Tomislav BERONIĆ: Marko Marulić i glagoljica
Tvrditi da je Marulić pobijao svetog Jeronima kao autora glagoljice i zagovarao svetog Ćirila je potpuno nedokazivo pa čak i nedovoljno utemeljeno za postavljanje znanstvene teze. Takva tvrdnja prihvatljiva je samo na razini dogmatskog vjerovanja u ćirilometodsku teoriju, ali ne i na nekoj ozbiljnijoj razini
Povremeno se u glagoljaškim krugovima može naići na tvrdnju da je već Marko Marulić odbacio sv. Jeronima kao autora glagoljice te izum tog pisma pripisivao sv. Ćirilu.
No, ta je tvrdnja jako daleko od istine, ma koliko njezini zagovornici ŽELJELI da je točna. Marko Marulić nikada nije osporio tadašnju tradiciju da je sveti Jeronim autor glagoljice.
U znanstvenom članku našeg uvaženog akademika Josipa Bratulića (HRČAK ID: 8619) “Pjesnik Marko Marulić i glagoljska tradicija u Hrvatskoj” ova je tvrdnja najbolje obrađena te sam ovdje slobodan prenijeti njezin sažetak:
“Jedno od krucijalnih pitanja o Marku Maruliću, “ocu hrvatske književnosti”, jest njegov odnos prema književnoj tradiciji, tj. prema onoj književnosti koja je postojala prije onih njegovih tekstova po kojima se starije razdoblje bitno odvaja od njegova vremena, a to je pitanje autorstva. Koliko je cijenio autorstvo, i svoje i tuđe, pokazao je u predgovoru svoga znamenitog hrvatskog djela, spjeva o udovici Juditi. S pojmom autorstva, kao središnjim pojmom u njegovu stvaralaštvu, povezana su i druga pitanja, pa i pitanje koje je u Marulićevo vrijeme bilo veoma važno: je li sveti Jeronim autor glagoljice i hrvatskog prijevoda Svetog pisma, odnosno slavenskog bogoslužja. Marko Marulić u svojim sastavcima o svetom Jeronimu s ponosom tvrdi i ističe da je sveti Jeronim Dalmatinac i da je naš, ali za razliku od većine svojih suvremenika, on ne tvrdi da je tvorac glagoljice.
Kad je Marulić prevodio na latinski jezik Hrvatsku kroniku, a to je hrvatska redakcija latinski napisane Kronike popa Dukljanina, on pažljivo, logično i smisleno prevodi hrvatski tekst na latinski nastojeći odvojiti povijesnu istinu od prepisivačke slobodne interpretacije. Doduše, hrvatski tekst nejasno govori da je sveti Ćiril sastavio hrvatsko pismo i preveo svete knjige (“naredi popove i knjigu hrvacku”, odnosno “učini knjige”). Marulić je iz teksta shvatio da je sveti Ćiril (Konstanc, Constantinus) samo posvetio svećenika i preveo na slavenski Sveto pismo. Latinski tekst, koji Marulić nije poznavao, izričito govori da je sveti Ćiril autor slavenskog pisma (“et litteram lingua slavonica componens”). Marulić je svoje znanje (ili sumnje) o tome da sveti Jeronim nije autor glagoljice nego da je to sveti Konstantin Ćiril mogao doznati iz drugih izvora, možda iz brevijarskih službi popova glagoljaša, odnosno staroslavenskih Žitja, odakle su te vijesti ušle u Kroniku popa Dukljanina. Da je bio uvjeren da je sveti Jeronim autor glagoljice i slavenskog bogoslužja, to bi sigurno s ponosom isticao i zapisao.
Marulić je sigurno poznavao stare glagoljaške tekstove, što se može vidjeti iz leksika koji upotrebljava u svojim najvažnijim hrvatskim djelima, Juditi i nešto manje u Suzani. Kritičkim čitanjem i prevođenjem Hrvatske kronike na latinski jezik on se iskazao kao prvi naš kritički tekstolog.”
Cijeli rad je dostupan ovdje:
Točno je, kako navodi autor članka, da za svetog Jeronima Dalmatinca Marko Marulić “ne tvrdi da je tvorac glagoljice”.
Međutim Marko Marulić ne tvrdi ni da nije. To se ne mora nužno tumačiti kako SUMNJA da je sveti Jeronim autor glagoljice te autorstvo glagoljice pripisuje svetom Ćirilu već se jednakom težinom može tumačiti i tako da Marulić uopće NE DOVODI U SUMNJU autorstvo svetog Jeronima jer je to tada opće prihvaćeno mišljenje.
Zašto bi ponavljao nešto što je neupitno? Da ugodi nekim nevjernim Tomama koji će se javiti za riječ pet stotina godina kasnije?
