Milica Lukić: Susret kultura na rubovima Mediterana

Idući u susret 50. obljetnici svoga znanstvenoga i stručnog rada, akademik se Milorad Nikčević i u svojoj 27. autorskoj knjizi posvećuje književnim i kulturnim vezama dvaju prostora – crnogorskoga i hrvatskoga – koji su ga identitetski oblikovali i kao znanstvenika i kao čovjeka. Ta su dva prostora, usidrena »na rubovima Mediterana«, u njegovu respektabilnom znanstvenom opusu uvijek povezana sastavnim veznikom i/ili spojnicom kao signalima njegove pripadnosti tom jedinstvenom dvojstvu.

Tako je to i u ovoj opsežnoj književno-povijesnoj zbirci tekstova (488 str.) sabranoj od radova razasutih po različitim zbornicima sa znanstvenih skupova, stručnih konferencija i simpozija, znanstvenim i književnim časopisima, povijestima književnosti ili enciklopedijama. Raslojena u tri cjeline, ova knjiga u svoje središte (i povijesno opravdano) stavlja Boku kotorsku kao prostor susreta dviju kultura kroz međuknjiževna prožimanja (U bokokotorskom duhovnom prostoru), podupirući to središte sintetičkim (dijakronijskim) studijama (Kulture – veze – suodnosi i susreti. Mediteranski pogledi) te žanrovski višeglasnim, ali uvijek komparativnim, analitičkim tekstovima (Istraživanja – komparacije – pogledi)koji vremensku crtu započetu srednjovjekovljem protežu do našega vremena.

Akademik Nikčević i u ovoj se knjizi, u prvoj njezinoj cjelini, vratio jednoj od svojih omiljenih istraživačkih tema – crnogorskom klasičnom pripovjedaču 19. stoljeća Stefanu Mitrovu Ljubiši – započetoj još magistarskim radom Stefan Mitrov Ljubiša i Njegoš – uticaji i paralele 1967. godine. Nakon brojnih radova o Ljubiši arhiviranih u prethodnim knjigama, a oblikovanih iz perspektive »vukovske i njegoševske ravni« utjecaja na njegovu formaciju i razvoj kao književnika i kulturnog poslenika, Nikčević se sada koncentrira na »mediteransku ravan« kao kontekst u kojem Stefan Mitrov Ljubiša izrasta u crnogorskog klasika: utvrđuje utjecaje don Antuna Kojovića, hrvatskoga pjesnika i povjesničara čiju je privatnu školu u Budvi Ljubiša pohađao, na početke njegova književna stvaralaštva i priređivačkoga rada; rasvjetljuje polemikekoje je Ljubiša vodio s hrvatskim književnim povjesničarom, filologom, etnografom i folkloristom Ivanom Milčetićem, te ga na koncu kao priređivača latiničkoga izdanja Njegoševa Gorskog vijenca(1868) »suočava« s velikim njegošologom, hrvatskim filologom i književnim povjesničarom, priređivačem, tumačem i komentatorom čak 10 izdanja Gorskoga vijenca, Milanom Rešetarom.

Središnja je cjelina ove knjige »susreta kulturnih prostora »posvećena književnom i kulturnom životu Boke kotorske– od srednjovjekovlja i najstarijih pismovnih spomenika pa sve do početka 20. stoljeća. Početke i najstarija razdoblja crnogorske književno-jezične povijesti Nikčević vezuje upravo uz taj »duhovni areal«, sa središtem u Kotoru, na kojem se pomiruju zapadna i istočna duhovnost, zapadni i istočni književni utjecaji, civilizacijske tekovine i(štokavske) jezične varijante. U dijakronijskom pregledu Nikčević se koncentrira i na »zlatna doba« književnoga i kulturnog života u Boki od 14. do 18. stoljeća – razdoblja humanizma i renesanse, baroka i prosvjetiteljstva i njihove predstavnike, te na koncu utvrđuje razloge književnoga i kulturnoga nazadovanja i propadanja na tom prostoru krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Iako je u poretku tekstova ove cjeline prvi po redu, tekst Kulturno-književni / interferentni suodnosi i dodiri s drugima sintetički se nadaje kao »mala povijest identiteta« crnogorske književnosti (i kulture) 19. i početka 20. stoljeća, ali sada izvan bokokotorskoga prostora, čijim su nositeljima kulturni poslenici koji podrijetlom nisu Crnogorci, već »izvanjci, nedomoroci, pridošlice, došljaci, jabanci…«. Među njima su i brojni Hrvati. Proces koji je započeo vladika Petar I. Petrović Njegoš dovodeći prve izvanjce da organiziraju i podignu razinu kulturnoga i književnog života na Cetinju, nastavlja Petar II. Petrović Njegoš planskim i sustavnim organiziranjem prosvjetnoga, kulturnoga i književnog života u vrijeme stvaranja suvremene crnogorske države. U tom razdoblju Njegoš, među ostalim, ojačava veze i s hrvatskim preporoditeljima, održava kontakte s banom Josipom Jelačićem, Ivanom Kukuljevićem-Sakcinskim, Ljudevitom Gajem, Matom Topalovićem, Ivanom i Antunom Mažuranićem i drugima. U drugoj polovici 19. stoljeća važnu ulogu u kulturnom i prosvjetnom (ali i političkom) životu Crne Gore imaju književnik, filolog i etnograf Baltazar Bogišić, slikar Vlaho Bukovac, graditelj Josip Slade, biskup Josip Juraj Strossmayer, književnik Ilija Okrugić Srijemac, pravnik i ekonomist Fran Milobar i mnogi drugi. Svi su oni, zajedno s književnicima i intelektualcima različitih profila iz drugih nacionalnih sredina, pridonijeli izgradnji jedinstvenoga crnogorskoga kulturnog identiteta navedenoga razdoblja, koji se opire herderovskoj definiciji da kulturni identitet jednoga naroda počiva isključivo na nacionalnom.

