravljivi optimista kad na kraju kaže – ostaje da se nadamo da ćete, ipak, ponovo (nekad) zapjevati u našem kraju.
Pobjeda je često uzvraćala paljbom po Monitoru. Jednom se javio glavni i odgovorni urednik Demokratske riječi Ranko Rajković i sav zgrožen zatražio da se naš nedjeljnik izvini jer je, bez ikakvih ograda, objavio pismo jednog odgajivača pasa iz Bosanke kod Dubrovnika koji veli da ne bi promijenio smrad svojih štenara za “sve vaše manastire, ikone i slave”, ni za fresku “Gavran hrani proroka Iliju” iz manastira Morača – zarad svog izgubljenog mira koji mu je oduzeo rat. To je Rajkovića snažno uzbudilo: “Vi ste napravili nacionalno svetogrđe koje se ničim ne može opravdati”.
To što je činila crnogorska vojska Konavlima i Dubrovniku, za ovog (i brojne druge Pobjedine) “demokrate”, očigledno imalo je opravdanje. Upravo je Rajković, u svojoj Demokratskoj riječi a potom u Pobjedi, zvonio na uzbunu i prvi zatražio da Prevlaka pripadne Crnoj Gori! Po principu: Život damo, Prevlaku ne damo!

ČINJENICE
Ključna kost otadžbine

“Sve je to povezano, a naročito sa Satanom. Čitava ta svjetska alijansa, jednako zapadna i istočna, bez trunke savjesti, želi nas prevesti u nevjeru, poraz i sramotu. Nevjerovatno, ali oni misle kao da su nas našli na ulici, kao da je cijela naša istorija izrasla na ulici, kao da je Hilandar, Sveti Dečani, Gračanica, Morača, Gorski vijenac, zlatna kost Nemanjića, božanstveno srce Karađorđevića ili um i viteštvo Petrovića – prćija naroda bez tradicije, bez ponosa i pobjeda, i kao da smo mi oni koji slušaju lekciju i koju moramo savladati kako oni to hoće.
Tada oni, pokušavajući da “poprave” posljedice komunizma i njegovog raspada, bez mjere, znanja i srca, kroje, ili odoka, ili kako uhvate, onako da nas više zaboli. Krojeći zemlje i gradove – novi gospodari svijeta, u liku Crne alijanse, prekrajaju i naša srca i truju naše duše. Zašto je to tako, to je duga priča, mada bi priča mogla biti ispričana i u dvije rečenice. Neosjetljivost jakih, maljavih, novih antiantičkih, antihrišćanskih, debelih i primitivnih gospodara svijeta – za probleme onih, koji su ruku na srce, najčešće i bili u problemima.
E sad u moru problema, kad za takvu nesreću neće niko da ima bratsku riječ i razumijevanje – mi nemamo drugih prijatelja nego sebe same. Jesmo mi sebi sto puta i grob iskopali i danas nam najdublji grob kopaju neki naši neznaveni ljudi i kukavci, ali mi se danas moramo osloniti samo na sebe, pa ako se još kakvo ljudsko rame nađe za nas, to je fantastika.
Tako i Prevlaka, ta kost, bez koje se ne može, naš je problem koji ćemo riješiti samo mi, među njima. Da ne govorimo o pravu na koje se svi jednako u glas pozivaju – da ne govorio pravu istorijskom, prirodnom, natprirodnom, ljudskom narodnom i međunarodnom, pravu na sreću i pravu na nesreću… da ne govorimo o pravu na život, pravu pred Bogom, pravu pred niščim i bogatim… da ne govorimo na kraju, ako već oćete, o pravu jačega… ali recimo – mi imamo neotuđivo, vjekovno, pradjedovsko pravo – da poginemo za Otadžbinu, a Prevlaka je dio naše Otadžbine, jedna kost naše Otadžbine, a svaku kost naše Otadžbine mi volimo kao kost naše Otadžbine.
Dakle, ako oni, koji se evo kokote i usuđuju, da diraju u rebra naše Otadžbine, ako neće da se lijepo manu naših rebara, rebara naše Otadžbine, onda nam i nema drugog izlaza, nego da upotrebimo sebe da odbranimo sebe. I kad ne bi htjeli mi bi to morali, jer bi nas ugušila sopstvena krv koja bi se sama po sebi razlila iz nas, kao znak opšteg potopa.
Mi se borimo, da se sačuvamo kao ljudi i kao djeca i zatočenici svoje Otadžbine. Mi se ne borimo da osvojimo, da se istaknemo, mi se ne borimo, čak ni da pobijedimo u ovoj svjetskoj laži i metežu. Mi se borimo da preživimo.
Jedna od tih kosti na kojoj moramo da preživimo je i Prevlaka. Jedan od tih jarbola, takoreći…
Jedna od tih kosti koja održava naš, sa svih strana, napadnut brod. Ima neke neponovljive ljepote u toj našoj tragici, Tragičari su uvijek i zauvijek preživjeli – od Homera do Šekspira i Njegoša…”

(Pobjeda, 16. avgust 1992)

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (XIV)

Dani varvarstva i stida

Dvadesetog septembra 1991. Crna Gora je proglašena ekološkom državom, a njeni rezervisti upućeni na Mostar i Dubrovnik. Operacija je nazvana “Rat za mir”, autorstvo pripada ideologu vlasti Svetozaru Maroviću.
Monitor je tih septembarskih dana nagovijestio da se pokušaj uvlačenja Crne Gore u srpsko-hrvatski sukob može ostvariti jedino stalnim potenciranjem opasnosti od velikohrvatskih pretenzija i provociranjem sukoba sa Hrvatima kod Debelog brijega.
“Da li je Dubrovnik na redu?” – pitao je Monitor.
“U trenutku kada hiljade mobilisanih crnogorskih rezervista učestvuje u bitkama izvan svoje republike, službena verzija da Crna Gora nije u ratu može nekome iz viših razloga biti prihvatljiva, ali argumentima se ne može braniti i, na kraju krajeva, uvrjedljiva je za sve one koji su na tim bojištima stradali. Možda je baš zato što se ne želi otvoreno reći koji je krajnji cilj pokreta trupa prema Dubrovniku, sa službenih mjesta u javnost plasirano mnogo verzija koje su međusobno nespojive. Ratnici sa fronta oko Dubrovnika, po pravilu, kao razlog svog angažovanja navode odbranu Jugoslavije. Ne treba sumnjati, to je, ujedno, i njihov najjači motiv za borbu. Taj stav, međutim, direktno opovrgava predsjednik crnogorske Vlade Milo Djukanović izjavom da ćemo se ovog puta razgraničiti s Hrvatskom za sva vremena.”
Tako se Monitorov komentator, u tekstu “Ostaćemo sami”, odmah po otpočinjanju operacija na dubrovačko-hercegovačkom frontu, pod izgovorom da se tamo brani Crna Gora, precizno odredio prema ratnom pohodu: “Kako je početnu tezu o odbrani Boke i kasarne na Prevlaci vrijeme već obesmislilo, to ni najdobronamjerniji tumač iz zvaničnih izjava ne može dokučiti stvarni smisao pohoda na Dubrovnik. U tom gradu, kao ni u Cavtatu, nema kasarni i vojno objašnjenje o njihovoj deblokadi pada u more.”
“Onaj ko je bilo s kojim motivom krenuo na Dubrovnik znao je, morao je znati, da će oči svijeta biti uprte u njega. Zašto li je taj posao pripao pretežno crnogorskim rezervistima, pitanje je na koje valjda nećemo dugo čekati odgovor. A već sada crnogorske vlasti morale bi odgovoriti: jesu li sigurni da žrtve pale na ratištu oko Dubrovnika nijesu bile uzaludne? U uzavreloj, od tuge ranjenoj Crnoj Gori danas je teško i opasno govoriti o uzaludnim pogibijama. Oni kojima su na poprištima ostali najmiliji svim će se bićem opirati spoznaji o besmislu tih žrtava. Snažna državna propaganda još će neko vrijeme držati na potrebnoj visini ratnički zanos. U tome će joj pripomoći politički ratni profiteri, koji će iz svega pokušati da izvuku što više poena za sebe i dobro naplate ‘patriotizam’. Ali, šta će biti sjutra? Šta ako pregovarači prihvate za stolom rješenja drugačija od onih koja se nemilice nude kao motiv za borbu? Kome će onda biti ispostavljeni računi za prolivenu krv? Ko li će onda biti optužen za izdaju?”
Događaji su ubrzo potvrdili da je komentator Monitora kroz svoja pitanja nagovijestio odgovore. “Onima koji su otpremljeni da se bore protiv fašizma jednom će neko morati da objasni kako to da njihovoj borbi nije stigla podrška ni iz jedne zemlje svijeta i kako to da se njihovoj domnovini upravo zbog te borbe prijeti najrigoroznijim sankciijama.”
Monitor je pisao i o posljedicama: “Ostaćemo sami sa sobom, brojaćemo mrtve, a nekima će biti utjeha što ih je na ‘njihovoj’ strani više. Imaćemo nove ratne heroje, invalide rata i ratnu siročad. I ništa na bijelom svijetu neće izmijeniti činjenicu da će Boku i Dubrovnik zapljuskivati ono isto more. Samo će ljudi nakon svega biti mnogo nesrećniji. I stidjeće se kad-tad.”
“Deblokada – kasarni ili mozgova”, postavio je dilemu Monitor, oktobra 1991. “Realizacija principa da se granice ne mogu mijenjati nasiljem značila bi, pored ostalog, da jedinice iz Crne Gore koje su zaposjele Konavle ne samo što neće dobiti priliku da ‘oslobode’ Dubrovnik već uskoro mogu biti vraćene tamo odakle su krenule. Uostalom, i ministar spoljnih poslova Srbije, na pitanjie Špigla šta Srbi traže u Zadru, Šibeniku i Dubrovniku, odgovorio je da ne traže ništa i da su ‘tamošnje borbe stvar Armije’. Da li se to pranje ruku odnosi i na Crnogorce, tek će se vidjeti. Istina, povode za crnogorsko-konaovski rat uvjerljivo je argumentovao na britanskoj televiziji potpredsjednik Srbije Košutić, poznati mirotvorac, kojom prilikom je, ne trepnuvši, izjavio da su ‘ustaše razrušile dva stara grada u Crnoj Gori – Herceg Novi i Prevlaku'” – upozoravao je Monitorov komentator.
Vojni pohod iz Crne Gore na dubrovačko područje planiran je u svrhe koje su monstruoznije i sa težim posljedicama od samog razaranja grada Dubrovnika”, pisao je Monitor još dok su crnogorski rezervisti uspješno “oslobađali” Konavle. “Jedinice koje čuvaju uspomenu na svoje proleterske prethodnice razorile su i sve nacionalne, kulturne, privredne i druge spone koje su vjekovima povezivale te dijelove Crne Gore i Hrvatske. Njihovi bliski odnosi nijesu značajnije poremećeni ni u vrijeme Drugog svjetskog rata. Bokelji, Konavljani, Dubrovčani i drugi koji nastanjuju taj primorski pojas, pružali su odvajkada uzorite primjere vjerske i etničke tolerancije i suživota. Baš ta prožimanja, kojima je stvorena jedna prepoznatljiva vrsta mediteranskog kulturnog mentaliteta na zavidnom civilizacijskom nivou, a koji dio crnogorske opozicije stalno ističe u prilog svojoj tezi o specifičnoj duhovnosti i, s tim u vezi, nacionalnoj posebnosti Crnogoraca, zasmetali su kreatorima Srboslavije. Stoga je, za sva vremena, trebalo presjeći crnogorsko-hrvatske istorijske relacije i jadransku kulturnu magistralu, da Crnoj Gori ne preostane ništa drugo nego da se, posvađana sa susjednim zemljama i narodima, stavi pod skut Velike Srbije.”
Mnogo će još vode zapljusnuti obale Herceg Novog i Dubrovnika prije nego i jedan automobil sa crnogorskom registracijom pređe granicu preko Debelog brijega” – objašnjavao je komentator Monitora u tekstu “U sopstvenoj zasjedi”. “Jednoga dana, kada se propagandna koprena skloni sa vidika, a život potraži neke nove puteve, ko će umjeti da objasni ‘aktivna odbrambena dejstva’ nedefinisana političkim i ratnim ciljevima Crne Gore, sadržana u napadu na kulturno-istorijsko blago zvano Dubrovnik”, pitao je Monitor i precizirao: “Argumentacija koja već danas djeluje neubjedljivo, a kojoj će se neminovno smijati neke dolazeće generacije, sigurno neće spriječiti da neka buduća, pravna država na ovim prostorima aktivira načela Nirnberške presude, Konvenciju o genocidu i Pakt o građanskim i političkim pravima.”
A u prilogu “Šta nam rade”, novembra 1991, kaže se sljedeće: “Srbijanski ministar spoljnih poslova bio je, nažalost, apsolutno u pravu kada je lordu Karingtonu, na njegovo pitanje zašto se napada Dubrovnik, hladnokrvno odgovorio da – nema pojma. Srbija, rekao je Jovanović, sa dubrovačkom operacijom nema nikakve veze. Tu je gospodin Bulatović, kojega za to treba pitati. Uzalud je Bulatović pozelenio, pravog odgovora nije našao. Crna Gora, na našu nesreću, ne može više da kaže da u Dubrovniku ratuje JNA. I to iz više razloga. Prvo, sam Bulatović je obilazio ratište i hrabrio svoje borce, što se manje naivnom Miloševiću nijednom nije desilo. Sva oficijelna crnogorska vlast je, prije neposrednog oružanog sukoba, tvrdila da Crnoj Gori prijeti opasnost i da joj je rat, navodno, nametnut. Dakle, ona ga je zvanično prihvatila, mada bez papira o tome. Krunski argument za konačnu optužbu Crne Gore od strane međunarodnih institucija i javnosti nije sadržan samo u tome što su na Dubrovnik upućene jedinice crnogorske TO, kojima bi morao upravljati republički državni vrh, nego (još poraznije) što je Crna Gora na dubrovačko ratište uputila i svoju policiju, dakle ‘unutrašnju vojsku’, koja je podložna isključivo civilnim, republičkim organima vlasti. Niko ne može više negirati kobnu činjenicu da je, recimo, policijski odred crnogorskih specijalaca prvi upao u Cavtat.”
U decembru je reporter Monitora obišao dubrovačku regiju i zabilježio tragove zločina. U tekstu “Posrnuli gospar” između ostalog piše: “Uz cestu spaljena šuma i razorene kuće. Na Grudi, neke izgledaju netaknute. Barem spolja. Na nekim su vrata širom otvorena. Od pošte u Ćilipima ostali su samo zidovi. Benzinska pumpa više ne postoji, a aerodromsku zgradu nijesmo mogli obići. U Močićima iste slike. Naselje Zvekavica više ne postoji. Na gomili vreća s pijeskom razapeta je jugoslovenska zastava. Jugoslavija je u ruševinama, govorim u sebi. Na jednoj kući uz cestu grafiti: “Tražili ste, dobili ste…’, ‘Crna Gora’… Neki je anonimni heroj imao svojih pet minuta i proslavio se u ime svih nas. I tako dalje niz cestu, svuda, uz nezaobilano ‘četiri S’. Na tabli pokraj puta velikim je slovima ispisano: ‘Srbija’.”
“Ne poznajem nikog sred dima i tmuše/ ali ipak ćutim onu mržnju staru/ koju nikogović sipa, obezdušen/ na sve što smo bili, moj dični Gosparu” – strofa je pjesme “Noć sa Dubrovnikom” Vitomira-Vita Nikolića, prvi put publikovana u Monitoru 22.novembra 1991.
U vremenu lomljenja “dezertera” u Titogradu je Građanski odbor za mir 17.jula 1991.na centralnom gradskom Trgu Ivana Milutinovića organizovao antiratni protest pod nazivom “Stop fašizmu”. U proglasu za taj miting pisalo je: “Ne idite u taj krvavi bratoubilački sukob i učinite sve da drugi to ne čine. Za Crnu Goru i Jugoslaviju danas nema višeg i važnijeg cilja od mira i života dostojnog ljudi. Danas je junaštvo ne ići u rat”. Monitor je bilježio te poruke mira, baš kao i pisma crnogorskog princa Nikole iz Parize koji je pozivao na mir upozoravajući da je u ovom ratu sramota i ubiti i biti ubijen.
A na Cetinju su liberali predvodili veliki miting opozicije za suverenu Crnu Goru. Monitor je tog prvog februara 1992. godine zabilježio: “Iz hiljada grla zaorilo se: ‘Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče’.”
Uoči povlačenja jugo-vojske sa Prevlake u skladu sa sporazumom Ćosić-Tuđman, 20.oktobra 1992, tog istorijskog događaja “otadžbinske” snage organizovale su pohod na Prevlaku da spriječe – izdaju. Monitor je bio na licu mjesta. Zabilježio je novu kreaciju: “Nasuka se Momir Haški/ na Prevlaku, na prag naški.” Tekst “Pohod bez cilja” završava se ovako: “Sve se, i pored pokliča ‘Božo (Vučurović), daj nam oružje’, ‘Napolje izdajnici’, završilo već poznatim zahtjevima da savezna Skupština potvrdi da je Prevlaka u sastavu Boke, Crne Gore i Jugoslavije. I dalje je padala prljava kiša.”