Ne zaboravimo pritom da je u doba Marka Marulića stav katoličke crkve bio i sve do danas ostao nepromijenjen – sveti Jeronim je autor glagoljice (tada se zvala ilirsko pismo, bukvica i jerolimica), a Ćiril autor drugog slavenskog pisma – ćirilice.
U tom “ćiriličnom” kontekstu valja promatrati i latinski izraz kojeg navodi akademik Bratulić “et litteram lingua slavonica componens”. Da, Ćiril jest autor slavenskog pisma, ali ne glagoljice već ćirilice. I sve se savršeno uklapa! Glagoljica je ilirsko pismo, a ćirilica slavensko – i nastala je iz grčkog alfabeta.
Nadalje, čista je spekulacija da je Marulić “svoje znanje (ili sumnje) o tome da sveti Jeronim nije autor glagoljice nego da je to sveti Konstantin Ćiril mogao doznati iz drugih izvora možda iz brevijarskih službi popova glagoljaša, odnosno staroslavenskih Žitja, odakle su te vijesti ušle u Kroniku popa Dukljanina”.
Prvo što upada u oči je navlačenje teze da je Marulić ZNAO ILI SUMNJAO da sveti Jeronim nije autor glagoljice. O tome nigdje nema ni spomena. Marulić nigdje, nikad i ničim nije doveo u sumnju svetog Jeronima kao autora glagoljice.
Zatim odmah ide dio rečenice da je MOŽDA MOGAO doznati iz drugih izvora da je sveti Ćiril autor glagoljice. Ne samo da je ta rečenica dva puta uvjetovana, već se u nastavku poziva na Žitija od kojih imamo samo prijepise i to različite nastale barem 400 godina nakon doba Svete Braće, te Kroniku popa Dukljanina kojega sačuvani latinski prijepis imamo iz 1650. godne, dakle oko 200 godina NAKON Marulića, tako da ne možemo znati ni što je točno pisalo u tekstu iz kojega je Marulić prevodio.
Iako je autor ovog znanstvenog članka u jednoj rečenici napisao: “Marulić je iz teksta shvatio da je sveti Ćiril (Konstanc, Constantinus) samo posvetio svećenika i preveo na slavenski Sveto pismo.” ipak se ne mogu oteti dojmu da Marulićev rad promatra kroz svoje čvrsto vjerovanje da je Ćiril autor glagoljice, pa su stoga i njegovi zaključci – kako bi se u narodu reklo – “navlačenje vode na svoj mlin”.
Evo, pak, što o Marku Maruliću i svetom Jeronimu piše Zvonko Pandžić u časopisu KOLO, Matica hrvatska 2021.
“U rukopisnom Firentinskom zborniku s početka 16. st., jezično nesumljivo splitskoga podrijetla, koji je 1953. otkrio talijanski slavist Carlo Verdiani (1905–1975), a 1957. ga opisao i pripisao Marku Maruliću, te ga 1973. tiskao u Splitu, čitamo apoteozu sv. Jeronima i njegova podrijetla iz hrvatske zemlje u tu objavljenom Životu svetoga Hjerolima, našega pravoga Dalmatina (str. 151–175), formuliranu biranim riječima:
»Pokle Hjerolim čini čudnu pokoru četire lita u pustinji, dili se iz pustinje i pojde u grad Bethelema i učini mostir ondi gdi se Isus porodi. Tu mnogi učenici prijdoše k njemu s kimi, svet život čineći, od jutra do noći posteći, trudi se pedeset lit i šest miseci tumačeći Stari testament iz kaldejskoga i iz židovskoga jazika u latinski, a Novi testament iz garčkoga li u latinski. To je vsa Biblija. Hieronimus Dalmata est. Hjerolim je naš Dalmatin, on je dika i poštenje, slava i svitlost, kruna harvackoga jazika. Nigdar u viri karstjanskoj do današnjega dne ne najde se človik ki bi lipše i gizdavije govoril od Hjerolima. Velika rika slaja od meda izajde iz ust ovoga svetoga starca. Oh, čestita mati ka ga rodi, da vele veće čestitiji jazik harvacki, iz koga tolika slatkost i svitlost u veru karstjansku pride!«”
Cijeli tekst pročitajte ovdje:
Tvrditi da je Marulić pobijao svetog Jeronima kao autora glagoljice i zagovarao svetog Ćirila je potpuno nedokazivo pa čak i nedovoljno utemeljeno za postavljanje znanstvene teze. Takva tvrdnja prihvatljiva je samo na razini dogmatskog vjerovanja u ćirilometodsku teoriju, ali ne i na nekoj ozbiljnijoj razini.