Tri su temeljne postavke paljanske estetike, i na njih misle Karadžićevi kasapi kad pokazuju tri prsta. Dakako, trebalo bi napisati podebelu knjižurinu ako bismo htjeli iscrpnije da istražimo književne posljedice tih postavki. Jer kad Milan Gvero, na primjer, ljetos, na Veliku Gospojinu, strojevim korakom uđe u crkvu, salutira pred raspetim Hristosom, i odsluša liturgiju u stavu mimo i sa vršcima prstiju na štitniku svoje đeneralske šapke, onda imamo posla sa zbitijem koje, nedvojbeno, predstavlja rasan plod paljanske estetike.

Veliki užitak bi nam pružilo potanje kritičko raščlanjivanje ovog i ovakvog prizora, ali za ovu priliku moramo se zadovoljiti najelementarnijim naučnim opisom Svetog Trojstva položenog u temelje estetike koju mnogi ozbiljni istraživači, domaći koliko i strani, nazivaju estetikom kame.

Zapravo, trebalo bi je zvati dedinjskom, jer su njeni bosanski utemeljitelji, listom, od divljenja obamrla sluščad onog naježenoga luđaka iz Vasojevića, koji svijetom hoda sa podbratkom musolinijevski uzdignutim i vječito zagledan, preko ljudskih glava, koso uvis, u Nebesku Srbiju, stoga se i osjeća posve neumiješan u vlastite zločine, jer ih smatra prolaznim, kao i sve zemaljsko, i stoga nebitnim. (…)

Ali vratimo se paljanskoj estetici.
Homer je vjerovao da su bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o čemu pjevati. Tri hiljadugodišta nakon propasti Troje, događa se opsada Sarajeva – ostale bosanske gradove, ovaj put, ostaviću po strani, jer prijestonicu uzimam kao paradigmu. Šta se u međuvremenu izmijenilo?

Pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego je ruše. Jer ovo je jedini rat u istoriji koji se izlegao iz glave književnika. Tačnije, ovo klanje su smislili, započeli i vode ga pisci, sa dosljednošću i temeljitošću kakve su krasile samo najveće tirane u svjetskoj povijesti. Pisac više nije izvještač o klanju, nego izvođač radova. Stoga bi se i homerski paradoks danas morao predrugojačiti: Bosanci su zidali svoju prijestonicu kako bi paljanski književnici imali šta da ruše.

Ruševina je, danas, glavni spomenik srpske kulture; pravljenje razvalina je, danas, temeljni oblik književne proizvodnje zasnovane na paljanskoj estetici. Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u čuvenu rečenicu Todora Dutine: “Ako ne umemo pisati, bar umemo paliti biblioteke”.

Što se na Karadžića odnosi tek djelimično. Jer ova posrbica sa Durmitora, po opšte prihvaćenom mišljenju, nije lišena pjesničkog talentića, a ja lično ga smatram veoma, veoma, veoma – talentoidnim! Ipak, svi njegovi pokušaji da se proslavi kao pjesnik neslavno su propali, što uopšte nije bila njegova krivica. (…) A danas, nakon punih dvadeset mjeseci razvaljivanja Sarajeva, Karadžić je, u svijetu, postao čuveniji negoli Ajfelova kula! Talenat nikad ne može propasti!
Ima paljanska poslovica koja kaže: “I Bog je u ovome mandatu Srbin”. U toj izreci kriju se najmanje dvije suštinske postavke paljanske estetike.

Prva veli: najvažnije je od svega shvatiti da si Srbin. Kad si to pojmio, više nema dalje da se uči. Preostaje ti samo stvaralačka djelatnost, nožem i tenkom, na terenu. “U ime Oca i Sina i Svetoga Save – pali”, što rekao Milan Gvero. (…)

Paljanski književnik je Srbin svih dvadeset četiri sata dnevno, svih sedam dana sedmično, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kad je na skupštini i kad je na ženi. Paljanski pisac, sjedeći na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše o srpskim pticama koje na srpski način lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pritom iz srpske lule povlači srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i tačka.

Jedino je nerazumljivo: zašto je Bog, kad je konačno napravio Srbina u svojoj retorti, nastavio sa stvaranjem i ostalih 5.000 naroda na zemaljskoj kugli, jer to je isto kao da si počeo da pišeš jako poput Njegoša u prvom pjevanju Luče mikrokozme, a nastavio da drljaš kao Todor Dutina u svojoj knjizi oda, spjevanih u slavu narodnih heroja, i srpskih i muslimanskih i hrvatskih, iz Drugog svjetskog rata.

Ali paljanska poslovica koja Jehovu unapređuje u Srbendu – uopšte nije originalna. (…)

Posezanje za citatom bitna je pretpostavka današnje bujne književne djelatnosti na Palama. Jer kad kolje, Karadžić zapravo citira Nikolu Kalabića. Pavla Đurišića. Jezdimira Dangića. Popa Đujića. I mnoge iz Drugog svjetskog rata. Karadžićevi konclogori citiraju Majdanek. Gulag. Goli otok. A boga mi i Jasenovac. Jer, kako reče Mirko Kovač, “potomke žrtava ustaške kame Milošević je iskoristio kao koljače”. Karadžić, najstrože govoreći, danas u Bosni stvara srpsku ENDEHA! Jer podsjetimo se: u Pavelićevoj državi, Hrvata je imalo svega 49 procenata. Što je i boguplakati, zaključio je Ante, i odlučio da protjerivanjem, pokrštavanjem, jamama, kamama i Jasenovcima, od Hrvata napravi većinski narod. A po Karadžiću: iako Srba u Bosni ima svega 32 procenta, ipak polažu pravo na sedamdeset postotaka državne teritorije. Kako na tolikom prostoru Srbe napraviti većinskim narodom – upitao se Karadžić.

I, naravno, sjetio se Pavelića. I, dakako, posegao za Pavelićevim književnim metodom kao najjednostavnijim rješenjem.

Nama, članovima Društva pisaca BiH, valja pobijati, kako nam glava zna, paljansku estetiku. O načinima toga pobijanja, ne bih ovdje. (…)

Profesor Marko Vešović: “Smrt je majstor iz Srbije”