Svoju književno-povijesnu zbirku Nikčević zaključuje žanrovski heterogenim tekstovima. Jedna je skupina tih tekstova tematski orijentirana na ratnu problematiku u različitim razdobljima (I. Mažuranić, M. Krleža, J. Kaštelan), a posebno mjesto zauzimaju Nikčevićeve interpretacije tekstova o Domovinskome ratu u Republici Hrvatskoj iz vizure suvremenih crnogorskih književnika i umjetnika – Jevrema Brkovića, Vitomira (Vita) Nikolića, Mihaila Pavlovića, Veseljka Koprivice i Dževada Sabljakovića. U tom antiratnom višeglasju i njegov je glas autorski zagrmio poetskom snagom 1991. godine eseističkom prozom Na valovima ratnih pokliča, Ratne vatre nad slavonskom ravnicom – Protestni glas intelektualca te Generalisimusi, akademici i fanatici. Svoje mjesto u ovoj tekstovnoj cjelini pronašle su i Nikčevićeve enciklopedijske sinteze o Crnoj Gori i Crnogorcima te prisjećanje na hrvatskoga jezikoslovca i dijalektologa Josipa Ribarića (1880. – 1954.), proučavatelja crnogorskoga–perojskoga govora – u Istri, autora nekoliko studija o tom govoru te sastavljača rječnika perojskoga govora i marnoga skupljača folklorne građe. Upravo je akademik Nikčević nakon gotovo polustoljetnoga zaborava 2004. objavio Ribarićevu rječničku građu (O perojskom govoru : Leksikografski prinosi), obogativši tako i hrvatsku i crnogorsku jezikoslovnu, ali i književnu znanost. Svraćajući se na Ribarića i Peroj, Nikčević je otvorio mjesto i povjesničaru Alojzu Štokoviću, točnije njegovoj interdisciplinarnoj studiji o postanku, djelovanju i specifičnom načinu života perojske crnogorske enklave u Istri od 15. do 20. stoljeća. Takvim je postupkom podsjetio na dvosmjernost veza i odnosa hrvatske i crnogorske kulture: one nisu samo hrvatske na crnogorskom geografskom prostoru već i crnogorske na hrvatskome tlu.

Akademik Milorad Nikčević ovom se opsežnom monografijom na mnogim mjestima vratio stalnim mjestima svojih istraživačkih napora, zatvarajući krug i nudeći sinteze znanja o dijakronijskome presijeku svih razdoblja crnogorske književne i kulturne povijesti i njihovoj prožetosti dominantno hrvatskim, ali i drugim kulturnim utjecajima. Njegova su dakle komparatistička istraživanja u ovoj knjizi usmjerena na unutarnje koherentno-interferentne veze i suptilne odnose među modelima dviju kultura u doticaju, crnogorske i hrvatske, uglavljujući ih obje u zapadnoeuropski i istočnoeuropski kulturni i književni kontekst.

Iako je već gotovo cijelo desetljeće umirovljenikom, akademika Nikčevića nije napustila stvaralačka snaga niti je presušilo nadahnuće dvjema njegovim domovinama i kulturama – crnogorskom i hrvatskom, što dokazuje i ova knjiga njihovih susreta.