ČINJENICE

Usta puna vojske

Završilo se hepeningom – Crna Gora je dobila Jugoslaviju!! Hoće li dobiti i Prevlaku? Ili će (kad se uskoro JNA kao vojska strane države povuče sa dubrovačkog ratišta, što je obavezna po Vensovom planu) ostati da se priča – Izgore ko Bulatović za Prevlakom, kao što je svojevremeno vladika za Lesendrom? Tek, predsjednik Bulatović već je svoj politički autoritet založio na kartu Prevlake, poručujući nedavno, da “ni po cijenu rata, Prevlaku nećemo dati Hrvatskoj”. Ostaje, tvrdi Bulatović, u Jugoslaviji jer su “svi argumenti” na crnogorskoj strani. Predsjednik je došao do “otkrića” da “Prevlaka nikad nije bila hrvatska”, da bi ovog mjeseca demonstrirao trezvenost, izjavivši da treba deblokirati Dubrovnik da bi se stvorili uslovi za pregovore oko Prevlake sa Hrvatskom.

ZVANIČNE IZJAVE:
I mada je Bulatović objelodanio da je “naš stav” već saopšten vojnom vrhu, javnog i direktnog odgovora nije bilo. Ali, upravo ovih dana oglasio se komandant Podgoričkog korpusa general major Radomir Damjanović koji kaže da je napravljena greška što Dubrovnik nije osvojen, jer bi se sada, kako smatra on, sve drugačije rješavalo. Za Prevlaku ne bi trebalo da bude problema, poručuje Damjanović za koga nema dvojbe da “Prevlaka, Grude, Ćilipi, sve do Dupca – logično je, treba da pripadnu Crnoj Gori”.
I crnogorski ministar odbrane, pukovnik Božidar Babić, Prevlaku već vidi u brzoj Jugoslaviji, a dubrovačku operaciju smatra “patriotskom obavezom” da se u sklopu borbe “protiv ustaških formacija na dubrovačkom području zaštiti srpski narod(?) i teritorija Crne Gore koja je bila napadnuta(?) i deblokiranje kasarni(?)”. “Jedno je sigurno”, kategoričan je ministar, “Prevlaka je strategijski interes Crne Gore i Jugoslavije, čiji kontinuitet nastavljaju Crna Gora i Srbija i nema nikakvih sumnji da ona u bilo kakvim kombinacijama može biti van njene teritorije”.
O granicama stalno brine i dr Branko Kostić, potpredsjednik koječega i budući ministar Vojni treće Jugoslavije. Srbija i Crna Gora u sastav nove države ulaže sa postojećim granicama, ali će se uskoro, najavio je Kostić, raspravljati i o teritorijama na kojima se sada nalaze jedinice JNA, koje su u međuvremenu postale vojska druge države – Savezne Republike Jugoslavije. Kostić je kao primjer naveo ostrva Vis i Lastovo, kao i poluostrvo Prevlaku. Ni dr Novak Kilibarda, kormilar Narodne stranke ne sjedi skrštenih ruku. Već je odaslao poruku: “Boka je kao kuća, a vrata joj drže drugi. Zato je Crna Gora životno zainteresovana da se te granice isprave”. Nestrpljivi su bili i odbornici Skupštine Opštine Herceg Novi. Na predlog odbornika Narodne stranke, u nacrt statuta opštine, u spisak opštinskih naselja unesena je i Prevlaka, jer je, kako kažu, “Prevlaka neodvojivi dio Boke, kao što je Boka neodvojivi dio Crne Gore”.
Događa se, eto, da u momentu kada se žestoko napada predsjednik Tuđman zbog njegovih aspiracija prema Boki, konkretno zbog njegove izjave prilikom porinuća prvog hrvatskog ratnog broda u Kraljevici, da “više nema tuđinskog barjaka od Istre do Boke”, crnogorski zvaničnici traže, a Novljani već uzimaju Prevlaku, koja pripada Hrvatskoj.

ANONIMNI KARTOGRAFI:
Na temelju čega? Čitav Bokokotorski zaliv pripada Crnoj Gori, a geostrateška kontrola zaliva, kao jedine mirne luke na Jadranu i Mediteranu, pripada Republici Hrvatskoj. Problema nije bilo dok su obje države bile u sastavu Jugoslavije. Kako je Hrvatska postala međunarodno priznata država, crnogorska vlast smatra da bi bilo pravično i logično da se granica povuče tako da Prevlaka pripadne Crnoj Gori, budući da je sadašnja “administrativna” – neodrživa, povučena “na divlje” i štetu naše republike zaslugom anonimnih komunističkih kartografa.
Ukoliko ostane postojeća granica i sa međunarodno priznatom Hrvatskom, Bokokotorski zaliv bi kako se ukazuje, postao “najveća mišolovka na svijetu”. Evo i zašto: Jugozapadna strana ulaska u Boku (priobalni dio brda Kobila i polja Vitaljina, te čitavo poluostrvo Prevlaka) teritorija su Republike Hrvatske, koju zapljuskuju unutrašnje vode zaliva Boke. Međunarodnim priznanjem Hrvatske, zaliv gubi status unutrašnjih morskih voda, te postaje dio teritorijalnog mora, kako Savezne Republike Jugoslavije tako i Hrvatske. Tada bi i Crna Gora u sastavu Jugoslavije i Hrvatska, sa stanovišta međunarodnog prava, polagale pravo na 12 milja teritorijalnog mora (oko 20 kilometara). Pošto između Prevlake, odnosno njenog najisturenijeg rta Oštro i Luštice (na crnogorskoj strani) nema više od 3 milje, praktično bi dvije države ravnopravno polagale pravo na isto more.
Zbog preklapanja zahtjeva, u potezu rt Oštro – ostrvo Mamula, bio bi stvoren međunarodni moreuz u kome bi obalne države morale da “trpe” pravo neškodljivog prolaza za sve strane, trgovačke i ratne brodove, pod uslovom da ne remete red, mir i bezbjednost obalne države. Podjelom ulaza, Hrvatska bi tamo gdje joj pripada suverenitet mogla da održi i ratne brodove. Kakav bi tek šok bio da jednoga dana Hercegnovljani u svom vidokrugu ugledaju hrvatsku raketnu topovnjaču “Petar Krešimir IV”, kao što su Dubrovčani imali priliku da veoma dobro upoznaju ratne brodove iz Kumbora? I to u vodama Boke gdje su vojnu bazu i utočište našli vojni brodovi i podmornice bivše JNA stvoreni za odbranu morske granice duge 1.100 kilometara, a sada svedene na samo 150 kilometara! A tek kada se obavi diobni bilans, pa dio te flote, recimo, pripadne Hrvatskoj!?

