Marko Ljubić: Jedna od najopasnijih zabluda i podvala hrvatskom narodu je promicanje tzv. Erdutskog sporazuma

Republika Hrvatska je svojim utemeljenjem unitarna nacionalna država. Čak i ako bi se umjesto određenja nacionalna država hrvatskog naroda primijenio model i sadržaj državno-političkog uređenja građanske države, koji usprkos i nasuprot temeljnih polazišta suvremene politološke tranzitologije zagovara ljevica u Hrvatskoj, polazišta u pristupu problemima nacionalnih manjina prema većinskom narodu su ista, ili još nepovoljnija za projicirane interese manjinskih zajednica.

Posebno srpske nacionalne manjine, čiji predstavnici ne skrivaju da žele povratak jugoslavenskog statusa konstitutivnog naroda u Hrvatskoj.

Hrvatska državnost nije moguća na dvojnoj nacionalnoj paradigmi, a pogotovo nije moguća primjenom građanske paradigme na većinski narod, a etničke ili nacionalne na nacionalne manjine. U unitarnoj državi ne mogu figurirati dva različita politička identiteta.

Zato je jedna od najopasnijih zabluda i podvala hrvatskom narodu promicanje tzv. Erdutskog sporazuma, u temeljni model uređivanja hrvatsko-srpskih odnosa u Republici Hrvatskoj. Na to treba upozoriti, prije svega predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Republike, jer su oni posredni izraz suverenosti hrvatskog naroda i odgovorni su za razvoj državnosti hrvatskoga naroda, a ne za održavanje države usprkos postojećim kontradikcijama. Oni su opunomoćenici nacionalne volje nakon demokratskih izbora.

Pristanak na naziv „Erdutski sporazum“

Prvo, formalno, ali i strateški je pogrešan prihvaćeni naziv Erdutski sporazum, prvenstveno zato jer je taj Sporazum u najmanju ruku Zagrebačko-erdutski, s obzirom na to da ga je potpisom ovlaštenog Hrvoja Šarinića Republika Hrvatska potpisala u Zagrebu, a pobunjeni Srbi, potpisom tadašnjeg ministra inozemnih poslova SR Jugoslavije Milana Milutinovića, u okupiranom Erdutu. Milutinović je Sporazum potpisao 12. 11. u Erdutu. Dakle, čak i formalno gledano, pristanak na naziv „Erdutski sporazum“ praktički, iz današnje perspektive, prihvaća okupacijsku srpsku stranu kao ravnopravnog političkog partnera, što ne može biti trajno reintegracijsko polazište, jer bi to bilo hrvatsko priznanje legitimnosti i legalnosti srpske agresije na Hrvatsku. Hrvatski Srbi, svjesno ili ne, inzistirajući na nazivu i ovoj obljetnici, priznaju da oni nisu bili politički subjekt, ni agresije, ni okupacije, ni mira, nego da je subjekt bila tadašnja potpuno posrbljena Jugoslavija, što je esencijalni kontekst potvrde srpske agresije, a nikako ne može nasuprot tome biti model trajnog unutarhrvatskog mira i uređenja.

Hrvatska, s druge strane, pristajući na naziv Erdutski, prihvaća neku vrstu podčinjene političke uloge i pravo srpske države na nadzor procesa reintegracije Hrvatskog Podunavlja, zemlje i ljudi, u pravni poredak Republike Hrvatske, te, što je strateški najopasnije, pristaje na trajni srpski politički nadzor nad statusom srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, čime se posve izravno ponovo srpska manjina izručuje Srbiji i njenim imperijalnim interesima kao instrument.

Upravo činjenica da je Milan Milutinović potpisao Zagrebačko-erdutski sporazum, nepobitno potvrđuje srpsku okupaciju dijela Hrvatske, a povlačenje jugoslavenskih vojnih snaga, Novosadskog korpusa JA tijekom reintegracije, potvrđuje srpsku agresiju na Hrvatsku.

Zastrašujuće je da se tim elementima, ni u pravnom, ni međunarodno-pravnom, ni u političkom i medijskom diskursu, godinama u Hrvatskoj ne daje činjenična važnost.

Erdutski sporazum je potrošen

Tzv. Erdutski sporazum se uzima kao polazište hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj danas. Zašto na tome, a ne recimo na Pismu predsjednika Tuđmana Vijeću Sigurnosti UN-a iz siječnja 1997. godine, i danas inzistira Milorad Pupovac i tzv. srpska strana u Hrvatskoj?

Zato da bi ostali – politička strana, politički partner, politički nacionalni subjekt i zadržali pravo načela konstitutivnosti naroda u suvremenoj Hrvatskoj, čime se potpuno zanemaruju političke odluke hrvatskoga naroda na prvim demokratskim izborima, na referendumu o samostalnosti, proglašenju neovisnosti, međunarodnom priznanju i, konačno, vojnoj pobjedi.

To Republika Hrvatska nikako, nikad i ni pod koju cijenu ne smije dopustiti, niti za to može i smije biti razlog bilo koje ustavno-pravno stanje danas u Hrvatskoj, niti za to razlog može biti održavanje privremene većinske stabilnosti u upravljanju državom. To stanje odmah treba mijenjati, i zbog hrvatskog naroda, i zbog hrvatskih Srba.

Erdutski sporazum je potrošen.

Taj sporazum je povijest koja samo potvrđuje srpsku agresiju i okupaciju, a nikako budućnost uređenja Republike Hrvatske.

Temeljni dokument za uređivanje statusa Srba u Hrvatskoj je Pismo predsjednika Tuđmana Vijeću Sigurnosti UN-a iz prve polovice siječnja 1997. godine, u kojemu se jamče sva prava srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj.

Zagrebačko-erdutski sporazum govori o dvije strane, no to se odnosi na proces i vrijeme reintegracije, a Pismo predsjednika Tuđmana koje je međunarodno-pravni akt trajnoga značenja, temeljni je političko-pravni okvir za reintegraciju Srba u hrvatski politički narod.

Unutarnjo-hrvatski politički okvir

Pupovac i Srbija uporno inzistiraju na Erdutskom sporazumu, jer je koncept dviju strana temelj nacionalne federalizacije Hrvatske, koja je upravo aktualna zbog katastrofalne ustavno-pravne pogreške i formaliziranja statusa Srba kao tzv. „druge strane“ u Hrvatskoj. Hrvatska, na taj način, nema budućnosti.

Niti je proces reintegracije beskonačan proces.

Zato je primarno pitanje nametnuti unutarnjo-hrvatski politički okvir, u kojemu je Erdutski sporazum bio kratkotrajan vremenski proces reintegracije Srba u državno-pravni okvir Republike Hrvatske i koji ne dopušta beskrajno razdoblje reintegracije. Reintegracija je završena, i to mora biti polazna točka unutarnjeg uređenja Republike Hrvatske u kojemu nema mjesta za dvije strane, odnosno dva naroda.

Zbog toga je primarno pitanje hrvatske državnosti ne prihvaćati tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj, ne prihvaćati Srbe kao drugu stranu, jer u Hrvatskoj postoji samo hrvatsko pitanje i samo jedna strana, na kojoj se nakon razdoblja reintegracije mora pozicionirati ili pronaći i neprijateljska, odnosno druga strana iz vremena Sporazuma. Inače, sve drugo vodi kroz latentne političke sukobe i puno eksplicitniji novi sukob u budućnosti.

Konačno, ovo nije teorijska dvojba, nego životno pragmatično pitanje hrvatskog naroda i naše državnosti.

Izvor: Fenix-magazin/MD