ZAKAŠNJELI POZIV:
Crnogorska Skupština je, u međuvremenu, pozvala hrvatski Sabor da se sporazumno dogovore o korekciji granice. Nažalost tek pošto su crnogorski rezervisti pod okriljem JNA na dubrovačkom ratištu učinili ono što su učinili. Hrvatska strana je prihvatila pregovore, ali je insistirala da se “oslobodilačka” vojska prethodno povuče sa hrvatskog tla. Problem granice je potom internacionalizovan, pa je stigao i do komisije EZ o Jugoslaviji. Crna Gora se, pri tom, ne poziva na etnički kriterij – Prevlaka je nenaseljena i bila je ustupljena vojsci koja je tu važnu strategijsku tačku pretvorila u sistem podzemnih hodnika i najsavremenije elektronske uređaje osmatranja i kontrole mora, Otrantskih vrata, italijanske obale, kao i unutrašnjeg mora (Boke).
Ni istorijski kriterij nije relevantan – nikada nije postojala utvrđena granica između Crne Gore i Hrvatske. Krunski je argument – Prevlaka je jedinstveni i nedjeljivi dio Boke u geofizičkom i geopolitičkom pogledu, što je, smatra se, jaka činjenica koju bi svaki međunarodni sud uzeo u obzir. Ako je tako, zašto je Prevlaka služila kao alibi da se sravni sa zemljom i opljačka čitavo područje do Dubrovnika? Da je Crna Gora u tom pohodu ostala po strani, analitičari su gotovo ubijeđeni da bi se Hrvatskom oko tih nekoliko kilometara granice našao zajednički jezik. Nakon posezanja za silom, treba ozbiljno računati da će se ispriječiti teškoće – psihološke prirode. Uz trećinu teritorija bez kojih Hrvatska treba da ostane formiranjem srpskih krajina, Prevlaka bi bila još jedan gubitak više!

UZAJAMNI STRAH: S druge strane, već se ističe da bi suverena Crna Gora lakše kroz pregovore mogla da računa na Prevlaku, nego što će to moći “zajednička država” od koje će zazirati svi na Balkanu, čiji su tvorci već poručili: “Pravimo najjaču državu na Balkanu”. U tom slučaju, Hrvatska i te kako ima razloga da insistira da geostrateška kontrola zaliva ostane u njenim rukama, kao faktor njene bezbjednosti, a podršku u tome vjerovatno će tražiti kod svojih moćnih saveznika. Uostalom, koliko je Prevlaka od strategijskog interesa za Crnu Goru isto toliko je i za Hrvatsku.
Izuzimanje Prevlake od dubrovačke opštine (Dubrovnik ju je kupio u 15. vijeku), odnosno Hrvatske, moguće je isključivo dugovorom, nikako prijetnjom, silom. Prijetnje ratom, iako nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, pokazale su se nerealnim. Svijet više ne dozvoljava kada je već jednom internacionalizovan “jugoslovenski slučaj”, da se granice koriguju silom. A dok diplomatija ne obavi svoje, ne treba se unaprijed kočoperiti i prijetiti, jer je teško taktizirati ako se ne vidi dalje od vlastitog nosa. A šta ako Hrvatska ustupanje Prevlake uslovi plaćanjem ratne odštete?
Kako je naziv Boka Kotorska nastao od naziva “Bocche di Cattaro”, što bukvalno znači – usta od Kotora, nije svejedno kome će pripasti Prevlaka – usne od tih usta. Postoje opravdani razlozi sa stanovišta pomorskog prava i bezbjednosti Bokokotorskog zaliva da Prevlaka pripadne Crnoj Gori, a to za Hrvatsku ne bi predstavljalo neki veliki gubitak. Pošto je sve stvar međusobnog dogovora vjerovatno će pomoći i nadležne međunarodne institucije. Prkos, prijetnje i busanja u prsa nijesu od naročite pomoći. Miroljubiva politika, spremnost da se ponovo izgrade porušeni mostovi među državama, mnogo je sigurniji i djelotvorniji put.

Monitor, 1.maj 1992.

Branko Vojičić

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (XV)

Majčica Rusija i njemački apetiti

Teško zemlji bez vizije: Odluka o odbijanju Karingtonovog plana, i na brzinu stvaranje “treće Jugoslavije”, bio je alibi osvajačkim ambicijama Slobodana Miloševića. Faktički – značilo je to odluku o nastavku rata. Tada, u Bosni.
Pošto su pokidane veze sa Hrvatskom, u Crnoj Gori je na oruk organizovan referendum, bilo je bitno da se održi isti dan kad i u Bosni i Hercegovini. “Tamo je referendum bio uvertira u građanski rat. U Crnoj Gori on je učvrstio mir i unutrašnju stabilnost” (Momir Bulatović, “Pravila ćutanja”). Tako je Crna Gora, po treći put u XX vijeku promijenila svoj državno-pravni status unutar jugoslovenske zajednice, svaki put u uslovima rata. I ovoga puta Crna Gora se određivala, Srbija ne. Referendum je bio manipulacija jer je građanima ponuđena – i suverenost republike i zajednička država u paketu?! Od dana usvajanja odluke o sprovođenju referenduma do dana njegovog održavanja, prvog marta 1992, proteklo je svega sedam dana, čime je potpuno onemogućena javna rasprava. Proindependistički dio opozicije kao znak suprostavljanja takvom načinu uvlačenja Crne Gore u veliku Srbiju organizovao je prvog februara 1992. miting na Cetinju. Tada je aklamacijom usvojena “Izjava o suverenoj Crnoj Gori”. Dio opozicije bojkotovao je sam čin izjašnjavanja. Uzalud.
Prije nego što će Crna Gora odbiti ponudu EZ da zatraži priznanje crnogorske nezavisnosti, Momir Bulatović je sazvao “svecrnogorski sabor” od pedeset glava da rasprave perspektive Crne Gore u savremenim procesima (decembar 1991) i ukazao na međunarodne limite crnogorske pozicije. Pomenuo je “njemačke apetite” i citirao poznatu misao Tomasa Mana, za koju je Bulatović kazao da je “opet aktuelna”: “Da li će Njemačka postati evropska, ili će pak Evropa postati Njemačka”. Pošto smatra da su brojne istorijske analogije apsolutno nesporne, naveo je suštinsku razliku: novac se pokazao kao moćnije oružje i od onih za koje znamo da su totalno razarajuća. “Sav nuklerani potencijal, dovoljno za višestruko uništenje planete, pokleknuo je pred veličanstvom dolara i marke”, slikao je Bulatović novu vrstu globalnog uticaja.
Na rasplet jugo-krize, a time i na položaj u kome će se naći Crna Gora, uticaće, po Bulatoviću, sasvim izvjesno, “drama” u Sovjetskom Savezu. “Zbivanja u toj ogromnoj zemlji ozbiljno će marginalizovati našu poziciju, odnosno odvući pažnju međunarodne javnosti od Jugoslavije”, prognozirao je, pogrešno, Bulatović. Drugo: stepen međusobnih odnosa koje sovjetske republike budu prihvatile da izgrađuju, vjerovatno će biti, po Bulatoviću, “gornja granica” i za povezivanje ex-jugoslovenskih republika. A što se crnogorske perspektive tiče, po Bulatoviću, nema ni jednog valjanog razloga da se ona ne odredi na način koji će je čvrsto integrisati u širu zajednicu, jugoslovensku, evropsku i svjetsku, ali koji ni u kom slučaju neće oslabiti njenu samostalnost, ravnopravnost i njen neponovljivi identitet, mislio je tada Bulatović u fotelji crnogorskog predsjednika.
Akademik CANU Vlado Strugar je na ovom skupu mudraca popločao gulslarske perspektive Crne Gore: “Neka srpskom dušom pjevno zvuči vječita rečenica toploga ruskog poete: velika je majčica Rusija, velika je matuška. Jer, u Srbina i sam pojam Rusije postoji, krijepi volju, srce radošću podiže”. Da ispadne praktičan, po Strugaru, “Jugoslavija je svojina srpstva” a Crna Gora u njoj treba da bude “rasudan i strog čuvar prirodnoga blaga, prvenstveno zemljišta na Primorju kojemu kupac ne može biti niko izvan Srpstva”.
Za ovog akademika “srpski otpor je neskršiv”, “savezna vojska je zakonito poslana da spriječi prve povredljive posljedice protivustavnog čina katoličkih vlastodržaca…”, Makedonci su formirali državu “na istorijskom zemljištu države Srbije”, a Muslimani sklepani “po načinu komunističkog pravljenja političkih nacija”. Crnogorci su, zna se, Srbi, itd. I Strugara brine ujedinjena Njemačka: “Sada, nakon katoličko-kapitalističke razvale komunističkog socijalizma u Istočnoj Evropi, evo treći put je u XX vijeku kako Njemačka udarno nadire, sili se i nadgornjava da bi sabila, istisla, ko zna, možda i smlavila Srbe, pa tek onda smatrala se glavnim posjednikom na Balkanu.” O “razvojnim perspektivama” Crne Gore u ratno doba – ne može biti riječi, upozorio je akademik CANU Pavle Mijović. “I to u doba najdestruktivnijeg rata koji je ikada vođen s ciljem da se unište ljudska staništa, kuće, vile, dvorci, objekti koji su označavali procvat i blagostanje najvećeg civilizacijskog reda u nas, kao što su aerodromi (Ćilipi) i istorijska gradska jezgra (Dubrovnik)”. Po akademiku Mijoviću, mač i plug se ne mogu držati u istoj ruci; “ni kad je francuski maršal Bižo postavši guverner Alžira, izbacio parolu: ‘S mačem i plugom’ nije mislio da se ona odnosi na istovremenu akciju, nego na ratovanje kad se ratuje, a na oranje kad je mir”.
Himera o genocidnoj ugroženosti istovjernika u Hrvatskoj, po Mijoviću, čista je obmana. “Uvjerenje od strane crnogorskog vrha da Crna Gora nije u ratu sa Hrvatskom i da prema njoj nema teritorijalnih pretenzija, iako je svoju vojsku uputila baš na prostore u bunilu obnovljene Dubrovačke republike, obična je priča za naivne”. Akademik Mijović poziva na razvijanje kreativne sposobnosti umjesto mistične duhovnosti: “Crnogorci nijesu vjerski bigotni kao Srbi, a ni oni nijesu zatucani kao što im se podmeće ‘slatkim pravoslavljem’, bajkama o dobijanju ratova a gubljenju srpstva u miru, opsesijama o svenarodnom ujedinjenju u jednoj državi (što niko u Evropi nije mogao) i samoobmanama o nadmoćnosti nad Evropom i, osobito, nad Njemačkom. Iako sve to ne prihvataju Crnogorci, ipak su naivni i ne umiju da izbjegnu klopku zbog čega se i danas žrtvuju na dubrovačkom ratištu ponovo doživljavajući Mojkovac.”
U jeku “oslobađanja” Dubrovnika, jedan od učesnika ovog skupa pozvao se na Pavića: “Sve budućnosti imaju jednu veliku vrlinu: nikad ne izgledaju onako kako ih zamišljaš…” Drugi je citirao Čerčila: “Pogrešno je gledati previše u budućnost. Samo jedna veza u lancu sudbine može se ostvariti u jednom trenutku”.
Baš kao u primjeru Crne Gore.

ČINJENICE

Ne ratujemo, mi se branimo

U Crnoj Gori takođe postoje separatističke snage. One već dugo govore da Crnogorci nisu Srbi, proglasile su Miroslavljevo jevanđelje crnogorskim kulturnim spomenikom, podstiču ukidanje ćirilice, zahtjevaju autokefalnost crnogorske crkve, čak su počeli izmišljati i crnogorski jezik! Ovo po nečijem nalogu rade stručnjaci, neki i sa naučnim zvanjima, a nijedna od pomenutih teza ne može se naučno argumentovati. Naprotiv, demantuju ih i obične životne realije: U detinjstvu mati me je ubeđivala da pre pričešća treba da postim, govorila je: “Ko je Srbin posti veliku neđelju!” A na saborima sam često slušao pjesmu:
“Vazda kad je srpska vojska,/ U pohode odlazila,/ Bitke nije zametala,/ Đe nijesam i ja bila,/ Crna Gora, majka mila…”
Autor ove pjesme je kralj Nikola Petrović. Evidentno je, dakle, da je u našem narodu, od nepismenih seljanki do obrazovanog vladara, živa svest da smo deo srpskog naroda. Da nismo Srbijanci, ali jesmo Srbi. Miroslavljievo jevanđelje pisano je za Nemanjinog brata. Fakat što je pisano u bjelopoljskom Nikoljcu ili Crkvi sv. Petra ne može biti argumenat, jer ta teritorija nije pripadala Zeti već Raškoj. Istina je međutim, da Miroslavljevo jevanđelje nisu pisali samo raški, već i zetski prepisivači, što su odavno utvrdili Ljuba Stojanović, Aleksandar Belić, Stepan Kuljbakin i dr. Ali umesto da se ukaže na zajednički rad u nastajanju spomenika, insistiralo se na razdvajanju. Najzad, u Larvi Aleksandra Nevskog u Petrogradu video sam nadgrobnu ploču vladike Vasilija Petrovića. U njegovoj tituli uz “Mitropolit crnogorski, skenderijski i primorski” piše i “egzarh patrijaršijskog prestola srpskog”, što otkriva deplasiranost teze o autokefalnosti crnogorske crkve.
Potiskivanje ćiriličkog pisma u toku celog posleratnog perioda u Crnoj Gori nije slučajna pojava, već programirana u Vatikanu i zagrebačkom Kaptolu, i veoma vešto: da gotovo neprimetno izgubimo jedno od najbitnijih obeležja etničkog i kulturnog identiteta. Upozorenje na ugroženost ćirilice postalo je urgentno upravo sada zbog dva aktuelna razloga: novi crnogorski Stedimlije i Drljević u Zagrebu vaskrsavaju tezu o Crvenoj Hrvatskoj. Kongres SDA u BiH negoduje da je “mnogo ćirilice na TV Sarajevo” /koje, ustvari, gotovo nema/, i zahteva “uvođenje emisija na arapskom jeziku i titlovanje arapskom azbukom”. A muslimani u BiH nisu ni Arapi, ni Turci, već Srbi, čiju je islamizaciju Njegoš pomenuo stihom motiva: da se muslimani što više udalje od svog istorijskog korena, i da se intenzivira zatiranje temelja naše kulture i postojanja u Bosni i Hercegovini. Indikativno je da upravo sada stižu upozorenja iz Turske da su pet vekova podizali na Balkanu kultne i druge spomenike i da neće dozvoliti njihovo ugrožavanje. Pre svega, te spomenike niko i ne ugrožava. A u ime istorijske istine treba podsetiti neimare kako su podizali kultne spomenike: Sinan-pašćina džamija u Prizrenu sazidana je od srušenog hrama svetih Arhanđela, zadužbine Cara Dušana, što svakako nije izuzetak. A koliko su pravoslavnih crkava i manastira zapalili, porušili, pretvorili u džamije! Ustvari, sada nam se sveća kompromis ostvaren na pogrešnoj osnovi. Muslimani žive od azijskog dalekog istoka do Balkana i afričkog Magreba, ali oni su Malijci, Afganci, Pakistanci, Arabljani, Sirijci, Turci, Egipćani, Alžirci, Marokanci, Albanci i dr. Samo je državni vrh u Jugoslaviji konfesiju proglasio za narod, verovatno da se dodvori islamskim zemljama u Pokretu nesvrstanih, a možda i da Srba bude manje.
Nas je birokratska vlast naučila da tolerantno slušamo svačije lekcije, posebno evropske. Tako se formirala iluzorna predstava o Evropi kao modelu humog, demokratskog društva. Ona jeste kolevka nauke i kulture, ali to je samo pola istine o njoj. Jer svi koji su učili školu znaju da je Evropa sve ostale kontinente pretvorila u kolonije, vekovima eksploatisala tuđa bogatstva, ne samo materijalna, već i tuđim kulturnim blagom bogatila sebe. Fidijina znamenita karijatida boginje Atine Partenos odavno ne krasi Partenon, već Britanski muzej. I kulturni Englezi neće da je vrate! Koliko su spomenika kulture Maja i Inka uništili konkvistadori, a koliko opljačkali i preneli u Prado. Čuveni berlinski muzej Pergamon u celini čine eksponati iz drevne Asirije, Vavilonije i Egipta. Samo se nalaze Hamurabijev zakon, Navukodonosorova ulica, Frizovi Zevsovog hrama iz Pergama, granitni stub iz Karnaha visok četrnaest metara. I Nemci se ne stide da pokazuju opljačkano!
Kakav je odnos civilizovane Evrope prema nama? O odnosu Mletaka sve je rekao Vojvoda Draško. Kulturni Napoleonov maršal Marmon pretio je da će se “Crna Gora zvati krvava gora”. Vladika Petar prvi se žalio: “Teža mi je kuga austrijska od prave kuge!” Crna Gora je postojala i pre Berlinskog kongresa, ali Evropa nije priznavala njeno postojanje, da bi ugodila njenom dušmaninu – Porti, uzela nam je osvojeni Skadar. Nemci su u toku pola veka dvaput nasrtali ne samo da nas pokore, već i da nas istrebe. Znam da naši političari ovakvo rezonovanje kvalifikuju kao zagledanost u prošlost. Nevolja je, međutim, u tome što ta prošlost nikako ne prolazi: Austrija, Nemačka, Italija i Mađarska i danas iskazuju svoju staru mržnju prema nama.
U naše vreme Evropa je lansirala parolu o depolitizaciji ekonomije, nauke, umetnosti. Delovala je primamljivo i prihvatljivo. I dok smo mi pregli da to ostvarujemo, nismo primetili da Evropa to nije uradila u svojoj kući. Ne treba tražiti drugi dokaz od njenog stava prema jugoslovenskoj krizi. Ekonomiju koristi za politički pritisak. Pogazila je norme međunarodnog prava, i kao naučne discipline. Prekršile principe na kojima je stvarala međunarodne institucije, kao GAT, KEBS, i dr. Sve je, dakle, podredila politici, političkim ciljevima! U svemu ovom učestvovali su i naši političari i eksperti, neki iz uverenja da je korisno rušiti socijalizam, većina podmićena. I sav tok našeg koloniziranja i razaranja odvijao se u atmosferi ćutanja apsolutne većine građana. Zato je danas najčudnije naše čuđenje. Na nesreću, i najsmešnije.
Sve glasniji su pozivi za prekid rata. I upućuju se ravnoznačajno obema stranama u sukobu. U tome je gruba greška, jer mi ne ratujemo da pokorimo Hrvatsku, mi se branimo od egzodusa i uništenja. A mir se može dobiti ili poobedom, ili porazum, ili pokornošću. Dva poslednja vida mira nisu u duhu naše istorije. Stav u pitanju rata i mira lako ćemo odrediti ako otvoreno postavimo sebi pitanje: Hoćemo li dopustiti da ustaške bojne istrebe ostatak Srba u Slavoniji, Krajinama i Sremu? Ako pristajemo na to, lako ćemo dobiti mir. Samo tada ćemo izgubiti pravo da se ponosimo načelom Marka Miljanova: “Otvori vrata onom što bježi, a zatvori onom što ćera!” Jer svedoci smo da sa Papuka i Grubišnog Polja beže Srbi, a tjeraju ih ustaše. Ako hoćemo da ostanemo verni tradicionalnom crnogorskom moralu, ne možemo pozivati Crnogorce na dezerterstvo! Uostalom, sumnjam da će nas ratnici i poslušati.
Ne verujem u mogućnost mira zato što hadezeovska vlada nije ostvarila osnovni cilj: vlast na celoj teritoriji. Postoji i dublja smetnja: nikakvim nagodama i ustupcima nećemo pobuditi Vatikan da odustane od plana da nas pounijati. Naravno, ako se budemo dali! Građanka iz Vukovara, nazvana “Monstrum”, na pitanje ko ju je nagovarao da ubija ranjene vojnike i dete, odgovorila je: Fratar. Dakle, nema promena ni u strategiji ni u taktici. Fra Filipović iz Jasenovca ima odgajene naslednike, kao i Stepinac u Huhariću i Papa Pije dvanaesti u Vojtili. U vreme njegova izbora bio sam gost Varšavskog univerziteta i mesec dana slušao slogan: “Zašto su Poljaka izabrali za papu? Zato što goreg kandidata nije bilo!” Ocena Vojtilinih zemljaka se, nažalost, obistinila. Pominjući u svojim molitvama sve narode, on jedino Srbe zaboravi. Plačući za “hrvatskom braćom” njegova suza nije kanula i za poklanu srpsku nejač. Zbog svega kazanog prirodno nastaje pitanje: Kako da se umirimo sa nepomirljivom papskom kurijom i Frankovcima – ustašama? Sa kim ćemo pregovarati, kad oni svaki dogovor prekrše? Odgovor treba tražiti u drugačijem razmišljanju: kako da se odbranimo od njihove agresivnosti i da ih konačno odučimo od nasilja, od kame i jame? Jedino kad se uvere oni i njihovi evropski patroni da ćemo se, kao i uvek, odupreti sili, promeniće stav prema nama!
Svi izloženi podaci i reminiscencije imaju jedan cilj: da podsete i opomenu. Ako Nemci, Mađari, Talijani, Turci, Bugari, iz istorije odnosa sa nama nisu zaboravili nijedan poraz, i se naše žrtve i oproštaje svesno ignorišu i ne priznaju, onda rukovodeće republičke institucije moraju sve ovo imati na umu da bi uspešno mogle braniti narodne interese i planirati budućnost Crne Gore. Uzalud je tražiti prijatelje i saveznike samo gde ih nikad nije bilo. Treba se obratiti narodima koji su nam prijatelji bili i jesu! Sapienti sat.
Budućnost Crne Gore treba planirati u jedinstvu sa Srbijom i narodima koji žele da žive u novoj jugoslovenskoj državi, zasnovanoj na punoj ravnopravnosti republika. Istovremeno treba odbaciti plan o zajednici sa Hrvatima koji permanentno iskazuju zavist i mržnju prema nama i već drugi put, uz pomoć naših okupatora, čine genocid. Izložene činjenice otkrivaju neuverljivost političke platforme: “Ne možemo unapred deliti narode na prijatelje i neprijatelje”, jer suština je upravo u tome što nije unapred, već je deoba nastala na drugom tragičnom istorijskom iskustvu i njegovim recidivima.

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (XVI)

Ritualno ubijanje gradova

Na petogodišnjicu pohoda na Dubrovnik, tadašnji crnogorski predsjednik Momir Bulatović je taj čin uvrstio u vizionarstvo svoje stranke. Govoreći o dosljednosti i zaslugama vladajućih socijalista, koji sebe odavno poistovjećuju sa državom, Bulatović se na Žabljaku, na izbornoj konvenciji DPS, pohvalio da je u tom mjestu 20. septembra 1991. godine, proglašena “prva ekološka država na svijetu”, a “samo dan poslije toga, naši momci u uniformama JNA izašli su izvan granica Republike Crne Gore u legitimnoj odbrani SFRJ”.
“Mi smo bili partija koja je stajala i iza jednog i iza drugog” – konačno je priznao predsjednik Bulatović.
A godinama se pravdao pred domaćom i svjetskom javnošću da je rat za Dubrovnik vodila bivša JNA i da ga je prevario Kadijević. To zakašnjelo priznanje otvara pitanje: Može li Bulatović, koji je 1991. godine pozivao u “antifašistički rat protiv pomamljenog ustaštva”, pet godina nakon “dubrovačke oluje”, priznanjem da je iza svega toga stajala njegova stranka, skinuti sa sebe odgovornost rušitelja Konavala i Dubrovnika?
Podsjećajući da državni mediji nameću kolektivni zaborav, tadašnji lider parlamentarne Socijaldemokratske partije Crne Gore Žarko Rakčević, koji se u ratnom parlamentu opirao logici rata i ukazivao na posljedice (na primjeru Skadra), na petu godišnjicu “rata za mir” ovako varira DPS-slogan “Sigurno”:
“Sigurno je da je jedini imperijalni rat, rat za tuđe interese i tuđe teritorije, koji je Crna Gora vodila u ovom vijeku izgubljen. Oni koji su pozivali u rat za mir, kažu da su i pored desetina i stotina mrtvih i ranjenih građana Crne Gore – sačuvali mir. Apsurno je, ali sigurno, da su Crna Gora i Srbija izgubile rat u kome, navodno, nijesu učestvovale.
Sigurno je da su oni koji kažu da Crna Gora nije učestvovala u ratu zaboravili da kažu svojim građanima za ratnu odštetu koju će platiti isti ti građani. Sigurno je da je Prevlaka izgubljena. Sigurno je da smo zbog politike DPS-a kao Crna Gora izgubili mnogo prijatelja i saveznika.
Zbog te politike smo zasigurno zajedno sa Srbijom izopšteni iz međunarodne zajednice i izvedeni na stub srama. Sigurno je da će većina građana Crne Gore još dugo ispaštati zbog ovakve politike i vlasti. Poraz jedne politike se sigurno ne može sakriti festivalima, spektaklima i preskupim zabavno-muzičkim programom”, kazao je Rakčević.
To, međutim, Bulatovića nije mnogo uzbuđivalo. Na sve to crnogorski Predsjednik na promocijama svoje stranke, uporno ponavlja: “Nijesmo učinili niti jednu grešku”, te da upravo zbog toga svijet uvažava Crnu Goru. Poznavaoci ovdašnjih prilika, međutim, zbog tih Bulatovićevih izjava ne znaju da li da se smiju ili plaču. A što se počinjenih grešaka tiče, dovoljno je samo nekoliko pitanja, koje je Predsjedniku uputio tih dana Rifat Rastoder, potpredsjednik SDP: “Ko je vodio ‘rat za mir’ i kolika je ljudska i materijalna cijena toga poraza? Ko će platiti ratnu odštetu? Ako je DPS sačuvao međunacionalnu toleranciju – pod čijom je vlašću etnički očišćena pljevaljska Bukovica i prorijeđena Boka? Zašto su otimani i ubijani putnici i građani? Ko je sudio za riječ i mišljenje političkim suparnicima? Ko je silom deportovao izbjeglice na ratište? Ako je Crna Gora ravnopravna – zašto su crnogorski aerodromi u vlasništvu Srbije, a Crnogorsko primorje poligon Vojske Jugoslavije? Kojim to putevima vodi Crnu Goru u balkanske i evropske, svjetske integracije, kada su joj svi putevi zatvoreni, osim ovog prema Beogradu?”.
Taj sramni i prljavi rat, pljačkaški dakako, trajao je godinu dana, a potom je svaka stopa hrvatske teritorije morala biti vraćena. Nakon godine zaludnog vojevanja, sve je bilo okončano dogovorom Tuđman-Ćosić o demilitarizaciji Prevlake i povlačenjem jugo-vojske 15 kilometara u dubinu crnogorske teritorije.
ZLOČIN: “Oslobođenje” i “čišćenje” Dubrovnika nije preduzeto zbog toga što su “ustaše” napale Crnu Goru, još manje “iz razloga humanosti” (Branko Kostić), zbog blokiranih kasarni i ugroženog srpskog življa na dubrovačkom području, ili “zbog fašizma” (Momir Bulatović), već je to od početka bila organizovana i smišljena akcija državno-vojnog vrha da se zauzme sve do Splita i Neretve, pa tek onda diktiraju pregovori sa Hrvatskom i međunarodnom zajednicom. Bivši predsjednik bivšeg Predsjedništva SFRJ dr Borislav Jović u svojim dnevničkim bilješkama “Posljednji dani SFRJ” dokazuje kako je osnovni cilj Slobodana Miloševića (i njega, razumije se) bio da JNA zaposjedne teritorije sa srpskom većinom u Hrvatskoj. General Veljko Kadijević u knjizi “Moje viđenje raspada” potvrđuje da je vojni vrh poslije marta 1991. prihvatio “omeđavanje” buduće Jugoslavije. Tada je i lider Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuk Drašković u otvorenom pismu Dobrici Ćosiću (31. jul 1991) razgraničavao: “Srbi i Hrvati, poslije ovoga rata, moraju da se razgraniče. Ni Knin ni Borovo ne mogu više ni u jednom miru biti u sastavu hrvatske države”.
Kad je tako, kako tek zvuče riječi pravdanja za početak “rata za mir” crnogorskog ministra odbrane Božidara Babića (bio je pukovnik, pa ubrzo general-potpukovnik i komandant Druge armije), izgovorene kad je napadnuta Hrvatska: “Zar treba postaviti pitanje zašto sada van Crne Gore? Hoćemo li ostaviti pripadnike JNA i sve one koji žele da žive zajedno same na milost ustaškim zvijerima? Zar nije granica tamo gdje je naš vojnik, vojnik JNA, napadnut? Treba konačno na silu odgovoriti silom i primorati ustaške vrhovnike, poglavnike i stožernike da u svoju suverenost za kojom žude, mogu otići, ali malo drugačijim načinom nego kako su zamislili”.
A kad je crnogorska demokratska opozicija na Cetinju pjevala: “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”, ministar odbrane Babić se žestoko obrušio na njih poručivši: “Oni su napali nas”. “Nije Crna Gora i JNA na njihovoj teritoriji izazvala, počela i vodila rat protiv ustaške vlasti i zavedenog hrvatskog naroda na tom prostoru (Dubrovnika), nego su upravo ta ‘demokratska’ vlast i njihove oružane formacije napale Crnu Goru i djelove oružanih snaga na njenim granicama” – masno je odvalio Babić.
Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo – rušenje gradova postala je doktrina. O savremenom varvarstvu poznati graditelj i humanist, arhitekta Bogdan Bogdanović, u knjizi “Grad kenotaf” kaže:
“Nije mi jasna ta vojna doktrina koja nalaže kao jedan od prvih ciljeva, možda i kao prvi – rušenje gradova. Civilizovani svet će, ranije ili kasnije, s ravnodušnošću slegnuti ramenima na naša međusobna klanja. Šta bi drugo? Ali rušenje gradova neće nam nikad zaboraviti. Bićemo – i to baš mi, srpska strana bićemo upamćeni kao rušitelji gradova, novi Huni. Užas zapadnog čovjeka je razumljiv. On već više stotina godina čak i etimološki ne razdvaja pojmove ‘grad’ i ‘civilizacija’. Besmisleno rušenje gradova on ne može, ne ume drukčije shvatiti do kao manifestno, siledžijsko suprotstavljanje najvišim vrednostima civilizacije.”
U Feral tribjunu poznati književnik Mirko Kovač (1996) bilježi o Crnogorcima koji su “oslobađali” Dubrovnik:
“Napokon, imaju dvojnu federaciju na čijem je čelu ratni zločinac od kojega se i Crnogorci distanciraju, ali ne toliko zbog zločinstva koliko zbog njegovog gubitništva i loših ratova u kojima se Crnogorci nisu proslavili junaštvom i nisu ginuli za ideale čojstva, nego za pršut i video-rekorder. Ako ima išta dobro u Miloševićevoj politici, onda je barem to što je srozao mnoge crnogorske i srpske mitove i doveo oba svoja naroda dotle da se srame vlastite povijesti.”
ZAKLJUČAK: U ljeto 1991. Prevlaka je poslužila samo kao izgovor za napad na Konavle i opsadu Dubrovnika. Dok se govorilo o odbrani Jugoslavije od “ustaša”, tamo je zaposjednuta teritorija na putu stvaranja Velike Srbije. Pred zidinama Dubrovnika posrnula je guslarska, mitomanska Crna Gora, koja je oskrnavila ljepotu vijekova i stekla svjetsku slavu varvara. Dolazi vrijeme kada će za sve to morati da se plati.
U otpečaćenoj optužnici Haškog tribunala saopšten je podatak o hrvatskim snagama koje su, po izjavama ovdašnjih generala i političara, bile prijetnja Boki i Crnoj Gori:
“Hrvatske odbrambene snage u Dubrovniku i okolini brojale su otprilike 670 vojnika, koje su pokrivale područje od oko 75 kilometara.”
Prema haškoj optužnici, četvorica oficira bivše JNA( Strugar, Jokić, Zec i Kovačević), djelujući individualno ili u saradnji sa drugima, učestvovali su u zločinima (taksativno navedenim) kako bi obezbijedili kontrolu nad onim dijelovima Hrvatske koji je trebalo da uđu u sastav takozvane “Dubrovačke Republike”. U optužnici stoji: “Cilj JNA i vlada Srbije i Crne Gore bio je da se to područje izdvoji iz Hrvatske i pripoji Srbiji/Crnoj Gori i drugim oblastima u Hrvatskoj i Bosni koje je trebalo da potpadnu pod kontrolu Srba.”
U Hagu je, Jokićevim priznanjem krivice počelo skidanje kolektivne krivice sa Crnogoraca. Jedino tako – kad se imenom i prezimenom bude znalo ko su zločinci – nećemo biti upamćeni kao rušitelji gradova, novi Huni.

ČINJENICE

PISMO DR HRVOJA KAČIĆA MOMIRU BULATOVIĆU 1991. GODINE
Šutnjom protiv agresije

“I Vi ste, zacijelo, vidjeli emisiju TV Crne Gore, u kojoj je gledateljima lansirana laž o izbijanju obračuna na hrvatskoj strani, pri bestijalnom rušenju Dubrovnika, na dan sv. Nikole, ove tužne jeseni. Obraćam Vam se da Vas upozorim da obilato kasnite u zaustavljanju obmanjivanja crnogorske javnosti o onome što se događa u Dubrovniku. Kao što Vam je poznato, svijet je zaprepašćen agresijom na Hrvatsku, a iznad svega rušilačkom silom koju upotrebljava Armija zajedno sa crnogorskim rezervistima. Previše je krvi proliveno, nečuvene pljačke i pustošenja počinjena su na hrvatskom tlu u blizini susjedne Crne Gore.
Šutnjom pratite kako Vas Milošević, kroz usta svog ministra Jovanovića, sramoti pred svijetom, negirajući upletenost Srbije u ovaj prljavi rat, jer izjavljuje da protiv Dubrovnika ratuju JNA i Crna Gora. Ćutnjom pratite kako se ruši Zadar, u kojem ste se školovali. Nema Vašeg protesta što se uništava Dubrovnik, uz koji Vas vežu samo dobra iskustva. Spomenici i arhivi se u Dubrovniku uništavaju, iako povijest Crne Gore ima svoje ishodište u civilizacijskim tekovinama hrvatskog Dubrovnika.
Nijedan čovjek, a pogotovo intelektualac, ne smije šutnjom pridonositi da se ponori i provalije nastavljaju. Što je čovjek na odgovornijem mjestu, to mu ostaje manje prostora i vremena za šutnju u ovim dramatičnim vremenima. Ako hoćete da se vjeruje Vašim operativnim izjavama kako Crna Gora nema teritorijalnih težnji prema Republici Hrvatskoj, pa i da Vam se vjeruje kako ne možete kontrolirati vojsku, nitko Vam neće vjerovati da nemate moći i uticaja na Televiziju Crne Gore i medije javnog informiranja u Vašoj Republici. Zaustavite lansiranje laži i proizvodnju mržnje prema Dubrovniku i Hrvatskoj.
Svako odgađanje da uvidite i shvatite kakav je zločin počinjen nad Dubrovnikom, tim povijesnim gradom jedinstvene ljepote i vrijednosti u svijetu, i cjelokupnim pučanstvom vodi Vas i u osobnu odgovornost za konačni rasplet, jer je i poraz osvajača neizbježan.
Odgovornost nije samo politička. Spriječite da Crnogorci dolaze kao agresori, okupatori i pljačkaši u tuđa naselja i domove i da se time izlažu nišanima branitelja Dubrovnika.
Crnogorci su kroz povijest visoko cijenili da je časno braniti vlastitu slobodu i zbog toga to pravo i čast moraju dopustiti i svojim susjedima.
Mnoge su crnogorske majke, u režiji iz Beograda, zavijene u crno. Krajnji je čas da prestanete sa ratom. Kako Vi sami kažete u svojoj nedavnoj izjavi, razum nalaže da se bude protiv rata, molim Vas, budite razumni i sjetite se poruke uvijek živog Njegoša koji opominje: ‘Kome zakon leži u topuzu – tragovi mu smrde nečovještvom”.

Branko VOJIČIĆ

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (XVII)

Samostalne kalfe i konjušari

Čudni su putevi gospodnji: dok bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović samo što nije odletio u Hag da brani vožda, “crnogorsko ime, a srpsko prezime” posrnulo pred zidinama Dubrovnika, za pet dana, penzionisanom generalu JNA Pavlu Strugaru biće odrezana kazna za granatiranje Dubrovnika 1991. godine.
Ukoliko bude kažnjen, a tužioci traže da Strugar bude osuđen na zatvorsku kaznu između 13 i 15 godina, biće to prvi general iz Crne Gore – i jedini – koji će robijati zbog ubijanja Dubrovnika i paljenja Konavala. Uz admirala Jokića, koji je u Hagu za razliku od Strugara smogao snage da kaže: “Časni sude, kriv sam” i zaslužio sedam godina zatvora. Time će, svi su izgledi, biti stavljena tačka na “dubrovačku optužnicu”. Admiral Zec oslobođen je u nedostatku dokaza, a kapetan Kovačević-Rambo vraćen u Srbiju jer je mentalno obolio.
Da sve protekne svečano potrudilo se ovih dana zvanično Udruženje novinara Crne Gore. Nagradom “za životno djelo” koja se, eto istorijskog cinizma, zove “Veljko Vlahović” uručena je Miodragu Tripkoviću vodećem kolumnisti Konatarove Pobjede. Ekspertu za genocidne Hrvate i “100 posto” crnogorske “zelene kuhinje”, koji je svojim nazovi kolumnama sokolio crnogorske rezerviste tako da su čiste savjesti i “po istorijskom pravu” pošli da pale, pljačkaju i ubijaju po Hrvatskoj.
Logika je prosta: Nije to samo priznanje Tripkoviću, već i nedavno odlikovanoj Pobjedi koja je crtajući mape za prekrajanje tuđih teritorija zakonomjerno gurala u zločin. Još više, to je priznanje zvaničniku, ideologu “rata za mir”, Svetozaru Maroviću, Pobjedinom “folozofu ponedjeljkom”. Zajedno su, složno i bratski do bola, usađivali ideologiju “krvi i tla” u mozgove ljudi a onda se pozivali na narod i demokratiju “mladu i lijepu”.
Ta nagrada je i ogledalo Crne Gore. Poslije svega što se dogodilo, Marović je smogao kuraži da – uručujući svoj orden direktoru Pobjede” – kaže da je ta novina “neraskidivi dio crnogorske istorije, hroničar svih razvojnih faza, ogledalo koje je vjerno odražavalo lik cjelokupnog crnogorskog društva sa svim manama i vrlinama” a da ni riječju ne pomene njihovo savezništvo u zločinu.
Pobjeda je tako kontinuitet “razvojnih faza”. Baš kao što je, za ovog rasnog (kasnije će sam priznati: zavedenog) ideologa, rat bio “razvojna faza”, kraj dileme: “da li na minobacače treba odgovarati kontemplacijom i gandizmom”. Podrazumijevalo se da se to ne odnosi na domaće minobacače!
Marović je, uostalom, svjetski zaslužan još od momenta kad je otkrio da su Hrvati narod “bez istorije”. Baš u Pobjedi: “Hrvatska istorija nije bila tako značajna za evropske narode. Ona se, zato, morala dodatno proizvoditi u glavama njenih militantnih nacionalista. Zarobljenost nepostojećim činjenicama i velikim iluzijama temelj je hrvatskog državnog prava. Pozivanje ili pristajanje na stranu dominaciju u hrvatskoj istoriji, nazivalo se i naziva ‘poviješću’ njihove ‘nezavisne državnosti”.
I Tripkoviću je od početka sve bilo jasno. Početkom januara 1991. britko Pobjedino pero naglas razmišlja “Kuda ide Jugoslavija?”, pa veli: “Dojučerašnja tvorevina ‘bratskih naroda i narodnosti’, pod pritiskom nacionalističkih strasti, produbljenih istorijskih kompleksa, državničke neiživljenosti i (zlo) upotrebe pojedinih naroda, pred očima vaskolikog svijeta sve više se raspada na njene rastavne čimbenike, koji svoj put u Evropu očito rađe prihvataju kao ‘samostalne kalfe i konjušari’ u tuđim tovarnama i konjušnicama, nego kao gospodari na vlastitoj zemlji.”
Tripković je odavno zaslužio nagradu “za životno djelo”. Možda, još 1991. kad je onako muški slao poslanice “sjeverozapadnoj braći” čvrsto riješenoj da izađu “ne samo iz Jugoslavije nego i iz istorije vlastitog postojanja”:
“Nikakvo zajedničko (labavo, konfederalno) putovanje nikad više ne smije dolaziti u obzir. Ubuduće bi, zacijelo, nakon svega, zajednički bilo više nego nemoralno živjeti. Bio bi to, zapravo, produžetak onog lacmanskog, bidermajerskog, kroatskovenetskog promiskuiteta, sa kojim su se – na prljav i podao način – vječiti istorijski gubitnici, kverulanti i ‘potlačeni narodi’, Veneti i Kroati, uvukli u srce Jugoslavije, da bi je iznutra izjeli, isisali njenu krv i pljunuli na njene kosti. Samo na taj način – mirnom brakorazvodnom parnicom – biće ostvareno pravo svih naroda da žive u vlastitoj otadžbini i umiru za njenu čast”.
Odavno je Tripković demaskirao “vješto kamufliranu jabuku razdora, pruženu iz vatikansko-klerikalno-kominternovske ruke” onih koji su (iz Zagreba i Ljubljane) slali telegrame podrške “antisrpskoj koaliciji u Crnoj Gori i njenoj Žutoj Gredi, a danas srpskoj opoziciji i studentima Beograda”. Zato, na kolajnu nije trebalo toliko dugo da čeka. Posebno ne, poslije pokazane hrabrosti u rodnom selu Radovana Karadžića, u Petnjici kraj Šavnika, na Prvom odbrambenom zboru, jula 2001. kad je kliktao:
“Traže da mi sami Srbi, kao posljednja bagra, isporučimo onoga koji je bio najneviniji i najhrabriji među nama. Znaju kerberi pakla da se do najskuplje srpske glave dolazi samo preko mrtvih srpskih glava ili sramne srpske izdaje. Zato i računaju da će se među Srbima naći neki novi srpski Branković iz roda Đinđića”.
Dobro je kad Tripković poznaje “kerbere zla”: “Kada sam 1991. pitao Radovana Karadžića: ‘Rašta, brate, ode u hajduke?’, odgovorio mi je – ‘Slušao sam glas naroda’.” (Aplauz) A oni drugi nijesu narod ?!

ČINJENICE

“Djeca S. M. Štedimlije”

Potpomognuti samohranim cetinjskim babama, dječurlijom i žutokljunim mladićima, koji se još načisto ne znaju pravo ni prekrstiti, crnogorski liberalno-reformistički nastrojeni (kon)federalisti uputili su ovih dana sa ravnog Cetinja svoj apel i aber svekolikoj javnosti (a, bogme, i crnogorskoj Skupštini) o potrebi što skorijeg “razdruživanja” Crne Gore sa Srpstvom, stvaranja “Neovisne Države Crne Gore” i priznavanja nepostojeće “Crnogorske autokefalne pravoslavne Crkve”. Nesrećni crnogorski lažni martiri, umišljeni proroci i “neovisni” književnici, koje je zarad poznatih zasluga sjeverozapadni tisak nazvao “prvim crnogorskim perima i pernicama, pardon – perjanicama” (zna se kojih ideja), ponovo su se obratili na pogrešnu stranu, tražeći upravo od crnogorske “boljševičke vlasti” da im prizna ono što im je, eventualno, jedino ortodoksni boljševizam mogao priznati i vratiti što im niko nikad nije uzeo.
Zašto se za tako nešto nijesu obratili onima koji su im TO i obećali, koji su ih za tako NEŠTO plaćali i sokolili prozeliterskim vinom iz vatikansko-kominternovskih podruma? Zna se ko je, kada, kako i zašto, u ime države, priznavao postojanje nepostojećih, svojeglavih (grč. autokefalnih) crkava i mitropolija. I za čiji račun, dakako. Kome su i zašto odgovarale pojedine “neovisne” države na tlu Jugoslavije. Otkuda to da se “100 posto autohtoni Crnogorci” upravo u ova vremena sjetili svoje “crkve” i svog malog “vodenog boga”, kome su, kako nezvanično saznajemo iz krugova bliskim izdajnicima, naredni da podignu u vidu džamije, na klerikalnim temeljima, te krstom i polumjesecom na vrhu (što bi, valjda, trebalo da svjedoči o postojanju tri kulturna, civilizacijska kruga na tlu Crne Gore).
Pitanje vladike (ili crkvenog poglavnika) još nije riješeno, mada se najčešće pominje izvjesni Šefćet, ali tek pod uslovom da umjesto kamilavke bude odabrano neko drugo obilježje – koje bi bilo pomalo nalik na keče i fes. Crnogorski autokefalisti su, očito, pomenutu ideju pozajmili od svog duhovnog učitelja i oca, Savića Markovića Štedimlije, Pavelićevog “prvog pera Zagreba” i Artukovićevog “najboljeg čovjeka u odjelu za propagandu”, koji je “nepobitno” utvrdio da Crnogorce i Hrvate ne vezuje samo “krvava borba protiv srbijanskog nasilja”, nego i “zajednička prošlost i krv”. Na toj ideji zajedničke crnogorsko-hrvatske “krvi i tla” 1942. godine, uz pomoć ustaša i njemačkog Rajha, ovaj vrli ideolog zloglasne endehazije uspio je u Zagrebu da proglasi Hrvatsku pravoslavnu crkvu, “autokefalnu”, dakako, i na njeno čelo dovede izvjesnog ruskog emigranta, sa prebivalištem u manastiru Hopovo. Bio je to vješt ciničan potez (nakon što su ustaše poubijale nekoliko stotina hiljada Srba i porušile najveći broj njihovih bogomolja), da se svijetu pokaže kako NDH “nema ništa protiv pravoslavlja”, te da se u isto vrijeme iskoristi prilika za asimilaciju srpskog stanovništva, koje je putem pomenute HPC valjalo polagano pretopiti u Hrvate.
Po istom scenariju i sa istim željama danas se u Crnoj Gori javila djeca S.M. Štedimlije (skinuvši, najzad, svoje vješto udešene krinke), smatrajući da je nakon propuštene šanse da se Crna Gora i Crnogorstvo upotrijebe kao posljednji adut u stvaranju “neprincipijelne antisrpske (i jugoslovenske) koalicije”, sazrelo posljednje vrijeme da se crkva, odnosno vjera upotrijebi kao moćan opijum u trovanju i razgrađivanju onoga što su mnoge generacije na ovom krvavom balkanskom tlu upravo svojom krvlju platile. Oprosti im, Gospode, oni sigurno ne znaju šta rade. Ako i imaju iskaznice da su “100 posto autohtoni”, niko im do danas nije dao uvjerenja o mentalnom zdravlju. A, prije svakog razgovora, možda bi upravo ta uvjerenja trebalo da pokažu javnosti.

(Pobjeda, 7.mart 1991)
Miodrag Tripković

——————————————————————————–

Svijetle kecelje?!

Hoće li doista narod koji se trudio uvijek najbolji biti i prvi među najboljima, dozvoliti da ga proguta mrak vlastite istorije, stajući između nečasnog života i časne smrti – na stranu onog prvog?

Hoće li Crna Gora postati ono što nikad nije bila?
Hoće li se “gnijezdo junačko”, za koje su se, kako veliki Vladika reče, vile grabile u vjekove da mu vijence dostojne sapletu, pretvoriti u kukavičje gnijezdo?
Hoće li, doista, potomci onih koji su “znali stići i uteći i na strašnom mjestu postojati”, na koncu ovog vijeka postati ono što nikad niko njihov nije bio – fisliđeni, karanfili, i dilajle, jednom riječju, nemrčipuške. I to zarad očuvanja jednog lažnog mira, jednog lažnog bratstva i jedne istinite laži, koja je do ponora i sunovrata i dovela ovu nesrećnu zemlju.
Hoće li se nasljednici onih koji su se rađali i umirali s mišlju kako je “slavno za domovinu mrijeti” odlučiti da ostatak istorije provedu na mekom dušeku, kao nepopravljivi pacifisti i defetisti, kojima je sveto samo ono što im je jedan bivši austrijski ciksfirer odredio, svojom maršalskom palicom, kao granice njihovog istorijskog, duhovnog i (meta)fizičkog bića? Hoće li, doista, narod koji se trudio uvijek najbolji biti i prvi među najboljima, dozvoliti da ga proguta mrak vlastite istorije stajući između nečasnog života i časne smrti na stranu onog prvog? Smije li Crna Gora biti posljednji bastion i branitelj onoga što se već odavno, pred očima svekolikog svijeta, samo od sebe ruši?
Nije li, zaista, krajnje vrijeme da Crna Gora jasno i glasno odgovori na ova veoma neugodna pitanja i već jednom utvrdi kome i kako pripada, do kojih to granica treba sebe da brani i s kime to, na kakav način, želi budući suživot.
Predstavnici devet opozicionih partija, stranaka i udruženja iz Crne Gore, sa novoosnovanim Građanskim odborom za mir, već su na pomenuto pitanje dali svoj odgovor. Suprotno muževnoj, ratničkoj, oslobodilačkoj tradiciji Crnogoraca, koji su oduvijek dobro znali da čast i bruka žive dovijeka, pozvali su Crnogorce da se – u ovim sudbonosnim časovima kako za Crnu Goru tako i za cijelu zemlju crnogorsku – manu oružja, jer je kako vele, “danas junaštvo ne ići u rat”. Smatraju, valjda, da će se tako najlakše (kukavički) sačuvati od ove jugoslovenske oluje, a kada oluja prođe lako, poput uzrele kruške otresti i onda, sasvim lagano, Crnu Goru svrstati tamo gdje su je odavno željeli smjestiti. Za takav “herojski” podvig ovi vrli “pacifisti” bili bi, vjerovatno, nagrađeni “Ordenom podsuknje sa zelenim tufnama”. Bečkim ili banovskim, svejedno. Kako im i priliči.
Užasavajući se ratničkih pohoda sv. Petra Cetinjskog, vučedolskih vitezova i hercegovačkih ustanika crnogorskog cara junaka, ovi “novi, klonirani Crnogorci” su jasno i glasno pozvali “građane Crne Gore da ne idu u rat”, nego da, valjda, dok njihova braća ginu diljem ove zemlje, mirno sjede kod kuće i pripašu svijetle kecelje. Kao da su Crnogorci ikad išli u rat od silnog zora i ponosa, nepozvani i neizazvani tuđim atakom.
Jadni mirotvorci. Obećali nam mir dok svuda oko nas bukti građanski (?) rat. Misle da je Crna Gora noj koji pred opasnošću može sakriti glavu u pijesku. I da su Crnogorci postali ono što nikad nijesu bili. Hoće da im oduzmu ono bez čega ni jednom Crnogorcu život ne vrijedi pišljive lule duvana. Eto, kako Crnogorcima “mirotvorci, uzdanice naše – mjesto gaća pripasaše raše”.

(Pobjeda, 18.jul 1991)
Miodrag Tripković

DOSIJE: TRINAEST GODINA OD RATA ZA MIR (XVIII)

Generalova završna bitka

EPILOG: ZA HAG JE ZAVRŠENA DUBROVAČKA PRIČA. General Pavle Strugar – koji je u vrijeme dubrovačkog rata, kao komandant Druge operativne grupe, imao minimalni cilj da “oslobodi Dubrovnik ustaša” i ucrta nove granice – osuđen je u Hagu na osam godina robije. Time je otvorena samo jedna stranica u skidanju kolektivne krivice sa Crne Gore za besmisleni ratni pohod na Dubrovnik. Strugar je prvi general iz Crne Gore koji je osuđen za napad na Dubrovnik. Prvi i – jedini. I svi su izgleda da će na tome stati!
Kad je njegov potčinjeni, admiral Jokić, priznao krivicu i osuđen na sedam godina zatvora, po logici komandne odgovornosti, i Strugar je proglašen krivim. Jer, kako je to obrazloženo u presudi Haškog tribunala, propustio je da granatiranje Dubrovnika zaustavi i zatim sprovede istragu i kazni počinioce.
I dobio – godinu više od Jokića.
Kad je tako – koliko će onda godina robije dobiti Strugarovi vojni pretpostavljeni i civilni nalogodavci?
Po svemu sudeći, oni će, se izvući – nekažnjeno. Kao, i brojni drugi, koji su pljačkali i ubijali. A tek akademici i pisci koji su ovo klanje započeli i vodili? A popovi? Ratni profiteri? Novinari- ratni huškači? Niko više. Dubrovnik je – za Hag – završena priča, a Strugar je platio i za ostale.
Takva je pravda. Spora, ali nedostižna za sve!
Kad je došlo vrijeme da se odgovara za rušenje Dubrovnika, nekadašnji komandant Druge operativne grupe JNA za dubrovačko-hercegovačko ratište, penzionisani general Pavle Strugar, tada već haški dobrovoljac, pokazao je očinsku brigu.
“Razaranja i stradanja su mi teško padala i duboko sam saosjećao sa Dubrovčanima, ali me je umirivalo uvjerenje da sam svojim postupcima doprinosio da ona ne budu mnogo veća. Uostalom, narod je davno rekao – teško zemlji kuda vojska prođe”, rekao je Strugar za nedjeljnik Vreme prije nego što je otputovao, dobrovoljno, za Hag.
Taj isti general Strugar 1991. godine govorio je kako uz “dobro uvježbane ustaše” Dubrovnik i jug Hrvatske brane strani plaćenici, a među njima čak i Kurdi, koji su izazvali napad JNA svojim napadom na – Herceg Novi? Taj isti general koji je “duboko saosjećao” sa Dubrovčanima krojio je nove državne ganice u “širem području Prevlake”. Nazivajući tu granicu “prirodnom i istorijskom”, kako bi, naravno, Karadžićeva Republika Srpska izašla na more u Konavlima, general Strugar je to “razgraničenje” crtao pravcem: Trebinje-Grab-Dubravka-Mikulići- more kod Prevlake.
Osim opsjednutosti ustašama i Kurdima, stranim plaćenicima i bjelosvjetskim ološem, granicama i kartama, general Strugar je poznat i kao tvorac ultimatuma Dubrovčanima i braniteljima. On je toliko “duboko saosjećao” da im je 26. oktobra 1991. izdiktirao 11 tačaka ultimatuma pod firmom “prijedloga za normalizaciju života”, zahtijevajući predaju naoružanja, kao i povlačenje hrvatskih policajaca i vojnika iz Dubrovnika i okolo njega, da bi, zauzvrat, “JNA zadržala svoje položaje oko Dubrovnika te kontrolisala ulaze i izlaze iz grada.”
A rat je, veli Strugar, počeo kad su, septembra 1991, “paravojne-ustaške snage na Debelom brijegu i Vitaljini došle do iznad same kasarne na Prevlaci”. Moralo je da im se odgovori u oktobru, jer su “Tuđman i Mesić tada imali aspiracije na Boku”.
Kakva generalska gvozdena logika: Tuđman i Mesić imali aspiracije na Boku, a general zavro da vojno uspostavi novu granicu – “tu negdje ispred Gruda”.
Kad je čitavi cirkus “spontano-moralnog čina” predaje Hagu organizovan u prisustvu vlasti, Monitor je prokometarisao: prije će biti da se radi o visokonormalnom no o visokomoralnom činu. Svejedno: uoči polaska na let do Haga, general je dao svečanu izjavu: “Bio sam 42 godine vojnik. Uvijek sam radio dostojanstveno, ljudski se odnosio i prema ljudima i prema državi, od Triglava do Đevđelije. I u ratu sam bio takav. Nijesam zločinac. Očekujem pravedan sud i da ću dokazati da sam nevin.”
Eto, Strugar drži da je – nevin. Ali, da se on pitao, ne bi bilo povlačenja JNA ni sa linije – Slano, Čepikuće, Popovo Polje, a kamoli sa – Debelog Brijega. Osuđen je, jer je kao komandant Druge operativne grupe JNA, bio odgovoran za “nezakonito, široko, namjerno i neselektivno” granatiranje dubrovačkog Starog grada 6.decembra 1991, tokom kojeg su ubijena dva civila, a teko oštećeno ili uništeno više kulturnih i istorijskih objekata pod međunarodnom zaštitom.
Ostali su na vrijeme oprali biografije ili počistili dosijee. To što se Hag neće baviti njima ne znači da su nevini. Druga je priča što u Crnoj Gori i Srbiji, nema snage, za suočavanje sa istinom. Niko – ni obični palikuća Konavala – nije odgovarao pred domaćim sudovima. Očekivati da će, nalogodavci i inspiratori, dobiti ono što im pripada pred domaćim sudovima, ravno je – čudu.

ČINJENICE

Nikad neću potpisati…

“Bilo je to 29. jula ove godine. Na jednom engleskom ratnom brodu, usidrenom 12 milja ispred Dubrovnika, susrele su se vojne delegacije Jugoslavije i Hrvatske. Jugoslovensku je predvidio general-pukovnik Pavle Strugar, komandant Druge armije.
– Na pregovore smo došli sa različitih polaznih osnova – priča on. Delegacija hrvatske vojske je vjerovatno računala da će tog dana uz prisustvo predstavnika UNPROFOR-a i Evropske zajednice iznuditi pismeni ugovor, po kojem bi vojska Jugoslavije jednostrano potpisala pristanak za bezuslovno napuštanje sadašnje linije fronta i povlačenje u Crnu Goru. Oni su taj čin bili obilježili kao povijesni dan. Mislim da je i u razgovorima rečeno koliko je to pitanje važno i da ga treba riješiti prije izbora u Hrvatskoj. Međutim, mi nemamo nikakve aspiracije na teritoriji Hrvatske, a naša vojska se na sadašnjoj liniji nalazi isključivo zbog jednog razloga: da privolimo suprotnu stranu da mirnim putem otpočnemo sa pregovorima i dovedemo ih do kraja. Cilj nam je, kaže general Strugar, da uspostavimo jednu prirodnu i po međunarodnim zakonima povučemo granicu između Hrvatske i Jugoslavije. Jer, jasno je, administrativne granice se ne mogu pretvarati u državne.
Prevlaka je, naravno, stalno pominjana u dosadašnjim razgovorima, koji traju već godinu dana – ističe Strugar. Prevlaka, ili kako narod još kaže – prevoj, je geografski pojam, koji treba sagledavati mnogo šire. Jer, riječ je, kaže Strugar, o vratima Bokokotorskog zaliva. Riječ je o prostoru koji obuhvata tzv. objekat Kobila, zatim Prevlaku sa rtom Oštra i dalje mjesta na obali Molunat. Dakle, čitav taj greben – sve su to vrata Bokokotorskog zaliva. U dosadašnjim razgovorima svi, međutim, ponavljaju Prevlaka, Prevlaka… Kao da zaborarvljaju da bi se Prevlaka drugačije mogla zvati ulazak u Boku Kotorsku.

Najprije granice

Najmanje što mi moramo da tražimo na Međunarodnom sudu, ako se ne možemo direktno u razgovorima sa Hrvatskom dogovoriti oko te buduće granice, jeste da se iz reona Debelog Brijega, najmanje iz reona Debelog Brijega, pod pravim uglom povuče granica na more. Od vajkada je ta granica bila tu negdje ispred Grude. Cio ovaj reon, mjesto Molunat, Kobila, Vitaljina i ova naselja, to je uvijek pripadalo onome čija je bila Boka Kotorska. Tako je bilo u Napoleonovim ratovima, tako je bilo dok je Austrougarska vladala Hrvatskom, tako je bilo u Drugom svjetskom ratu kad je to bila okupaciona zona Italije. Uvijek je to tako bilo…

General Pavle Strugar smatra da govoriti o Prevlaci znači govoriti o čitavom prevoju od kopna do rta Oštra. Ko god bude pregovarao o Prevlaci mora to imati u vidu, kaže on. Ja sam hrvatskoj delegaciji objasnio da je Prevlaka uvijek kroz istoriju pripadala onome čija je bila i Boka. Delegacija hrvatske vojske na čelu sa generalom Bobetkom smatra, međutim, da je to područje povijesno uvijek bilo hrvatsko i da je to hrvatsko zemljište itd. Tražili su da se mi bezuslovno povučemo pa, da se pitanje prevlake riješi mirnim putem. Naravno, nijesmo se sporazumijevali i poslije petočasovnog razgovora mi smo uspjeli da napišemo samo podsjetnik. Ovo ističem zato što su se pojavile glasine o potpisivanju nekakvog dokumenta o povlačenju. Mi nikakav dokument nijesmo potpisali – kategoričan je Strugar. Napravili smo taj podsjetnik, ali riječ je o tehničkim pitanjima. Kad dođe do sporazuma oko Prevlake i kad obezbijedimo liniju razgraničenja, koja će imati trajni karakter – onda možemo raspravljati o drugim pitanjima. Ta pitanja smo stavili na papir, ali ih nijesmo potpisali.
Hrvatska vojska je preko UNPROFOR-a našim državnim i vojnim organima dostavila dvije varijante o povlačenju naše vojske – podsjeća Strugar. Varijantu “A” nijesmo razmatrali, jer je neprihvatljiva, a kako ni varijanta “B” nije prihvatljiva za nas na osnovama te dvije varijante napravili smo šest tačaka. Ja na šestu nijesam pristao, oni su je napisali… Tražili su da se povučemo sa sadašnjih položaja, odnosno kad dođemo na administrativnu granicu da se i jedna i druga strana povuče za pet kilometara.
Ja sam i na tim razgovorima, nastavlja Strugar, podsjetio – rat na ovom frontu mi nijesmo otpočeli, nego su u septembru oni ispalili početne plotune na naš prostor sjeverno do Herceg-Novog. Mi smo na te plotune odgovorili i prema tome ne možemo se sada mi vraćati na neke administrativna granice, koje nijesu bile granice već moramo povući pravilnu granicu, kaže general Strugar.
Interesantno je kako general Strugar komentariše podatak da u Vensovom planu nema ni riječi o Prevlaci.
Nemojte mene pitati zašto su političari zaboravili da Prevlaku unesu u Vensov plan – objašnjava Strugar. Ja neću da polemišem oko toga ko je sastavio, ko je potpisao, ko je učestvovao. Ja to ne znam. Čime su se rukovodili – takođe ne znam. Znam samo jedno – da je meni kao vojniku, rodoljubu i čovjeku teško palo i ono prvo povlačenje sa linije Slanog, Čepikuća i Popovog Polja, ali to su odluke države, i ja sam kao vojnik morao to da izvršim. Došao sam na ovu liniju i moraćemo i nju da napustimo ako se naredi.
Međutim, kao čovjek i vojnik mogu da kažem šta mislim o svemu. Mislim da već kad smo morali da ratujemo isto tako moramo pred narodom i porodicama poginulih imati opravdanje. Kao ljudi, kao vojnici i kao građani. Prema tome, ja se solidarišem sa onima koji daju ocjene o neopravdanosti rata i onima koji kažu da je riječ o prljavom ratu. Sve je to tačno. Tačno je, međutim, i nešto drugo. Lično sam bio prisutan tog septembra u Herceg-Novom kad je palo osam mina od 82 mm na prostor Crne Gore. Prije toga bilo je snajperske i druge vatre i moralo se odgovoriti.
Prema tome, neposredni izazivači rata bile su u to vrijeme paravojne snage – ustaške snage na Debelom Brijegu i Vitaljini, koje su došle iznad same kasarne na Prevlaci. Moralo im se odgovoriti, jer su i Tuđman i Mesić tada imali aspiraciju na Boku.
Zaista sam ljut što nioje precizno u jednom pravnom dokumentu kakav je Vensov plan određeno kako da se obavi razgraničenje. Ovako meni kao vojniku ostaje da ja idem i rješavam… Ja mogu da rješavam ono što mi se naredi s vrha, ja ću to i dalje raditi, ali potpisivanje takvih dokumenata kakva su razgraničavanja konkretno kao na primjeru Prevlake, treba da prethodi studiozni prilaz. Čuo sam da neki u Vladi Crne Gore tvrde da je ta granica pripadala Hrvatskoj, i da nije naša. To su gluposti. Za mene uopšte ne postoji granica prema Hrvatskoj. Oni se, na primjer konkretno general Bobetko, pozivaju na kraljevinu Jugoslaviju, kada je tamo bila hrvatska banovina, a ne pozivaju se na Zetsku banovinu kada je Dubrovnik bio u njenim granicama. To su sve igre. Ja u te igre kao vojnik neću da ulazim.

(Pobjeda, 8. avgust 1992.)

——————————————————————————–

Trajno vojno rješenje

“Granica se mora izvući na većoj dubini zapadno kako bi bio obezbijeđen ulazak i izlazak iz Boke Kotorske. Kad je projektovana ova administrativna granica, izvučena je granica ovdje sa Kobile i spuštena na obalu naspram Klinaca. Šta to znači?
Znači da sa kopna, kad bi se sada vukla granica pod uglom od 90 stepeni zatvorio bi se Bokokotorski zaliv. Ima zato pravo predsjednik Jugoslavije ]osić kad kaže – samo je budala mogla da ovdje povuče ovakvu neprirodnu granicu, da rovove iskopa s jedne i s druge strane. Danas kada mi imamo vojsku i front tu sa vojskom Hrvatske na liniji Cavtat i Ivanjica prema Hercegovini, danas to treba rješavati, ali trajno. Ja naravno, ne mogu određivati gdje će biti granica. Međutim, kao vojnik smatram – ta granica će biti prirodna ako bude povučena tamo gdje je istorijski dosad bila. To je reon – istočna ivica Konavalskog polja, znači nekih pet ili šest kilometara istočno od Gruda i pod pravim uglom tu negdje na liniji sela Mikulići da izađe na more, a da put koji iz Hercegovine preko Dubravke dolazi u područje Herceg-Novog, bude otvoren i slobodan za komuniciranje sa morem. To bi bila prirodna granica.
Lično je neću nikad potpisati i neću se prihvatiti uloge da potpišem nešto što je nečasno, nerealno i za vječita vremena dugoročno, jer je u pitanju državna granica. Ako budem za to imenovan i određen da potpišem ni tada se ne bih prihvatio takvog zadatka.”

(Pavle Strugar, Pobjeda, 8. avgust 1992.)